Ukrajinska odvjetnica i aktivistkinja za ljudska prava Oleksandra Matvičuk (r. 1983.), predsjednica Centra za građanske slobode iz Kijeva, jedna je od dobitnica Nobelove nagrade za mir 2022. te nagrade Saharov za slobodu mišljenja koju dodjeluje Europski parlament.
Za početak, imaju li žene u Ukrajini danas posebnu ulogu?
Kad me pitaju koja je uloga žena u ratu, ne mogu dati jednoznačan odgovor jer znam tisuće žena koje igraju važnu ulogu u različitim segmentima društva: neke se žene bore u ukrajinskim oružanim snagama, neke donose važne političke odluke, dok druge dokumentiraju događanja ili koordiniraju građanske inicijative. Žene su na čelu ove borbe za slobodu i demokraciju jer hrabrost nije rodno uvjetovana.
Kad je započela potpuna invazija na našu zemlju, ukrajinski narod uključio se u teritorijalnu obranu i oružane snage Ukrajine i nitko se nije čudio kad bi se muškarac priključio ukrajinskoj vojsci, stoga se ne treba čuditi ni što je to učinilo 60.000 žena. Rodne razlike nebitne su u mnogim područjima života, pa tako i kad je u pitanju hrabrost. U suvremenom društvu žene mogu igrati koju god ulogu žele.
Po tome se Ukrajina razlikuje u od Rusije: u Rusiji žene zauzimaju samo one uloge koje im je dodijelilo društvo, uglavnom unutar obitelji, dok muškarci imaju dominantan položaj. Takve kulturne norme pogoduju nastanku autoritarnih režima jer međuljudske veze odražavaju odnose moći među ljudima. U Rusiji je čak i obiteljsko nasilje dekriminalizirano.
Kao žene, mi zato imamo dodatnu ulogu u ovom ratu jer ne radi se samo o sukobu dviju država, već i o sukobu dvaju sistema – autokracije i demokracije. Autokracija se sukobljava s demokracijom. Borimo se protiv Rusije kako naše kćeri ne bi morale dokazivati da su ljudska bića.
Centar za građanske slobode kojemu ste na čelu dobio je, zajedno s bjeloruskim disidentom Alesom Bjaljatskim i ruskom nevladinom udrugom za ljudska prava Memorial, Nobelovu nagradu za mir 2022. godine. Kako djelujete za mir u ratnom okruženju i što mir znači Ukrajincima i Ukrajinkama danas?
Mir je silno važan, Ukrajinci žele mir više od svih. Ali nemoguće je samo zagovarati mir. Kad bi se napadnuta zemlja prestala boriti, rezultat ne bi bio mir, već okupacija, a okupacija nije ništa drugo nego rat u malo drugačijem obliku. Govorim iz iskustva jer već devet godina dokumentiram ratne zločine i znam da ljudi koji žive pod okupacijom žive u sivoj zoni. Nemaju kako braniti svoja prava, slobode ili imovinu, kao ni svoje živote ni živote svojih bližnjih.
Okupacija nije samo zamjena jedne zastave drugom. Ruska okupacija podrazumijeva nasilna odvođenja, silovanja, mučenja, negiranje identiteta, prisilne deportacije ukrajinske djece radi posvajanja s ciljem da ih se preodgoji u ruskom duhu, filtracijske logore, prisilnu mobilizaciju u rusku vojsku i masovne grobnice. Eto, to je okupacija — a to je daleko od mira.
Moralno je neprihvatljivo prepustiti ukrajinski narod mučenju i ubijanju pod ruskom okupacijom. Radi se o našim rođacima, prijateljima, kolegama, sunarodnjacima, a prije svega, u pitanju su ljudska bića. Njihovi životi ne smiju biti predmetom političkog kompromisa.
Je li uopće moguće postići mirnu nagodbu s Rusijom? Mnogi na Zapadu smatraju da bi Ukrajina trebala prihvatiti takvo rješenje.
Dokle god je trenutni režim na vlasti u Rusiji, to su puste tlapnje. Kako ljudi koji se zalažu za takvo rješenje misle zaustaviti Vladimira Putina? Rusija neće odustati od svoje težnje za pokoravanjem čitave Ukrajine. Putin je izjavio kako raspad Sovjetskog Saveza smatra najvećom katastrofom 20. stoljeća. Ljudi poput njega razumiju jedino silu, a civilizirani dijalog smatraju znakom slabosti. Rusija je imperij i kao takva nema granica. Dok god jedan imperij ima energije, nalazi se u stanju ekspanzije. Kad je nema, samo čeka trenutak da je stekne kako bi se ponovno počeo širiti.
Mi u Ukrajini težimo za trajnim mirom. To znači život bez straha od nasilja i dugoročnu perspektivu. Osam godina pridržavali smo se takozvanog Sporazuma iz Minska, a ljudi su svejedno redovito ginuli. Što su Rusi poduzeli za to vrijeme? Podigli su vojsku u okupiranim teritorijima. Najprije su se povukli i obnovili snage, a zatim isplanirali i pokrenuli invaziju širokih razmjera. Dakle, nama treba trajni mir, a ne tek privremeni prekid borbi.
Što bi za vas predstavljalo pobjedu?
Imajte na umu kako rat nije započeo 22. veljače 2022., već još u veljači 2014. kad se Ukrajini ukazala prilika za brzu demokratsku transformaciju nakon pada režima Viktora Janukoviča poslije Revolucije dostojanstva. Kako bi stao na kraj tom procesu, Putin je započeo s agresijom te okupirao Krim i dijelove Donjecke i Luhanske regije, te naposljetku pretvorio taj rat u potpunu invaziju. Njega očito ne plaši NATO-a, već sama ideja slobode.
Zbog toga, pobjeda Ukrajine ne bi podrazumijevala samo potiskivanje ruskih postrojbi s ukrajinskog teritorija, obnovu našeg suvereniteta i vladavine međunarodnog prava, te oslobađanje žitelja Krima i ostalih okupiranih teritorija Ukrajine. Ona bi također uključivala uspješni završetak demokratske tranzicije, provođenje reformi i izlazak iz turbulentne zone u kojoj smo zapeli već desetljećima, od pada Sovjetskog saveza – te beskrajne tranzicije iz totalitarnog režima u razvijenu demokraciju.
Bi li takva pobjeda uključivala i članstvo u Europskoj uniji?
Naravno! Revolucija dostojanstva pokazala je čemu teži cijelo ukrajinsko društvo. Rusi tvrde da je Ukrajina podijeljena: na istok i zapad, po vjerskoj, ekonomskoj i drugim osnovama. Međutim, revolucija 2014. pokazala je kako većina ukrajinskog naroda želi slijediti europski model razvoja.
Za obične ljude, Europska unija nije samo međuvladina organizacija —dapače, mnogi od njih ni ne znaju kako točno funkcioniraju institucije kao što su Europsko vijeće ili Europski parlament —već ona za njih predstavlja određene društvene vrijednosti. Nakon što je naša vlada pod ruskim utjecajem odbila s Europskom unijom potpisati Sporazum o pristupanju, tijekom Revolucije dostojanstva pitali su prosvjednike zbog čega su izišli na ulice, i mnogi od njih pozvali su se upravo na te vrijednosti: želimo graditi društvo u kojem su svačija prava zaštićena, gdje vlada snosi odgovornost za svoje odluke, gdje je sudstvo neovisno, a policija ne vrši nasilje nad studentima zbog mirnih prosvjeda.
Sad plaćamo visoku, možda i najvišu cijenu samo za priliku da se pridružimo Europskoj uniji i europskom civilizacijskom krugu. Osjećamo se kao Europljani.
Jeste li za svog nedavnog posjeta europskim institucijama stekli dojam da je Europska unija kakvoj svjedočite u stvarnosti ista ona kojoj Ukrajinci teže?
Ne postoji idealna Europska unija. Unija i njezine članice suočavaju se s mnogo unutrašnjih problema, ali mi vjerujemo da će iz ukrajinske demokracije proizaći novi resursi. Iz ove posvećenosti borbi za slobodu, vladavinu zakona i ljudska prava proizaći će jedinstvena energija koja će nam pomoći da osmislimo rješenja za kompleksne probleme s kojima se unija mora nositi.
Mi smo prvi narod na svijetu koji je ginuo pod europskom zastavom jer se ona vijorila uz ukrajinsku kao simbol nade tijekom Revolucije dostojanstva. Tada su vlasti pobile preko stotinu nenaoružanih ljudi. Sada se borimo za svoj europski san.
Mnogi stanovnici razvijenih demokratskih zemalja unutar Europske unije uzimaju demokraciju zdravo za gotovo. Oni se za nju nisu morali boriti, već su naslijedili i demokraciju i vladavinu prava i zaštitu ljudskih prava od svojih roditelja i predaka, pa zato ne shvaćaju do kraja njihovu istinsku vrijednost. Mislim da Ukrajina neće samo izvući korist od tih vrijednosti, već će doprinijeti boljem razumijevanju njihove važnosti budući da su one ipak svojevrstan zaštitni znak Europske unije.
Odvjetnica ste koja se bavi ljudskim pravima. Kakvo je vaše viđenje trenutnog stanja temeljnih ljudskih prava i općenito vladavine prava u Ukrajini, koja se nalazi pod izvanrednim stanjem uslijed ruske agresije? Kako vlada i vojska tretiraju glasove oporbe?
Pogledajmo najprije tko sačinjava vojsku: to su prvenstveno pojedinci i pojedinke koji su se prije rata bavili različitim zanimanjima – bivši novinari, frizeri, metalurški radnici, učitelji, građanski aktivisti i drugi koji su se priključili oružanim snagama. Ne radi se o profesionalnim vojnicima koji su prošli godine i godine obuke, već o ljudima koji su ponudili svoje živote u zaštitu svojih obitelji i svoje domovine i njezine demokratske budućnosti.
Ni ja ni članovi/ce moje organizacije nismo osobno upoznali predsjednika Zelenskog niti smo se ikad s njime susreli licem u lice zato što izbjegavamo bilo kakvu stranačku povezanost. Budući da se zalažemo za ljudska prava, kritiziramo svoju vladu kad god ona poduzima korake koji bi mogli dovesti do kršenja tih prava.
No, kad danas ja ili drugi predstavnici ukrajinskog građanskog društva ili ukrajinski politički predstavnici istupamo na međunarodnoj sceni, nastupamo ujedinjeni. Takvo je jedinstvo posve razumljivo i gotovo biološki uvjetovano: kad je neka grupa napadnuta i prijeti joj istrebljenje, njene pripadnice i pripadnici ujedinjuju se protiv zajedničkog neprijatelja. Ukrajina je velika zemlja, a njezino stanovništvo se razlikuje u mišljenjima, vjerskim opredjeljenjima, društvenom položaju, te političkim i ideološkim stavovima—ukratko, po raznim kriterijima. No svima nam je zajednička želja da živimo u mirnoj i demokratskoj Ukrajini. Velika većina Ukrajinaca odlučila se boriti za takvu Ukrajinu, na različite načine. Neki su otišli u vojsku, neki su se priključili dobrovoljnim skupinama koje su zadužene za snabdijevanje vojske, drugi pomažu obnoviti uništena sela i gradove ili ponovno pokrenuti gospodarstvo u lokalnim zajednicama. Dakle, ljudi poduzimaju sve što mogu, premda se nemaju gdje skloniti na sigurno, niti znaju hoće li dočekati sutra ili će ih ubiti ruska raketa.
Pratite li kršenja ljudskih prava unutar samog ukrajinskog društva?
Ovaj je rat otrov. Rat je sušta suprotnost demokratizaciji. On iziskuje centralizaciju, dok demokratizacija teži decentralizaciji. Iz sigurnosnih razloga, u ratu su nužna određena ograničenja ljudskih prava i sloboda, dok demokratizacija podrazumijeva proširivanje prostora ljudskih prava i sloboda.
Ukrajinska demokracija svakako prolazi kroz izuzetno teško vrijeme: velik je izazov osigurati provođenje demokratskih reformi dok padaju ruske bombe. Moglo bi se reći da je u pitanju nemoguća misija, jer moramo biti uspješni ako želimo postići svoj cilj i ispuniti uvjete za pridruživanje Europskoj uniji. Niti jedna država članica nije morala provesti proces demokratizacije u ratnom stanju i pod opsadom. Većina tih zemalja zna koliko je zahtjevna demokratska tranzicija, čak i u mirnodopskim uvjetima, a za neke od njih taj je proces bio vrlo dugotrajan. Mi ga moramo provesti dok bjesni rat, a naš narod gine. No, pošto moramo uspjeti, mislim da i zaslužujemo potporu u ovim neviđeno teškim okolnostima.
Tekst je preuzet, u ponešto skraćenom obliku, s portala Voxeurop, a izvorno je objavljen u rujnu 2023.
Prijevod na hrvatski: Marija Marčetić