Objavljeno

Priča o nigerijskim nevidljivim djevojčicama

Na sjeveroistoku Nigerije, koja se predstavlja kao primjer afričkog uzdizanja, sredinom travnja tijekom noći iz internata su otete 234 djevojčice, dok ih je 40-ak uspjelo pobjeći. Odgovornost za otmice preuzela je teroristička skupna/sekta Boko Haram.

Vođa sekte, Abubakar Shekau, za kojega su nigerijske vlasti tvrdile da su ga ubile još u kolovozu 2013. godine, putem video zapisa prozvao je cijeli kršćanski svijet te zapadnjački sustav obrazovanja, rekavši kako će djevojčice prodati sukladno Alahovim pravilima.

Potrebno je istaknuti kako ovo nisu prve otmica koje je sekta izvela. U studenom 2013. godine oteto je desetak žena od kojih je većina pronađena i spašena. Iako su u vrijeme otmice neke žene bile trudne, nasilno su konvertirane na islam te su čak i prisilno udane za svoje otmičare. Nakon ove otmice uslijedio ih je čitav niz te je ukupno oteto 25 djevojčica.

Uzevši u obzir kako otmice traju duži vremenski period, iznenađuje konfuznost nigerijske vlade čije su se izjave nakon otmice u travnju kretale od toga da su istu inscenirali predsjednikovi politički suparnici, do toga da su djevojčice već oslobođene. S druge strane, prema nekim medijima, postoji sumnja da su otete djevojčice već prodane dok su neke pod prisilom već udane za svoje otmičare.

Vijest o masovnoj otmici djevojčica poprimila je međunarodni značaj nakon gotovo dva tjedna uslijed mobilizacije žena diljem Nigerije koje su u crvenim haljinama u glavnom gradu Abuja organizirale prosvjedni marš kako bi prisilile vladu na intenziviranje potrage, s obzirom da tijekom 14 dana nije poduzela gotovo niti jednu konkretnu akciju. Predsjednik Goodluck Jonathan, reagirao tek 5. svibnja, obećavši roditeljima da će „vratiti djevojčice, gdje god se one nalazile“. Sudeći po dosadašnjoj reakciji vlade, vrlo je vjerojatno da se radi isključivo o deklarativnoj izjavi bez stvarne volje i želje za povlačenjem konkretnih poteza.

K tomu u prilog ide i izjave predsjednikove žene Patience Faka Jonathan, koja je čak optužila organizatorice prosvjeda da su lažirale otmice kako bi u međunarodnoj javnosti osramotile njezinog muža. U kontekstu navedenog uhićene su dvije organizatorice prosvjeda.

Tek uslijed zakašnjelog međunarodnog pritiska,  vlast je 7. svibnja objavila raspisivanje nagrade od 300,000 dolara za pruženu pomoć u pronalasku djevojčica. Osim trome nigerijske reakcije, također iznenađuje i međunarodna pasivnost koja je donekle dokinuta pojačanom angažiranošću proteklih dana.

Iako su organizirani prosvjedi u Velikoj Britaniji i SAD-u, te pokrenuta #BringBackOurGirls kampanja na društvenim mrežama, vlade navedenih država još uvijek s ogromnom dozom rezerve pristupaju situaciji u Nigeriji. Tako je američki državni tajnik John Kerry, tek 7. svibnja (gotovo tri tjedna nakon otmice) ponudio američku pomoć nigerijskim vlastima, nakon čega su isto ponudile britanske i kineske vlasti. Ponuđena pomoć uglavnom se sastoji od slanja pregovaračkih stručnjaka te ustupanja dijela satelitskih snimaka sjevera zemlje.

Vijest o otmici 234 djevojčice tek je počela zauzimati medijskih prostor na Zapadu kada je, nakon dva i pol tjedna, stigla vijest o novoj otmici koja se dogodila u selu Warabe, južno od glavnog grada pokrajine Borno, Maiduguri. Ovaj je puta oteto osam djevojčica u dobi između 12 i 15 godina.

Pojavu Boko Harama te masovne otmice djevojčica potrebno je promatrati u širem društveno-političkom kontekstu te odnosu prema ženama. Naime, nakon dekolonizacije 1960-ih godina, niza građanskih ratova te pronalaženja nafte na području Niger Delta, Nigerija se manje-više uklapa u standardni prikaz afričkog kontinenta. Uslijed ogromne etičke podjele, pogotovo nakon proglašenja Republike Biafre na istoku zemlje uslijedilo je krvoproliće koje je odnijelo milijun žrtava.

Nigerija je zemlja obilježena dubokom političkom i vjerskom podjelom. Stoga generalno gledano vlada i velika podjela u odnosu na sjever i jug zemlje. Tako čak i među pripadnicima iste etničke zajednice ili vjere vlada „veliko nepovjerenje“. Npr. muslimani Yorube sa jugozapad ne klanjaju se u istim džamijama kao muslimani sa sjevera, slično je i s kršćanima sa sjevera i juga.

Iako je 1999. godine uspostavljena civilna vlast, ona se pokazala još korumpiranijom i nesposobnijom od vojne. Tako Omoyele Sowore, novinar portala SaharaReportes.com, navodi kako upravo zbog ogromne korupcije i siromaštva jačaju radikalno islamski pokreti poput Boko Harama, a vojska im, uslijed slabe opremljenosti kao i korumpiranosti, ne može i ne želi stati na kraj. Stoga često i vojska prelazi okvire svog djelovanja, radi čega dolazi do kršenja ljudskih prava. Na taj se način stanovništvo Nigerije nalazi između dvije vatre: militantnih ekstremista s jedne i izrazito represivne vojske s druge strane.

Predsjednik Jonathan uživa potporu zapadnih sila, pa se često prelazi preko izrazito nasilnih vojnih operacija koje rezultiraju civilnim žrtvama. S druge stane, zapadne države pružaju ogromnu potporu „širenju nigerijske demokracije“, iako je u Nigeriji donesen zakon kojim se kriminaliziraju homoseksualni odnosi. Obama je iznio oštru kritiku, na donošenje zakona, ali dalje od toga američka službena vlast nije otišla.

Stoga u kontekstu zapadnjačkog prešućivanja, ogromne korupcije koja se veže uz nigerijsku vlast te potpore koju predsjednik Jonathan pruža u borbi protiv terorizma, valja promatrati i američko pristajanje uz šutnju nigerijskih vlasti vezanu uz otmicu. Tako je na novinarsko pitanje, vezano uz uhićenje organizatorica prosvjeda, glasnogovornica State Departmenta, Jen Psaki, izjavila kako američka vlada još nije utvrdila okolnosti pod kojima je došlo do uhićenja iako je očito riječ o politički motiviranim uhićenjima.

Boko Haram, ili talibanska enigma, kako je neki još nazivaju, osnovana je 2002. godine, a kao njezin osnivač navodi se Mohammed Yusuf, prema kojemu je zapadnjački obrazovana elita izvor korupcije. Djelovanje je Boko Haram usmjereno prema školama koje su ustrojene prema zapadnjačkom modelu. Stoga doslovan prijevod naziva ove skupine znači Zapadno obrazovanje je grijeh.

Prema nekim izvorima, njezini su članovi obučavani u terorističkim kampovima u Afganistanu, a postoji i sumnja u njihovu povezanost s islamskim teroristima u Somaliji. Sekta se, između ostalog, zalaže za uspostavu šerijatskog zakona.

Krvavi pohodi Boko Haram započeli su 2009. godine nakon što je došlo do velikog obračuna između njezinih sljedbenika i policije u glavnom gradu pokrajine Borna. Policija je zarobila, a potom i ubila Yusufa. Uslijed toga došlo je do proglašenja izvanrednog stanja, koje traje do danas, a Boko Haram nastavila je pohod, podmećući bombe i vršeći atentate. Također je izvršila nekoliko samoubilačkih napada.

Sekta se toliko osilila da čak, prema izjavi Omoyelea Sowore, formira svoje teritorije u okviru Čada, Nigerije, Kameruna i Nigera te na taj način postaje ozbiljni regionalni problem.

Iako su krvavi pohodi Boko Haram počeli prije pet godina, iza sebe su samo u ovoj godini ostavili gotovo 750 poginulih civila. Stoga nedavna masovna otmica predstavlja kulminaciju dosadašnjeg djelovanja ove organizacije. Tako je sekta krajem veljače ove godine ubila 59 učenika i spalila njihova tijela u internatu na sjeveroistoku zemlje. Unatoč njihovoj brutalnosti, vlast ne pronalazi uspješan način borbe s ovom fanatičnom sektom. Upravo suprotno, vlast, ali i međunarodna zajednica, ignoriranjem su prikrivali njihove krvave tragove.

U kontekstu zakašnjele reakcije, Amy Goodman naglasila je diskrepanciju u odnosu na međunarodnu zajednicu i njezinu potporu lokalnim vlastima u traženju nestalog malezijskog zrakoplova Boeing 777. Sowore ovo postavlja u socijalni kontekst navodeći kako aviokompanije ujedno znače i ogromnu količinu novca, dok nigerijske djevojčice ne nose sa sobom takvu vrijednost.

Osim u društveno-političkom te međunarodnom kontekstu, masovnim otmicama u Nigeriji svakako treba pristupiti i u okviru prava žena i njihovog položaja u toj zapadnoafričkoj zemlji. Naime, Boko Haram se u skladu sa svojim zalaganjem za uvođenjem šerijatskog zakona izričito protivi obrazovanju žena, stoga će otete žene, prema njihovom proglasu, započeti novi život kao sluge.

U The Guardianu je objavljen članak u kojemu se otmica interpretira u širem kontekstu odnosa prema ženama, a koje se pokušavaju držati pod kontrolom genitalnim obrezivanjem te onemogućavanjem školovanja. Navodi se kako otmice nigerijskih djevojčica u školama pokazuju kako vjerski fanatici preziru obrazovanje žena jer u okviru obrazovanja žene stječu ekonomsku neovisnost, uslijed čega dolazi do manjeg pokoravanja i submisivnosti muškarcima.

O degradirajućem položaju žena u Nigeriji, koji se pravda kulturološkim nasljeđem, najbolje govori običaj prema kojemu je udovica prisiljena piti vodu u kojoj je prethodno okupan njezin mrtvi muž i nakon čega mora mjesec dana sjediti na podu. Tijekom tog perioda ne smije se kupati niti prati zube, a prisiljena je i u potpunosti ošišati se. Uslijed muževe smrti sva imovina, kao i sve ženine osobne stvari, prelazi u vlasništvo muževe obitelji.

Otmice su u Nigeriji aktualizirale problem djevojčica i njihovog položaja u pojedinim kulturama i državama u kojima ne postoji donja granica za udaju, poput Jemena ili Indije.  Na taj se način rodno uvjetovano zlostavljanje opravdava kulturološkim elementima, povijesnim nasljeđem ili jednostavno vjerskim ekstremizmom, kao nešto što je samo po sebi razumljivo i opravdano.

Slučaj otmice nigerijskih djevojčica stoga je iznimno važan, ne samo u kontinentalnom okviru Afrike, nego i u širem kontekstu društvenog odnosa prema ženama unutar kojega se žene lišava temeljnih ljudskih prava u ime imaginarnih kulturoloških odrednica, koje u većini slučajeva imaju svrhu pružanja alibija za osiguravanja ženine submisivnosti.

U okviru navedenog, Andy Kopsa, analizirajući događaje u Nigeriji, postavlja ih u globalni odnos diskriminacijskog i nasilno uvjetovanog položaja žena u društvu. Iako su žene u različitim kulturama podvrgnute najbrutalnijim postupanjima, taj problem se još uvijek ne percipira kao iznimno važno pitanje, nego ga se postavlja u okvire sekundarne politike. U prilog tomu govori i činjenica kako većina političara i medija ignorira otvoreni pro silovateljski lobi u Indiji. Stoga ne čuti što je šutnja vezana uz nigerijske djevojčice trajala toliko dugo.

Nažalost, zbog ovakvih slučajeva, uvjetovanih godinama građanskih ratova, raznolikom etničkom strukturom, naftnom pohlepom i korupcijom te nehajnošću većine Zapadnih zemalja za ono što se zbiva mimo naftnih bušotina, Afrika će i dalje biti mjesto koje je ravno iz raja sišlo u pakao, a afričke djevojčice i dalje će predstavljati drugorazrednu vijest (između obavijesti o prvim koracima princa Georgea i novog Shakirinog singla za svjetsko nogometno prvenstvo).

U kontekstu navedenoga gotovo odlučujuću ulogu imaju afričke žene, koje su i ovog puta masovnom mobilizacijom zaslužne za otkrivanje istine o nestalim djevojčicama svijetu. Naime, očito je kako većina afričkih vođa iznova iznevjerava vlastiti narod. Na taj način pokreti žena imaju odlučujuću društvenu ulogu u stvaranju neke bolje Afrike te konstruiranju boljeg društva za njihovu djecu.


Povezano