S Ninom Čolović, članicom LGBTIQ inicijative AUT i udruge Trans Aid, Mia Gonan je razgovarala o stigmatizaciji, postojećoj i dostupnoj zaštiti i nasilju s kojim se susreću seksualne_i radnice_i, s posebnim naglaskom na specifičnost situacije u kojoj se nalaze LGBTIQ+ osobe.
Intervju je napravljen u sklopu istraživačkog projekta Bleeding Love: Raising Awareness on Domestic and Dating Violence Against Lesbians and Transwomen in the European Union koji je pokrenulo sveučilište u Bresci, a koji u Hrvatskoj provodi Zagreb Pride.
Možeš li kratko predstaviti AUT inicijativu i svoje djelovanje unutar nje, te svoju suradnju s Trans Aidom?
Pridružila sam se AUT-u u proljeće 2013., istu večer kada je održan prvi sastanak inicijative na kojem je dogovoreno da ćemo iduće jutro početi prikupljati potpise za uklanjanje stola U ime obitelji s ulaznih vrata Filozofskoga fakulteta kako bismo poručile_i da akademski prostori podjednako pripadaju svima, bez obzira na romantičnu i/ili seksualnu orijentaciju, rodni idenitet i/ili rodno izražavanje.
Kao temeljne vrijednosti AUT-a usvojile_i smo nenasilje (strukturno i djelatno), rad temeljen na načelu suradnje i intersekcionalnost (promišljanje queer pokreta u kontekstu radničkoga, feminističkoga, mirovnoga aktivizma), a nastojimo ih aktivno implementirati u svaki aspekt svoga djelovanja te osnažiti queer mlade koji se nerijetko suočavaju s gubitkom podrške obitelji.
Od 2013. do danas, sudjelovala sam u organizaciji niza tribina, rasprava i aktivnosti. Na jednoj od prvih AUT-ovih tribina (TransAkcija, 2013.) krenula je i zaista divna, plodonosna suradnja s Trans Aidom koja je rezultirala zajedničkim kreiranjem različitih sadržaja za zajednicu (radionica o jeziku i rodu, nasilju i sigurnosti…), a prije nekoliko mjeseci sam službeno postala i njihovom članicom.
Tribina”Solidarnost: radnički i LGBT pokret danas”
Iz naših preliminarnih istraživanja literature i medijskih sadržaja, pokazalo se da se o temi nasilja prema seksualnim radnicama nije puno pisalo i istraživalo. Po tvojem mišljenju, zašto je tome tako? Zašto taj problem nije vidljiv?
Seksualni rad u RH reguliran je Zakonom o prekršajima protiv javnoga reda i mira koji, kako mu ime otkriva, štiti tobožnji društveni red i mir, a ne seksualne radnice_ke kojima, uz to što su lišene_i svake vrste institucionalne zaštite, predviđai novčanu ili zatvorsku kaznu.
Život pod stalnom prijetnjom uhićenja i policijskoga nasilja sustavno ušutkava radnice_ke, posebice one na čija je tijela upisana neka drugost (kao što su transžene i transfeminine osobe), onemogućava kreiranje snažnije političke platforme te destabilizira krhke spone solidarnosti i povjerenja koje bi se mogle uspostaviti između njih i osoba koje sudjeluju u osmišljavanju i provedbi istraživanja, a koje možda ne dijele njihova iskustva.
Kriminalizacija i stigmatizacija seksualnoga rada istiskuju glasove seksualnih radnica_ka iz javne sfere, pa tako i van medijskoga i akademskoga obzora pretvarajući ih u točku, ako ne potpune odsutnosti, onda slučajnosti, opasnosti i egzotičnosti, čime se dezintegriraju pokušaji izgradnje validiranih subjektnih pozicija za koje se osobe potisnute na periferiju konstantno bore.
Zajednice kojima je povijesno otežana mogućnost javnoga govora i čijim potrebama strukture dominantnoga jezika nisu primarno namijenjene, često su izostavljene iz napora usmjerenih prema dokumentiranju i promišljanju nasilja ili su zastupljene na načine koji ne odgovaraju življenim iskustvima budući da uvijek netko drugi tko nisu one_i same_i govori o njima. Da bi se to promijenilo, nužno je osnaživanje seksualnih radnica_ka i stvaranje uvjeta u kojima bi mogle_i graditi vlastite narative o svojim životima te se oduprijeti sustavu koji perpetuira nasilje prema njima.
Ono poprima različite oblike koji nisu odvojeni; državno (institucionalno) nasilje u sprezi s društvenom stigmom i predrasudama, njegovanima administrativnim, medicinskim, pravnim, ali i znanstvenoistraživačkim, obrazovnim i medijskim diskursima, stvara kontekst u kojem se odvija fizičko, ekonomsko i emocionalno nasilje kojem su seksualne radnice_i izložene_i u obitelji, partnerskim odnosima te interakciji s klijentima_icama i svodnicima_ama, stoga je važno pomno razmrsiti tu kompleksnu mrežu opresije i sagledati širu sliku, u neprekidnome dijalogu sa seksualnim radnicama_ima, da bi se ustanovila specifičnost tlačenja kojem su pogođene te promislile mogućnosti njihova oslobođenja u intersekcionalnome kontekstu radničkoga, feminističkoga, migrantskoga i queer pokreta.
Ukoliko postoje neke specifičnosti, što po tvojem mišljenju uzrokuje nasilje prema transženama seksualnim radnicama?
Transžene i transfeminine osobe koje su seksualne radnice nalaze se na sjecištu višestruko isprepletenih mehanizama tlačenja. Kriminalizacija i stigma seksualnoga rada potencirane su mizoginim, transfobnim, homofobnim i rasističkim nasiljem koji usklađeno djeluju i koje je nemoguće međusobno raspetljati, zbog čega je važno seksualni rad ne promatrati monolitno i uvažiti različite načine na koje se opresivne prakse prelamaju na tijelima onih koje_i ga prakticiraju, kao i kordinirano raditi na transformaciji cisheteropatrijahalnih i rasističkih struktura koje posebno ugrožavaju egzistenciju transžena, transfemininih i rodno varijantnih osoba, lezbijki, biseksualnih žena, Romkinja i migrantkinja.
Transžene i transfeminine osobe nerijetko ulaze u različite vrste seksualnoga rada da bi preživjele budući da se on mnogima čini kao jedina opcija kako doći do hrane ili skloništa s obzirom na nedostupnost sigurnijih radnih domena i socijalne infrastrukture u koje upravo zbog djelovanja spomenutih, diskriminatornih struktura teško prodiru one_i koji su druge_i i drugačije_i.
Od 1. siječnja do 31. ožujka 2014. ubijeno je čak 75 trans* i rodno varijantnih osoba u trinaest država (prema podacima iz projekta Trans Murder Monitoring; Transgender Europe: IDAHOT Press Release 2014.), a transžene i transfeminine osobe su pritom osobito ranjive. Specifičnost transfobnoga i homofobnoga nasilja je to što ne zastaje na ulici ili radnome mjestu, već prodire i u obiteljske odnose u kojima se queer osobe često suočavaju s dokidanjem financijske i emocionalne podrške.
Prema istraživanjima provedenima u SAD-u i Kanadi (za sada, koliko znam, nemamo takav uvidu situaciju u RH i regiji), queer osobe čine 20 – 40% mladih koji su beskućnici, a slični podaci su prezentirani i za Veliku Britaniju (unatoč tome što se pretpostavlja da čine oko 10% opće populacije) (za SAD v. npr. izvještaj An Epidemic of Homelessness iz 2006., za Veliku Britaniju LGBT Youth Homelessness iz 2014.).
Istraživanja pokazuju da se LGBTIQ+ mladi puno češće uključuju u seks za preživljavanje nego cisheteroseksualne osobe, a kada su u pitanju trans* osobe, osmerostruko su veće šanse uključenja u seksualnu aktivnost u zamjenu za sklonište u odnosu na broj zabilježen za njihove cisrodne vršnjakinje_e (Freeman i Hamilton 2008, prema Dank et al. 2015).
Da bi osobe dobile zaštitu od nasilja u autonomnim ženskim kućama one prvo moraju prijaviti nasilje, no transžene izbjegavaju prijaviti nasilnika zbog neprilagođenosti roda u vlastitim dokumentima. Što smatraš da bi trebalo promijeniti u protokolima primanja žena u autonomne ženske kuće kako bi se i transženama olakšao pristup?
Mislim da je važno ne uvjetovati zaštitu prijavom budući da je uloga autonomnih kuća pomoći ženama da se udalje iz nasilne situacije i pružiti im resurse potrebne za njezinu transformaciju, a ako su žene na samome početku suočene s očekivanjima koje iz raznoraznih razloga osjećaju da u nekome trenutku ne mogu ispuniti, teže će se odlučiti na traženje dostupne potpore i teže će uspostaviti povjerenje prema institucijama koje je pružaju.
Inzistiranje na prijavi distancira u velikoj mjeri seksualne radnice s obzirom na kriminalizaciju njihovoga rada i razmjere policijskoga nasilja prema njima. Kada je riječ o sigurnim prostorima za žene, kao što je to slučaj sa svim orodnjenim prostorima, postoji i realna opasnost upadanja u esencijalističku zamku ideja o tome što ženskost jest te, sukladno tomu, tko ima pristup ženskim prostorima i sustavima podrške koje nude, zato je važno nigdje ne pretpostavljati kategoriju žene.
Autonomne ženske kuće trebaju biti otvorene svim osobama koje su pretrpjele nasilje, pri čemu je bitno naročito voditi računa o potrebama i iskustvima žena koje su iz takvih prostora povijesno isključivane; transženama, transfemininim osobama, Romkinjama, seksualnim radnicama, lezbijkama, biseksualnim ženama i migrantkinjama.
Budući da je seksualni rad u Hrvatskoj prekršaj, smatraš li da postoje neki etički problemi u istraživanju tog područja?
Mislim da bi osobe koje žive ili su živjele iskustvo seksualnoga rada uvijek trebale biti uključene u proces konceptualizacije i provedbe istraživanja o seksualnome radu, drugim riječima, da osnaživanjem zajednica seksualnih radnica_ka treba kreirati okolnosti u kojima će moći ravnopravno sudjelovati u raspravi o pitanjima relevantnima za svoje živote.
S obzirom na trenutne pravne dimenzije seksualnoga rada, posebnu je pažnju nužno pridati tomu da sigurnost radnica_ka ne bude ugrožena, da se maksimalno reducira razina potencijalnoga nasilja te da u istraživanjima mogu sudjelovati do te mjere i na takav način koji ne prelazi granice njihove ugode.
Pritom se ne smije zaboraviti činjenica da niti istraživačice_i nisu izolirane_i iz društva kojega istražuju te da će, između ostaloga, i njihova istraživanja pridonijeti modeliranju društvene percepcije o seksualnome radu, zbog čega je potrebno zadržati stalni kritički odmak prema vlastitome djelovanju, kao i svijest o odgovornosti koju rad s ranjivim grupama nosi.
Tribina: Otvoreni dijalog o seksualnom radu
Tijekom Tjedna ponosa sudjelovala si, kao govornica i moderatorica, u dvije tribine: Solidarnost: radnički i LGBT pokret danas i Otvoreni dijalog o seksualnom radu. Što bi izdvojila kao važne momente s ovih tribina?
Zaista mi je drago da smo imale_i priliku realizirati obje tribine i nadam se da je ovo samo početak jedne dugoročnije suradnje kako s radničkim i sindikalnim organizacijama, tako i s osobama koje aktivno rade sa zajednicama seksualnih radnica_ka. Iako bi suradnja mogla implicirati da je riječ o pitanjima među kojima postoji određena neovisnost, distinkcija je samo tu da bi nas podsjetila da nikoga ne ostavimo za sobom.
Tribinom o solidarnosti između radničkoga i LGBTIQ+ pokreta nastojale_i smo ukazati na ulogu sindikata u radničkome organiziranju te promisliti koncept queer radništva, kao i socioekonomsku stvarnost queer iskustava.
Budući da je seksualni rad jedan aspekt te stvarnosti, tribina o seksualnome radu bila je svojevrsni nastavak razgovora koji smo započele_i i koji želimo dalje potaknuti. Queer osobe su i (seksualne_i) radnice_i, odnosno (seksualne_i) radnice_i su i queer osobe. Stoga su radnička prava jednim od središnjih pitanja queer borbe koja je neodvojiva od borbe za širu ekonomsku i socijalnu pravdu.
Smatraš li da je došlo do nekih značajnih pomaka u raspravi o solidarnosti između LGBTIQ i radničkog pokreta, te postoje li neke perspektive razvoja pokreta za prava seksualnih radnica u Hrvatskoj?
Mislim da smo već pomaknule_i malo stvari povezivanjem radničkih i queer aktivistkinja_a te sindikalnih predstavnica_ka u kontekstu tribine o solidarnosti, a trudimo se što više slušati i učiti jedne_i od drugih te aktivno promišljati mogućnosti produbljenja te suradnje. Iako za sada u Hrvatskoj nema organiziranoga pokreta za prava seksualnih radnica_ka, njegove klice su prisutne u queer, feminističkome i radničkome pokretu, a pojedine_i aktivistkinje_i mu već polako utiru put komuniciranjem svojih iskustava i upozoravanjem na probleme s kojima se susreću.
Queer pokret je oduvijek bio koalicijom, a njegovi revolucionarni korijeni sežu u 1969. godinu kada su se transžene, transfeminine osobe, rodno varijantne osobe, lezbijke, gej muškarci, biseksualne osobe, transmuškarci i transmaskuline osobe; a neke_i su od njih, poput Sylvije Rivere i Marshe P. Johnson, bile_i ujedno i seksualne radnice_i, zajedno pobunile_i protiv policijske brutalnosti.
Zato je solidarnost sa svima koji danas trpe različite oblike državnoga i ekonomskoga nasilja te prepoznavanje grupa u našim zajednicama koji su njima ponajviše pogođene_i, nasljeđem te povijesti o kojem trebamo i danas neprestano skrbiti.
