Vidjeli_e smo konzervativno inzistiranje na „tradicionalnoj kršćanskoj obitelji“ oko debate o Istanbulskoj konvenciji kao metaforu iza koje se odvijao proces retradicionalizacije kao rezultat ukidanja države blagostanja, koja igra (te je igrala i prije 1989. u socijalističkoj Bugarskoj) značajnu ulogu u postizanju ženske emancipacije i društveno-ekonomske jednakosti. Istovremeno, nije bilo jasnih glasova koji bi progovarali o društveno-ekonomskim nejednakostima kroz feminističku perspektivu – kaže Lea Vajsova, viša asistentica na Sveučilištu u Sofiji, sociologinja i članica ljevičarskog feminističkog kolektiva LevFem.
Kako se stanje ženskih prava u Bugarskoj razvijalo proteklih godina? Čini mi se da sve što se događa u SAD-u ima značajan utjecaj na Bugarsku i njenu vladu.
Iako američke debate i politički procesi doista utječu na one u Europi i Bugarskoj, imam određene sumnje u to. Globalni diskurs nije samo američki, niti utjecaj teče toliko jednosmjerno. Tijekom mandata predsjednika Donalda Trumpa razni su glasnogovornici konzervativnih organizacija i/ili političkih struja u Bugarskoj svakako dobili više samopouzdanja i neko su kratko vrijeme bili prisutniji u javnom prostoru. Ustvari, čini mi se da je to jedna od njihovih karakteristika – asimilacija ideologija američkih Republikanaca i europske ekstremne desnice. Svjedočimo sljedećem paradoksu: nacionalisti tvrde da postoji kozmopolitska elita koja pokušava uništiti nacionalnu državu, dok zapravo konzervativni akteri posuđuju teme, na primjer od SAD-a, i nameću ih u lokalnom kontekstu.
U različitim vremenima, različiti problemi dolaze u prvi plan. Primjerice, nasilje u obitelji se nekada činilo kao veći problem, dok se danas čini da se o njemu manje govori. Dolaze li neki drugi društveni problemi u fokus?
Započela bih s trenutkom kada je rođen feministički kolektiv LevFem, točnije, s 2018., periodom obilježenim debatama o ratifikaciji Istanbulske konvencije. U Bugarskoj je taj dokument u konačnici odbijen kao neustavan. Ekstremna desnica – koju su u to vrijeme predvodili Ujedinjeni domoljubi i Bugarska socijalistička stranka (BSP) na čelu s Kornelijom Ninovom – pokrenula je kampanju protiv žena i LGBTQI+ zajednice. Upravo nas je to potaknulo da se pridružimo ženskom društvenom pokretu.
U gotovo svakom manifestu vodećih političkih stranaka navedene su političke mjere kojima je cilj potaknuti žene da imaju djecu. Ovdje se očito radi o bijelim, heteroseksualnim ženama srednje klase od kojih se očekuje da proizvedu discipliniranu radnu snagu za budućnost. Na sreću, radikalnija verzija ovakvog konzervativizma, koja bi mogla uključivati zabranu pobačaja, nije dospjela do Bugarske.
Istovremeno, međutim, feministički pokret naše nedavne post-socijalističke povijesti prioritizirao je problem nasilja u obitelji. Aktivizam ženskih udruga u Bugarskoj započeo je 1995. s Četvrtom svjetskom konferencijom o ženama u Pekingu. U devedesetima smo svjedočili_e usponu koncepta ženskih prava, kao i dječjih prava, konceptualiziranih u odnosu na obiteljsko nasilje i trgovanje ljudima. Ranih 2000-ih, kao rezultat lobiranja ženskih udruga, izglasani su dodatni zakoni, npr. Zakon o borbi protiv trgovanja ljudima (2003.) i Zakon o zaštiti protiv diskriminacije (2004.). Ipak, za feministički prostor Bugarske od 1989., problem obiteljskog nasilja je u konačnici bio najznačajniji.
No u LevFemu se suočavamo s drugim problemom ženskog pokreta: rijetki su glasovi progovarali o društveno-ekonomskim nejednakostima iz feminističke perspektive, ili o problematici žena koje su ujedno njegovateljice. To je problem jer smo tijekom debate o Istanbulskoj konvenciji svjedočili_e konzervativnom inzistiranju na „tradicionalnoj kršćanskoj obitelji“ kao metafori koja je sakrivala proces retradicionalizacije, čiji je rezultat bilo ukidanje države blagostanja.
Država blagostanja je igrala važnu ulogu u postizanju ženske emancipacije i jednakosti. Primjerice, postoje čitave feminizirane industrije koje su apsolutno ključne – zdravstvo, obrazovanje, socijalni rad ili tekstilna industrija – i u kojima je rad najmanje plaćen, a radni uvjeti su loši. Nije slučajno što su štrajkovi bolničarki proizašli baš iz tih sektora. One se ne bore samo za porast u plaćama, već i kako bi kritizirale podređivanje zdravstvene skrbi logici tržišta i komodifikaciji.
Mnoge su žene odlučile emigrirati i postati bolničarke i radnice u domaćinstvu u zemljama zapadne Europe. Bugarska je tradicionalno opskrbljivala zapadnu Europu migranticama koje su radile kao njegovateljice. S druge strane, radnice u tim sektorima nisu jedine koje trpe zbog loših radnih uvjeta. One su i građanke čiji pristup osnovnim javnim dobrima postaje sve ograničeniji. U Bugarskoj imamo problem s manjkom mjesta u vrtićima u velikim gradovima, koji apsorbiraju interni tok migracije. To utječe na žene, koje moraju ostati kod kuće i brinuti o djeci. Naše je istraživanje pokazalo da neke žene gube posao, a neke prelaze na rad na nepuno radno vrijeme ili fleksibilnije oblike rada, a neke pak produžuju porodiljni dopust ili odlaze na neplaćeni dopust za treću godinu. To znači da njihov prihod opada te da postaju ovisne o partnerima i rodbini.
S obzirom na sve ove trendove, ne iznenađuje da su se mnoge organizacije pojavile od 2018., uključujući našu. Jasno je da se u Bugarskoj javlja novi val feminizma. Možda je to pozitivno jer očito dobivamo sve veći dojam da javna debata nazaduje i da trebamo svrhovitije promišljati kako se suprotstaviti tome. Također se javlja niz novih građanskih inicijativa, primjerice, autonomni feministički prostor Kopriva, čiji je cilj stvoriti mjesto sigurnosti i zajedništva, ili feministička knjižnica Bibliofem, kao i neformalni kolektiv Feminističke mobilizacije koji se posvetio obilježavanju 8. marta i 25. studenog (Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama).
S kojim se borbama susreće ženski pokret?
Ozbiljni se napori već ulažu u bolje razumijevanje stvarne situacije bugarskih žena. Ustvari, to je jedna od vrsta ženskog aktivizma u Bugarskoj koja će se zasigurno nastaviti razvijati. Medicinske sestre nastavljaju prosvjedovati te se radi na problemu eksploatacije bugarskih migrantica u talijanskom poljoprivrednom sektoru.
LevFem se sustavno trudi uspostaviti suradnju sa sindikatima. Nakon odbijanja Istanbulske konvencije, ženski se aktivizam okrenuo lobiranju za amandman zakona o nasilju u obitelji. Međutim, nakon godina truda, novi je zakon u konačnici odbijen u Narodnoj skupštini. U određenom smislu, izborna je politika držala taj zakon kao taoca te su nove organizacije sada vraćene na početak. Najviše uznemiruje izjava koju je dala koalicija BSP za Bugarsku na jednom kongresu rane 2023.: obvezali su se održati referendum protiv „rodne ideologije u školama.“
Kad već pričamo o političkim strankama, trebalo bi spomenuti da su žene i u tom području marginalizirane. Svjedočimo ozbiljnom padu zastupljenosti žena u politici.
Prije dvije godine dogodila se tragedija kada je jedna školarka napadnuta kiselinom. Uslijedio je niz prosvjeda pod sloganom „Ni una menos“ – „Nijedna [žena] manje“. Diljem svijeta, organizacije su prisvojile taj slogan tijekom prosvjeda. U Bugarskoj se koristio i slogan „Nisi sama.“ Kamo ti pokreti idu?
Na Facebooku postoji neformalna aktivistička grupa „Nisi sama“ u kojoj se žene koje su doživjele obiteljsko nasilje mogu međusobno podržavati. Krajem 2018. još je jedna žena brutalno ubijena u gradu Ruse. Kada je vijest o njenom ubojstvu objavljena, dogodili su se prosvjedi u Sofiji i drugim gradovima. Započele su rasprave o tome treba li proglasiti bugarski #metoo pokret i tako se priključiti demonstracijama planiranim za 25. studenog – Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.
No, nismo htjele da taj pokret bude kopija američkog. U najmanju ruku, kad bismo ga tako nazvale, postojao bi rizik da će nam novinari nametnuti lingvistički okvir koji ne bi bio nimalo relevantan za tadašnja događanja u Bugarskoj. Odlučile smo ga nazvati „Nisi sama“ i pokrenule hashtagove #НеСиСама i #NeSiSama, koji su brzo postali popularni i doprinijeli prosvjedu 25. studenog. U LevFemu smo prikupile izjave žena o nejednakostima koje su iskusile i objavile smo ih. Tisuće ih je ljudi pročitalo i podijelilo. Na kraju smo ih sve objavile u knjizi.
No, u to vrijeme, ne bih rekla da smo smatrale taj pokret međunarodnim, iako smo crpile snagu iz međunarodnog konteksta. Nismo imale kapaciteta koordinirati se s organizacijama iz drugih mjesta. Međutim, od početka pandemije LevFem gradi mrežu pod imenom Essential Autonomous Struggles Transnational (EAST) koja okuplja sindikate te ženske i LGBTQI+ neformalne aktivističke kolektive i organizacije. Za nas je internacionalizam, posebno u istočnoj Europi i post-socijalističkim državama, vrlo važan aspekt rada. S jedne strane, nema sumnje da različite države imaju slične tendencije i važno je surađivati sa susjedima. S druge strane, kao što sam ranije spomenula, velik dio sektora skrbi na tržištu rada čine žene koje migriraju s istoka na zapad te je važno da smo dio ženskog društvenog pokreta u kojem migrantske radnice u domaćinstvu i njegovateljice imaju važnu ulogu.
Možete li mi reći malo više o LGBTQI+ aktivizmu u Bugarskoj?
Povijest LGBTQI+ pokreta prije i nakon 1989. tek se sada počinje bilježiti. No možemo reći da se ključan trenutak dogodio kada je prva Povorka ponosa promarširala ulicama Sofije 2008. pod sloganom „Ja i moja obitelj“. Bila je okružena policijskim kordonima i napadnuta projektilima i molotovljevim koktelima.
LGBTQI+ organizacije se i danas nastavljaju boriti za dodatak članku 162 Kaznenog zakona o zločinima mržnje na osnovi seksualne orijentacije, rodnog identiteta i rodnog izričaja. One traže da se pritužbe i prigovori podnose kada se dogodi incident. Taj je problem postao iznimno aktualan zbog svakodnevnog nasilja nad LGBTQI+ zajednicom koje je uslijedilo nakon debate o Istanbulskoj konvenciji. Te organizacije također usmjeruju svoje napore na prava istospolnih parova te ustraju na pravnom priznanju istospolnih oblika suživota. Odvjetnici_e također preuzimaju slučajeve transrodnih ljudi koji_e žele promijeniti spol na osobnim ispravama kako bi on odgovarao njihovom rodnom identitetu.
Ono što je specifično za LGBTQI+ aktivizam, za razliku od ženskog aktivizma, je stalni napor koji se ulaže u izgradnju zajednice. Ključnu ulogu u tome igra društveni centar Rainbow Hub iz kojeg proizlaze građanska udruženja mladih. Takve su se zajednice formirale i oko anarhističkog društvenog centra Fabrika Avtonomia. Još jedna specifična značajka mladih aktivista_ica jest to da se većina njih definiraju kao „ljevičari“ i razmišljaju iz intersekcionalne perspektive, za razliku od onih iz devedesetih, koji_e su imali liberalnije stavove i deklarirali_e se kao antikomunisti_ce. LGBTQI+ aktivizam ima veću tendenciju biti lokalno orijentiran od ženskog aktivizma, što možemo vidjeti kao posljedicu manjka političke stranke koja bi bila posvećena zagovaranju LGBTQI+ prava.
Za kraj, popričajmo o poveznicama između LGBTQI+ i feminističkih grupa. Što vam je na tom polju interesantno?
Ženski aktivizam i LGBTQI+ aktivizam su većinski išli usporedno, ali nisu se preklapali. U tom su smislu prekretnicu predstavljale debate oko Istanbulske konvencije, kada su se žene našle na istom terenu kao i LGBTQI+ aktivisti_ce. Međutim, takva situacija nije tipična za bugarsku scenu s obzirom na to da su se neke od starijih feministkinja devedesetih jasno i svjesno ogradile od LGBTQI+ aktivista_ica i nisu prepoznavale njihov pokret kao svoj. Zapravo, tvrdile su da je on štetan!
Nije jasno vide li, i u kojoj mjeri, predstavnici_e LGBTQI+ zajednice ženske problematike kao svoje. No tek se od Istanbulske konvencije pojavila veća potreba da prigrlimo intersekcionalnost. Iako volja za ujedinjenjem postoji, definitivno trebamo razmotriti točke razilaženja i istovjetnosti između povijesno drugačijih oblika aktivizma.
Intervju je izvorno objavljen na portalu Cross-border Talks.
Prevela: Julija Savić
