U čitanju onoga što Judith Butler naziva 'repetitivnim praksama', beogradska feministkinja i suosnivačica Centra za ženske studije u Beogradu Daša Duhaček u tekstu „Rodne perspektive na političke identitete u Jugoslaviji“ ističe kako bi žene trebale iskoristiti činjenicu da procesi imenovanja često funkcioniraju kao samoispunjujuća proročanstva.
Potvrđujući prisutnost žena na javnoj sceni, Duhaček se bavi dvama nepovoljnim pristupima političkom pozicioniranju žena u bivšoj Jugoslaviji. Prvi je službeni diskurs jednakosti koji je, u konačnici, imao androgine implikacije koje su potisnule specifičnosti situacije žena, a drugi razmatra kako i zašto bilo koji od rodova odlučuje prigrliti ili odbaciti nacionalni identitet. Ova dva pristupa imaju suprotne posljedice za feminističko istraživanje: prvi viktimizira i pacificira žensku političku borbu, dok bi drugi trebao djelovati osnažujuće. Međutim, paradoks leži u činjenici da okvir nacionalne države – jer drugoga nema – određuje pravila, stoga je zahtjev za političkim subjektivitetom moguć samo kroz postajanje pripadnikom/com nacionalne države. Iz tog razloga, čak nas i otpor prema nacionalnoj državi u konačnici čini njenim pripadnicima/cama.
Koristeći retoriku odanosti i izdaje, Nacija objavljuje svoja patrijarhalna očekivanja, polažući pravo na žensko tijelo u svrhu regeneracije naroda. Jedan od primjera je pobačaj: u bivšoj Jugoslaviji, pravo na pobačaj bilo je neosporno; no, ponovno uvođenje zabrane rezultat je lobiranja Crkve i državno uređenog nacionalizma. Drugi primjer stavljanja ženske seksualnosti u funkciju nacije je majčinstvo. Nacionalna ideologija koristi majke kao simbole nacije, naglašavajući tako njihovu odgovornost za biološku reprodukciju nacije. Uloga žene u tom smislu prestaje biti izgradnja socijalizma kroz rad i postaje regeneracija nacije kroz ulogu majke. Treći primjer patrijarhalne brutalnosti je izravan način na koji su ženska tijela podvrgnuta sistematičnom silovanju. Na konferenciji održanoj 1992. u Pragu na kojoj su sudjelovale aktivistkinje iz Zagreba, Ljubljane, Beograda i Prištine, izrečen je zahtjev da silovanje bude prepoznato i tretirano kao ratni zločin u skladu sa Ženevskom konvencijom. Silovanje je krajnja zloupotreba nacionalne države koja bi trebala, navodi autorica, služiti kao prekretnica u ženskoj percepciji rata i nasilja.
Jedno od obilježja nacionalne države koje žene propituju je njeno teritorijalno određenje, odnosno granice. One imaju osobitu važnost u definiranju dosega suverenog autoriteta; nacija je prvenstveno prostorni, teritorijalni koncept. Međutim, neke žene u Jugoslaviji izražavale su otpor prema granicama i povezivale ih s potrebom njihova prelaženja i brisanja. Iz tog razloga politički subjektivitet često se temelji na ideji nomada, a ne na ograničenjima fiksnog nacionalnog identiteta.
Kako su se žene odupirale tadašnjem modelu nacionalne države u nastajanju? Odbacivanjem i propitivanjem nacionalnih ideala koji su nužni za njenu formaciju. Djelovanje beogradskih Žena u crnom jedan je od najznačajnijih i najdugotrajnijih projekata otpora. Od listopada 1991., one su svake srijede održavale tihi prosvjed držeći u rukama anti-ratne slogane usred Beograda u periodu od pet godina, a namjera im je bio svjesni čin subverzije. „Identificiranje s državama, s muškim militarističkim državama znači zauzeti ulogu suučesnika u ratu i ratnoj propagandi,“ izjavila je Staša Zajović, osnivačica pokreta. „Nacionalni militaristi prisvojili su naše kulturno nasljeđe. Vjerujem da ga možemo redefinirati tako da se ne moramo odreći našeg ženskog nasljeđa i da možemo zadržati osjećaj pripadnosti koju smo same odabrale, a ne koja nam je nametnuta.“
Pritom je bitno spomenuti da su Žene u crnom mogle ostvariti politički subjektivitet samo unutar okvira nacionalne države, unatoč tome što se njihova aktivnost zasnivala na otporu prema toj istoj državi. Riječ je o poziciji odgovornosti (accountability) kao političkom stavu koji definira svoju autoricu kao politički subjekt određene nacionalne države upravo zato što ona tu istu državu poziva na odgovornost. Odgovornost u tom smislu označava svijest o vlastitom političkom kontekstu iz kojeg proizlazi pristup privilegiji i moći.
***
Tekst „Rodne perspektive na političke identitete u Jugoslaviji“ Daše Duhaček možete pronaći u zbirci Gender and Identity: Theories from and/or on Southeastern Europe (ur. Jelisaveta Blagojević, Katerina Kolozova i Svetlana Slapšak), KaktusPrint, Beograd 2006.
