Prije par tjedana u Globusu je izašao članak na temu feminizma u kojem su uz Svjetlanu Knežević i Anu Brakus iz Libela.org i umjetnicu Dinu Rončević sugovornice bile dvije urednice s Vox Feminae.net portala, Gabrijela Ivanov i Barbara Gregov. Uz ‘čudnu opremu’, naslov i uvod s kojim je tekst osvanuo, odgovori u Globusu ispali su dosta fragmentirani, te stavljamo integralne odgovore online, uz pristanak autorice teksta Maje Hrgović.
Maja Hrgović: U nekoliko rečenica, što za vas znači reći “Ja sam feministkinja”? Kako se ta identitetska oznaka reflektira na vaš život?
Barbara Gregov: Feminizam nikako nije fenomen koji je izdvojen iz svakodnevnog života i pri tom ne mislim isključivo na živote feminista/feministkinja. On se u svojim brojnim oblicima i na specifične načine obračunao s različitim (patrijarhalnim) tradicijama i polučio rezultate koji se danas smatraju samorazumljivima. Ja sam se s feminizmom susrela prvenstveno u akademskom kontekstu i interesira me prije svega teorijski. Ipak, smatram da ga je nužno smjestiti u okvir šire borbe za socijalna i materijalna prava, a da se pritom ne zanemari teorijska dimenzija. Iako se izmirenje ovih dvaju diskursa nerijetko doima nemogućim, u principu jedan proizvodi drugog, stoga ih ja nikako ne vidim kao izolirane. Tu negdje u cijelu priču dolazi moj rad u skopu portala Voxfeminae, koji na neki način utjelovljuje ovakvo stajalište.
Gabrijela Ivanov: Ja prva ne hodam okolo i govorim ‘Ja sam feministkinja’ svakom koga upoznam, niti bi to ikome preporučila. No to se reflektira svakodnevno u mojim izborima. Osim u recimo izboru filmova koje ću gledati, volim misliti da se moj feminizam najviše reflektira u izboru načina na koji se odnosim prema ljudima i načinu na koji reagiram kada se u mojoj blizini dogodi situacija da se bilo koga degradira.
Kad netko kaže – Ja sam feminist/kinja, to uvijek isto znači. Najveći je problem tko vas sluša kad to govorite. Jer ovisno o sugovorniku ili sugovornici ta rečenica dobiva drugo značenje. Svaka ili bar velika većina feministkinja ili feminista kad se na taj način deklarira želi reći da smatra kako svi ljudi, bez obzira kojeg roda ili spola, zaslužuju da se njihova prava ne krše, a glasovi slušaju, poštuju i uvažavaju.
Etiketa feminizma nikad nije bila baš privlačna, a danas mnoge žene zaziru od nje; često se i od emancipiranih djevojaka može čuti ono “Ja nisam feministkinja, ali.., kao da se boje da će ih okolina ismijati ili na neki način degradirati ako kažu da su feministkinje. Je li prihvaćanje te “etikete” put prema getoiziranju?
Barbara: Pa na neki način jest. Ako je tumačimo kao jedan u nizu brojnih kolektivnih identiteta, onda ona sama po sebi zaista jest ograničavajuća. Ipak, feminizam je sam po sebi izrazito heterogen pokret i podrazumijeva idejno različite te vremenski i prostorno razjedinjene inicijative, koje se po meni ne bi trebale nužno međusobno potirati. Činjenica jest da su neke feminističke tendencije uspjelije, međutim, nikako nije riječ o ”skučenoj” odrednici. Treba također imati u vidu da je ono što je danas samorazumljivo rezultat duge i prilično teške borbe, kojoj dugujemo barem toliko da ne bude zaboravljena.
Gabrijela: Ljudi vole etikete i stereotipe, a etiketa feminizma nije nešto popularna. No problem s popularnim je da popularne stvari kratko traju, a feminizam eto, ne prolazi. Dapače, ima ga u sve različitijim oblicima. Kao što ne morate voljeti svaki kroj majice, ne morate voljeti ni sve feminizme, dovoljno je da nađete onaj koji vam pristaje. Najveća greška je da ljudi misle da postoji samo jedan feminizam. I to baš onaj u kojem nema ni pincete ni britvice.
Zašto nam je u Hrvatskoj 2014. godine potreban feminizam? I tko je sve potreban feminizmu?
Barbara: Žene su u Hrvatskoj u formalno-pravnom smislu više-manje izjednačene s muškarcima, međutim u praksi to često nije tako. Da to nije nekakav mit, najbolje govori statistika. Ako se osvrnemo na sferu rada žene su prosjeku obrazovanije od muškaraca, međutim još uvijek imaju većinski udio u ukupnoj nezaposlenosti. Isto tako, nerijetka je situacija u kojoj se žena nakon porodiljnog dopusta premješta na manje plaćeno radno mjesto ili ono koje ne odgovara njezinim kvalifikacijama. Da ne spominjem činjenicu da je u proteklih nekoliko godina broj ugovora sklopljenih na neodređeno radno vrijeme koje su sklopile žene čak 4 puta manji od broja onih koje su sklopili muškarci. Dakle, sve u prinicipu ovisi o poslodavcu,a ne o poštivanju postojećih zakonskih odredbi. Uvode se i uvedeni su različiti instrumenti afirmativne akcije, koji osiguravaju jednakost te jednaku ili barem veću zastupljenost žena u javnom i političkom životu. Međutim, samo njihovo postojanje govori dosta o krhkosti i nestabilnosti jednakopravnog položaja žena i upućuje na činjenicu da je daljnji angažman nužan. A sad, tko će se angažirati, idealno bi bilo kad bi to bili svi.
Gabrijela: Ja se nisam rodila s deklaracijom feminizma na sebi, dapače, odrasla sam u Zadru, koji mi je drag srcu, no koji je bio i ostao prilično patrijarhalna sredina. Imala sam sreću da imam oca koji mi je od malena govorio: ti si pametna, možeš što god želiš i najbolje znaš što je dobro za tebe. Svejedno, kad sam krenula 2002. na ženske studije, njegova reakcija bila je: To je nešto protiv muškaraca? I to je klasična percepcija rečenice ‘Ja sam feministkinja’ u hrvatskom, a i ostalim društvima. Moj odgovor je 2002. bio: Ne, to nije ništa protiv muškaraca, to je nešto za žene. Sada, nakon 7 godina Vox Feminae festivala i portala, moj odgovor bi bio: To je nešto za svih. Jer bez toga da svi poštujemo i uvažavamo osobe koje su nam u obitelji, na poslu ili u bilo kojoj okolini, kočimo vlastiti napredak koji nam je prirođen kao pripadniku ljudske vrste. Kad ste mali, ukoliko imate sreću roditi se bez nekog većeg fizičkog ili neurološkog disbalansa, naučite govoriti, hodati, onda malo kasnije pisati, zbrajati, oduzimati, a mislim da nema osobe na svijetu koja se ne bi složila s tim da je prilično sigurno da je na popisu onoga što čovjek treba kad tad savladati i poštovanje i uvažavanje drugih osoba. Feminizam je samo podsjetnik na to, i po meni mogao bi se zvati i drugačije jer obuhvaća jako puno toga, ali eto zove se feminizam kao sjećanje na povijesne trenutke kada su se žene kolektivno sjetile početi vraćati si dostojanstvo koje im pripada. No neće feminizam ni bilo koji izam rješiti nečiji problem. Ideje to ne mogu, to mogu samo ljudi kada ih implementiraju u svojim razmišljanjima i svojim djelovanjem. Tako da, kad me pitaš tko je potreban feminizmu, odgovor je: svi i sve, feminizam ne pita i ne diskriminira, njemu, kao i bilo kojoj pozitivnoj ideji, je svaki par ruku dobrodošao.
Gabrijela, kroz Voxfeminae surađuješ puno mladih žena, među kojima ima velikih novinarskih i spisateljskih potencijala, čini mi se. Koje su teme kojima se one najradije bave, koji su stvarni problemi koji ih “žuljaju”?
Veliki je problem što naš obrazovni sustav ne oblikuje mlade da razmišljaju i propituju stvari, niti im daje ikakvu potvrdu da je njihovo mišljenje važno, tako da mi u redakciji najviše posla imamo s tim da ih motiviramo da se oslobode i pišu o onome što ih zanima. Najveći problem svih je kako zaraditi normalnu količinu novca za nešto što radiš, a na drugom mjestu žuljanja je količina gluposti sa kojom se mlade žene susreću svakodnevno u ovom sustavu koji se ne prilagođava ni njihovim potrebama ni zdravom razumu, tako da tema nikada ne bi trebalo nedostajati, ali zanimljivo je da se one ne odlučuju često za takve teme, već ih prepuštaju iskusnijim suradnicama. Mlađa generacija fokusiranija je na tektove o pozitivnim primjerima, dakle bitnije im je da se za dobre stvari čuje, nego da se o lošima priča.
Barbara, koji problemi danas muče mlade ambiciozne žene, što su danas stvarni problemi feministkinja?
Rekla bih da problemi ovise o situaciji. Feminizmi se danas možda više no ikad razlikuju stoga je kontekstualno smještanje nužno kako bi konkretna akcija bila smislena i uspješna.
Koliko ima istine u dojmu da je feminizam zamro nakon devedesetih, i u dojmu da su Babe bile posljednji naraštaj koji je imao nešto za reći o feminizmu?
Gabrijela: Ja sam dvije godine radila u B.a.B.e.-ama, to je bio moj prvi posao na nevladinoj organizaciji i prvi susret s nevladinom scenom. Naraštaj koji je tad govorio o feminizmu još je u nekoj mjeri prisutan i dobro radi svoj posao. Samo je stvar da postoji još jedan ako ne i dva naraštaja koji imaju još štošta reći o ljudskim pravima. I feminizmu. I transfeminizmu. I specizmu. Pa sad treba malo vremena da se javnost privikne i na te glasove i da ih u konačnici usvoji.
