Istražili smo neke od najstresnijih poslova koje najčešće obavljaju žene i pokušali saznati s kakvim se specifičnim uvjetima one suočavaju u svojim radnim sredinama, te je li im na raspolaganju adekvatna psihološka pomoć.
Iskustva je s nama podijelilo troje sugovornika: zdravstvena radnica, učiteljica i klinički psihijatar koji liječi pacijente s civilnim post traumatskim poremećajem. Rad u osnovnoj i srednjoj školi za učiteljski i profesorski kadar neminovno donosi mnogo kriznih situacija. Naša sugovornica, koja je željela ostati anonimna, živi u jednom manjem hrvatskom gradu, u kontinentalnoj Hrvatskoj, a u školi radi već 15 godina.
Pitamo je kakve stresne situacije ona i njezine kolegice i kolege do sada prolaze na svom radnom mjestu.
„Događa se da dio roditelja dolazi u školu prijetiti nastavnicima, ravnateljima, stručnim suradnicima. Neki su izuzetno agresivni i u školu dođu naoružani pištoljima ili noževima. Neki pak prijete telefonom, nazivaju na privatne telefone u afektu ili pijani. Pritom su uvjereni da štite svoju djecu, ali istina je da njihovu djecu najčešće treba štititi od njih samih, jer je najčešće riječ o ljudima koji imaju dosjee zbog obiteljskog i drugog nasilja. Treba napomenuti da je to nerijetko nadahnuto i javnim huškanjem na nastavnike, širenjem mržnje prema ovoj profesiji putem novinskih članaka. Pred par godina su mediji na slučajeve ubojstava nastavnika reagirali s napisima tipa „to su i zaslužili“. No mržnja prema učiteljima nije upućena samo iz redakcija masovnih medija – prije par godina čak je i jedan od bivših ministara prosvjete, tijekom kolapsa web-stranica putem kojih se ispisuju svjedodžbe, izjavio da su za to odgovorni „nastavnici koji su lijeni“.
Zanimalo nas je i kako se nosila s takvim pritiscima na poslu, te je li ikada zatražila stručnu psihološku pomoć.
„Stresne situacije sa sobom nose nesanice, napetost, strah od još većih napada, ali i vrlo konkretne zdravstvene probleme. Dok sam bila trudna sa svojim drugim djetetom, doživjela sam vrlo agresivan verbalni napad na roditeljskom sastanku, i isti dan mi se uslijed stresa trudnoća bitno zakomplicirala jer je došlo do krvarenja i otvaranja cerviksa. Ne bih to mogla znanstveno dokazati, ali sigurna sam da su problemi koje je moje dijete kasnije, tijekom odrastanja, imalo u razvoju, nastali upravo tog dana.“
Naša je sugovornica odnedavno počela raditi na novom radnom mjestu, na kojem ima značajno manje stresa. Kaže nam da tek sad polagano osvještava u kojim je uvjetima do sada bila prisiljena raditi.
„Na prošlom radnom mjestu nisam imala previše odmaka od situacija u kojima sam se nalazila, prihvaćala sam ih nerado, ali kako mi je to bilo prvo radno mjesto, mislila sam da je to naprosto dio posla. No, danas, kad pogledam unatrag, vidim da su bile vrlo teške.“
Pored klasičnih pritisaka od strane roditelja i učenika, tu je i specifična vrsta stresa i negativnih emocija koje donosi rad s djecom. U svom radnom okruženju prosvjetari su navikli na različite krizne situacije.
„Rad s djecom je lijep, no predrasuda je da su sva djeca dobra i draga. Uživala sam radeći s učenicima, no bilo je i onih koji su frustracije iz vlastitog doma donosili u školu i maltretirali i nastavnike i drugu djecu, koji su, po uzoru na svoje roditelje, bili iznimno agresivni. Tada je nemoguće odraditi svoj posao. Najteže mi je padalo što u tim situacijama nisam imala instrumente kojima bih zaštititi ostatak učenika u razredu“, priča nam ova prosvjetarka. Svojevremeno je dobila i “zanimljiv” savjet za uspostavljanje odnosa s roditeljima: naime, savjetovano joj je da na sastanak s roditeljima problematičnog učenika primarno zove očeve, ali da ih ne prima sama, već da uz nju bude muški kolega/nastavnik jer da će tek tada biti ozbiljno shvaćena.
„Da, postoje roditelji koji ozbiljno shvaćaju samo savjete učitelja, ne i učiteljica, naprosto zato što u njihovoj glavi riječi koje izgovaraju žene nemaju istu težinu kao riječi koje izgovaraju muškarci. Isto tako, često se događa da muška djeca žele promijeniti svoje ponašanje u školi ako im to kažu očevi, a ne majke.“
Naša sljedeća sugovornica je Sonja Krofak, anesteziologinja u KB-u Sveti Duh. Odmah na početku pojasnila nam je zahtjevnost svog posla.
„Imam 32 godine i moja specijalizacija traje pet godina. Za vrijeme specijalizacije educirala sam se za sve vrste i oblike anestezije kod hitnih i elektivnih (“hladnih”, onih koji idu dogovorno na operaciju) zahvata, savladala sam tehnike opće i regionalne anestezije, konvencionalne i invazivne tehnike analgezije. Educirana sam za reanimaciju i gotovo svakodnevno vodim reanimacijski tim u svojoj bolnici. Ukratko, moje posao je anesteziologija, reanimatologija i intenzivna medicina. Odgovorna sam za svakog pacijenta koji mora, bilo hitno ili elektivno, ići na operaciju. To znači da ga prije zahvata moram temeljito pregledati, pregledati sve njegove nalaze i staru dokumentaciju i procijeniti treba li išta još dodatno napraviti. Na temelju svog pregleda i njegovih nalaza, procjenjujem njegov rizik za operaciju i dajem specifične upute vezane za preoperativnu pripremu svakog pacijenta ponaosob. To se nekada čini kao dosadan posao, no što dulje radim i što više toga viđam, shvaćam da je to i najvažniji dio anesteziološkog posla. Dobro odrađena priprema, detekcija svih mogućih potencijalnih komplikacija i zavrzlama i dobro smišljen plan za svakog pacijenta znači da se u sali, kad jednom bude na stolu, neću morati preznojavati i gristi nokte od neizvjesnosti“.
Psihološki najzahtjevniji dio Sonjinog posla ipak se događa na hitnom prijemu.
„Vodim reanimacijski tim. To u praksi znači slijedeće: zvoni telefon, zovu nas iz hitnog prijema da kola hitne dovoze vitalno ugroženog pacijenta. Spuštam se u hitni prijem, dočekujem kola, i započinjem reanimaciju. To znači da koordiniram tim od 6-8 ljudi koji u tom trenutku radi na tom pacijentu. Reanimacija je zbrinjavanje svakog vitalno ugroženog pacijenta. Nekad su to velike i teške prometne, nekad krvarenja, padovi s visine, infarkti, bizarnosti. Moj posao u tome je da ordiniram lijekove, doze lijekova, infuzije, transfuzije, sve. To je najintenzivniji dio mog posla, rezultat kojeg daje najveće moguće zadovoljstvo ako sve dobro prođe.“
Ako ste pomislili da smo iscrpili popis radnih obaveza naše sugovornice, varate se. Ima toga još!
„Najčešće teže bolesnike dobijemo kasnije u jedinicu intenzivnog liječenja ako ih uspijemo izvući, pa se i dalje njima bavimo. Intenzivno liječenje je kao igra lovice, ali s preponama. Stalno loviš ispred sebe ono što ti bježi (a to je teško stanje pacijenta kojim pokušavaš ovladati) i pritom preskačeš prepone na koje se nekad spotakneš. Ali ne možeš reći da ti se ne da i da ideš doma, nego se moraš dići i preskočiti je, inače će ti ovo sve samo još dalje odmagliti. Intenzivnu obožavam. Volim raditi u njoj, iako je meni definitivno najdraži dio posla – donorski program. Svaki trenutak od utvrđivanja moždane smrti, održavanja donora i komunikacije s Eurotransplantom, pa do trenutka dok ne ispratiš i zadnjeg čovjeka iz eksplantacijskog tima koji nosi sa sobom organe koji će nekome negdje spasiti život.“
Sonja Krofak u početku se sa svim ovim nije znala nositi. Svaka situacija, kaže, bila joj je stres. „Ono čega sam se najviše bojala, bilo je da ne izgubim glavu kad trebam reagirati, da me ne opere panika i da se ne zablokiram. Najvažnije mi je da znam da ću, što god da bude, imati hladnu glavu. Naravno, to ne znači da sam oguglala na sve. To samo znači da nelagoda, razmišljanje i preispitivanje dođu poslije. Nekada razmišljam i rekapituliram o svemu navečer kad dođem kući. Nekad prođu dani, a nekad i tjedni. Ali uvijek sve preispitam, jesam li trebala ili morala i mogla drugačije, i što bih sada učinila u toj situaciji. To preispitivanje nekad bude stresno za bližu okolinu i ne bi trebalo zamarati ljude u svom privatnom životu time.“
Priznaje nam da joj je iznimno važno da partner razumije njen posao, no svjesna je da se takvo što rijetko doista događa. “Živiš s nekim i trebao bi biti otvoren i partnerski odnos, ali vrlo je neozbiljno očekivati razmijevanje ako ti partner nije medicinske struke. Ono, ti vidiš da bi on htio razumijeti, ali ne može. I to je u redu.”
Njoj i njenim kolegicama, podrška i pomoć bi dobro došle. Ne toliko da ih ohrabri i obodri, koliko da u nekom stručnom krugu mogu rekapitulirati što se dogodilo i kako se prema tome trebaju postaviti. U nedostatku takvog sustava, snalaze se same.
„Ja imam svoj krug, nas tri kolegice koje dijelimo sobu smo jako bliske. To znači da svaka situacija koja je diskutabilna ili visoko napeta jedva dočeka da se pretrese u našoj sobi. Bude deranja, psovanja (kad je adrenalin, puno psujem, u mirnodopsko vrijeme sam zapravo jako fina, lupanja po stolu, raspada se tastatura od lupanja po “UpToDateu” ili od pretraživanja literature, to zna trajati i trajati i to je naša soba za ventilaciju“, kaže Sonja koja ima mnogo kolega koji na ovakvim i sličnim poslovima rade izvan Hrvatske.
„Prijatelji koji su otišli raditi van kažu da im je to bio nezanemarivi faktor pri odluci o odlasku. Postoje tamo službe u bolnici koje se bave samo njima. Ne jednom tjedno, nego svaki put kad požele, samo trebaju pokucati na vrata i sjesti i pričati. Najmonstruoznije od svega je što smo mi svi toliko naučeni da nemamo ništa, da ni ne percipiramo koliko nam je potrebno“, završava Sonja.
Najstresniji “ženski” poslovi su oni u uslužnim djelatnostima: trgovkinje i radnice u mjenjačnicama i kladionicama vrlo često bivaju žrtvama nasilnog incidenta ili prepada, nakon čega pate od post traumatskog poremećaja. U svojim radnim sredinama najčešće ne nailaze na empatiju i razumijevanje poslodavaca, što im otežava nastavak rada te u konačnici i egzistenciju.
Klinika za psihijatriju Kliničke bolnice Dubrava je Referentni centar Ministarstva zdravstva za poremećaje uzrokovane stresom, a dr.sc. Stipe Drmić je v. d. voditelj Službe za psihotraumu. Ispričao nam je što je sve specifično u njegovom radu s ovakvim pacijenticama.
„Pacijentice iz uslužnih djelatnosti dosta su zastupljene među pacijentima na našem odjelu, razmjerno više nego pacijenti iz drugih sektora. Možemo govoriti o različitim poteškoćama, no one su najčešće žrtve mobinga, burn out-a, također često pokazuju neke od simptoma iz anksiozno-depresivnog spektra. Jedan od problema s njima je i što su vrlo često žrtve nasilnog incidenta, jer su upravo žene dominantno zaposlene na tim poslovima“, kaže dr. Drmić koji napominje kako je najveći problem izostanak adekvatne potpore društva žrtvama prepada. Događa se da ne dobiju psihološku pomoć na vrijeme, a žene zbog egzistencijalnih razloga često ne traže na vrijeme pomoć zbog straha za radno mjesto. Jedan dio žena je doživio i dva i više prepada, što povećava rizik od razvoja civilnog PTSP-a.“
Ovakve pacijentice prolaze različite vrste kliničkog tretmana. Doktora Drmića pitamo kroz koliko faza oporavka ovakve pacijentice moraju proći do načelnog “ozdravljenja”.
„Kada se žena javi kod nas, onda se ovisno o individualnoj procjeni uključuje u adekvatnu individualnu i grupnu podršku, a često je potrebna i farmakološka terapija. U pravilu žrtve se oporavljaju ovisno o vlastitim kapacitetima i otpornosti prema stresu, odnosno koliko imaju podrške od strane obitelji i društva. One nakon samog nasilnog incidenta pokazuju simptome akutne reakcije na stres gdje predominiraju simptomi anksioznosti, prepasti, osjećaja ugroženosti, pada opće funkcionalnosti itd. Prisutni su i različiti simptomi hiperaktivacije vegetativno-živčanog sustava: izuzetno jaka tjeskoba, razdražljivost, smetnje pažnje i koncentracije, problemi sa spavanjem, pretjerano reagiranje na vanjske podražaje, osjećaj napetosti i nemira. Potraže li pomoć unutar mjesec dana, većina žena se oporavlja, kaže dr. Drmić.
„Ako ne potraže pomoć na vrijeme, raste rizik od progresije simptoma. Jedan dio žena ulazi u takozvani poremećaj prilagodbe, a nakon toga može se razviti PTSP. Zato je vrlo važno na vrijeme terapeutski reagirati jer ako sve to izostane, može doći do gubitka radne sposobnosti i invaliditeta. One zbog straha od ugrožene egzistencije pokušavaju ostati raditi, nekada i ne uzimaju bolovanje, no tako ugrožavaju svoje zdravlje“, objašnjava naš sugovornik koji je zamijetio kako iz godine u godine broj ovakvih pacijentica raste.
Žene koje su proživjele pljačke i nasilne incidente vrlo često u svojoj radnoj sredini ne nailaze na podršku, pa bivaju premještene na drugo radno mjesto, nisu u mogućnosti uzeti bolovanje, a katkada im se i ne produljuje ugovor, što dodatno otežava oporavak i samim time i terapiju.
Prema velikom broju znanstvenih istraživanja, tvrdi naš sugovornik, spolna razlika u prevalenciji PTSP-a je viša kod žena i čini se da žene češće razvijaju PTSP nego muškarci, uz podjednaku izloženost traumatskim događajima.
„Naše društvo proizvodi mnogo više pacijenata, nego što ih mi možemo obraditi“, upozoravajuća je misao kojom završavamo razgovor s dr. Drmićem, ali i ovaj tekst kojim smo željele učiniti vidljivom temu posttraumatskog civilnog poremećaja nastalog u radnoj sredini.
Jer premda trebamo raditi da bismo (pre)živjele, psihičko i mentalno zdravlje naša je najvažnija nematerijalna vrednota. Od borbe za njegovo očuvanje i zaštitu ne smijemo odustati!
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
