Donosimo vam intervju Ive Marčetić i Nikoline Rajković s Kıvanç s Eliaçıkom, direktorom ureda za međunarodne odnose konfederacije progresivnih sindikata Turske, DISK.
Integralna verzija teksta objavljena je u trećem broju časopisa ”Nepokoreni grad” koji izdaju Mlade antifašistkinje Zagreba.
Možete li nam reći nešto o povijesti DİSK-a? Kada je osnovan i koja je bila motivacija za njegovo osnivanje?
Prije osnivanja DİSK-a Turska je bila zemlja koja je tražila svoju poziciju u kontekstu međunarodnog kapitalizma. Postala je i članica NATO-a. U ranim godinama republike nije bilo sindikata jer je država donosila zakone koji su zabranjivali sindikalnu aktivnost. Republika je osnovana 1923. godine, ali prvi ministar rada proglašen je 1946. godine. Tursko tržište rada i industrija bili su direktno vezani za imperijalističke interese.
Turska radnička klasa stvorena je odozgo, mehaničkim principom, i bilo je jako teško formirati pokret odozdo. Prva konfederacija turskih sindikata, TÜRK-İŞ, osnovana je tek 1952.
To je bio jedan korporativni sindikat kojeg je osnovala turska vlada. Tih godina formirao se radnički pokret i detektirali problemi, potrebe i zahtjevi, no TÜRK-İŞ na njih nije imao odgovora. U to vrijeme desila su se dva značajna štrajka, jedan u tvornici metala Kavel i drugi u tvornici stakla Paşabahçe, a TÜRK-İŞ nije želio podržati radnike, štoviše prijetili su im da će njihove sindikate izbaciti iz konfederacije ukoliko ne prestanu štrajkati.
Tko je organizirao štrajkove ako je TÜRK-İŞ bio jedina federacija sindikata?
Osnivanje sindikata služilo je kao alat za kontrolu radničkog pokreta. TÜRK-İŞ je osnovala turska vlada uz pomoć AFL-a (American Federation of Labour – Američka federacija rada). Budući da je vlada pokušala osnivanjem sindikata kontrolirati radnike štrajkovi u Kavelu i Paşabahçeu predstavljaju prijelomnu točku u radničkom pokretu. Tijekom štrajka došlo je do široke rasprave o tome treba li se štrajk nastaviti ili ne i neki od sindikata odlučili su se za nastavak, koji je ujedno značio i izdvajanje iz TÜRK-İŞ-a .
Tako je nastao DİSK. U DİSK-u je tada bilo šest sindikata. Najveći od njih su sindikati metala, proizvođača hrane, izdavaštva, gume i petrokemije. Osnivanje DİSK-a potpomogao je i Ustav iz 1968. godine. On je bio poprilično liberalan. Te godine u Turskoj podudaraju se s političkom situacijom u Europi i nastankom novih lijevih pokreta, što radničkog što studentskog. Tako su vodstvo i aktivni članovi direktno imali koristi od liberalne klime. Većina članova DİSK-a u vrijeme osnivanja dolazi iz redova Komunističke partije.
Demonstracije na trgu Taksim u Istambulu, 21. travnja 2014.
Nakon vojnog puča 1980, djelovanje DİSK-a zabranjeno je. Što je dovelo do toga, kakve su društvene i političke borbe vodili sindikati okupljeni u DİSK-u i koje ste strategije i taktike koristili u borbi za radnička prava?
Izlazak iz TÜRK-İŞ i osnivanje DİSK-a bilo je motivirano radničkim štrajkovima. Četiri velika sindikata izašla su iz TÜRK-İŞ-a i spojila se u dva nezavisna sindikata. DİSK se po osnivanju prozvao nezavisnim, točnije nezavisnim od poslodavaca, političkih partija, vlade i države. Mi danas imamo tri velike zajednice sindikata, jedna je TÜRK-İŞ, koja je državno orijentirana, druga je HALK-İŞ, lojalna vladi. DİSK bi bio treća zajednica, zajednica nezavisnih sindikata.
TÜRK-İŞ preferira lagane pregovore i polovične kolektivne ugovore uz dobre odnose s poslodavcima u javnom sektoru, dok DİSK, s druge strane, predstavlja borbene sindikate koji organiziraju štrajkove kako bi se potpisali što bolji kolektivni ugovori u korist radnika.
Kada je osnovan, 1967. godine, DİSK je brojio tek deset tisuća članova, što u turskim razmjerima nije mnogo, ali za deset godina članstvo je naraslo na otprilike šesto tisuća. Za ovo je prvenstveno zaslužno dobro pregovaranje oko kolektivnih ugovora, kao i povoljna politička klima tog vremena,posebice Ustav iz 1968, kao i velike migracije sa sela u gradove u kojima su se ljudi sve više suočavali s društvenim nejednakostima urbanih sredina.
Možemo reći da je tijekom 60-ih i 70-ih trajalo tursko proljeće. U to je vrijeme vodstvo DİSK-a bilo usko povezano s Komunističkom partijom, a kasnih 60-ih i neki kemalistički sindikati pridružuju se DİSK-u.
Vlada, u nastojanju da zaustavi rast DİSK-ova članstva, tada predlaže da se izglasa zakon kojim će se zaustaviti djelovanje DİSK-a, što bi značilo zakonsku zabranu svih nezavisnih sindikata. Stoga je DİSK, 1970 – te objavio generalni štrajk u koji su se uključili i mnogi radnici članovi TÜRK-İŞ-a. Ovaj štrajk trajao je dva dana, 16. i 17. lipnja. Radnici su marširali, demonstrirali, hodali od Izmita do Istanbula. Ova dva dana od tada se zovu danima otpora. To je bio najveći pokret otpora do Gezija.
Nakon toga nije bilo generalnih štrajkova?
Ne u tolikoj mjeri. Morate razumjeti da su generalni štrajkovi u Turskoj zakonom zabranjeni. Desilo ih se još nekoliko, ali ništa onakoopsežno kao oni 1970-te. Nakon tog štrajka vlada je bila primorana da otkaže slanje zakona o zabrani nezavisnih sindikata u proceduru.
DİSK također reagira na neka politička pitanja, a ne samo na pitanja nadnice. Političke akcije uvijek su povezane s industrijskim štrajkovima, neke političke odluke uvijek su okidač radničkog bunta, kao na primjer ustavne promjene, pitanje Kurda kao i ženska prava.
Članovi DİSK-a prosvjeduju u Ankari, 17. lipnja 2013.
Kako je izgledala turska sindikalna scena neposredno nakon vojnog puča 1980-te?
Cjelokupno vodstvo DİSK-a bilo je uhapšeno. Dobili su po šest godina zatvora a djelovanje DİSK-a zabranjeno je na dvanaest godina. Ovdje taj puč zovemo Dvanaesti rujan jer je to dan kad je vojska preuzela vlast. Još jedan značajan datum povezan s pučem je 24. siječanj 1979. godine To je dan kad je izglasan paket ekonomskih reformi koji su vodile u privatizaciju. Dakle ekonomske promjene započete u siječnju modificirale su našu ekonomiju u skladu s potrebama i naredbama MMF-a.
U cilju opsežne implementacije ovako skrojenog ekonomskog paketa morali su biti eliminirani i sindikati i ljevica.
Koje su sve reforme bile predložene u tom MMF-ovom paketu?
To su bile promjene u klasičnom MMF-ovom stilu. Daju ti neke pare i narede na koji ćeš ih način vraćati. Jedan od uvjeta bila je privatizacija javnih kompanija.
U Turskoj su donijeli zakone o zabrani štrajka, predali još više ovlasti vojsci i zacementirali minimalnu nadnicu. Kreirali su nove oblike zapošljavanja, prvenstveno ugovore na kratke periode i podugovaranje.
Zakon koji su htjeli donijeti 1970. i koji je spriječen generalnim štrajkom donesen je ponovno 1980. Po tom izmijenjenom zakonu možete pristupiti sindikatu tako da odete kod javnog bilježnika. Ukoliko se pak želite iščlaniti iz sindikata morate ponovno kod javnog bilježnika i platiti još više. Kad je DİSK ponovno uspostavljen bivši članovi mogli su se iznova priključiti, no da bi to učinili morali su skupo platiti prebacivanje iz jednog sindikata u drugi.
Nadalje, ako primjerice želite sudjelovati u kolektivnom ugovoru vaš sindikat mora organizirati polovicu zaposlenih u vašoj firmi. Ako to ne uspijete nemate pravo pregovarati o kolektivnom ugovoru. Ovo je prag za pojedinačne firme. U pogledu cijelog sektora prag je još nevjerojatniji – deset posto svih radnika na nacionalnom nivou mora biti upisano u isti sindikat kako bi se moglo ući u pregovaranje o kolektivnom ugovoru. Zamislite kako je teško organizirati deset posto radnika u trgovini na nacionalnom nivou!
Prosvjed radnika Bilesik Metala
Imate li pravo na štrajk ukoliko niste član sindikata?
Ne. No nemate pravo štrajkati ni kad jeste član sindikata. Ući u štrajk jako je mukotrpna i teška stvar. Svaka vrsta solidarnog, političkog, generalnog ili štrajka upozorenja zabranjena je. No ako svi počine zločin onda se to više ne može smatrati zločinom. Primjerice radnici u javnom sektoru, poput radnika u prosvjeti, nemaju pravo štrajkanja, no oni svejedno organiziraju štrajkove.
Ako svi prosvjetni radnici odbiju raditi onda ih ne mogu sve otpustiti i zatvoriti škole. Štrajk je najvažnija sindikalna akcija i jedini alat u sindikalnoj borbi. Svatko može organizirati demonstracije, konferencije za štampu i slične akcije ali jedino radnici mogu organizirati štrajk. Ako u Turskoj spremate štrajk morate se oglušiti na zakone i kad stupate u štrajk to radite s ciljem promjene takvih zakona, kao što smo mi to učinili 1970-te.
U travnju 2013. DİSK je organizirao generalnu skupštinu na kojoj se biralo novo vodstvo. Po prvi put u povijesti DİSK-a žena je izabrana u upravni odbor. Koliko je žena sindikalno organizirano i kakav je stav vašeg sindikata prema niskoj zastupljenosti žena u upravnim strukturama sindikata?
To je povijesni problem. U našem sindikatu nikada nismo imali ženu predsjednicu, jedino smo imali žene u nekim odborima i gotovo nikad nismo imali ženu u upravnom odboru naših sindikata koji su dio saveza. Moje starije kolege reći će vam da za to postoje ekonomski razlozi i kulturni obrasci. Istina, u sektorima koje mi većinski zastupamo većinu čine muški radnici budući da uglavnom regrutiramo manualne radnike iz proizvodnje, dok u školama, bolnicama, upravi uglavnom rade žene. Ja bih se samo djelomično složio s njima.
Većina radnika u proizvodnji jesu muškarci, ali što je s sektorima poput turizma ili socijalne skrbi? Primjerice u sindikatu kojem ja pripadam više od polovice članstva čine žene. Stoga bi u tom sindikatu trebao postojati upravni odbor s natpolovičnom većinom žena. No koliko ih zaista ima u upravnom odboru? Nijedna. Stoga to nije pitanje ekonomije već patrijarhata. Metode koje koristimo, diskurs na sastancima, kao i vrijeme organiziranja sastanaka veoma su patrijarhalni. Takvim organiziranjem naprosto ne dopuštamo ženama da budu skupa s nama.
Mi organiziramo sastanke koji traju do 22 sata. Sinoć smo imali sastanak do 22:30 i žene su morale izostati jer moraju ići kućama kuhati, čistiti i brinuti se za djecu. Dakle radi se o patrijarhatu za kojeg nema izgovora. Mi moramo reformirati strukturu našeg sindikata kao i promijeniti metode tako da odgovaraju ženskom članstvu, no isto tako uvesti i pozitivnu diskriminaciju najmanje na 50 posto.
Prosvjed u Ankari, listopad, 2012.
Referirate li se igdje u svom programu na neplaćeni ženski rad u kući?
Ne.
Zahtjevaju li žene članice sindikata kojem vi pripadate neke programe koji bi ih rasteretili teškog neplaćenog rada?
Nikad nisam čuo da to zahtijevaju. Točnije, nikad nisam čuo ženu da govori na našem sastanku.
Što činite kako biste ih ohrabrili da govore?
Iskreno, ne činimo ništa. U DİSK-u ne radimo ništa po tom pitanju. U sindikatu studenata kojeg sam bio član kao student uveli smo na jednoj generalnoj skupštini kvotu od 50 posto za pozitivnu diskriminaciju. Nakon dvije skupštine više nismo morali imati kvotu budući je postalo normalno da se glasa za žene i žene su imale polovicu svojih delegata. Na žalost, u DİSK-u još uvijek nemamo ništa slično.
Smatrate li da su kvote neophodan predkorak u namjeri da se nešto doista promjeni?
Vjerujem da jesu.
Demonstracije u Istanbulu, 1. svibnja 2014.
Što bi bio sljedeći korak nakon uvođenja kvota? Smatrate li da su kvote način na koji se mogu otvoriti nešto kompliciranija pitanja o položaju žena na tržištu rada, jednakih plaća kao i pitanja neplaćenog kućanskog rada?
Priznajem, kvote nisu dovoljne, no da bi uopće započeli smisleni razgovor o tim stvarima moramo nekako dovesti žene za pregovarački stol.
No kako dotad da žene žongliraju rad u kući,obaveze u sindikatu i posao?
Po mom osobnom mišljenju, dakle ne prema zvaničnim stavovima sindikata, postoji antagonizam između žena i muškaraca koji moramo usporediti s odnosom poslodavca i radnika. Kroz povijest poslodavci, vlade i države nisu dozvoljavali radnicima da se njihov glas čuje. Ponekad su naš glas nazivali terorizmom, ponekad smo palili tvornice, blokirali autoputove… Kako imamo sukob između radnika i kapitalista tako ga imamo između muškaraca i žena. Zbog toga žene moraju učiniti isto ono što je radnički pokret u cijelosti radio protiv kapitalista. Mi želimo da one sjede s nama u istoj prostoriji, da se bore i mijenjaju stvari. Dakle kako bi mogli raspravljati o neplaćenom kućanskom radu za početak nam trebaju žene u istoj prostoriji s nama.
Engels nije bio radnik ali je imao neku ideju o onome što radnicima treba jer se povezao s njima. Da nije ostvario te veze njegov bi rad bio tek intelektualna vježba. Kako bismo razumjeli probleme radništva potrebno je imati radnički pokret. Kako bi razumjeli probleme žena moramo imati ženski pokret. Ja sam čitao teorijske knjige, ja mogu razumjeti nešto o problemima s kojima se one suočavaju – moja majka možda nije pročitala te iste knjige no ona ima poostvarenu ideju i iskustvo koje ne traži teoriju da detektira problem. Stoga mi trebamo moju majku u prostoriji u kojoj pregovaramo. Moj stariji kolega kaže da imamo žena u socijalističkim sindikatima. To je vrlo dobro što se sindikata tiče no trebaju nam muškarci socijaliste i žene feministkinje.
Demonstracije u Istanbulu, 1. svibnja 2014.
