Prije desetak dana podgoričanin Samir Beriša osuđen je u prvostupanjskoj presudi na osam godina zatvora jer je u ožujku prošle godine udarcima usmrtio svoju maloljetnu suprugu D.M. On nije odgovarao za ubojstvo jer je Tužilaštvo nedavno izmijenilo optužnicu s tog kaznenog djela na “nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici” za što je predviđena maksimalna zatvorska kazna do 12 godina.
Beriša je 16 godina staru D.M. 28 puta udario, a njoj je, kako je utvrđeno, od bolova i straha došlo do poremećaja u radu srca od čega je i preminula. On je tijekom postupka tvrdio da ju je često udarao štapom ali bez namjere da ju ubije i da je to bio brak iz ljubavi. Govoreći o noći kada je ubio D.M. kazao je da ju je “u šali istukao prutom, a da ju je zatim “u šali udario nogom u tijelo, nakon čega je ona pala pored kreveta i više se nije pomjerala”.
Slučaj D.M. nije usamljen u Crnoj Gori, ali nisu ni blage sudske presude prema počiniocima kaznenih djela kojih su žrtve žene. Razgovarala sam s predsjednicom nevladine organizacije Sigurna ženska kuća, Ljiljanom Raičević, koja je najnoviju presudu komentirala kao “katastrofalan primjer odnosa države prema žrtvi”.
“Ubistva žena u Crnoj Gori su surova i karakteristično je da počinioci dobijaju manje kazne nego što mi očekujemo i što zakon omogućava”, kazala je Raičević i dodala da se o problemu femicida u Crnoj Gori jako malo govori i da se svi obično sjete govoriti o ubojstvima žena onda kada se ono već dogodi i kada je kasno.
Ubojstva su posljedica višegodišnjeg nasilja
“Ubistvo se ne desi tek tako, nego tome najčešće prethodi višegodišnje nasilje koje žena trpi. Ako neko iz porodice zna da nasilje postoji, često ga ne prijavi, a ako se nasilje i prijavi, žrtva ne naiđe na adekvatan odgovor institucija.
Da bi spriječili femicid neophodan je sistematski odgovor države na nasilje. Osim adekvatnih kazni za počinioce nasilja, treba pozvati na odgovornost predstavnike institucija koji nisu reagovali ili su neadekvatno reagovali na prijave žrtava nasilja. I ranije smo ukazivali da je potrebno obezbijediti redovan nadzor nad izvršenjem uslovnih osuda i zaštitnih mjera, kao i uspostaviti sistem kontrole i monitoringa realizacije međuinstitucionalne saradnje”, istaknula je Raičević.
Policija, tvrdi Raičević, ne reagira s razumijevanjem kada žene dođu prijaviti nasilnika i to dodatno demotivira žrtve u pokušaju izlaska iz nasilnog odnosa što nerijetko dovodi do ubojstva.
“Oni traže neke nemoguće dokaze. Sjećam se riječi nekih od tih žena koje dođu nezadovoljne iz policije i kažu ‘treba li da me nađu mrtvu pa da shvate da sam im pričala ono što se zaista desilo’. Prije nekoliko godina se desilo monstruozno ubistvo gdje je čovjek prvobitno osuđen na 15 godina pa su mu kaznu skraćivali po nekoliko godina i na kraju je izašao nakon šest.
Za to ubistvo je bilo karakteristično da su djeca bila svjedoci, a na kraju su ona, u pitanju su bile djevojčice, svjedočile da je majka bila alkoholičarka i da je zasluživala sve batine koje je dobijala od oca. One su bile pod pritiskom i govoreno im je ‘izgubile ste majku, a ako budete pričale što ne treba, izgubićete i oca’. To je ta surova Crna Gora, surova u svojim shvatanjima i svom patrijarhatu”, kazala je Raičević.
Na pitanje kakav je odnos društva prema ljudima koji su osuđivani i onima za koje se zna da zlostavljaju ženu i obitelj, Raičević je kazala da se crnogorsko društvo na to ne obazire.
“Društvo je naviklo na nasilje. Zaprepaštena sam koliko ljudi priča o nasilju kao o potpuno normalnoj stvari, smatraju da je i običaj da se istuče žena jer je tako oduvjek bilo. U narodu je uvriježeno mišljenje da žena mora da dobije batine da bi bila mirna i da ‘dođe sebi'”, objasnila je ona.
Mijenjati zakone i poštivati ‘Istanbulsku konvenciju’
Zbog svega ovoga je Sigurna ženska kuća, zajedno sa organizacijama Centar za ženska prava i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja iz Nikišća pokrenula je inicijativu za izmjene Krivičnog zakonika i Zakona o krivičnom postupku kako bi se uskladili sa Istanbulskom konvencijom koju je Crna Gora usvojila.
Za početak, inicijative su dostavljene poslanicama, a NVO aktivistkinje očekuju da prvo one, kao žene, podrže prijedloge i da ih zastupaju u Skupštini. Ukoliko bi Skupština Crne Gore prihvatila predložene amandane žrtva bi se u buduće definirala kao ‘lice kome je protivpravnim djelom koje je u zakonu propisano kao krivično djelo prouzrokovan fizički ili duševni bol ili patnja, imovinska šteta ili povreda ljudskih prava i sloboda’.
Kao argument aktivistkinje ističu da u sferi kaznenopravne zaštite nisu predviđene hitne zaštitne mjere za žrtve kaznenog djela nasilje u obitelji ili obiteljskoj zajednici i kaznenih djela protiv života i tijela do pravovaljanosti sudske odluke, odnosno mjere koje imaju za cilj da neposredno i trenutno otklone dalju opasnost po život, zdravlje, fizički i psihički integritet žrtve, spriječe ponavljanje kaznenog djela i ponovnu viktimizaciju žrtve.
“Cilj je da uvedemo sankciju za proganjanje što je jedna od metoda stalnog pritiska kojima su neke žene izložene i godinama, a taj oblik nasilja nije definisan u zakonu i nema sankcije. To je perfidno nasilje koje dugotrajno može da ima posljedice jer je ona u stalnom strahu da će se nešta desiti. Ti nasilnici uhode žene, znaju sve o njima, prijete da će da ispričaju ko zna kakve laži njihovim porodicama i šefovima”, kazala je Raičević.
U prijedlozima dostavljenim posalnicama navodi se i da osim uvođenja novog kaznenog djela – proganjanje koje bi se kažnjavalo sa do tri godine zatvora ako žrtva nije član obitelji i od jedne do pet godina ako je, treba predvidjeti oštrije sankcije za kaznena djela koja uključuju nasilje u obitelji nego za slična krivična djela počinjena van obiteljskog konteksta.
Osim definicije žrtve u Zakon o krivičnom postupku predloženo je uvođenje i hitne zaštitne mjere koje odmah pomažu žrtvi, ne čekajući pravovaljanost presude.
“Ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednici, protiv polne slobode, rodoskrvnjenje ili neko drugo krivično djelo kojim se ugrožava život ili tijelo, policijski službenik može, radi otklanjanja opasnosti po fizički integritet žrtve, narediti učiniocu udaljenje ili zabranu vraćanja u stan ili drugi prostor za stanovanje, koja ne može trajati duže od tri dana.
Naredba se izriče bez obzira na svojinska i druga prava učinioca krivičnog djela i žrtve na stanu ili drugom prostoru za stanovanje“, glasi jedan je od predloženih članaka zakona.
Nakon što policajac zabrani nasilniku pristup žrtvi i mjestu stanovanja, o tome bi odmah trebao obavijestiti tužioca, a on sud koji bi bio i nadležan za izricanje hitne zaštitne mjere.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
