Terapija na ekranu

Prostorni setting psihoterapijskog procesa vrlo je jasan: decentno, ali razigrano uređena soba koja odiše mirom. Na zidu jedan ili dva motivacijska postera, možda neko ulje na platnu (ako je terapeut boomer) ili dizajnerska grafika (ako je terapeutkinja milenijalka). U kutu stoji jedna lampa iz Ikee, tu je negdje, naravno, i stolić s kutijom papirnatih maramica, a u pozadini polica s knjigama očekivanih naslova (nezaobilazni Yalom i Mate). Tu su i jastuci, figurice, šalovi, možda neki suvenir, skulptura, plišanac ili igračka. I biljke, vjerojatno puno biljaka. I sat, postavljen tako da ga klijenti_ce ne vide. I dvije fotelje kao centralni, neizbježni scenografski element.

Ako ste u prethodnom paragrafu iščitali dozu ironije, niste se prevarili, no moram vas odmah upozoriti da je zapravo riječ o autoironiji, jer ovaj tekst ispisujem upravo u jednom takvom terapijskom prostoru, točnije – u svom terapijskom prostoru, u kojem svakoga tjedna sjedim na jednoj od tih fotelja, u ulozi terapeutkinje.

Svatko tko je ikada sjedio u jednom takvom prostoru zna da psihoterapijski proces nije pretjerano filmičan, jer je i vremenski setting jednako predvidljiv kao i prostorni – riječ je o 45 ili 60 minuta koje se obično zbivaju svakog tjedna u isto vrijeme, minus praznici i blagdani. Isto vrijedi i za radnju jer ni tu nas ne očekuje previše iznenađenja. Iako danas postoje različiti terapijski modaliteti, većina terapije odvija se u formaciji jedan na jedan i izgleda tako da obje osobe sjede i pričaju (ok, i povremeno šute ili se nasmiju, jedna možda zaplače, uzdahne ili zaviče, ali to je to), pa će i fokus ovog teksta biti upravo na tom obliku psihoterapije.

Jasno je, ne morate biti hollywoodski script consultant, pa čak niti zagrebački student dramaturgije, da biste zaključili da bi taj film rijetko tko gledao. Pa ipak, od samih početka filmske industrije, ona je snažno fascinirana psihoterapijskim procesima i radom psihoterapeuta.

O toj javnoj ljubavi filma prema terapiji najbolje svjedoči dvotomno izdanje Psychotherapists on Film, 1899–1999: A Worldwide Guide to Over 5000 Films Paula Frizlera koje broji preko 1000 stranica i koje je objavljeno sada već davne 2004. godine. Riječ je o taksativnom popisu svake pojave terapeuta_kinja na filmu. Iako se primarno radi o arhivističkom pothvatu koji ne pruža dublje kritičko čitanje ove teme, ono što je indikativno jest da se na naslovnici tog izdanja nalazi ni manje ni više nego – lice Hannibala Lectera, vjerojatno najpoznatijeg filmskog psihijatra, prikazanog s metalnom brnjicom na licu.

Ne znam što je u tom odabiru veći paradoks – činjenica da knjiga već na svojoj naslovnici brka uloge psihoterapeuta i psihijatrice¹ ili to što knjiga za svoj vizualni identitet odabire psihijatra koji je ujedno i psihopat.

I dok je Hannibal vjerojatno najgori primjer filmske reprezentacije tog zbunjujućeg trolista psihijatar/psihologinja/psihoterapeutkinja, definitivno nije jedini čije je profesionalno ponašanje, u najmanju ruku rečeno, problematično. No brojnost prikaza terapeuta_kinja na filmu nipošto ne znači i adekvatnost tih prikaza jer, kako kaže Glen Gabbard: „Potrebe filmskog žanra daleko nadmašuju svaku brigu o točnosti reprezentacije.”

Tako praktički svako prikazivanje terapijskog procesa na filmu i TV-u obično prate različite „maštovite” scenarističke intervencije koje nam, na kraju dana, zapravo više govore o filmskom mediju negoli o psihoterapiji. Ono što je pritom fascinantno jest da će, kako piše Andrea Sabbadini, psihoanalitičar i osnivač European Psychoanalytic Film Festivala, ozbiljni filmski_e autori_ce bez problema angažirati konzultante za teme u kojima im je potrebna dodatna istraživačka pomoć, no kada je riječ o psihoanalizi,² to iz nekog razloga redovito propuštaju učiniti.³

Jasno je, psihoterapija definitivno nije usamljena u skupljanju „pogrešnih” filmskih reprezentacija i iluzorno bi bilo očekivati od filmske produkcije da teži potpunoj vjerodostojnosti, pogotovo s obzirom na to da je to nemoguće. No, kao što svaki student komparativne i svaka studentica dramaturgije dobro znaju – medijski prikazi koje gledamo na velikim platnima i malim ekranima itekako oblikuju naše stvarnosne horizonte i relacije. Stoga ću u nastavku ovog teksta pobrojati neke od najčešćih zabluda o psihoterapiji koje su prisutne u svjetskoj kinematografskoj i TV produkciji. S obzirom na to da je iza nas više do 100 godina filmske i televizijske povijesti i da su o ovoj temi ispisane brojne knjige i članci, istaknut ću samo neka opća mjesta koja su snažno oblikovala percepciju psihoterapije u javnom polju.

MIT PRVI: TERAPIJA = KATARZA

Iako je ovaj obrazac u suvremenoj kinematografiji više-manje napušten, povijest je puna dramatičnih scena u kojima se klijenti suočavaju s potisnutim traumama iz prošlosti, naravno, uz pomoć briljantnog terapeuta. Nakon što te duboko zakopane traume isplivaju na površinu, oni su automatski izliječeni. Vjerujem da ne trebam posebno naglašavati rodnu raspodjelu ovih uloga – žena je najčešće histerični objekt ovakve intervencije, a muškarac njezin ingeniozni subjekt. Primjera je ovdje pregršt, pa možemo navesti one najpoznatije kao što su Cronenbergov film Opasna metoda (2011.) ili Hitchcockov film Opsjednut (1945.), koji predstavlja rijedak primjer inverzije spomenute rodne podjele. 

U obama je filmovima okosnica terapijskog rada „otključavanje” traume koja je predstavljena poput duboko zakopane istine koju samo vješt i oštrouman terapeut može otkopati. Kod obaju autora do razotkrivanja traume dolazi kroz verbalizaciju potisnutih sjećanja, koje terapeuti snažno potiču. I dok se kod Hitchcocka rješavanje traume vizualizira u dobro poznatoj Dalíjevoj sceni sna, kod Cronenberga se njezino razotkrivanje odvija u dramatičnim sekvencama koje karakteriziraju snažne tjelesne ekspresije kroz koje klijentica prolazi na putu do svog nesvjesnog.

Svođenje terapijskog procesa na intenzivan, emocionalno nabijeni susret s vlastitom podsviješću, koji je dovoljan za izlječenje, višestruko reducira kompleksnost tog procesa. Ovakvi se prikazi temelje na nerazumijevanju dinamike funkcioniranja terapije, krivom oslikavanju načina na koje radi trauma te pogrešnom razumijevanju koncepta podsvijesti. Iako postoje različiti oblici traume – npr. one koje nastaju jednokratnim snažnim imprintom ili one koje nastaju ponavljajućim proživljavanjem određenih iskustava – ni u jednom slučaju te traume nije moguće zaliječiti provociranjem kratkoročnih katarzičnih iskustava koje će jednom-za-svagda riješiti probleme koje je trauma uzrokovala.

Terapijski proces često puno više nalikuje one step forward, two steps back napredovanju koje se sastoji od komadića emotivne prorade, bljeskova kognitivnih prepoznavanja i polagane promjene perspektive, a sve to zajedno, kumulativno, s vremenom – najčešće s jako puno vremena – dovodi do stvarnih životnih promjena koje nikada ne znače brisanje traume, već prije njezinu rekontekstualizaciju u životu klijenta_ice.

MIT DRUGI: TERAPEUTI SU VEĆINOM MUŠKARCI

Do ovog su podatka došla dva istraživanja (Gharaibeh 2005. te Wahl i suradnici 2016.) čije su analize pokazale da je 58 % odnosno 71 % filmskih terapeuta u 21. stoljeću bilo muškog roda. To je uistinu fascinantan podatak ako imamo na umu da je u stvarnosti terapijski svijet zapravo mahom ženski svijet. Iako svjetska istraživanja variraju, uglavnom govore o 70-ak posto žena koje se bave ovom profesijom i tek 30-ak posto muškaraca.⁴

Kako i zašto je onda došlo do te značajne inverzije na putu do filmskog platna, gdje su nestale sve te terapeutkinje koje se u stvarnosti bave ovim oblikom emocionalnog rada?

Pa, ukratko, progutao ih je patrijarhat, točnije, to što, u javnom polju figuru terapeuta i dalje u velikoj mjeri doživljavamo kao freudovsku figuru autoriteta, a znamo da pravo na takve uloge u našoj kulturi imaju prvenstveno muškarci. Iako posao terapeuta_kinje podrazumijeva i brojne druge kvalitete i kompetencije, ne samo autoritativnost, čini se da filmska industrija i dalje ima više povjerenja u muške terapeute – ili ih možda samo smatra intrigantnijima.

MIT TREĆI: TERAPEUTI_KINJE NISU LJUDI

Veliku većinu filmskih terapeuta vidimo isključivo unutar četiri zida njihove privatne prakse. Iako je istina da u kapitalizmu ljudi puno vremena provode na poslu, jednako je tako istina da kapitalizam veliki naglasak stavlja na privatni život, slobodno vrijeme i dokolicu – no terapeute_kinje rijetko vidimo izvan njihove profesionalne uloge. Iako postoje hvalevrijedni primjeri, oni se mogu nabrojati na prste jedne ruke – kao eklatantni primjer možemo navesti Jean Milburn iz serije Spolni odgoj (2019. – 2023.) – dok velika većina terapeuta na filmu i TV-u živi isključivo za svoje klijente_ice.

Tako primjerice o Amandi Reisman koja se pojavljuje u seriji Male laži (2017. –) ne znamo ništa osim toga da voli ogrlice, a maltene je nemamo prilike nikada vidjeti ne samo izvan terapijske prakse već niti izvan njezine fotelje! Isto vrijedi i za lik Jamie Ryan u seriji Nikad nisam… (2020. – 2023.) koja se u prvoj epizodi. doduše. sprema na dejt nakon radnog dana! Kada njezina klijentica koja joj bane u ured to primijeti, ona joj direktno odgovori: „Nemoj biti tako šokirana, imam život izvan toga što sam tvoja terapeutkinja.” Nažalost, ostatak je serije demantira jer nemamo prilike vidjeti ni tračak njezine svakodnevice.

Ovaj mit osnažuje sliku terapeuta_kinja kao ne-ljudi koji nemaju život izvan svojeg psihoterapijskog ureda. S obzirom na to da su klijenti skloni idealizirati svoje terapeutkinje i vidjeti ih kao svemoguća bića, ovakav reducirani prikaz dodatno osnažuje ideju njihove nečovječnosti.

No istina je, naravno, drugačija – kako bi postali terapeutkinje, i one same su morale prvo biti klijentice. To znači da su i oni prošli sva ona plakanja na kauču, da su i one prošle sve one zbunjenosti, da su se ponekad osjećale sjebano, da su ponekad sjebali druge. To znači i da ponekad ne znaju što rade – i kao osobe i kao terapeuti – ali ono što je pritom važno jest da za to znaju preuzeti odgovornost.

I dok bi za naredne tri kategorije mogli reći da zbilja prikazuju čovječnost terapeuta_kinja i tako pobijaju ovaj mit, one istovremeno prikazuju i terapiju kao mjesto na kojemu se granice opetovano ruše, umjesto da se poštuju te iako terapeute_kinje prikazuju kao ljude, prikazuju ih kao visoko neprofesionalne ljude.

MIT ČETVRTI: TERAPEUTI_KINJE SU MANIPULATIVNI_E

Još 1987. Irving Schneider ponudio je nazive za tri stereotipna prikaza terapeuta na filmu: Dr. Dippy, Dr. Wonderful i Dr. Evil – pri čemu je prvi komičan, kao Richard Thorndyke u filmu Visoka napetost (1977.), drugi je predivan, ali ne poštuje ni tuđe ni svoje granice, kao Sean Maguire u filmu Dobri Will Hunting (1997.), a treći je hororičan, kao Hannibal Lecter u filmu Kad jaganjci utihnu (1991.). Pa iako se ta podjela u međuvremenu rastočila i ti stereotipi više nisu toliko prisutni, zapravo su se samo transformirali u nove, kompleksnije forme manipulacije.

Suvremeni terapeuti_kinje na filmu i TV-u tako više ne koriste elektroškove i druge dijabolične metode liječenja svojih pacijenata_ica (sic!), niti su prikazani kao jednako ludi, ako ne i luđi od njih, ali svejedno često prelaze svoje i tuđe granice: viču na svoje klijente_ice, prijete im, iskorištavaju ih za novac, dodiruju ih, uvjeravaju u odluke koje trebaju donijeti…

Primjera je ovdje zbilja napretek, od klasika poput Sirovih strasti (1992.), Ne reci ni riječ (2001.) i Bijes pod kontrolom (2003.) do novijih serija poput The Shrink Next Door (2021.)⁵, Na terapiji (2008. – 2021.) i Gypsy (2017.). Ovaj posljednji primjer vjerojatno je jedan od najradikalnijih jer prikazuje terapeutkinju Jean Holloway koja naizgled vodi skladan strejt život u bogatom predgrađu New Yorka – sve dok ne odluči početi stalkati bivšu djevojku svoje klijentice te s njom postepeno razvije lezbijski odnos, preuzimajući pritom lažni identitet. Naravno, prilikom organizacije „slučajnih” susreta koristi informacije koje je o svojem „plijenu” stekla tijekom seansi sa svojom klijenticom. Ovdje tako dobivamo dva stereotipa u jednom – psiho-lezbu i psiho-psihoterapeutkinju, što je inače rijetko viđena kombinacija.

Vjerujem da o štetnosti ovog mita ne trebam puno pisati jer, iako terapeuti_kinje definitivno imaju veliki utjecaj na živote svojih klijenata_ica, terapija ne bi trebala biti inherentno manipulativna, već primarno služiti facilitiranju introspekcije klijenata_ica i proradi njihovih odnosa, osjećaja i problema. Ovakav prikaz „čovječnosti” terapeuta_kinja tako snažno produbljuje nepovjerenje prema psihoterapiji kao praksi, sugerirajući da je riječ o odnosu koji nužno instrumentalizira ranjivost na kojoj toliko inzistira.

MIT PETI: TERAPIJSKI ODNOS = PRIJATELJSKI ODNOS

Ova je slika terapije dugo prevladavala javnim poljem i danas je izvor brojnih zabavnih memeova jer „terapija zapravo znači da jednom tjednom ideš negdje i pričaš sat vremena o sebi i onda za to platiš xy para, pa rađe daj te pare meni, naplatit ću ti manje”. Brojni filmovi tako prikazuju terapeute_kinje i klijente_ice koji ne samo da su prijateljski nastrojeni tijekom terapijske seanse, koja zato više nalikuje na prijateljsko ispijanje kave, već i opušteno hengaju izvan profesionalnog settinga – zajedno gledaju tekme, odlaze na praznike, nalaze se na kavama i ručkovima…

Naravno, istina ne može biti dalja od ovoga jer je terapijski odnos prije svega profesionalni odnos – koji možda dijeli neke karakteristike s prijateljskim odnosima (davanje podrške, slušanje, empatiziranje…), ali podrazumijeva i čitav set elemenata koji definitivno nisu prisutni u prijateljskim odnosima: asimetriju moći, jasan vremenski i prostorni okvir, financijsku strukturu, kao i konfrontaciju, rad s otporom, svjesno upravljanje dinamikom odnosa… Pa iako je suvremena teorija detabuizirala samootkrivanje terapeuta_kinja⁶ i na njega se danas gleda kao sasvim legitimnu terapijsku intervenciju (s kojom treba postupati vrlo oprezno!), posezanje za njom i dalje ne znači pretvaranje tog odnosa u prijateljski odnos, već primarno znači humaniziranje terapeuta_kinje.

Najpoznatiji primjer u ovoj kategoriji vjerojatno je već spomenuti Sean Maguire iz filma Dobri Will Hunting koji sa svojim klijentom odlazi u šetnje, grli ga, dijeli detalje iz osobnog života te u jednom trenutku čak i fizički nasrne na njega („like a friend would”) i sve su te „intervencije” prikazane kao ingeniozni pothvati u službi terapijskog procesa. Još nekoliko koraka dalje odlazi Jimmy Laird iz serije Shrinking (2023. –) koji, nakon smrti supruge, prolazeći kroz proces žalovanja, radikalno mijenja svoj terapijski pristup i počinje intervenirati u živote svojih klijenata_ica, pojavljujući se na njihovim obiteljskim druženjima, posredujući u njihovim privatnim razgovorima itd.

Ovaj je mit također vrlo štetan jer podrazumijeva dubinsko nerazumijevanje toga što je terapijski odnos i koja je njegova uloga u životima klijenata_ica. Naime, upravo je zadržavanje profesionalnog okvira iznimno bitno za sigurnost i kvalitetu terapijskog rada – jer terapija je često mjesto na kojem iznova učimo postavljati, održavati i pregovarati vlastite granice, a upravo je terapeut_kinja osoba koja nam modelira kako se to radi. Da bi to mogao_la, terapeut_kinja nam ne može biti prijatelj_ica, nego jedino i samo – terapeut_kinja.

MIT ŠESTI: TERAPIJSKI ODNOS = LJUBAVNIČKI ODNOS

O ovom bi se mitu dao ispisati zaseban tekst i zasigurno je riječ o najučestalijem stereotipu svih fikcionalnih narativa, a on, naravno, najčešće dolazi uvezan s prethodne dvije kategorije koje odvodi nekoliko koraka dalje. Posebno je zanimljivo, kako navodi Gabbard, to što se u filmovima terapeutkinje duplo češće zaljubljuju u svoje klijente nego što se terapeuti zaljubljuju u svoje klijentice, dok istraživanja pokazuju da su u stvarnosti upravo terapeuti ti koji češće krše granice i ostvaruju ljubavne odnose sa svojim klijenticama.⁷

No, na filmu su terapeutkinje te koje su često reducirane na seksualne objekte, prikazane kao nesretne jer još nisu naišle na pravog muškarca koji će ih upravo seksom učiniti sretnima. Ponovo patrijarhat, ponovo histerične žene. I jasno je da ovdje nije riječ o dramaturškoj slučajnosti, nego o rodno kodiranom obrascu moći.

Gabbard tako navodi, primjerice, ulogu Ingrid Bergman u već spomenutom filmu Opsjednut, zatim Barbru Streisand u Gospodaru plime (1991.) te Lenu Olin u Gospodinu Jonesu (1993.), opisujući kako je uvijek riječ o istom klišeju: privlačnu psihoterapeutkinju s nogu obara šarmantni klijent te se, tijekom njihovog rada, ispostavlja da je ona ta koja zapravo ima više psihičkih problema od njega, a on joj pomaže da te probleme riješi i postane „prava” žena.

No vjerojatno najpoznatiji primjer u ovoj kategoriji jest terapeut Paul Weston iz serije Na terapiji⁸ koja se skoro u potpunosti temelji na njegovim terapijskim i supervizijskim seansama, što naizgled demantira uvodnu tezu o nefilmičnosti terapijskog procesa. Kako bi scenaristi nadoknadili tu neatraktivnost terapije, osigurali su da njegove seanse budu vrlo uzbudljive tako što se između njega i njegovih klijenata_ica zbivaju brojna kršenja granica – uključujući, naravno, i njegovo zaljubljivanje u klijenticu. Iako Weston s njom nikada ne prelazi fizičku granicu onkraj zagrljaja i jednog zamalo-poljupca, podtekst njihovog odnosa jasan je i pun erotske napetosti.

Ovaj mit zapravo romantizira i normalizira jedan od najtežih oblika kršenja granica u terapiji, prikazujući ga kao sudbinu ili strast, čime se sugerira nevažnost profesionalnog okvira koji služi očuvanju klijentova integriteta. Ono što je pritom posebno važno naglasiti jest da zaljubljivanje (i jednosmjerno i dvosmjerno) uistinu može biti dio stvarnog terapijskog procesa, no ono se u terapiji razumijeva kao dio transfera i kontratransfera (projektivnih procesa koji su dio svakog terapijskog rada), a ne kao dokaz prave ljubavi. No umjesto razlaganja kompleksnosti terapijskog odnosa, filmovi radije optiraju poći linijom manjeg otpora i ovaj odnos prikazati kao još jedno mjesto realiziranja nemoguće ljubavi, tog pradavnog, omiljenog hollywoodskog stereotipa.

Za kraj, možemo zaključiti da su se filmska i TV industrija zbilja pobrinule da iz različitih perspektiva naruše imidž psihoterapije i zapravo je eksploatiraju za potrebe veće gledanosti, ne mareći za prenošenje njezinih suštinskih karakteristika. Tek posljednjih nekoliko godina, zahvaljujući dokumentarističkim serijalima Partnerska terapija (2019. –) i Change Your Mind, Change Your Life (2025.) dobili smo nešto vjernije, nesenzionalističke prikaze terapijskih procesa,⁹ a možemo se samo nadati da će filmovi i serije koje ćemo gledati narednih dekada pažljivije pristupati ovoj temi, izbjegavajući njezinu dodatnu stigmatizaciju.

---

1. Ista pomutnja prisutna je i u ostatku knjige, a bogami i u dobrom dijelu druge literature koju sam konzultirala za pisanje ovog teksta, kao i u filmskoj i TV industriji generalno. Kako piše Glen Gabbard: „Hollywood je dubinski zbunjen oko razlika između psihijatara, psihoanalitičara, psihologa, socijalnih radnika te raznih drugih savjetnika i terapeuta.” S obzirom na to da navedena razlika perzistira i u našem, ne samo kulturnom, javnom polju, hajde da još jednom razložimo osnovne pojmove: Ukratko, psiholog-inja je osoba koja je završila studij psihologije, njegov-njezin rad primarno je usmjeren na savjetovanje, istraživanja, procjene ili rad u institucijama (bolnice, škole, firme…) te ne uključuje propisivanje lijekova. Psihijatar-ica je osoba koja je završila studij medicine i specijalizaciju iz psihijatrije, njegov-njezin rad fokusiran je na rad s mentalno oboljelim osobama te uključuje propisivanje farmakoterapije. Psihoterapeut-kinja je osoba koja je završila višegodišnju psihoterapijsku edukaciju (npr. gestalt, KBT, integrativnu psihoterapiju, psihodramu, transakcijsku analizu, psihoanalizu, tjelesno orijentiranu psihoterapiju…) te se bavi psihoterapijskim radom i ne prepisuje lijekove. Psiholozi i psihijatri-ce mogu se dodatno educirati te tako postati i psihoterapeut-kinje. ↩︎
2. Iako se Sabdadini primarno bavio odnosom psihoanalize i filma, njegove tvrdnje primjenjive su i na ostale psihoterapijske škole. ↩︎
3. Kad smo već kod savjetnika, odnos filma i psihoterapije uokviruje ova zanimljiva anegdota: 1925. godine filmski mogul Samuel Goldwyn Sigmundu je Freudu navodno ponudio 100 000 (slovima: sto tisuća) dolara za konzultantske usluge tijekom snimanja filmskog epa o velikim povijesnim ljubavima. No Freud je gajio izrazito negativne stavove prema kapacitetu filmskog medija za širenje vlastitih ideja te je Goldwynovu ponudu – glatko odbio. ↩︎
4. U Hrvatskoj ovakva istraživanja nisu provedena, no ne bilo mi teško, ručno sam pobrojala članove Hrvatske komore psihoterapeuta i rezultati su sljedeći: u Hrvatskoj trenutno postoji 75 akreditiranih muških terapeuta i čak 668 akreditiranih ženskih terapeutkinja – dakle psihoterapija je kod nas još feminiziranija negoli u svijetu, s tek 10 % muškaraca koji se bave ovim poslom. ↩︎
5. Ovaj primjer zaslužuje caveat jer je riječ o seriji inspiriranoj stvarnim psihoterapeutom koji je iskorištavao svoje klijente za vlastitu financijsku dobit. ↩︎
6. Samootkrivanje terapeuta podrazumijeva njegovo/njezino intencionalno otkrivanje informacija o vlastitom životu ili transfernim osjećajima tijekom seanse s klijentom. Iako su počeci psihoterapije obilježeni Freudovom maksimom o tome kako bi terapeut „trebao biti neprobojan za pacijenta, poput ogledala reflektirajući ništa osim onoga što sam pacijent ne emanira” (Petersen prema Zur n.a.), kasniji razvoj terapijskog polja donio je brojne promjene u ovom smislu te danas postoji sve jasniji konsenzus oko toga da je neka mjera terapeutovog samootkrivanja nužan dio terapijskog procesa. ↩︎
7. Da, i ova su istraživanja i dalje isključivo heteronormativna. ↩︎
8. Riječ je zapravo o američkoj verziji izraelskog originala koji je adaptiran u preko 20 zemalja, uključujući i Hrvatsku. Zanimljivo je da se 2013. godine Hrvatsko psihoanalitičko društvo oglasilo kako bi ukazalo na štetnost navedene serije za psihoanalitičku struku (Hina 2013), a o njezinim raznim problematičnostima u svom je tekstu pisala Iva Žurić Jakovina (2015) koja se posvetila i drugim primjerima medijske reprezentacije psihoterapije u Hrvatskoj. ↩︎
9. Naravno, i tu je riječ o montiranim verzijama tog procesa koje su uokvirene sviješću protagonista o kameri, što izaziva drugi set etičkih pitanja o adekvatnosti takvog tipa pristupa, a moguće je i postaviti pitanja o stupnju eksploatacije protagonista, ponovo radi gledanosti. ↩︎

---

IZVORI

• Gabbard, G. (2001) Psychotherapy in Hollywood cinema. Australasian Psychiatry, Vol 9, No 4, pp. 365–369.
• Gharaibeh, N. M. (2005) The psychiatrist’s image in commercially available American movies. Acta Psychiatrica Scandinavica, 111, pp. 316–319. 
• Hina (2013) Psihoanalitičari: 'Hrvatska inačica serija Na terapiji je površna i šteti našoj struci.' Jutarnji list. 
• Huskinson, L. & Waddell, T. (ur.) (2014) Eavesdropping, The psychotherapist in film and television. London: Routledge.
• Sabbadini, A. (2014) „The (Mis)Representation Of Psychoanalysis In Film.” U: Huskinson, L. & Waddell, T. (ur.) (2014) Eavesdropping, The psychotherapist in film and television. London: Routledge, pp. 15–27.
• Schneider, I. (1987) The Theory and Practice of Movie Psychiatry. American Journal of Psychiatry, 144:8, pp. 996-1002.
• Stiernberg, B. (2021) Real-Life Therapists Rate Hollywood’s Most Memorable Onscreen Shrinks. Inside Hook. 
• Wahl, O., Reiss, M. & Thompson, C.A. (2016) Film Psychotherapy in the 21st Century. Health Communication. 
• Zur, O. (n.a.) Self-Disclosure & Transparency in Psychotherapy and Counseling. Zur institute.
• Žurić Jakovina, I. (2015) Projekcije na terapiji: o medijskoj reprezentaciji psihoterapije u Hrvatskoj. Medijska istraživanja, god. 21, br. 1, pp. 35–56.