Profesor Dean Duda na predavanju je spomenuo kako je nedavno sreo svog bivšeg studenta komparativne, koji mu je zadovoljno rekao da je neki tip radnika na EU fondovima. Kao sadašnju studenticu komparativne, ta me je sretna sudbina ex-komparatista baš razveselila, a Dudu vidno rastužila. Nije mu bilo jasno zašto bi i kako netko tko se ne zaposli u našoj struci mogao biti zadovoljan takvim spletom okolnosti.
Taman sam tada, pod predavanjem, ogorčena i živčana, završavala ovaj tekst o uvjetima rada u književnom izdavaštvu – ultimativnom komparatističkom dream jobu. Bila sam ful uzbuđena oko njegovog pisanja na samom početku, ustvari, sve dok nisam krenula poduzimati konkretne korake da tekst i nastane.
U nultoj sam fazi pisanja udružila snage s frendicom, nazovimo je, recimo, ByeBook, koja ima iskustvo rada u izdavaštvu i moj je najmiliji izvor većinski gnjusnih informacija o funkcioniranju te branše, pa sam je krenula tražiti savjete za pristup temi i raspravljati s njom o tome koji bi izbor sugovornica i sugovornika mogao biti najzanimljiviji.
Kao pripremu za pisanje i na Jutjubu sam izbinđala posljednji ciklus programa Aplauz ne plaća stanarinu koji suorganiziraju kustoski kolektiv BLOK i Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela SPID. Zatim sam gledala u daljinu i smješkala se, ganuta time kako su se radnice na tribini žalile, ali i bez fige u džepu i s nekim tipom opipljivog optimizma „naglasak stavile na pozitivne primjere iz lokalnog konteksta kojima se promiču pravednije prakse, afirmiraju bolji radni uvjeti i potiče solidarizacija kulturnog polja“.
Pomislila sam kako će imena koja su se našla na listi ljudi koju smo frendica i ja sastavile, drčna ekipa bez dlake na jeziku, za ovaj intervju napraviti isto. Osim što će jednako bespoštedno pljuvati po izdavačkim kućama koje su ih izrabljivale, kao što to rade i na cugama poslije književnih događanja, također će pokazati da su neki tip iskoraka i, ako ne užarene, barem stidljive vjere u promjenu mogući.
Sve sam ih redom kontaktirala, uzbuđena jer ćemo zajedničkim snagama ostvariti moj koncept teksta, koji je u potpunosti u dodiru sa stvarnošću. To će biti jedna miniplatforma koja će poslužiti da se pomakne od šutnje prema govoru, od pojedinačnog nezadovoljstva prema kolektivnoj artikulaciji uvjeta, pa možda i prema solidarnosti. I to na način da se jasno i glasno, poimence i podjednako hrabro prstom upre i u one izdavačke kuće koje ugnjetavaju svoje zaposlenice i u one čiji aplauz doista plaća stanarinu. Ha ha ha. Joj.
(ne) želim ostati anonimna
Prvo je ByeBook rekla da ipak ne želi sudjelovati u ulozi sugovornice. Onda sam od jednog dijela potencijalnih sugovornica/ka u startu pokupila vreću svesrdnog odbijanja izlaganju medijima po pitanju navedene teme, a od drugog sam dobila pristanak, ali uz dozu iznimnog opreza i premišljanja želi li se ostati anonimnim. Međutim, to nije razočaranje, jer govoriti jasno, poimence, bez zadrške nije samo stvar hrabrosti, nego i pozicije. Govoriti znači imati što izgubiti, ali i imati uvjete da taj gubitak preživiš. A u našem kontekstu, većini je takva vrsta eksplicitnosti čisti luksuz. U tom smislu, okolišanje nije nužno kukavičluk, nego želja da se preživi.
U mojoj su se probranoj sugovorničkoj petorci, uz par ispregovaranih kompromisa, imenom i prezimenom (u zagradi pozicija iz koje govore o svome iskustvu) na kraju našli: Ivan Tomašić (bivši radnik u izdavaštvu), Sanja Lovrenčić (direktorica izdavačke kuće Mala zvona) i Andrija Škare (urednik za hrvatsku književnost u nakladničkoj kući Mozaik knjiga).
Dakle, ipak sam broj anonimnih uspjela sniziti na dvije osobe. Pa tako četvrta sugovornica, nazovimo je, recimo, Ruptura (bivša radnica u marketinškom timu), ostaje anonimna i ne želi reći ime izdavačke kuće u kojoj je radila jer ima dojam da se „vodstvo firme ne bi susprezalo od toga da rješava nezadovoljstvo oko ovog teksta sudskim putem“. Peta sugovornica, nazovimo je, recimo, Literatura (bivša prodajna specijalistkinja u veleprodaji), kaže: „Ostajem anonimna jer mi je dugo trebalo da neke stvari koje su me na neki način ‘uništile’ zbog posla provarim, odradim u sebi, nađem mir i nastavim dalje.“
Pa, kako je svatko od vas završio_la u izdavaštvu? I što ste uopće očekivali_e?
Ruptura: Cijeli sam život bila u doticaju s književnošću – privatno, obrazovno i poslovno. U poznatu izdavačku kuću o kojoj ovdje govorim dospjela sam putem razgovora za posao. Početna očekivanja bila su, gledajući unatrag, pomalo naivna. Zavela me činjenica da mi je posao ponudila kuća koja se ponosi svojom najboljom literaturom, što mi je tada značilo puno. Očekivala sam pristojnu plaću, prilike za učenje, rast ljubavi prema književnosti i osjećaj postignuća. Imala sam dojam da će to biti posao iz snova. Dočekalo me, osobno gledajući, gotovo sve suprotno.
Literatura: Studirala sam na Filozofskom, uvijek okružena knjigama i ljudima koji ih vole, imala sam dosta iskustva rada u prodaji koje sam stekla radeći na raznoraznim studentskim poslovima te sam tako nastavila raditi u prodajnim sektorima u različitim hrvatskim izdavačkim kućama (tri su „veća“ izdavača u pitanju). I, naravno, tu je ta ljubav prema knjigama koju imam u sebi otkad znam za sebe. Prvotni motiv definitivno je bila spomenuta ljubav, a očekivanja da će to biti san snova, haha, intelektualni stimulans, mnoštvo mentorstva i konstantno napredovanje.
Tomašić: Moj je put k izdavaštvu, rekao bih, bio prirodan nastavak prethodnih angažmana: studija komparativne književnosti i pisanja kritika. Htio sam imati stalan posao u književnom polju koji bi mi omogućio da se razvijam ljudski i intelektualno, i koji bi mi s godinama omogućio da sve više radim s tekstom, a sve manje sve ostalo, međutim, do toga nikad nisam stigao. Možda i bih da sam ostao dulje, ali to nikad neću saznati.
Lovrenčić: Kao autorica i prevoditeljica bila sam nezadovoljna suradnjama s nakladnicima, načinom na koji je većina njih tretirala moje knjige i honorare. Nakon dviju sudskih parnica zbog neplaćanja i brojnih potpora koje su moji naslovi dobili na državnim i gradskim natječajima, zaključila sam da možda samostalno taj posao neću raditi osobito dobro, ali neću ni lošije od većine nakladnika s kojima sam pokušavala surađivati. Na početku sam htjela imati zaista malenu nakladničku kuću, kao prostor slobode za svoje tekstove i prijevode, no Mala zvona s vremenom su me nadrasla.
Škare: Po struci sam novinar i godinama sam radio u novinarstvu, ali oduvijek me privlačio svijet nakladništva. Prvu proznu knjigu objavio sam kad sam imao dvadeset i šest godina pa sam tada stekao neke prve uvide u to kako funkcionira nakladništvo u Hrvatskoj. U svom sam novinarskom radu dosta pratio kulturu i posebno književnost, pa sam dobio i tu dodatnu vanjsku perspektivu, a kad sam počeo raditi kao urednik, slika se zaokružila i ta su se tri različita gledišta spojila u jedno. Možda baš i zbog toga nisam imao nerealnih očekivanja, a motivi su jasni i podrazumijevaju se: ljubav prema knjizi i želja da budem dio tog procesa, te čarolije nastanka knjige ili, još magičnije, nastanka nečega ni iz čega.
Kako izgleda radni dan i što je sve, osim uredskog i intelektualnog rada, dio svakodnevice osobe koja se skrasila u izdavačkoj branši?
Ruptura: Teško mi je govoriti o radnom danu kao takvom jer sam imala dojam da je svaki dan u tjednu radni. Svaki sat, od ponoći do ponoći, bio je potencijalno radno vrijeme. Ako se i uzme okvir radnog tjedna od ponedjeljka do petka, dan bi počinjao rano ujutro u zagrebačkoj gužvi, jer je trebalo putovati do ureda/skladišta na lokaciji izvan Zagreba, udaljenoj otprilike 45 minuta. Imala sam osjećaj da se svaka minuta unutar osmosatnog radnog vremena koristi intenzivno, uz česte sastanke koji su često djelovali kao gubitak vremena.
Pauze su bile kratke – ručalo se za radnim stolom, često izbjegavajući neugodne grupne razgovore u zajedničkoj prostoriji. Postojala je potreba da se sitnice poput slatkiša skrivaju, jer bi netko iz vodstva dolazio u ured, ulazio u neformalne razgovore i uzimao ono što mu je dostupno. Na bolji dan, nakon radnog vremena, išlo se kući i radilo još dodatnih sat vremena jer je posla uvijek bilo, a na lošiji dan – trčalo se doma, presvlačilo i hitro odlazilo na književnu promociju.
Na promocijama se obavljalo sve – od pripreme prostora, posluživanja gostiju, nošenja stolaca i garderobe, do sitnih zadataka kao što su donošenje vode i svega potrebnog, makar to bile maramice. Tijekom većih događanja poput književnog festivala, osoblje je obavljalo razne poslove – bili smo pratnje, vozačice, fizičke radnice, hostese. Sve to bez ikakve dodatne naknade. Posebno se sjećam osjećaja poniženja kada smo mi, koji smo radili smjene od po 12 ili više sati, morali slagati kupone za goste za fine restorane, dok nama samima nije bio omogućen ni jedan obrok dnevno.
Literatura: Referirat ću se na svoj zadnji posao prodajnog specijalista, koji više (hvala bogu) ne radim. Radni dan počinjao je oko 8, nekada i ranije ako su bili gorući mjeseci. Tada se i ostajalo duže, samo kako bi se posao stigao. U izdavaštvu su gorući mjeseci, odnosno u veleprodaji izdavaštva, onda kada je otkup vezan uz knjižnice ili pripreme za neke velike sajmove, festivale i slično. Osim uredskog i intelektualnog rada, dio svakodnevice bio je i rad u pravom skladištu. Ja sam bila jedina zaposlena u prodaji, a nitko nije radio u skladištu, pa je netko sve te silne knjige trebao otpremiti na prodajna mjesta, u knjižnice i na sajmove. Najveći mi je stres zadavala činjenica da će se zbog ogromnog i nerealnog obujma posla sve oko mene srušiti. Imala sam nekada osjećaj da radim kuću od krova, a ne od temelja, što nikako ne može biti dobro.
Tomašić: Radio sam sve i svašta, od korekture i pisanja newslettera do prodaje knjiga knjižnicama i organizacije promocija, a uspio sam urediti i jednu sjajnu zbirku priča. Tu raznolikost poslova nisam shvaćao kao problem niti je ona bila izvor frustracije. U idealnom bismo svijetu radili točno definirane poslove, ali sve te sitne stvari koje je potrebno obaviti, teško je definirati ugovorom. Zato se valjda i upotrebljava formulacija “i ostale poslove”.
Lovrenčić: Radni dan izgleda prilično kaotično. Kod malih nakladnika klasična podjela posla uglavnom ne postoji, poslovi se dijele prema potrebama. Moji suradnici i ja radimo na produkciji knjiga, organizaciji događanja povezanih s knjigama, pisanju projekata i izvješća (omraženi dio posla). Na početku sam mislila da će mi ostajati više vremena za moje glavno zanimanje, pisanje i prevođenje, no danas je ono često ugroženo organizacijskim poslovima.
Škare: Svaki radni dan uključuje rad na tekstu, različite knjige na kojima radim u različitim su fazama pa se brinem o svakoj od njih. Tu je i komunikacija sa suradnicima i njihovo koordiniranje, budući da urednik u Mozaiku knjiga vodi projekt od početka do kraja i odgovoran je za njega, pa rad na knjizi uključuje i koordiniranje svih uključenih u proces. Ima i mnogo komunikacije s autorima, usmjeravanja i dijaloga. Uz autora, tu su i prevoditelji (ako je riječ o stranom naslovu), ali i lektori, ilustratori, dizajneri, korektori, kolege iz uredništva… Jasno, tu je i rad na promociji već objavljenih naslova, dogovaranje i priprema predstavljanja knjiga u suradnji s kolegama iz odjela odnosa s javnošću itd. Također, svaki dan pročitam barem dio rukopisa koji neprestano pristižu i za koje trebam procijeniti bi li se mogli uklopiti u naš nakladnički plan.
Voljela bih znati više o tome kako funkcionira hijerarhija na radnim mjestima o kojima govorite, to jest kako se ona osjeća i odražava na vas.
Ruptura: Vodstvo je imalo posljednju riječ u svemu, čak i u situacijama kad su prijedlozi s njihove strane djelovali štetno za firmu. Imala sam dojam da se njihovi prijedlozi ne preispituju, a zaposlenici_e su često bili_e oprezni_e, pazeći na promjene raspoloženja i nove, ponekad vrlo neobične ideje koje su dolazile odozgo.
Literatura: Sve je moralo proći kroz nadređene, bez njihovog odobrenja ništa. Često je to usporavalo dinamiku posla, a samim time i kvalitetu. Također je veliki problem bio zatvorenost za bilokakvu konstruktivnu kritiku ili prijedlog.
Tomašić: Kao zaposlenik koji je došao zadnji, koji ima najmanje godina i najmanje iskustva, bio sam na dnu. Bilo bi pretjerano reći da sam se tako i osjećao – možda samo ponekad, ali i to je normalno. S druge strane, nisam imao osjećaj da me se ne cijeni. Ako ništa, bio sam suvisao sugovornik. Kako je to svojevremeno artikulirala jedna kolegica: “Studirala sam komparativnu da bih za večerom mogla reći nešto o Baudelaireu.”
Lovrenčić: Nastojim funkcionirati bez hijerarhije i o svemu se dogovarati sa svojim timom. Moji suradnici su, poput mene, i autori, cijenim njihovo mišljenje i često se oslanjam na njihove procjene, i kad se radi o dugoročnijim izdavačkim planovima i konkretnom svakodnevnom funkcioniranju.
Škare: Hijerarhija je postavljena logično i razumljivo, onoliko koliko je potrebno da bi sustav mogao funkcionirati. Ne osjećam da se ikako odražava na mene, dok knjige za koje sam zadužen dolaze na vrijeme i dok odgovorno izvršavam zadatke, nitko na mene ne vrši nikakav pritisak.
Kako gledate na teme plaće, radnog vremena i prekovremenih?
Ruptura: Ugovorom je bilo definirano osmosatno radno vrijeme, ali osobno mi se činilo da se ono gotovo nikad nije poštovalo. Pozivi vezani za posao stizali su nakon radnog vremena, vikendima, pa i tijekom godišnjih odmora i bolovanja. Nije bilo čudno dobiti poziv u subotu rano ujutro vezano za organizaciju događaja za koji nismo bili odgovorni. Kada sam kolegice i kolege pitala za prekovremeni rad, shvatila sam da se to uopće ne priznaje niti plaća. Imala sam osjećaj da se od nas očekivalo da firmu nosimo i dišemo, živimo isključivo za nju. Kad usporedim tu plaću s drugim poslovima koje sam radila prije i poslije, bila je značajno niža.
Literatura: Na papiru je plaća bila predviđena za radno mjesto prodajnog specijalista, ali budući da sam samo ja bila zaposlena i uz to radila i u skladištu na otpremi i pakiranju, često su tu bili i prekovremeni koji su uglavnom bili neplaćeni, osim za onaj tjedan kada traje Interliber. U suštini, u izdavaštvu je kroničan manjak ljudi na raznim pozicijama, što zbog manjka novca da se zaposli adekvatan broj ljudi, što zbog manjka volje kod poslodavca da zaposli ljude i time rastereti već zaposlene osobe i stvori ugodnu radnu atmosferu, gdje će svatko imati vremena kvalitetno i pravovremeno odrađivati svoj posao. Tako da se često dešava da osoba radi tri posla, ne samo onaj za koji je potpisala ugovor.
Tomašić: Plaća je nezgodno pitanje, možda zato što ga iz nekog razloga smatram vulgarnim, pogotovo za prvi susret. S druge strane, plaća je stvar dogovora radnika i poslodavca. Posve je jasno da jednaku plaću ne možeš očekivati u izdavaštvu i u IT-ju. Nikad se nije dogodilo da plaća kasni, ali to je valjda neki civilizacijski doseg. Što se tiče prekovremenih, ako bi se navečer radila nekakva promocija, ti su se sati kompenzirali tijekom radnog dana. Ukratko, možemo reći da sam dobio ono što sam ispregovarao.
Lovrenčić: Još uvijek imam priličnu slobodu u vezi s radnim vremenom – veći dio života bila sam samostalna umjetnica, pa ni ne znam raditi u nekom striktnom rasporedu. Ima razdoblja velikog opterećenja – uglavnom zbog rokova za otkup Ministarstva kulture i većih događanja poput međunarodnih sajmova – ali ima i relativnih zatišja. To vrijedi podjednako za mene i za moj tim. Nastojim nam svima dati poneki slobodni dan nakon razdoblja većih napora.
Škare: Radno vrijeme klasično je osmosatno, s tim da imam mogućnost veći dio tjedna raditi od kuće. Za svoj tip posla to smatram izuzetno važnim jer je za veći dio posla, kao što je rad na tekstu, nužan mir i koncentracija koju je, barem meni, daleko lakše postići u kućnim nego u uredskim uvjetima. S druge strane, postoje neke situacije koje je mnogo lakše rješavati izravnim kontaktom, pa odlaske u ured najčešće koristim kako bih s kolegama ili nadređenima dogovorio i raspravio neke stvari, najčešće sasvim tehničke prirode, koje se uživo riješe brže i efikasnije. Od plaće u nakladništvu u Hrvatskoj nitko se neće obogatiti, ali ona, barem zasad, osigurava ono što smo naučili zvati normalnim životom.
Kakva je situacija s mogućnostima za napredovanje, edukaciju, mentorstvo? Ima li ih?
Ruptura: Mogućnosti za edukaciju bile su vrlo ograničene, a napredovanje i mentorstvo činili su mi se gotovo nepostojećima. Odnos vodstva prema zaposlenima pratio je logiku push the winners, dok su ostali uglavnom prepušteni sebi. Postojali su kolege koji su bili spremni pomoći, ali fluktuacija ljudi bila je toliko velika da se rijetko tko zadržao dovoljno dugo da bi stvarno mogao biti mentor. Bilo bi zanimljivo izvući podatak o broju ljudi koji su dali otkaz u posljednjih nekoliko godina.
Literatura: Ne.
Tomašić: Za napredovanje nisam siguran. Možda, da sam ostao dulje; međutim, obiteljske su firme maleni zatvoreni sustavi i nije baš jasno na koju poziciju možete napredovati. Što se tiče mentorstva, ne mogu reći da se mnome nije nitko bavio. Ako ništa, naučio sam se pedanciji i brizi o detaljima.
Lovrenčić: U mom su timu mladi ljudi, blisko surađujemo na svim vrstama poslova i mislim da time stječu praksu koja im može biti korisna. U petnaest godina postojanja Malih zvona izmijenilo se dosta suradnika, nekima je radno iskustvo u našoj nakladničkoj kući pomoglo, bilo da su se javljali za posao drugdje, bilo da su osnivali vlastite obrte u istoj branši. Meni pak rad u nakladništvu donosi mnogo toga što smatram bitnim za svoj profesionalni razvoj – čitanje knjiga koje bi se uklopile u naš program, praćenje stranih nakladnika koji su nam bliski, neprestani rad na različitim tekstovima koji izoštrava osjećaj za jezik, kontakt sa suradnicima koji svojim znanjima i interesima obogaćuju moje.
Škare: Postoje. Organizacija nam pruža priliku da se educiramo (kroz različite radionice i seminare) u različitim poljima koja su važna za naš posao. Isto tako, svakom novom kolegi je dodijeljen mentor koji ga u prvim mjesecima rada uvodi u posao.
Koliko je u izdavaštvu prisutna retorika „za ljubav prema knjizi“?
Ruptura: Imala sam dojam da se često komunicirala poruka kako je književnost nešto sveto i važno, ali osobno nisam doživjela nikakvu kulturu ljubavi prema knjigama dok sam tamo radila – već isključivo ljubav prema zaradi. Knjige su se tretirale kao proizvodi, a kriteriji odabira i promocije činili su mi se usmjereni isključivo prema prodaji, bez stvarnog razmatranja književne vrijednosti. Zamrzila sam čitanje i nikad u životu nisam toliko malo čitala kao kad sam radila u spomenutoj firmi. Mnogi naslovi koji su bili agresivno promovirani nisu mi nudili visoku književnu vrijednost. Imala sam osjećaj da kriteriji promocije određenih autora nisu uvijek bili temeljeni isključivo na književnoj kvaliteti, što mi je dodatno narušilo povjerenje u sustav.
Literatura: Gdje god sam radila, ta je retorika bila prisutna. U nekim sam je trenucima doživjela kao svojevrstan način manipulacije.
Lovrenčić: Mislim da bez ljubavi prema knjizi malo tko ostaje dugo u nakladništvu, barem kad se radi o malim nakladnicima. To je nesiguran biznis, u velikoj mjeri ovisan o javnom financiranju, i teško može postati lukrativan. Sam posao, međutim, za ljubitelje knjige može biti vrlo kreativan i uzbudljiv. No ljubav prema knjizi nipošto ne bi trebala postati izlika za nepošten odnos prema suradnicima, kako onima unutar nakladničke kuće, tako i vanjskima. Budući da sam kao autorica mnogo puta doživjela upravo takav oblik nekorektnosti, nikad ne posežem za argumentom „ljubavi“ kao dostatnom nagradom za rad i trud.
Škare: Mislim da se ljubav prema knjizi podrazumijeva kod svih zaposlenih u izdavaštvu, ali nisam doživio da bi se ona koristila kao alat da se ikoga uvjeri da radi nešto što inače ne bi ili nešto što ne bi bilo plaćeno.
Što se tiče dijela ekipe koja je napustila izdavačke vode, što je presudilo da odete? Biste li se vratili da su uvjeti drugačiji – i kakvi bi to uvjeti trebali biti?
Ruptura: Presudilo je to što sam osjetila da mi se zdravlje, posebno psihičko, počelo ozbiljno narušavati. Nisam više imala ni vremena ni snage za stvari koje su me prije veselile. Uz to, imala sam dojam da se moj rad ne cijeni i da će takva dinamika ostati nepromijenjena, osim ako sama ne izađem iz tog sustava. Ne bih se vratila – ni pod kojim uvjetima.
Literatura: U mom slučaju, presudilo je moje narušeno psihičko zdravlje koje se na kraju odrazilo i na fizičko. U jednom sam trenutku doživjela potpuni slom, na kraju se ispostavilo da se radilo o kroničnom napadaju panike koji je bio rezultat potpunog burnouta, odnosno sagorijevanja uzrokovanog prevelikim stresom na poslu zbog prevelike količine posla, ogromnih zaduženja koja su bila predviđena za minimalno tri radna mjesta, a ne jedno, te nerealnih očekivanja poslodavca. Na kraju sam shvatila da moram otići kako bih spasila sebe i vratila svoje kompletno narušeno zdravlje zbog kojeg mi se i privatni život počeo urušavati (loš san, manjak ili višak apetita i slično). Ne, ne bih se više nikada vratila.
Tomašić: Kao i brojne važne životne odluke, i ovu sam donio pomalo stihijski. Vodio sam se nelagodnim osjećajem koji je već neko vrijeme bio prisutan, a koji je tumačen naknadno. Njegov je osnovni element frustracija. Iz mog iskustva, hrvatski izdavači – ili barem neki od njih – zastupaju tezu kako je izdavaštvo u problemu, kako ljudi sve manje čitaju, kako se knjige ne kupuju itd. U izdavaštvu, dakle, nema para – što će objasniti relativno niske plaće u sektoru. Mi smo tu zbog “ljubavi prema knjizi”. Od knjiga se nitko nije obogatio.
Međutim, u toj kulturi u kojoj se sve manje čita, u kojoj se kupuje sve manje knjiga, i u polju u kojem love naprosto nema, ipak se našao poneki dinar koji je domaćim nakladnicima omogućio da žive udobne srednjeklasne živote: da voze svoje francuske monovolumene, ljetuju na svojim brodicama, uređuju vrtove u vikendicama… Ništa od toga, naravno, ne bi bio problem da oni sami, obično s lijevih ideoloških i intelektulnih pozicija, o sebi misle (i govore) sve suprotno. Oni, naime, nisu poduzetnici; oni su prosvjetitelji. A novac od otkupa i potpora tu je da ih se nagradi za njihov plemeniti posao opismenjavanja naroda.
Taj stav držim licemjernim. Ako je jedino što objavljuju visoka literatura čije bi tiskanje bilo neisplativo (što, naravno, nije slučaj), i ako nemaju ambiciju oglašavati i prodavati svoje proizvode ne bi li ta knjiga zaista došla do čitatelja, neka otvore NGO u kulturi i registriraju ga za nakladničku djelatnost. Ali kao što mu samo ime kaže, NGO je, nažalost, neprofitan.
Što bi se moralo promijeniti da izdavaštvo postane održivije, solidarnije, zdravije radno okruženje? Što “scena”, ostale kulturne radnice i radnici mogu učiniti po tom pitanju?
Ruptura: Za početak – poštivanje osnovnih radničkih prava i uvjeta. Od kulturnih radnika i radnica, nažalost, ne očekujem previše. Imala sam dojam da se mnogi glasno bune kad je riječ o širem društvenom nepravdama, ali kada je riječ o ponašanju ove izdavačke kuće – vlada tišina. Možda zato što im ta kuća izdaje knjige. Ili će im ih možda tek izdati. Bilo je i autora koji su nam priznali da znaju kako je zaposlenima, ali nisam vidjela nikakav konkretan čin solidarnosti.
Literatura: Definitivno bi se trebao promijeniti mindset poslodavaca: poštena plaća, plaćeni prekovremeni ili slobodni dani, poštivanje privatnog vremena i života te zdrava i jasna komunikacija. Rak-rana je što se često događa kada radnik_ica iznese svoje nezadovoljstvo, ispadne nezahvalan, zapravo neradnik_ica. Saslušajte malo ljude koji rade za vas, ulažite u njih, dajte im poštenu plaću, privatno vrijeme bez zvanja, mejlova i slično. I najvažnije, nije realno da očekujete da će vam osoba odrađivati posao za još sto ljudi. Važno je pričati o ovome jer vjerujem (a i znam) da ima puno gorih priča u ovoj branši od moje. Nije poanta da se samo digne prašina i malo trača po gradu i nagađa tko je ta osoba koja je to izjavila ili rekla u nekom intervjuu, već da se stvari okrenu nabolje. Potencijala ima, puno, samo fali volje.
Tomašić: Mislim da bi se izdavači trebali početi ponašati kao da vode biznis, ali ne vidim što bi ih na to moglo natjerati.
Lovrenčić: Iz perspektive male kuće koja funkcionira na svojevrsnoj margini nakladničkog svijeta, mislim da mogu reći da sami stvaramo svoje radno okruženje, trudeći se da bude solidarno i tolerantno. Ono što bi nam zaista trebalo jest veća vidljivost, veći interes „scene“ za knjige koje traju – što je moto Malih zvona. Naš bi posao postao održiviji, a mi bismo mogli raditi opuštenije, kad bi knjige koje stvaramo lakše stizale do čitatelja.
Škare: Mislim da bi izdavaštvo moglo postati održivije i solidarnije kada bi se sustavno priznao i vrednovao rad svih aktera u lancu knjige – ne samo autora i urednika, već i prevoditelja, lektora, grafičkih dizajnera, ilustratora, promotora… Iako osobno imam sreću raditi u okruženju koje njeguje međusobno poštovanje i solidarnost, svjestan sam da to nije standard svima. Za zdravije radne uvjete ključni su transparentnost u financijama, fer ugovori i osigurani honorari koji omogućuju život dostojan čovjeka. To je pitanje radničkih prava, a ne luksuza.
Što se tiče “scene”, mislim da je nužno međusobno povezivanje i razmjena znanja, međusobna podrška, ali i kolektivno zagovaranje prema institucijama koje financiraju kulturu. Treba zahtijevati da javna sredstva idu i uz kriterije socijalne pravde, a ne samo “izvrsnosti” koja je često kȏd za elitizam. Drugim riječima – borba za bolje uvjete u izdavaštvu borba je za društvo u kojem su svi oblici rada priznati i cijenjeni. To je nemoguće postići pojedinačnim inicijativama, već kolektivnim strategijama solidarnosti.
Pridruži se našem timu!
Na temelju iskaza šest sugovornika različitih pozicija, iskustava i rodnih identiteta, jasno se ocrtavaju temeljne disfunkcije radnih uvjeta u književnom izdavaštvu u Hrvatskoj, pri čemu se osobito izdvajaju klasne, rodne i hijerarhijske asimetrije. Dakle, ocrtava se radni pejzaž obilježen dubokim raskorakom između iskustava onih na nižim pozicijama – najčešće mlađih žena – i percepcije uvjeta rada koju nude osobe s višim statusom u branši. Taj raskorak nije samo pitanje različitih perspektiva, već simptom strukturne sljepoće prema hijerarhiji, eksploataciji i nejednakosti, koje su u ovom polju toliko normalizirane da ih neki od aktera uopće više ne prepoznaju kao problem.
Upravo u toj nesrazmjernoj podjeli moći, rada i odgovornosti očit je kontrast između anonimnih svjedočanstava i odgovora direktorice i urednika. Ruptura i Literatura šutiraju radnom svakodnevicom obilježenom preopterećenošću, psihičkim i fizičkim posljedicama rada, neplaćenim prekovremenima, fizičkim radom ispod radnog mjesta i osjećajem potpune zamjenjivosti, uz nepostojanje ikakvog mentorskog ili razvojnog okvira. Govore o odlascima, velikoj fluktuaciji kadra, sistemskom burnoutu i šutnji “scene” koja pasivno promatra ili aktivno sudjeluje u toj dinamici.
Nasuprot njima, muški sugovornici opisuju iskustva u kojima dominira kreativna motivacija, određena razina profesionalnog ispunjenja i relativna stabilnost – čak i kada prepoznaju nedostatke sustava. Iako frustrirani licemjerjem sektora i strukturama moći, ne navode osobnu traumatizaciju ili narušeno zdravlje, ili pak djeluju iz pozicije profesionalnog povjerenja i sigurnosti, s mogućnostima rada od kuće, edukacije i mentorstva.
Osim toga, izjave muškaraca odaju nedostatak svijesti o vlastitoj privilegiji. Iako govore o važnosti radničkih prava, istovremeno ne primjećuju hijerarhije koje su drugima izvor svakodnevnog poniženja. Također, za razliku od žena, daleko su uspješniji u zadržavanju distance između sebe i iscrpljujućih aspekata izdavačkog posla ili ih percipiraju kao usputni folklor branše. Time se potvrđuje rodno i klasno uvjetovana distribucija tereta, gdje žene na nižim pozicijama podnose najveći radni pritisak i emocionalni trošak.
Sanja Lovrenčić, iako iz pozicije direktorice i vlasnice male izdavačke kuće, izdvaja se po kritičkoj svijesti o opasnosti idealizacije “ljubavi prema knjizi” i nepravdi koja proizlazi iz njezine zloupotrebe. Njezina pozicija pokazuje da je moguće graditi horizontalnije i solidarnije modele rada, ali i koliko su ti modeli ranjivi i rubni u odnosu na dominantnu praksu srednje velikih komercijalnih kuća. Njezina izdavačka praksa funkcionira kao marginalna alternativa, a ne pravilo. Međutim, vrijedi se zadržati na interpretaciji visoke fluktuacije kadra i odlazaka mladih suradnica kao benignog procesa „kružnog protoka talenata“ i zapitati se može li to biti znak sustavne neodrživosti radnih odnosa koje i ova izdavačka kuća reproducira, iako možda u blažoj formi.
U kontekstu koji se ocrtao zahvaljujući odgovorima mojih sugovornica_ka, retorika „zvanja“, „poziva“, „ljubavi prema knjizi“ postaje ideološki aparat za normalizaciju izrabljivanja, u kojem se najniže pozicionirane radnice pretvaraju u nevidljive nosačice stolica, vozačice, hostese, otpremačice, osobe koje nose maramice i slažu kupone za večere na koje same nisu pozvane. One koje, nisu vidjele knjigu iznutra, jer su preopterećene logistikom i servisiranjem „čarolije knjige“ s koje su sistematski isključene.
U toj distribuciji rada, znanja i moći, mlade žene u izdavaštvu u Hrvatskoj najčešće su nositeljice višestrukog tereta: one rade prekovremeno, fizički, emocionalno i intelektualno, bez priznanja, bez realne mogućnosti napredovanja, često na rubu pucanja. Istovremeno, one na vrhu piramide ili pored nje – najčešće muškarci, ali ne isključivo – održavaju narativ o solidarnosti, otvorenosti i ravnoteži, ne prepoznajući vlastitu ulogu u perpetuiranju tog sustava.
Šutnja naše pišljive „scene“, zjapeći i poražavajući izostanak otvorene solidarnosti autora, kritičara i kulturnih radnika prema zaposlenicama koje trpe najviše, dodatno cementira ovu nepravdu i onemogućuje bilo kakav kolektivni pritisak na izdavačke kuće da mijenjaju prakse zapošljavanja, plaćanja i organizacije rada.
Umjesto priče o sektoru koji „nema para“, vidimo sektor koji ima para za jedne, ali ne i za druge. Umjesto ljubavi prema knjizi – izrabljivanje pod izlikom ideala. Umjesto transparentnosti – romantizirani mit o pozivu.
Sve dok se ovi odnosi ne imenuju i ne adresiraju, svaka rasprava o književnom izdavaštvu u Hrvatskoj ostaje samo fasada iza koje se odvija dobro poznata, ali potisnuta priča o neplaćenom radu žena, hijerarhiji bez priznanja i kulturnoj industriji koja se hrani ljubavlju svojih radnica dok ih iscrpljuje do kraja.
Tekst donosimo u suradnji s udrugama BLOK – Lokalna baza za osvježavanje kulture i SPID – Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela u okviru projekta Aplauz ne plaća stanarinu: radionice o radničkim pravima za mlade umjetnice i kulturne radnike.
