Darija Željko završila je pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i specijalizirala međunarodno pravo u polju ljudskih prava na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. U okviru spomenutog studija napisala je završni rad pod nazivom Gender Stereotyping in Cases of Sexual Violence: An Analysis of Regional Human Rights Courts and Croatia (Rodno stereotipiziranje u slučajevima seksualnog nasilja: analiza regionalnih sudova za ljudska prava i Hrvatske) pod mentorstvom prof. Mathiasa Mӧschela. Darija je autorica niza povijesnopravnih i komparativnih radova koji se tiču ženskih prava te dobitnica Rektorove nagrade za rad “Sestre bluda: Zakonska regulacija ženske prostitucije na hrvatskom području u razdoblju od 1852. do 1934., s posebnim osvrtom na grad Karlovac i europsko okruženje”, kao i suautorica rada “Možete poljubiti mladu: Statusna prava žena kroz prizmu karakterističnih kultura i religije u državama Srednje Azije” koji je nagrađen trećom nagradom Centra za ženske studije 2017. godine za studentski rad na temu ženske i rodne ravnopravnosti.
S Darijom razgovaramo o rodnim stereotipima u sudstvu s posebnim fokusom na slučajeve seksualnog nasilja.
U svom magistarskom radu baviš se analizom rodnih stereotipa u slučajevima seksualnog nasilja. Kada govorimo o sudskoj praksi, kakvi su stereotipi najčešće u pitanju?
Niz međusobno neovisnih feminističkih, pravnih i socioloških istraživanja godinama ukazuje na opstajanje mitova o ‘pravom’ silovanju i ‘pravoj’/’idealnoj’ žrtvi silovanja. Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja iz 2018. navodi kako mit o pravom silovanju uključuje sljedeće elemente: nepoznati počinitelj, nasilje koje se dogodilo izvan doma žrtve ili počinitelja (na primjer, ulica, park, veža), uporaba sile i/ili oružja te ozbiljne fizičke povrede žrtve.
U stvarnosti, mnogo su češći slučajevi da je počinitelj seksualnog nasilja poznat žrtvi (nerijetko njezin muž, dečko, prijatelj, susjed) i da se pod utjecajem duboko ukorijenjenih rodnih stereotipa propitkuje nepostojeći ‘doprinos’ žrtve činu silovanja i/ili relativizira postojanje pristanka na seksualni odnos (prema mitu da žrtvino ‘ne znači da’). Široko rasprostranjen mit je i kako postoji visoki postotak lažnog prijavljivanja silovanja od strane ‘osvetoljubivih’ žena, dok u stvarnosti velik broj silovanja upravo zbog utjecaja niza rodnih sterotipa i mitova nikad nije ni prijavljen zbog straha od reakcije okoline i/ili pravosudnog sustava.
Na koje sve načine štetnost rodnih stereotipa utječe na žrtvu i sudski postupak, odnosno konačni ishod? Možeš li navesti neke primjere umanjivanja žrtvinog iskaza i presuda s komponentom rodne diskriminacije?
Stigma oko seksualnog nasilja otežava žrtvi da se odluči na prijavljivanje kaznenog djela, a nesenzibilno vođenje postupka utječe na dodatnu (sekundarnu) viktimizaciju. Patrijarhalni stereotipi o ‘primjerenom’ ponašanju žrtve prisutni su u svim fazama kaznenog postupka, što uvelike onemogućava žrtvin pristup pravdi. Nerijetko se propitkuje žrtvina vjerodostojnost, naročito ako je žrtva ‘suspektna’, tj. ako njezino ponašanje iole odudara od onog što društvo smatra rodno uvriježenim.
Primjerice, u predmetu koji je završio pred Europskim sudom za ljudska prava D.J. protiv Hrvatske (2012.) na nacionalnom nivou je odbačena optužnica samo zato što žrtva silovanja nije odgovarala opisu ‘idealne’ žrtve silovanja. Navedeni predmet ukazuje na to da ponekad žrtve bivaju suočene s ponižavajućim postupcima i otvorenim skepticizmom od onih čija je primarna funkcija zaštititi ih. Naime, u tom su predmetu policijski službenik i istražni sudac u skladu s neprimjerenim/stereotipnim narativom ‘dobila je što je zaslužila’ žrtvino ponašanje opisali kao ‘problematično’, prije svega zato što je u trenutku navodnog silovanja bila pijana.
U spomenutom je slučaju Republika Hrvatska zbog nepostojanja djelotvorne istrage s pravom na kraju proglašena krivom za kršenje 3. i 8. članka Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (makar sam u radu kritizirala Europski sud što nije uvažio argument žrtvinih odvjetnica i našao i povredu članka 14. Konvencije, a koji bi svjedočio o postojanju rodno uvjetovane diskriminacije). Unatoč eksplicitnoj zakonskoj zabrani takvih pitanja, tijekom svog istraživanja naišla sam na predmet u kojem je sud dopustio da svjedoci opisuju način žrtvinog plesanja (želeći je prikazati kao promiskuitetnu osobu), a žrtvin kredibilitet i karakter su detaljno skrutinizirani i u drugim analiziranim presudama s krajnjim ciljem okrivljavanja žrtve za sporni događaj.
Rodni stereotipi o ‘pravom’ silovanju u praksi itekako utječu i na kažnjavanje počinitelja – u mom je istraživanju najvišu zatvorsku kaznu dobio počinitelj pokušaja silovanja koji odgovara ‘filmskom’ opisu zasjede nepoznate žrtve, dok su u usporedbi s tom izoliranom instancom strogog kažnjavanja neadekvatno niske kazne dobivali počinitelji bliski žrtvi. Nadalje, zamjerke sam našla u primjeni instituta otegotnih i olakotnih okolnosti, pri čemu me zaprepastila presuda u kojoj je prethodno nasilno ponašanje partnera u izvanbračnoj zajednici uzeto počinitelju pokušaja silovanja kao olakotna okolnost! Ocjenjujući nasilje u vezi kao olakšavajuću okolnost sud je (ne)svjesno odobrio opasan mit prema kojem žrtva (su)odgovara za eskalaciju nasilja, tj. da ga je ona svojim ponašanjem isprovocirala. Rastužilo me što žrtve seksualnog nasilja često bivaju ostracizirane i od svoje sredine (pogotovo ako se ne ponašaju pasivno ili kakva li su već društvena očekivanja od ‘prave’ žrtve), pa je tako u jednom slučaju žrtvu po prijavi silovanja obitelj izbacila iz doma.
Koji su najvažniji sudski slučajevi koji su odjeknuli u javnosti i doprinjeli pomaku percepcije oko rodnih uloga?
U radu sam prvenstveno detaljno analizirala i potom komparirala odnos UN-ovog Odbora za ukidanje svih oblika diskriminacije žena (eng. skraćeno: CEDAW Odbor), Interameričkog suda i Komisije za ljudska prava te Europskog suda za ljudska prava prema rodnim stereotipima općenito, a potom specifično u slučajevima seksualnog nasilja. CEDAW Odbor je pionirski i stoga najdetaljnije pristupio toj temi, što i ne čudi jer Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije nad ženama iz 1979. u znamenitom članku 5(a) eksplicitno zahtijeva od država potpisnica da rade na ukidanju rodnih stereotipa (sljedeći pravni dokument koji to zahtijeva je Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji iz 2011., nama poznatija kao Istanbulska konvencija).
Sve u radu proučavane institucije imaju zavidnu sudsku praksu u području rodnih stereotipa, pri čemu u slučajevima silovanja kao ključnu izdvajam presudu CEDAW Odbora iz 2010. Karen Tayeg Vertido protiv Filipina. U usporedbi s Europskim sudom za ljudska prava, progresivni Interamerički sustav zaštite ljudskih prava je razvio dalekosežniju institucionalnu praksu u identificiranju i ukazivanju na štetnost rodnih stereotipa u slučajevima seksualnog nasilja. Zanimljivo je da iako Europski sud ima bogatu judikaturu glede seksualnog nasilja, dosad nije izrijekom prepoznao štetnost rodnih stereotipa u slučajevima seksualnog nasilja (što je učinio u nekim drugim presudama van konteksta seksualnog nasilja, npr. u predmetima Konstantin Markin v. Rusija i Pinto v. Portugal). Taj sljedeći korak je ključan jer postojanje štetnih i duboko ukorijenjenih rodnih stereotipa u presudama ukazuje na strukturalni aspekt seksualnog nasilja (koje je, kao i obiteljsko, oblik rodno uvjetovanog nasilja).
Dugoočekivana proklamacija te očite poveznice dovela bi do toga da Europski sud posljedično zaključi i o postojanju kršenja članka 14. Europske konvencije u slučajevima seksualnog nasilja (zabrana diskriminacije; a što je učinio u slučaju obiteljskog nasilja u predmetu Opuz protiv Turske još 2009. godine), dok zasad, kao i u spomenutom predmetu D.J. protiv Hrvatske, dolazi isključivo do kršenja čl. 3. i/ili 8. Konvencije.
Ako se odmaknemo od uglavnom poticajnih presuda regionalnih sudova za zaštitu ljudskih prava, u nizu država postoje zloglasne presude ili nedovoljne aktivnosti institucija u slučajevima silovanja (npr. u Španjolskoj La Manada – vučji čopor, kod nas slučaj u Zadru koji je doveo do prosvjeda Pravda za djevojčice) koje izazivaju snažnu i potrebnu reakciju javnosti. U razbijanju rodnih stereotipa i za osnaživanje žrtava seksualnog nasilja važan je i globalni utjecaj #MeToo pokreta, čiji je produkt i nedavna presuda seksualnom predatoru Harveyju Weinsteinu.
Kako ocjenjuješ stanje u hrvatskom zakonodavstvu i sudstvu kada je riječ o slučajevima silovanja? Imaš li neki savjet za poboljšanje spomenutoga?
U radu sam analizirala 23 sudske presude iz razdoblja od 2013. do 2017. te način izvještavanja o recentnijim slučajevima silovanja koji je i dalje nerijetko senzacionalistički (unatoč postojanju nacionalnih medijskih smjernica koje to zabranjuju), no svakako planiram ubuduće još detaljnije istražiti hrvatsku sudsku praksu. Svima zainteresiranima za temu predlažem izvrsnu knjigu stručnjakinje Ivane Radačić Seksualno nasilje: Mitovi, stereotipi i pravni sustav (Tim Press, 2014.) koja je meni služila kao polazište za pisanje ovog rada. U odnosu na istraživanje Ivane Radačić, primjetila sam izvjesne zakonadavne i sudske pomake – prije svega, pohvaljujem kao nužnu nedavnu izmjenu Kaznenog zakona glede seksualnih delikata (pogotovo ukidanje kaznenog djela ‘spolni odnošaj bez pristanka‘, za koje su u mom istraživanju uvijek bile izrečene uvjetne osude, što smatram apsolutno neprimjerenom kaznom).
Ono što sam zaključila na svom skromnom uzorku je da je sudska praksa poprilično neujednačena glede slučajeva silovanja, no pohvalno je da neki suci/sutkinje samostalno dekonstruiraju rodne stereotipe i mitove o silovanju (makar ih izrijekom tako ne nazivaju). Za ukidanje štetnih rodnih stereotipa u sudskim presudama prijeko potrebnim smatram kontinuiranu edukaciju sudaca/sutkinja i drugih pravosudnih djelatnika materiji ljudskih (i posebice ženskih) prava te jurisprudenciji analiziranih institucija (prije svega Europskog suda za ljudska prava). Svesrdno potičem i daljnju suradnju policije i spomenutih pravosudnih institucija sa specijaliziranim nevladinim organizacijama kao što je Ženska soba te institucijama poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Za pisanje rada sam koristila brojne postojeće priručnike Vijeća Europe i raznih drugih međunarodnih, regionalnih te nevladnih organizacija o potrebi eliminacije rodnih stereotipa u pravosuđu te smatram da isti trebaju biti dostupni (ako već nisu) hrvatskim pravosudnim djelatnicima.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
