Nakon gotovo sedam godina rada na dugometražnom dokumentarnom filmu posvećenom bračkom eko feminističkom kolektivu Zemlja za nas, dramaturginja i filmašica Karla Crnčević i njezine suradnice i suradnici konačno su premijerno prikazali ovaj film u sklopu Subversive Film Festivala.
Film o otočkoj zajednici Zemlja za nas osnovanoj na Braču još 2012. godine zanimljiv je pogled u dinamiku odnosa kolektiva koji ne vjeruje u privatno vlasništvo ni hijerarhiju, a zajednicom upravljaju direktnom demokracijom, dijele zemljište i zajedno pokušavaju izgraditi svoju malu samoodrživu oazu.
Dvorana KIC-ovog kina bila je premalena za sve one koji su željeli pogledati film, no za nadati se je da će film u mjesecima koji dolaze biti dostupan publici kroz festivalske projekcije i ostale distribucijske kanale.
Film si radila godinama. Možeš li ispričati kako si zauzimala uloge: onu filmašice i onu članice zajednice? Koja je došla ranije i kako su se ove dvije uloge ispreplitale?
Proces rada na filmu je krenuo 2016. kad sam s kolegicom, fotografkinjom Nives Milješić krenula pričati o tome da bismo trebale potražiti neku priču s hrvatske obale i to zimsku. To nam je bio neki prvi impuls. Do tada smo obje radile na filmskim setovima, u uobičajenom hijerarhijskom lancu. Ni ona kao fotografkinja ni ja kao dramaturginja nismo u tom trenutku imale neki poseban autorski rad iza sebe.
Onda smo nekako došle do informacije o “bračkim vješticama” i to je isprva zazvučalo zanimljivo. Saznale smo nešto više o njima i javile im se. Odmah na početku je postojala neka ideja da ne želimo krenuti u priču s egzotizacijom tog načina života i stavljanjem u kalupe da je u pitanju queer community i ženski kolektiv. Odlučile smo otići tamo i vidjeti što će se desiti. Otputovale smo na Brač, upoznale se i malo po malo krenule često dolaziti. Nešto smo malo snimale i napravile trailer, ja sam počela pisati treatment, a onda smo poslale prijavu na natječaj Zagreb Filma koji je imao otvoreni poziv za nove ideje. Tada Zagreb Film ulazi kao producent, pa je onda krenulo i s prijavama na HAVC, a ti procesi su, kao i obično, trajali dugo. Malo bi snimali, malo stajali, događale su se neke promjene i u samoj zajednici Zemlja za nas.
U samom filmu u konačnici nismo koristile materijal koji se snimao do 2020. godine. S druge strane, ja sam išla tamo, upuštala se u neke druge osobne procese i akcije kao volonterka i potom jedna od članica zajednice. Materijal s kojim smo montiral/ei konačnu verziju filma sniman je 2020. i 2021. Naime, tu priču sam htjela prikazati kroz četiri godišnja doba.
Bilo mi je fer da se moje uloge redateljice i članice zajednice isprepletu jer ja jesam sudjelovala u nekim procesima odlučivanja, a s druge strane mi je bilo dosta zahtjevno jer mi je to prvi film s toliko protagonistica, koji je režijski bio zahtjevan. Nisam studirala režiju, bilo mi je dosta izazovno kako operirati s kamerom na licu mjesta, dok dolazi do mnogih konfliktnih situacija. Ja malo zazirem od te uloge impostera s kamerom. Činilo mi se da treba postojati neka vrsta zaštite tih žena, dok je s druge strane najčešći komentar ljudi koji su vidjeli materijal u procesu snimanja bio da im se čini da postoji prevelika “zaštita” protagonistica unutar filma, te da je trebalo možda i još više ući s kamerom u njihovu privatnost.
Najteže mi je bilo biti unutra i biti vani u isto vrijeme, komunicirati s ekipom filma o tajminzima sljedećih koraka. Mislim da je između moje dvije uloge često dolazilo do raskoraka. Trudila sam se da film ne bude na prvom mjestu, nego da se svi osjećaju okej.
Nedavno sam na Human Rights Festivalu pogledala dokumentarni film Drugačija divljina. Premda u sadržaju podosta različit od tvog – dijelite glavnu provodnu misao o kompromisima koje zahtijeva život u divljini i prirodi, izvan kapitalističko-konzumerističkog sustava vrijednosti. U samom filmu se postavlja i pitanje o mogućnosti života izvan sustava. U kojoj je mjeri zajednica Zemlja za nas u tome uspjela, prema tvom mišljenju?
Tamo su se definitivno ostvarile neke bitne stvari koje se razlikuju od načina na koji funkcioniramo inače, od odnosa prema prirodi, proizvodnji, odnosu prema zajedničkom prostoru… Ono što je mene najviše faciniralo na početku je da tamo zaista postoji jedna kuhinja, jedan WC, jedno kupatilo; prostor reproduktivnog rada se dijeli, pa je logično da se dijeli i taj rad – njega djece, kuhanje, pranje, čišćenje WC-a…. To nije nekakav retreat u koji dođeš i živiš u svojoj kućici u kojoj imaš sve. Nemaš.
No, jesu li neki ljudi dolazeći kao volonteri ili gosti Zemlju za nas tretirali kao kratkoročnu zabavu i retreat?
Mislim da da, s tim da ja nisam imala to iskustvo jer sam često bila tamo u periodima izvan ljetne sezone. Takvi ljudi su dolazili preko ljeta, ali Zemlja za nas je tu povukla crtu, jasno je iskomunicirano da ljudi ne mogu tamo dolaziti da bi tulumarili, ostavljali smeće za sobom i ponašali se kao da nema nikakvih pravila. U nekom trenutku su se ona počela poštovati, a neka ekipa je prestala dolaziti.
Gledajući film nametnuo mi se zaključak da osnivačice Zajednice u trenutku osnivanja nisu imale jasan plan o organizaciji i sustavu funkcioniranja članica i članova, o tome kako će biti uređeni vlasnički odnosi, kako će se tretirati doprinos svake članice zajedničkoj vrijednosti koja se proizvodi, itd. Pretpostavljam da je tome razlog neki zazor od čvrstih i krutih pravila u njihovim životima i privatnim povijestima od ranije. Je li to otežavalo funkcioniranje zajednice i predstavljalo izvor konflikta?
Meni se čini da se izostanak tog plana desio zato što je ideja ove zajednice bazirana na prijateljstvima i međuljudskim odnosima gdje se puno drugačije prelijevaju odgovornosti. I onda neki ljudi po prirodi i karakterno preuzimaju veću količinu odgovornosti, neki manje. Nije postojala jasna struktura i to se sve više vidjelo u trenutku kad su u zajednicu počeli ulaziti novi ljudi s nekim drugačijim pozadinama i političkim idejama.
Mrvica (Darija Metelko, op.ur.) je na razgovoru koji se održao nakon premijere filma na Subversive Film Festivalu rekla kako one nisu imale nikakvu svijest o tome da su one sad neki eko feministički kolektiv. Moj je dojam da su one u osnivanje zajednice išle iz nekog temeljno nesigurnog queer prostora u poratnoj Hrvatskoj, iz nekih deprivilegiranih pozicija. Našle su se i činilo im se da im je puno lakše živjeti zajedno nego odvojeno. Ljudi koji su prekarni puno teže ostvaruju individualističke načine života i puno im je jednostavnije živjeti u zajednici, ako je ta zajednica ustrajna. Mislim da se u jednom trenutku Zemlja za nas pokušala struktirirati i to na puno razina, i to je bilo preambiciozno.
U kojem točno trenutku?
U trenutku nakon što su kupile svoju zemlju. I tu se događa da neki ljudi nemaju resurse da zemlju uopće kupe, da se ulazi s drugačijim materijalnim preduvjetima, da se ulaže drugačije (neki rad, koji tako lako postaje nevidljiv, neki kapital…) i da se tu automatski stvaraju neki oblici odnosa moći koji nisu tako mišljeni ranije, ali se po automatizmu događaju. Kad ide sve dobro onda je ok, ali kad se stvari počnu raspadati, ljudi koji imaju više imaju i bolje uvjete za izlazak i druge opcije. To nije neka validacija – to su činjenice.
Andreja Gregorina je u razgovoru poslije premijere filma spomenula upravo različite klasne prtljage koje su utjecale na unutarnju dinamiku zajednice. Koliko ste vi kao članice bile toga svjesne?
Ja da, jer sam u radu na filmu i kroz teorijsko znanje pokušavala doći do toga što je meni tu zanimljivo i na što se želim koncentrirati. Klasne pozicije su važna točka, ali svijest o tome nije bila jako prisutna. Više se svijest o odnosima unutar zajednice formirala prema ljubavnim, intimnim i prijateljskim odnosima među članicama.
Međutim, na račun toga i njihovog emotivnog rada se gradilo i zajedništvo, kohezija – to je također rad koji je bio nevidljiv, tj. podrazumijevao se, a jako puno energije oduzima. Također mi je bilo zanimljivo koliko je zajednica propusna, koliko se dozvoljava da se neke stvari promijene na bolje s ulaskom novih članica. Pitanje koje mi je ostalo je koliko ta zajednica štiti sama sebe, nauštrb same sebe.
Zašto si odabrala film temeljiti na krizama i kriznim razgovorima, a ne na primjer na vedrini, entuzijazmu i kolektivističkoj radosti? Gledatelji_ce koje ne poznaju proces rada na scenariju autorskog dokumentarca mogli bi pomisliti kako je stvarnost koju članice zajednice dijele dominantno turobna i stresna. Nije baš osnažujuće za pokretanje novih zajednica, ili?
Ovisi na kakvim temeljima ljudi žele zasnovati zajednicu. Ja mislim da neke stvari koje se u filmu događaju možemo pronaći u različitim radnim kolektivima na sceni. Mislim da je uvijek najizazovniji problem na koji način neku strukturu otvoriti novim članovima i članicama. Strah da će je netko preuzeti i da to više neće biti to.
Ne znam bi li film ljude trebao uplašiti ili ohrabriti, ali mislim da izazov nije lak, pa je ok i ako ih uplaši. U pitanju je užasno puno rada. Došla sam na Brač s idejom da je taj rad uglavnom fizički, no vrlo brzo sam osvijestila da je u pitanju mnogo više od toga: čitav splet oblika emocionalnog rada koji zajednicu drži na okupu.
Vidimo da se kroz teške i krizne razgovore članica proteže potreba za nekom strukturiranom komunikacijom koja pomalo sliči i na mikro plenume. Jesu li ti vaši sastanci vodili nekim razrješenjima nesporazuma i polemika i na koncu osvještenjima?
Jesu, mislim da su sastanci postavili bazičnu strukturu koja sada postoji u zajednici i koja se veže na vlasništvo gdje to sada dobro definirano. U jednom trenutku se dosta razgovaralo i o komunalnoj plaći za jednu članicu koja je stalno radila na zemlji, što mislim da je bio jedan od važnih koraka. Zatim pitanja članarina šire i uže zajednice, kako se prodaje ono što je stvoreno zajedničkim radom i kako se taj kapital dalje ulaže. To su sve neke ekonomsko-političke ideje oko kojih su se uspjeli postići dogovori i konsenzusi koji su omogućili lakše funkcioniranje.
Najveći su izazov su emotivni i međuljudski odnosi, u kojima nekad dođemo do zida, kao uostalom i u partnerskim vezama ili u normativnim obiteljima. Nekad dođeš do te razine nerazumijevanja da ti ni jedan sastanak više ne može pomoći. Pa se moraš odlučiti je li ti taj projekt toliko važan da bi nastavio surađivati i raditi s osobom s kojom više ne želiš biti prijatelj, ili ćete se razići.
Jesli li razmišljala o tome tko je publika ovog filma?
Meni se činilo da to definitivno nije neka najšira publika, pogotovo ne inozemna. Mislim da ipak moraš malo bolje poznavati jezične finese da bi razumio odnose i ovaj film u cjelini. Tu je jako puno govora, a dijalog je dominantan. Publika ovog filma jesu oni koji su se upuštali u tu ili sličnu vrstu eksperimenta zajedničkog života s većim brojem ljudi. Bilo da je riječ o različitim aktivističkim ili sličnim organizacijama, co-livinzima u kojima do izražaja dolazi nužnost suživota i komunikacije s drugima. Ja sam u Zemlji za nas prepoznala mnogo mehanizama i obrazaca koje sam doživjela u kolektivima s kojima sam imala iskustva ranije.
Umjetnički savjetnik za film vam je bio redatelj Nebojša Slijepčević, čiji je film nedavno nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu. U čemu se sastojao njegov najveći doprinos filmu?
Nebojša je ušao u trenutku u kojemu sam ja već krenula sa snimanjem, već smo bili i montirali jedan dio. On me popratio s baš konkretnim savjetima i sugestijama što se tiče konstrukcije priče da ona bude što otvorenija za što širi broj ljudi. Ja imam tu tendenciju da ne volim stvari objašnjavati, potcrtavati. Jako ga cijenim, i na njegovu sugestiju sam na kraju napisala i taj voice over. Imali smo testnu projekciju i on je rekao: “Karla, molim te probaj još taj voice over koji će nas malo uvesti u priču!” Nebojša je pedagog, ima iskustva i zna objasniti stvari, naprosto ga želiš poslušati.
Kakvi su planovi za distribuciju Zemlje za nas?
Zagreb Film će film nastaviti prijavljivati na festivale. Trenutno čekamo internacionalnu premijeru. Još uvijek nemamo ništa potvrđeno. Mislim da bi bilo super da se ovog ljeta odvrti negdje u regiji. A onda se u nekom trenutku može raditi neka druga vrsta distribucije kod nas.
Jako mi je važno što smo iz našeg malenog filmskog budžeta uspjeli neki iznos sredstava preusmjeriti u manja ulaganja u Zemlju za nas. Mislim da je to fer naknada za njihovo sudjelovanje u filmu. Kupili smo malčer za masline i baterije za solarne panele. Mislim da je važno početi inzistirati na solidarnim ugovorima za filmske protagoniste_kinje.
Međutim, čini mi se da priličan broj hrvatskih filmaša i producentskih kuća prema tome ima otpor.
Postoji u filmskom svijetu taj stav da je ideja na prvom mjestu, da ti zbog svog filma moraš sve pregaziti, da je to ispravan put za taj “velebni film”. Totalno sam protiv toga, mislim da trebaju na prvim mjestima biti suradnici i filmski protagonisti, pa tek onda sve ostalo. Pogotovo u dokumentarizmu postoji taj jedan “muški” smjer i princip, a to je da su najvažniji redatelji i njihov film. Meni to uopće nije zanimljivo i mislim da je važno takav pristup mijenjati.
Zato mi je zanimljiva Treća kinematografija i način na koji se kroz taj pokret percipirao film – inzistirajući na deromantizaciji autorice/autora kao glavne figure, film se koristio kao oruđe da bi se govorilo o drugim temama. Sve fajn, neka ljudi vide film, ali zašto treba ići odmah na priču o tome što sam ja razmišljala dok sam ga snimala. Film valjda priča sam za sebe, i onda se kroz razgovore nakon filma mogu otvarati teme o problemima koje film prikazuje, a ne samo o mom procesu rada. Mislim da se to često događa jer su publika naših filmova filmski proizvođači i industrija je sama sebi postala dovoljna, pa je onda i ta publika dominantno zainteresirana za to kako se sam film radio.
Ja ipak mislim da moramo vidjeti kako distribucija može ići van ovih uvriježenih festivalskih kanala i pokušavati doći do ljudi koji bi stvarno bili zaiteresirani za te teme, kojima se na kraju krajeva bavimo kako bi ih vidjeli ljudi koji nisu samo filmski i kulturni radnici i radnice.
Čime se sad baviš, snimaš li nešto novo?
Upravo sam s kolegom Bojanom Mrđenovićem u montaži s kratkim filmom Zima dolazi o vodičima Games of Thrones tura u Dubrovniku (Zagreb film produkcija). Montažerka je opet divna Hrvoslava Brkušić. Privodimo ga kraju. Radim i na prvom draftu scenarija i istraživanju arhiva za novi dugometražni film o ženama u pokretu otpora i AFŽ-u.
