Objavljeno

Obećanje socijalističkog feminizma

Obnova ljevice iziskivat će oslanjanje na tradicije socijalističkog feminizma

Djelomično uključivanje liberalnog feminizma u ekonomski, politički, kulturni i društveni poredak neoliberalizma može se objasniti pojavom režima akumulacije kapitala koji je doveo do korjenitih promjena ekonomija i na globalnom Sjeveru i na globalnom Jugu. Na globalnom Sjeveru novi režim najavljen je napadima poslodavaca na radničku klasu, socijalnu pomoć, te sindikate i socijaldemokratske stranke kao tradicionalne branitelje prava radnika/ca.

Ovi napadi doveli su do pojave neoliberalizma, političkog konteksta koji je pogodovao uspješnoj protureakciji na radikalne zahtjeve feminista/kinja, aktivista/kinja protiv rasizma, autohtonog stanovništva, i mnogih drugih. Iako je neoliberalizam dokinuo radikalno obećanje drugog vala feminizma, istovremeno je stvorio materijalnu podlogu za obnovu i širenje pokreta socijalističkog feminizma na čelu s pripadnicama radničke klase.

Osim toga, politički diskursi i organizacijske strategije socijalističkog feminizma 21. stoljeća vrijedan su resurs za političku ljevicu. Ljudi imaju osjećaj da im stari oblici političke ljevice više ne mogu biti od koristi: u potrazi za alternativama, socijalistički feminizam ima mnogo toga za ponuditi.

Feminizam socijalne skrbi

Vodeći politički feministički diskurs drugog vala feminizma nije bio klasični liberalni feminizam (feminizam kojemu je cilj ukloniti prepreke koje stoje između žena i njihovih individualnih prava) već nešto što bih opisala kao feminizam socijalne skrbi. Feministkinje koje djeluju unutar spomenutog pokreta dijele predanost liberalnog feminizma pravima pojedinca i jednakim prilikama, no odlaze još i dalje, zahtijevajući od aktivističke države da se pozabavi problemima zaposlenih žena, da popravi položaj žena (naročito majki) na tržištu rada, ponudi javne službe koje će socijalizirati skrb, te proširi društvenu odgovornost za skrb.

Društvenu osnovicu klasičnog liberalnog feminizma čine žene u dobrostojećem djelu profesionalno-menadžerske klase, dok je feminizam socijalne skrbi prvenstveno orijentiran na niže slojeve spomenute klase, naročito žene zaposlene u obrazovanju, socijalnim službama i zdravstvu.

Odnos između žena iz radničke klase/siromašnih žena i zaposlenih žena iz srednje klase čiji posao je regulirati one koje se nerijetko obilježava kao ‘problematične’ (siromašne, bolesne, kulturno neprilagođene, seksualno devijantne, slabo obrazovane/neobrazovane), u najmanju je ruku ambivalentan. Ova napetost među klasama prodire i u feminističku politiku budući da feministkinje srednje klase tvrde da predstavljaju i pripadnice radničke klase. Postojeće napetosti izražavaju se na različite načine, koje u velikoj mjeri oblikuju faktori poput rase, seksualnosti, nacionalnosti, itd. Također, politika feministkinja srednje klase mijenja se ovisno o stupnju militantnosti, samoorganiziranosti i političke snage žena iz radničkih klasa.

Velik dio podrške i inspiracije za politiku feminizma socijalne skrbi potječe od udruge The National Welfare Rights Organization (NWRO). Kad je riječ o NWRO-u, naročito je zanimljiva njegova sposobnost kombiniranja tvrdnji koje filozofi/kinje, odvjetnici/e i članovi/ce akademske zajednice najčešće vide kao međusobno oprečne. U tom smislu udruga nadilazi podjelu na “govor o potrebama” i “govor o pravima”. Politički diskurs o majčinstvu tipičan je primjer “govora o potrebama”: zagovornici/e iznose tvrdnje utemeljene na potrebama djece i sposobnostima majki da te potrebe zadovolje. Nasuprot tome, zahtjevi za rodno neutralnim praksama zapošljavanja ili jednakim pristupom profesionalnoj izobrazbi koji inzistiraju na tome da se individualna prava dostupna muškarcima prošire i na žene primjer su “govora o pravima”.

Socijalizacija skrbi

Na svom vrhuncu, feminizam drugoga vala zalagao se za socijalizaciju skrbi. Prebacivanje odgovornosti za skrb s pojedinca/ki na društvo u to je vrijeme iziskivalo (a iziskuje i danas) preraspodjelu bogatstva koja će fokus prebaciti s kapitala na radnu snagu. Društvena odgovornost za skrb ovisi o širenju javnih dobara, koje pak ovisi o oporezivanju bogatstva ili profita.

Davati radnicima/cama kompenzaciju za vrijeme provedeno u pružanju skrbi (npr. plaćeni porodiljni dopust) znači povećati plaćenu kompenzaciju na račun profita. Osim toga, inzistiranje na tome da poslodavci svojim zaposlenicima/cama daju novčanu naknadu za pružanje skrbi izvan radnog mjesta narušava kontrolu nad radnim mjestom koju ima poslodavac, te kao takvo nailazi na otpor u privatnom sektoru gdje se poslovi i dalje organiziraju kao da radnici/e snose malu ili nikakvu odgovornost za skrb. Drugim riječima, socijalizacija rada iziskuje suprotstavljanje klasnoj moći kapitalizma. Upravo se taj problem pokazao kao kamen spoticanja za feminizam socijalne skrbi 21. stoljeća.

Suprotstavljanje klasnoj moći kapitalizma iziskivalo je obuhvatan, militantan i disruptivan društveni pokret, anti-kapitalističku frontu koja bi feminizam, anti-rasizam, borbu za gay prava i prava imigranata povezala s djelovanjem radnika/ca i sindikata. Ono što je postojalo namjesto toga bili su birokratski, sklerotični i na sektore podijeljeni trgovački sindikati koji nisu imali niti interesa niti mogućnosti za izgradnju bilo kakvih pokreta.

Uhvaćene između demobilizirane radničke klase i demokratske stranke koja je podlegla neoliberalizmu, feministkinje socijalne skrbi iz srednje klase počele su se prilagođavati postojećim političkim stvarnostima. Stoga, primjerice, napuštaju inkluzivnu politiku NWRO-a i odustaju od diskursa majčinstva koji je dugo vremena bio jedan od njihovih glavnih argumenata u prilog novčanih dodataka za samohrane majke, zamjenjujući ga neoliberalnim diskursima i prihvaćajući ideju samodostatnosti kroz plaćeni rad (usprkos tome što je bilo očito da prihodi od slabo plaćenih poslova dostupnih samohranim majkama nisu dovoljni za pokrivanje životnih troškova,da dječji doplatci za najsiromašnije nisu dovoljni za kvalitetnu brigu o djecu, itd.).

Drugim riječima, za feminizam socijalne skrbi drugoga vala prije bismo mogli/e reći da je bio politički marginaliziran negoli kooptiran. Ne iznenađuje da u kontekstu tog poraza ne samo da liberalna feministička politika zauzima središnju poziciju, već postaje dio dominantnog neoliberalnog režima.

U ponešto ironičnom obratu, dok se feminizam srednje klase postupno pomicao prema političkoj desnici, feministkinje iz radničke klase (osobito u sindikatima s dominantno ženskim članstvom) izvojevale su značajne pobjede: povećale su vidljivost žena na vodećim položajima, natjerale svoje sindikate da podrže skupine koje su zagovarale legalan pobačaj, suprotstavljale se diskriminaciji LGBT osoba, zalagale se za plaćeni porodiljni dopust, itd.

Socijalistički feminizam u 21. stoljeću

Iz gore opisane povijesti možemo štošta naučiti. Feminizam i drugi pokreti protiv opresije moraju nadići klasne granice, ali i postaviti sljedeća pitanja:“Tko će unutar tih pokreta imati glavnu riječ? Čiji će svjetonazori formirati zahtjeve pokreta? Na koji će se način ti zahtjevi artikulirati i opravdati? Kako će se organizirati sam pokret?”.

U uobičajenim scenarijima odgovor na ova i slična pitanja krije se u srednjoj klasi. No u trenutku kada na političku pozornicu stupe pripadnici/e radničke klase, može doći do promjena u odnosima moći unutar društvenih pokreta.

U 21. stoljeću, žene stupaju na globalnu političku pozornicu u kontekstu raznih pokreta. Na globalnom Jugu ne samo da su ključne sudionice pokreta za socijalizam 21. stoljeća, već su i dio organizacijskih grassroots projekata koji u pitanje dovode patrijarhalne oblike organizacija, vodstva i zahtijeva pokreta. Na globalnom Sjeveru ti grassroots projekti oslanjaju se na nove oblike organizacije radnika/ca (npr. pokret radnika/ca u kućanstvima) koji se temelje na mobilizaciji svojih članova/ica i stvaranju saveza među zajednicama.

Iako daleko od savršenstva, svi ovi različiti projekti socijalističkog feminizma, i na sjeveru i na jugu, i u zajednici i na radnome mjestu, nude nove diskurse o rodnoj jednakosti, nove oblike organiziranja i nove vizije sudioničke demokracije.

Predanost socijalističkih feministkinja samoorganizaciji podržava organizacijske strukture koje se ne oslanjaju na hijerarhiju, koje su demokratske i stoga više inkluzivne. Fokus na presijecanju, kao niti vodilji programa i političkog diskursa, otvara prostor na kojem je moguće prevladati duboke jazove među društvenim skupinama. Razumijevanje međupovezanosti radnih mjesta, kućanstava i zajednice vodi ka učinkovitijim oblicima organizacija i povećanju mogućnosti koalicijskih politika, što pak pridonosi stvaranju poveznica među problemima koje se često poima kao bitno različite i međusobno odvojene.

Vizija vodstva i razvoja vodstva kakvu nudi socijalistički feminizam promovira sposobnost aktivista/kinja da se uključke u demokratske procese donošenja odluka. Prepoznavanje i priznavanje činjenice da su afekt, emocije i seksualnost uvijek prisutni te da oblikuju društvene odnose, potiče aktiviste/kinje na samopromišljanje, empatiju i poštivanje raznih oblika postojanja.

Da bismo izgradili/e socijalizam 21. stoljeća, najprije moramo obratiti pozornost na socijalistički feminizam 20. i 21. stoljeća, te njegove teorije i prakse premjestiti s margina u središte radikalne ljevice.

 

Izvor: Jacobin
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić


Povezano