Zakonom o nasilju nad ženama, koji je u Sjedinjenim Američkim Državama uveden 1994. godine, propisan je veći angažman policije i uvedene su veće kazne u pokušaju smanjivanja obiteljskog nasilja, što je predstavljalo oblik legislativne pobjede koju su slavile i mnoge feministice.
Takav je oblik zatvorskog feminizma, koji kao najbolje rješenje za reduciranje nasilja vidi u povećanju policijskog rada, tužiteljstva i zatvaranja, do danas ostao dominantan, unatoč tome što u svome pristupu ignorira načine na koji rasa, klasa, rodni identitet i imigrantski status utječu na marginalizaciju određenih žena i stavljaju ih u poziciju veće ranjivosti, ali i kriminalizacije.
Uz to, korištenje policije i zatvora kao metoda suzbijanja obiteljskog nasilja osigurava povećanje njihovih budžeta, ali istovremeno odvlači pozornost s rezova za programe koji omogućuje pomoć žrtvama, poput skloništa, sigurnih kuća i socijalne pomoći, te obeshrabruje pronalazak trajnijih rješenja kao što su interveniranje zajednice i dugoročno organiziranje.
Sedamdesetih i osamdesetih godina feminističke aktivistkinje privatno su proglasile političkim, čime su osobne sfere uvele u područje političke debate. U sklopu toga često su podnosile tužbe protiv policijskih odjela zbog toga što su redovito ignorirali prijave u nasilju, što je u nekim državama dovelo do značajnih povećavanja policijskih ovlasti, a s vremenom i do spomenutog zakona donesenog prije jedanaest godina, kojim je 30 milijardi dolara osigurano za zapošljavanje novih policijskih službenika, a 9.7 milijardi dolara za zatvore.
Političari koji su pak podupirali taj zakon u isto su vrijeme ignorirali ekonomska ograničenja koja su sprječavala žene da napuste nasilne veze, a novim je legislativama do kraja 1990. godina broj primatelja socijalne pomoći, većina kojih su činile žene, smanjen za 53%.
Srednjostrujaški feminizam doveo je i do zakona kojima su uhićenja pri prijavama o obiteljskom nasilju postala obavezna, što je rezultiralo takozvanim dvostrukim uhićenjima kojima su obje strane bile viđene kao agresori, što se uglavnom događalo ženama koje se ne uklapaju u unaprijed stvorene slike žrtvi, poput imigrantica, trans* i queer žena ili žena druge boje kože.
Marrisa Alexander, Afro-Amerikanka s Floride, tako je 2012. godine bila uhićena nakon što je ispalila prijeteći hitac pištoljem kako bi svog nasilnog supruga spriječila u daljnjem napadu, a usprkos njegovom priznanju o zlostavljanju i činjenici da nije bio ozlijeđen, porota ju je osudila.
U državi New York 67% žena poslanih u zatvor zbog ubojstva bile su žrtve zlostavljanja osobe koju su ubile, dok u Kaliforniji ta brojka iznosi 93%, pri čemu je 67% žena izjavilo kako su to učinile zato da zaštite sebe ili svoju djecu.
Službena statistika o kriminalizaciji žrtava nasilja, međutim, ne postoji, ali državni podaci pokazuju kako se broj žena u zatvorima u zadnjih nekoliko desetljeća izuzetno povećao.
Godine 1970. zatvoreno je 5,600 žena, dok ih je u državnim i federalnim zatvorima 2013. godine bilo 111,300, a u lokalnim zatvorima još 102,400, što su brojke koje ne uključuju trans* žene. Većina njih je prije uhićenja bila žrtva nekog oblika fizičkog i/ili seksualnog nasilja, s bliskim osobama kao počiniteljima.
Women Of Color Against Violence
Zatvorski feminizam nije se oglasio u vezi policijskog nasilništva i povećanog broja žrtava iza rešetaka, a većina grupa koje se protive masovnim zatvaranjima često se fokusiraju samo na muškarce u zatvorima. Iznimke predstavljaju organizacije poput INCITE! WomenofColoragainstViolenceili CreativeInterventions, koje se zalažu za alternativne načine suočavanja s nasiljem u svakodnevnom životu, kao što je veći angažman zajednice i osnivanje grupa za podršku, što su sve dugoročne strategije za učinkovitije suzbijanje obiteljskog nasilja.
Oslanjanjem isključivo na kriminalizirajuću reakciju, zatvorski feminizam ne uspijeva uzeti u obzir društvene i ekonomske nejednakosti, različite oblike nasilja s kojima se žene suočavaju i faktore koji pogoršavaju zlostavljanje.
S druge strane, on ignorira organizacije koje se protive nasilju i povećano kriminaliziranje prepoznaju kao prijetnju više nego kao jamac sigurnosti. Upravo one predstavljaju alternativu štetnim rješenjima i pokazuju dugu žensku povijest otpora spram obiteljskog, ali i državnog nasilja.
Izvor: Jacobin
Prevela i prilagodila: Ivana Mihaela Žimbrek