U Republici Irskoj pobačaj nije dozvoljen, zabranjen je ustavom i ne smije se pod prijetnjom kazne vršiti niti ni u jednoj od postojećih bolnica ili klinika na teritoriju države. „Irski pobačaji“ najčešće se obavljaju drugdje, mahom u Engleskoj, u liverpulskim ili mančesterskim klinikama kamo, prema procjenama, u prosjeku putuje svakodnevno desetak žena. Stoga je u Dublinu održan Pro - Choice March za slobodu izbora na pobačaj.
Organiziran prošlog mjeseca, u svrhu obilježavanja Međunarodnog dana dekriminalizacije pobačaja, ovaj marš irskih „pro choice“ aktivistica poduprla je krovna „pro choice“ feministička organizacija Choice Ireland u suradnji sa strankama ujedinjene ljevice i studentskim organizacijama.
Cilj im je bio podsjetiti vladu da 20 godina od slučaja X nije ozakonila pobačaj ni u onim graničnim, ustavom dozvoljenim situacijama i potaknuti ju na usvajanje sličnog zakona na osnovu kojega bi irskim ženama bio omogućen siguran i legalan pobačaj u slučajevima tzv. kriznih trudnoća.
Prema procjenama policije na maršu je sudjelovao oko 2000 ljudi – žena i muškaraca, trudnica, roditelja s djecom, predstavnica imigrantskih udruga, transrodnih organizacija i ostalih.
Transparenti s porukama poput „My body my choice“, „Think out of my box“, „Keep your rosaries off my ovaries“, “No more shame“, „Pro – life - pro lies“'- jasno su poručili za što se i protiv čega bore sudionici ove povorke.
U Republici Irskoj pobačaj nije dozvoljen, dapače, zabranjen je ustavom i ne smije se pod prijetnjom kazne vršiti niti ni u jednoj od postojećih bolnica ili klinika na teritoriju države. Zabrana se ne odnosi samo na one slučajeve gdje žena ili par trudnoću drže „neprikladnom“ u određenom trenutku (žena ili par već imaju djecu ili nemaju posao, adekvatni smještaj ili trudnoća remeti planove o karijeri, ili se partner odriče očinstva ili majka nije sigurna tko je otac) nego i na slučajeve u kojima je trudnoća rezultat silovanja, incesta, kada ugrožava mentalno ili fizičko zdravlje trudne žene kao i na slučajeve u kojima plod dokazano pati od teških malformacija s kojima poslije rođenja neće imati šansu preživjeti ili će živjeti s trajnim invaliditetom.
„Irski pobačaji“ tako se najčešće obavljaju drugdje, mahom u Engleskoj, u liverpulskim ili mančesterskim klinikama kamo, prema procjenama u prosjeku putuje svakodnevno desetak žena. Nama koje dolazimo iz država u kojima je pobačaj već desetljećima legaliziran ova se situacija čini prilično anakronom, a trajna društvena debata oko pobačaja i argumentacija strane koja mu se protivi ostavljaju nas u čudu. Okitivši se „pro life“ barjakom irska vlada zatvara oči pred realnošću i činjenicom da sve trudnoće nisu zdrave, željene, da se ne događaju u isključivo harmoničnim vezama, zbrinutim, odgovornim i odraslim parovima u ljubavi nego da su produkt ljudske seksualnosti koja je, kao i sama ljudska priroda, često neracionalna i nepromišljena i čiji smisao najčešće nije radosna prokreacija nego se, naprotiv prokreacija doima kao neželjena i prijeteća posljedica.
Dodatna je kazna u takvim slučajevima zabrana mogućnosti ženama da prekinu trudnoću u sigurnom okruženju, uz emocionalnu potporu obitelji ili prijatelja.
Slučaj X
Društvena debata oko pobačaja intenzivirala se 1992. godine nakon što je Republiku Irsku potresao slučaj X. Riječ je o 14-godišnjoj djevojčici čija je trudnoća bila rezultat silovanja obiteljskog prijatelja, višestruko starijeg od nje. Roditelji su je imali namjeru odvesti u Englesku na izvršenje pobačaja, ali je put bio sudski zabranjen nakon što su vlasti doznale za njega.
Nije pomogla ni činjenica da je djevojčica izjavila da će radije izvršiti samoubojstvo nego roditi dijete. Slučaj je uzburkao irsku javnost koja se podijelila između „pro – life“ argumenta da je fetus ljudski život koji treba zaštiti bez obzira na okolnosti u kojima je začet i onog da država u ovome slučaju prisiljava dijete da rodi dijete svome silovatelju. Slučaj je dospio i do vrhovnog suda koji je presudio da žena ima pravo na pobačaj u situaciji kada joj je život ugrožen. Odluku je suda trebalo inkorporirati u zakon i kao uvijek kada nema volje, hrabrosti ili znanja da se to učini, politika se, pod izgovorom demokratičnosti, odlučila za referendum koji je pred irske građane postavio tri pitanja: može li se dozvoliti pobačaj u slučaju suicidalnosti žene, može li se dozvoliti sloboda informiranja o pobačaj i sloboda putovanja da bi se on obavio? Rezultat referenduma je bio pozitivan odgovor na drugo i treće pitanje, ali negativan na prvo. Suicidalnost žene nije ocijenjena kao dovoljan razlog za dozvolu.
U međuvremenu je slučaj X zajedno s još tri kontroverzna slučaja (poznatima kao A,B,C slučajevi) bio predmetom rasprave Europskog suda za ljudska prava 2010. Sud je odlučio da je Irska država dužna ozakoniti pobačaj u slučajevima kada to nije protivno ustavu tj. u slučajevima kada je ženin život u opasnosti.
U veljači ove godine dvije su zastupnice Ujedinjene lijeve alijanse i jedan nezavisni zastupnik predložili parlamentu na izglasavanje „Zakon o medicinskom postupku' - prekidu trudnoće u slučaju rizika za život trudne žene“.
