Razgovarala sam s Mateom Bilosnić, intermedijskom umjetnicom i koreografkinjom, o autorskom radu, tehnologiji, istraživanju različitih medija i načinima rada na sceni. Uskoro u Zagrebačkom plesnom centru Matea predstavlja svoju premijernu predstavu NEVER ALLone, nastalu u koprodukciji Zadarskog plesnog ansambla, Hrvatskog instituta za pokret i ples kroz Tjedan suvremenog plesa i ZPC-a.
Kako su izgledali tvoji plesni počeci? Dolaziš iz Zadra, grada iz kojeg dolaze brojne plesačice suvremenog plesa.
Za to je zaslužna Sanja Petrovski. Osim što je radila u glazbenoj školi, zajedno s Nives Šimatović Predovan osnivačica je Zadarskog plesnog ansambla. Nakon završetka srednje plesne škole većina učenica bi prešla plesati u ansambl. Projekti koje je pokretala Sanja su uglavnom bili transgeneracijski, i kroz druženje i zajednički interes za ples stvorio se određeni broj ljudi koji su se zadnjih 15 godina nastavili profesionalno baviti plesom. Neki su završili glazbenu školu, neki su se educirali kroz rad u ansamblu, a velik broj plesača/ica nastavio je profesionalno obrazovanje u suvremenom plesu.
Tada još nije bilo Odsjeka plesa na ADU-u u Zagrebu pa smo svi manje-više diplomirali izvan Hrvatske. Većina nas uvijek nađe način da se vrati kroz neki projekt ili radionicu. Njegujemo vezu sa Zadrom, što je važno budući da Zadar nema profesionalno organizirani ansambl, već Zadarski plesni ansambl funkcionira kao udruga. Atmosfera je obiteljska, svi smo prijatelji i jako smo povezani. Sanja nas uvijek zove na male suradnje, koje onda prerastu u nešto veće.
Zadar je poznat i po Monoplayu, festivalu sola, u koji si bila uključena od početka.
Sanja je neko vrijeme imala ideju da bi, zbog prirode financiranja i oblika tadašnje podrške Grada Zadra i Ministarstva kulture, bilo isplativije i tehnički lakše organizirati festival sola, jer za budžet jedne grupne predstave možeš dovesti dva-tri sola. Godine kada je Monoplay pokrenut upisivala sam akademiju pa se budžet od ulaznica usmjerio na moje školovanje. Izveli smo kratke solo radove u bivšem Kinu Pobjeda, koji je nekada bio prostor za nezavisnu kulturu, što nažalost više nije slučaj.
Monoplayu se pridružila Petra Hrašćanec, koja je dalje razvijala festival sa Sanjom. Od jednodnevne manifestacije pretvorile su ga u renominirani festival koji traje nekoliko dana i dovodi internacionalne i podržava lokalne umjetnike/ce. Monoplay uvijek tendira širenju prema van, ali funkcionira i kao vraćanje na izvor, podsjetnik na ono odakle smo svi potekli. Među prvim je festivalima posvećenim solo formi. Ove godine će biti 16. obljetnica rada. Zajedno s Ladom Petrovski Ternovšek i Sanjom radila sam zadnje tri programacije, a od samog početka bila sam involvirana kao izvođačica i u organizaciji samog festivala.

Nakon završetka akademije, radila si kao plesačica u slovenskoj plesnoj skupini En-Knap. Kakvo ti je bilo to iskustvo i kako si odlučila raditi autorski?
Autorski rad me oduvijek zanimao. U Zadarskom plesnom ansamblu osmišljavali smo kratke, jednostavne koreografije, a u Studiju ansambla sam koreografirala amaterske grupe. Po završetku školovanja na Akademiji suvremenog plesa u Salzburgu (SEAD) došla sam u Zagreb na nekoliko godina, ali sam imala osjećaj da si trebam priuštiti iskustvo ansambla jer to omogućava više rada i scenskog iskustva nego tadašnji uvjeti na nezavisnoj sceni. I danas je veliki problem što se predstave naprave, igraju dva ili tri puta i zatim odu u arhivu.
Iz želje da budem što više izložena scenskom iskustvu i radim s koreografima/kinjama s kojima se ne bih susrela u Hrvatskoj, počela sam raditi u plesnoj kompaniji u Ljubljani. To iskustvo trajalo je jedva dvije godine jer se ispostavilo da taj način rada nije za mene – imam previše svojih stavova i nizak prag tolerancije na iživljavanje i gubitak vremena, što se u organizacijama zna dogoditi zbog njihove prirode. Nakon dvije godine, shvatila da me taj rad umjetnički ne ispunjava u potpunosti i otišla. No, to iskustvo dalo mi je priliku da igram repertoar te mi omogućilo da bolje razumijem plesače/ice, jer kada si samo izvana, zaboraviš što znači samo iskustvo plesa. Htjela sam imati i jedno i drugo iskustvo, željela sam doživjeti što znači biti plesač/ica u tuđem radu, nositi nekoliko uloga i biti u treningu svaki dan s drugima. To mi je omogućilo bolje razumijevanje samog zanata.
U En-Knapu smo radili projekt s Josephom Nadjem, i to mi je bio krucijalan susret. Shvatila sam kako su mi njegov način rada, jezik i jednostavnost u kreaciji bliski. Radi intuitivno, bogat je kao čovjek i bilo mi je izuzetno inspirirajuće raditi s njim. Podsjetio me da sam prije akademije i usustavljenog plesnog iskustva stvarala iz čiste ljubavi prema kreaciji i želje za izražavanjem. Ne želim banalizirati, ali postala sam svjesna koliko je zapravo jednostavno raditi; doduše, treba raditi svaki dan, biti posvećena tome. Stvari su puno jednostavnije nego što sam mislila, i u redu je što su jednostavne. Nadj mi je vratio osjećaj koji sam imala kada sam počela plesati, osjećaj otkrivanja plesa koji se može izgubiti kada hobi postane posao, i krenula sam za tim osjećajem. Imali smo turneju po Europi s predstavom koju smo s njim radili, i onda se predstava ugasila jer on smatra da su plesači neizostavan dio predstave i da nema zamjene tima. To jako cijenim jer su plesači ti koji čine predstavu.
Inspirirana radom s Nadjom, odlučila sam napraviti svoju predstavu. To se ispostavilo uspješnim jer smo za Gozd – danse macabre 2020. godine dobili Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje koreografsko ostvarenje. Nadj me napunio i energetski inspirirao, i s tim sam elanom ponovnog otkrivanja činjenice da ples može biti dovoljan, da jeste dovoljan, da je oduvijek tu i da je ritual plesa sastavni dio ljudskog postojanja, kreirala predstavu. Imala sam sreću što se tada u Zadarskom plesnom ansamblu skupila jako dobro ekipa, zvijezde su se posložile.
Što ti je ta nagrada značila?
Nagrada je ujedno bitna i nije bitna. To je lijep vjetar u leđa, pogotovo zato što dolazi od struke. Već sam tada znala da želim nastaviti raditi autorski, voditi proces, biti u procesu. Ta nagrada je bila lijepa izvanjska potvrda toj već donesenoj unutarnjoj odluci, i zahvalna sam što je prepoznata.
Je li na nezavisnoj sceni u našim uvjetima moguće biti u treningu svaki dan?
Više se nemam potrebu svaki dan gibati. Kroz rad u kompaniji čovjek se zasiti „plesa radi plesa“. Što više upoznaješ svoje tijelo, to više razumiješ koje ti stvari odgovaraju. Često trening uzimamo zdravo za gotovo, što može biti sjajno jer razvija disciplinu, ali ja jako teško podnosim rutinu, brzo me umori. Svakodnevni fizički rad po meni više nije nužan. Bitan je, ali meni to više nije isključivo plesni rad.
Kad sam u En-Knapu radila od 10 do 18h, imala sam slobodne večeri i počela sam razvijati svoj drugi veliki interes, a to je glazba. Sada, ako ne radim plesni projekt, radim glazbu i pišem. Mislim da je samo bitno svaki dan stvarati – to show up for your work. To može biti bilo što, u bilo kojem formatu, bilo da nešto napišem, osmislim, dogovorim snimanje videa, samo treba ostati u kreaciji. Nije bitno hoće li biti nešto od toga, no često upravo takvi momenti kreacije prerastu u nešto drugo kada im dođe vrijeme.
Stvaranje me ispunjava i daje mi najviše energije, tako da svaki dan pokušavam pronaći način da nešto uradim. Uvijek radim nekoliko paralelnih projekta pa se kroz jedan odmaram od drugoga. Nemam potrebe za velikim odmorima i odmacima od rada. Odmara me šetnja i tjelovježba, ali volim raditi, to mi je uzbudljivo. Imala sam period bez angažmana, ali uvijek sam nešto “čačkala.” Npr. snimila sam video, objavila ga, i na kraju su to postali promo videi za Monoplay. Tako sam i naučila montirati, a nakon dvije godine sam dobila snimateljski angažman.
Glazbu stvaraš pod pseudonimom Meteo. Možeš li nam reći nešto više o tom aspektu svog rada?
Uvijek mi je bilo žao što nisam išla u glazbenu školu i stekla tu vještinu. Htjela sam se baviti glazbom, ali nisam dovoljno disciplinirana da vježbam. Međutim, uvijek sam točno znala kakva je glazba potrebna mojoj predstavi. Kada radim predstavu, volim učiti nove vještine, imati svoje čudne hobije koje onda mogu koristiti u radu.
Dok sam bila u Ljubljani, u podrumu moje zgrade studio je imao Tomaž Grom. Rekla sam mu da bih voljela raditi glazbu, a on mi je savjetovao da instaliram Ableton i pokazao mi je osnove. Još uvijek imam tu verziju na laptopu, kao hommage. Tako sam počela stvarati glazbu. U Ljubljani sam imala grupu prijateljica, sve vizualne umjetnice koje su se bavile glazbom sebi za gušt, a neke su kasnije i postale glazbenice. Često smo jammale zajedno. Nakon prve premijere u Ee-Knapu, u novinama su predstavili kolegu Gillesa i mene kao nove članove kompanije, no moje su ime krivo napisali – Meteo. Kolege su me počele tako zvati, pa je tako i ostalo. Na francuskom to znači vrijeme, što mi je divno.
Budući da mi je glazba bila amaterska ljubav, sve je bilo DIY i tada mi je bilo neugodno potpisivati se svojim imenom, pa sam pisala Meteo. Tu je nastala ta persona iza koje se krijem ili kroz koju se izlažem kada nešto baš ne znam raditi, ali stvarno jako želim. Najbolje učim kroz samo iskustvo, a stvaranje persone za svaki projekt se ispostavilo kao metodologija koja funkcionira za mene jer mi omogućava da se odmaknem od sebe i dozvolim si raditi glazbu ili bilo što drugo što me u tom trenutku interesira.

U svojim solo predstavama radiš sve sama, objedinjuješ sve svoje interese. Imaš li uzore u tom smislu?
U zadnje vrijeme zanima me istražiti koliko slojevito nešto može biti, a da se svede na jednog izvođača ili izvođačicu. Želim vidjeti koliko kanala jedna osoba može utjeloviti. Volim rad Laurie Anderson jer ima jasan politički aspekt, a nije vulgaran već direktan i jako inteligentan. Inspirativna mi je čitava njujorška scena kasnih sedamdesetih i osamdesetih. Bitan mi je i rad Boba Willsona, a propos pročišćenog vizuala, jer za mene je izvedbena umjetnost istovremeno i vizualna. Ne volim viškove, od njih se rade nove predstave. Uvijek tražim najjasniji put do informacije. Volim i Philipa Glassa, Meredith Monk, Apex Twin…
Volim se inspirirati drugim ljudima i uzimati od njih. Mislim da umjetnost i služi tome da se njome koristimo. Za mene je uspješan komad umjetnosti onaj koji je nekog potaknuo da se izrazi i time ispunjava svoju svrhu. Razumijem važnost copyrighta, ali mislim da trebamo moći koristi radove drugih umjetnika.
U Klownu sam otkrila moć govora na sceni i efikasnost komunikacije riječima. Ima nešto uzbudljivo u spajanju govora i pokreta. U tom smislu su mi zanimljive umjetnice Mette Edvardsen i Jeanine Durning. Općenito, zanima me kompleksnost ljudskog bića na sceni. Kad sam radila Klowna, bilo mi je izazovno vidjeti koliko si zadataka mogu zadati da izađem iz svoje zone komfora, a da ipak unutar strukture koju radim postavim neku vrstu statementa i da ona rezonira s onim što trenutno primjećujem ili osjećam.
U svakoj predstavi razmišljam o tome koju novu vještinu mogu steći i čime mogu obogatiti svoj kabinet čuda. To mi je polazišna točka – vidjeti što me interesira, gdje želim napredovati i na koji način. Kada radim solo, mogu si dozvoliti više testiranja onoga što ne znam. Zato prvo testiram sama, a onda razrađujem s drugima. Tako sam radila Klowna, koji je nakon četiri godine kasnije prerastao u Cabaret Fatal s Tras kolektivom.
Kako je došlo do rada na Klownu, jesi li se prije bavila klaunerijom?
Moj put do klauna je bio malo drugačiji. Klowna doživljavam više kao reprezentaciju, tretiram ga kao filter koji stavljam preko onoga što govorim, a ne kao prezentaciju tehnike klaunerije. Zanimljiv mi je arhetip dvorske lude i njezina uloga u društvu, osjećala sam neku intimnu povezanost s time. Počela sam istraživati, gledati videe i usputno se samoobrazovati o tehnici, učiti principe klaunerije poput držanja kontakta s publikom, čime se u edukaciji u suvremenom plesu nismo puno bavili. Klaun funkcionira s publikom, svjesno dijeli s njima prostor i vrijeme kroz svoju ranjivost. Bilo mi je zanimljivo krenuti iz arhetipa prema toj vještini koju zapravo svaki suvremeni plesač može brzo usvojiti. Sve ima potencijal postati klaunskom etidom s komentarom na sebe samog.

Tvoji su radovi precizni i dorađeni, a klaun podrazumijeva i određenu ranjivost na sceni. Je li i to bio aspekt tvoga rada? Čime se vodiš u radu na predstavi?
Volim vidjeti preciznog izvođača/icu na sceni, po meni je to vještina, pa tako i sama to pokušavam prakticirati. Važno mi je znati gdje je što na sceni u svakom trenutku, bitan mi je precizno posložen grid koji mi onda pruža slobodu.
Ranjivost u Klownu dolazi kroz tekst koji govorim. To jeste spoken poetry, a princip sam preuzela od Laurie Anderson koja opise stavlja u prvo lice pa umjesto da imamo, primjerice „the street is very long“, kažem „I walked down a very long street“. Taj sam princip koristila u Klownu, taj prijelaz iz svjedoka nečega u onoga koji to proživljava.
Klown ima puno ranjivih momenata koji su prisutni kroz komunikaciju sa mojom savješću, koja se u predstavi zove Consciesnessnessnessness. Vrijeme mi je najbitnija stvar u izvedbi, kako ga organiziram i tretiram, koje je trajanje pokreta, scene, i koje je njihovo trajanje unutar cijele strukture jer tako potenciram svoju pažnju, a time i pažnju publike. Vrag je u detalju, i ljudi osjete kad je nešto detaljno izrađeno, kao vrijedan komad nakita na kojemu je netko radio nauštrb svog vida. Bitan mi je i prostor gdje se to precizno vrijeme manifestira.
Na čemu sada radiš?
Trenutno radim na solo projektu, za koji je već odrađeno puno istraživanja i testiranja. Interesira me vidjeti koliko daleko se može otići s idejom multipliciranja jedne osobe na sceni i kroz koliko kanala jedna osoba može raditi. Surađujem s Nikolinom Rafaj, Natašom Kusturom, Josipom Kresovićem, Nikolom Krgovićem (N/OBE) i Sašom Fistrićem. U izvedbi koristimo robota i testirat ćemo ideju neorganskog izvedbenog tijela i njegove komunikacije s organskim tijelom. Zanima nas kakva će se vrsta empatije razvijati između robota, mene i publike.
Kakav je tvoj odnos prema tehnologiji?
Interesantno mi je kakva se moralna pitanja javljaju vezano uz tehnologiju. Iako koristim jednostavnu tehnologiju, ona utječe na moj rad. Primjerice, primjećujem da mi se radikalno promijenio način koreografiranja otkad sam počela raditi u programu za montažu. Kada sam vidjela kojom brzinom mogu preslagivati video materijale, prenijela sam to na koreografiju. Kada radim s tehnologijom, ona ujedno radi sa mnom. Taj rad obogatio je moju praksu i omogućio mi ulazak u druge medije. Zanimljivo mi je promatrati kako se međusobno moduliramo, a zanimljiv mi je i odnos s laptopom koji cijeli dan imamo pored sebe ili s mobitelom koji nam je stalno na tijelu. Intimni smo s tehnologijom i blizu smo tome da ona postane dio nas.
Sa svakom novom tehnologijom postoji određeni strah i moment neuspjeha. Ljudi su pogibali u prvim automobilima, a danas ne možemo zamisliti život bez njih. Općenito sam za tehnologiju jer je vrlo ljudski koristiti oruđe. To oruđe postaje sve sofisticiranije. Osnovno je pitanje tko i zašto koristi tehnologiju, bitne su ljudske intencije koje stoje iza toga.
Znamo da se tehnologija uvijek najviše razvija u ratu, za potrebe moći i dominacije. Čitala sam knjigu Elly R. Truitt Roboti u srednjem vijeku – mehanicizam, magija, priroda i umijeće u srednjom vijeku, gdje se opisuju jednostavni roboti/automati koji su funkcionirali na osnovnim principima mehanike. Zanimljiva je bila njihova svrha – služili su demonstraciji moći na dvorovima. Imati lutku koja se samostalno kreće u 15. st. značilo je imati više informacija i znanja od ostalih.
Taj aspekt postoji i danas, ali važno je razgovarati i o pozitivnim stranama. Zbog tehnologije umjetnost trenutno cvate jer svatko može raditi glazbu, dizajnirati, montirati… Pristupačnost softvera učinila je umjetnost kvalitetnijom i inovativnijom jer je dostupna većem broju ljudi, a art može biti samo bolji ako ga više ljudi radi. Veseli me vidjeti što će sve ljudi osmisliti.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.