Naše malo i umorno uredništvo dugo je mozgalo na koji način kao feministički portal pokriti sveprisutnu društvenu temu – predsjedničke izbore i kandidate. Neke od nas smatrale su da se ne trebamo oglašavati nikakvim sadržajem, neke su bile ravnodušne, dok su treće zagovarale opciju kratkih intervjua s troje kandidata za koje smo pretpostavili da će biti najvjerojatniji izbor naših čitateljica i čitatelja. Pogađate – pobijedila je famozna treća opcija.
Pitanja za kratke intervjue već smo prošlog tjedna poslale trima kandidatima: Katarini Peović iz Radničke fronte, Daliji Orešković i Dariu Juričanu a.k.a. Milanu Bandiću.
Odgovori Katarine Peović stigli su već ovog vikenda, Dalija Orešković svoje je očitovanje u posljednji trenutak ipak poslala, no iz Juričanovog tabora stigla je isprika da zbog povećanog broja upita ne stižu odgovoriti na naša pitanja. Stoga smo odlučili objaviti naša pitanja upućena Juričanu, dok intervjue s Katarinom Peović i Dalijom Orešković donosimo u cijelosti.
Dario Juričan
VF: Kojim aktivnostima ćete se baviti u danima koji dolaze, u susret izborima? Koliko ćete novca potrošiti na kampanju i što je na vrhu liste prioriteta?
DJ:
VF: Očito je da su vam inspiracija politički satiričari poput Slovenca Marjana Šareca i ukrajinskog komičara Volodimira Zelenskog neka vrsta modela, s razlikom što su njihovi predizborni programi uključivali manje satire. Što vas još razlikuje od njih?
DJ:
VF: Posljednjih godina ste se u svojim dokumentarnim filmovima bavili hrvatskim tajkunima i korupcijom. Mediji vas vole, a portal Index rado i često piše o vama, kada se pogleda broj tekstova koji je o vama unazad posljednjih dvije godine objavio ovaj portal, čini se da su vam posebno skloni. No, i vlasnik Indexa uzeo je prije nekoliko godina skoro pola milijuna kuna od Grada Zagreba uoči predizborne kampanje. Kolike su šanse da i Matija Babić jednom bude (anti)junak nekog vašeg filma?
DJ:
VF: S koliko kamera snimatelji vaše producentske kuće prate vašu predsjedničku kampanju? Kakav je osjećaj režirati, glumiti i producirati u isto vrijeme?
DJ:
Dalija Orešković: Rezultati izbora neće me obeshrabriti kakvi god bili
VF: Klijentelizam i korupciju smatrate ključnim problemom hrvatskog političkog polja. No, jesmo li siromašni zato što smo korumpirani, ili smo korumpirani zato što je u političkom sustavu koji nam je nametnut korupcija jedan od modela preživljavanja?
DO: Loš i sve gori životni standard većine stanovništva s jedne strane, a korupcija s druge, uzajamno su uvjetovani. Korijen tog problema seže u razdoblje stvaranja samostalne i neovisne države koju nismo postavili na dobre i zdrave temelje.
Imati državu znači imati snažne, neovisne i učinkovite institucije koje potrebe i interese građana stavljaju na prvo mjesto. Umjesto toga, čitav sustav je osmišljen tako da služi interesima dva velika stranačka bloka koji se već 30 godina smjenjuju na vlasti. HDZ vozi svoje koruptivno vozilo, a u njemu SDP ima ulogu rezervnog kotača. Obje stranke stvorile su svoje strukture za podjelu državnog i javnog plijena i sinekure. HDZ je pri tome neusporedivo destruktivniji. Neutažive pohlepe.
S vremenom se ukorijenio podanički mentalitet u društvom kojem je isplativije biti nečiji podanik i žetončić u zamjenu za kakvu osobnu korist, nego očuvati vlastiti integritet. Kad promijenimo taj podanički mentalitet u društvu i obnovimo sustav vrijednosti u kojima će se cijeniti talenti, znanje i trud, a ne stranačke iskaznice, sve ostale promjene doći će same od sebe.
VF: Ako je suditi prema anketama posljednjih tjedana i mjeseci, sve su šanse da će trenutna predsjednica biti ponovno izabrana. Hoćete li poslije izbora nastaviti s političkim djelovanjem u okviru stranke Start ili ćete se vratiti odvjetničkoj praksi?
DO: Prije svega, ja čitavo vrijeme i prije kampanje i tijekom kampanje obavljam svoju odvjetničku djelatnost. Izlazak na ove izbore, za mene je bilo pitanje dosljednosti, odgovornosti i časti! Vjerujem u snagu svojih ideja, u program koji nije nikome nasuprot, osim onim mračnim i koruptivnim snagama u društvu, a svima drugima ide ususret!
Čitava kampanja kojom su dominirali najgori kandidati, bez ikakvog suvislog sadržaja sliči na loš tulum, na kojem su najveći bukači pijani i nadrogirani! Stoga su se u medijskoj atmosferi koju su oni stvarali, u staju sveopće zaluđenosti s besmislicama, slabo mogli čuti racionalni glasovi. Ali kad tulum prođe, i kad nam dosade pjevači i zabavljači ozbiljni problemi će i nadalje biti tu, kao i moja snaga i volja da ih riješim! Nastavit ću s političkim djelovanjem, sve dok problemi zbog kojih sam se i odlučila na politički angažman uništavaju naše živote, našu pojedinačnu i zajedničku budućnost.
VF: U posljednjih nekoliko godina ste od relativno nepoznate pravnice i dužnosnice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa postali novo lice u hrvatskom političkom polju. Kako ćete, u slučaju, da vas rezultati izbora za vas ne budu politički ohrabrujući, kapitalizirati iskustvo koje ste stekli u politici?
DO: Na temelju izbornog rezultata na europskim izborima politički komentatori su me proglasili neuspjehom. Stoički sam mjesecima slušala sve što se u kontekstu izbornog gubitnika o meni priča, i nastavila sam dalje. Stoga me niti rezultati ovih izbora neće obeshrabriti kakvi god oni bili. Imam bitno drugačiji pristup politici, pa tako i samoj kampanji. Naravno da mi se stoga teže probiti. Nisam showmen, nisam klaun, predstavila sam svoja rješenja za ozbiljne probleme i odluku prepustila biračkom tijelu. Moje jedino oružje su znanje i riječi! Riječi pretočene u viziju, program i plan! Moja iskrena i srčana borba za bolju Hrvatsku trebala bi biti poticaj za izlazak na izbore svakoj poštenoj, radišnoj i racionalnoj osobi kojoj je dosta manipuliranja, loših političara i stranačkih kartela, ali na kraju dana, to je stvar osobne odluke i procjene svakog birača.
Katarina Peović: Ljevica mora vratiti riječ narod u svoj rječnik
VF: Liberali i desničari smatraju da je demokratski socijalizam politički oksimoron, ali vi ste u kampanji otišli i korak dalje s krilaticom “Uz Katarinu za narodnu većinu”. Izraz “narod” koriste uglavnom populisti i desničari, zašto ste se i vi odlučili koristiti njom?
KP: Narod je progresivni označitelj kada se koristi u smislu zajedništva potlačenih i podređenih skupina. Narod je radna većina i stoji nasuprot kapitalističkih elita. Tu se ne misli na zajednički etnički identitet koji upravo klasno razjedinjava narodnu većinu, već narod kao izraz koji nosi revolucionarni i klasno ujedinjujući potencijal kao što je to imao u Narodnooslobodilačkoj borbi gdje je riječ „narod” stajala za obespravljenu i poniženu većinu koja se organizirala protiv kudikamo nadmoćnijeg okupatora, a kroz to i prevladala ta usmjerenost na naciju fokusirajući se na jedinstvo u stvaranju pravednijeg i solidarnijeg društva. (I tu se također razlikuje od riječi „građanin” koja se vezuje isključivo uz nominalnu pravnu jednakost u okviru postojećeg sistema). Široko narodno zajedništvo nije se gradilo na etnicitetu već prevladavanju nejednakosti i prevladavanju podjela.
Alain Badiou razlikuje narod koji ispred sebe ima nacionalni pridjev i narod bez tog pridjeva. Jedno su reakcionarne fraze, kaže Badiou poput fraza „francuski narod” u kojima je narod kompromitiran identitetom – a gdje je država dala pravo nekome da se naziva „Francuzom”, a drugo je narod koji je vezan uz progresivni politički proces. Narod danas u Hrvatskoj čine radnici i obespravljeni koji žive posljedice pljačkaške pretvorbe i privatizacije, koji su osuđeni čitav život raditi na određeno vrijeme, u stalnom strahu od otkaza, umirovljenici koji nemaju penziju dostatnu za život, iseljeni koji nisu dobili priliku da u Hrvatskoj osiguraju krov nad glavom sebi i svojoj porodici i normalne prihode, nastavnici koje kako je rekao jedan prosvjednik „svaka budala može pljuvati i zvati uhljebom”.
Ljevica mora vratiti riječ narod u svoj rječnik i vezati ga uz klasnu borbu, a ne ostavljati ga reakcionarnoj upotrebi vezanoj uz etnički identitet ili mijenjati ga izrazom „građanin” koji je ostao ipak transklasni ideologem.
Što se tiče „liberala i desničara”: ekonomski liberali i svjetonazorski desničari, koji su u biti često jedno te isto – poistovjećuju socijalizam s totalitarizmom u sklopu povijesnog revizionizma u kojem izjednačavaju fašizam i nacizam s jedne strane sa socijalizmom i komunizmom s druge. To rade zato da bi zatrli svaku mogućnost vizije boljeg i pravednijeg društva, kao i relativizirali zločine sustava koji ih nadahnjuju.
VF: U kojoj je mjeri hrvatska ljevica povezana s onom u regiji; u Srbiji, BiH, Sloveniji…? Je li okrupnjavanje socijalističkih opcija realna opcija za ponovno imaginiranje socijalizma na ovim prostorima? Koje su, po Vama, najveće slabosti i najveće vrline ljevice u regiji?
KP: Radnička fronta ima dobru suradnju i kontakte s Levicom u Sloveniji, kao i nekim skupinama u Srbiji i BIH koje se organiziraju i pripremaju za elektivne borbe. Za sada nismo još u poziciji da internacionalno djelujemo jer se ljevica nalazi u podređenoj poziciji ili u najboljem slučaju, kao što je to slučaj u Sloveniji iznude osnovnih pro-radničkih politika (Levica je uspjela dići minimalnu plaću na 700 eura).
No ekonomska suradnja u regiji na principima jednakosti i solidarnosti način je na koji bismo se mogli razvijati i zaštititi od posljedica nekritičke integracije u financijske i tržišne tokove. U ovom se okviru ne možemo razviti, a svi više-manje dijelimo iste probleme nerazvijenosti u odnosu na bogati centar, znanstveno-tehnološkog zaostajanja, deindustrijalizacije, nezaštićenog izvoza i nekontroliranog uvoza proizvoda bogatih zemalja centra, svi služimo kao izvor jeftine radne snage, itd. Slabosti ljevice su posljedica nedovoljnih financijskih sredstava za organiziranje, a prednosti kolektivno sjećanje koje imaju ljudi u ovoj regiji i pozitivna sjećanja koje vežu uz socijalne i ekonomske pogodnosti jugoslavenskog socijalizma kao što su društveni stanovi, radna mjesta, industrijalizacija, razvoj koji je dosezao najrazvijenije zemlje.
Iako desnica demonizira jugoslavenski socijalizam, dovoljno je navesti podatak da je od 1952. do 1989. BDP po glavi stanovnika rastao 410 posto, dok je od 1989. do 2016. rastao tek 6,4 posto ili recimo činjenicu da je jedna trećina ljudi u Hrvatskoj živjela u društvenom stanu.
VF: Iako ste svjesni da nemate velikih šansi za pobjedu, odlučili ste se za medijski orijentiranu kampanju koja bi trebala služiti tome da u javni diskurs ponovno uvedete ideje socijalizma. U tom ste smislu nedavno na jednom portalu citirali Antonia Gramscija i njegovu poznatu izjavu “Optimizam volje, pesimizam intelekta.” Koji rezultat izbora biste smatrali uspjehom?
KP: Kalkulacije oko izbornih rezultata su najgore što ljevicu može zaokupljati i opterećivati. Da je lako – nije, da ne treba odustati – ne treba. Optimizam volje, pesimizam intelekta znači da usprkos onome što se smatra “realnim” i “mogućim” treba optimistično djelovati i vjerovati da mora postojati bolje od ovog što imamo da je moguće graditi društvo na temeljima solidarnosti i jednakosti.
Desetljeća medijske i političke proizvodnje pristanka oko demontaže socijalne države učinila su svoje. Proći će puno vremena dok se to ne promijeni, ali promijenit će se. Oni koji žele brze uspjehe mogu ili odustati ili će biti spremni na kompromise i kooptacije, RF i ja na to nismo spremni.
VF: Šest mjeseci sjedili ste u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kao gradska vijećnica Radničke fronte. Što vam je to iskustvo donijeli kao političarki?
KP: Gradska skupština me naučila da je potrebno ne pristajati na dnevni red koji nameću vladajući i da se može, iako uz dosta truda, tom dnevnom redu izmaknuti. Primjer takvog izmicanja aktualnom dnevnom redu je svibanj 2018. kada smo uspjeli u izglasavanju točke koje je podržala cijela oporba ali i neki dio vladajućih – otkupa radničkih potraživanja gdje smo uspjeli sve ujediniti da podrže materijalnu podršku radnicima poduzeća u stečaju kao što su Dioki i Kamensko. Nakon što je točka izglasana Milan Bandić je sazvao skupštinu samo s jednom točkom dnevnog reda – odbacivanje izglasanog zaključka – u tome su mu pomogli Neovisni za Hrvatsku. Uspjeli smo i izboriti da se socijalnim kategorijama prizna dio prava prema primanjima koja realno primaju na zaštićeni račun nakon ovrhe a ne da se njihova primanja gledaju bez te ovrhe.
VF: Kako mislite da bi najbolje bilo motivirati gradjanke i gradjane koji podržavaju lijeve političke opcije da izadju na izbore, jer čini se da se tu radi o biračima koji nemaju kandidata/kinju koji ima sanse proći u drugi krug, pa zbog toga nisu ni motivirani izaći na birališta?
KP: Oni koji su razočarani, umorni, ne vide izlaz najčešće ne izlaze na izbore, no tih ljudi je toliko da bi njihova kandidatkinja ili kandidat mogli odnijeti pobjedu na izborima. Većina je obespravljena politikama koje se vode skoro 30 godina. Ono što je težak posao je uvjeriti tu narodnu većinu da je moguće mijenjati stvari. Nisu samo važni izbori. Neki koji bi trebali glasati za mene, RF i SRP možda ni neće glasati za mene ili neće izaći na izbore – no to ne znači da nismo napravili još jedan korak prema politikama za narodnu većinu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
