Ugledna hrvatska prevoditeljica, esejistica i kritičarka Višnja Machiedo (r. Škrtić) rođena je 27. ožujka 1940. godine u Zagrebu u obitelji goransko-moslavačkih korijena. Studij romanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava 1964. godine.
Nakon diplome ubrzo se zapošljava u izdavačkoj kući Mladost gdje postaje prvom hrvatskom savjetnicom za stranu književnost. Iako upisuje poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na koncu se ipak odlučuje posvetiti književnoj kritici i prevođenju te napušta studij. 1968. udaje se za uglednog talijanista i pjesnika Mladena Machieda s kojime često putuje u Italiju. Sama je, pak, bila na nekoliko studijskih boravaka u Francuskoj (Pariz, Arles), a još za vrijeme studija provodi dva apsolventska semestra na pariškom Sveučilištu Sorbonne.
Višnja Machiedo i René de Obaldia, Pariz, 1976.
Predana, profesionalna i izuzetno produktivna Višnja Machiedo zaslužna je za mnogobrojne prijevode dramskih i proznih djela te poezije s talijanskog i francuskog na hrvatski jezik, a prevodila je i radove domaćih pjesnika poput Antuna Šoljana, Nikole Šopa i Tina Ujevića na francuski (popis njenih prijevoda i drugih objavljenih djela potražite ovdje).
Opirući se književnim trendovima i aktualnim tržišnim diktatima, pri izboru knjiga i autor(ic)a za prijevod uvijek se, prema vlastitom priznanju, trudila otkriti još neotkriveno te publici predstaviti slabije poznate književne “bisere”.
Osim toga, prednost je uvijek davala “vrijednim i zahtjevnim” djelima, dok je “prosječnu, standardnu književnu produkciju ili tzv. tržišne uspješnice” izbjegavala. Vodeći se spomenutim principima, domaćoj je publici predstavila niz francuskih “klasika”, od Molièrea i Charlesa Baudelairea do Louis-Ferdinanda Célinea (prijevod Putovanja nakraj noći objavljen je 1972. u biblioteci “Hit”), Jean-Paul Sartrea i Pascala Brucknera, ali i manje poznate autore poput Borisa Viana (Pjena dana, 1977.)
Marcela Mariëna (Likovi s krme, 1980.) i Fanie Fénelon (Ženski orkestar, 1976.) za koje bi, bez njezinog truda i zalaganja, domaći čitatelji(ce) možda ostali/e zakinuti/e. Na taj način Machiedo ne samo da obogaćuje domaću prijevodnu književnost, već pridonosi i podizanju prevoditeljskih i književnoteorijskih standarda u nas.
O tome da njen nemjerljiv doprinos prijevodnoj književnosti nije prošao nezamijećeno svjedoče brojne nagrade i priznanja koje je primila, primjerice Nagrada Društva hrvatskih književnih prevoditelja (1993.).
Prevoditeljski rad često je mukotrpan, podcijenjen i nezahvalan.
“Nije uvijek bilo lako”, priznala je jednom prilikom Machiedo, “bila su tu mnoga odricanja posrijedi, živjela sam nezdravo jer umjesto da trčim po Maksimiru, ja sam po cijele noći čitala kolateralnu literaturu, jer mislim da književno prevođenje traži neprestano obrazovanje”.
Svim teškoćama i izazovima usprkos, u svome se radu uvijek vodila najvišim standardima, te razvila osobitu metodu književnoga prevođenja koja osim onog prevoditeljskog iziskuje i teorijsko-kritički, esejistički te interpretativni angažman (sami prijevodi redovito su popraćeni autorskim opaskama i zapažanjima).
Njen rad, kako se navodi u obrazloženju Nagrade za životno djelo “Iso Velikanović” koju je Machiedo primila 2011. godine, predstavlja “spoj vrhunskoga profesionalizma, majstorstva u suptilnome prevođenju književnih djela, utemeljenome na znalačkom, filološkom pristupu, brige za jezičnu finoću kao i ustrajnosti u prevođenju djela manje poznatih autora”.
Mladen Machiedo, Michel Deguy, Višnja Machiedo (Institut Français, Zagreb, 1998.)
Intelektualka staroga (pravoga!) kova
“Ako na našoj prevoditeljskoj sceni postoji osoba koju bismo bez straha mogli preporučiti kao uzor i izvor motivacije mlađim naraštajima koji se spremaju ubaciti u prevoditeljski žrvanj, bila bi to upravo Višnja Machiedo”, za časopis Vijenac piše Karolina Lisak Vidović.
Osim prevođenjem, ova, kako ju naziva Liković, intelektualka “staroga kova” (što, smatra novinarka, “zapravo znači pravoga kova”!) bavila se i književnom kritikom te esejistikom. Dio njenih brojnih studija, eseja i ogleda o književnosti objavljen je u zbirkama Putovima i prečacima (2005.), Drugi život (2005.), Od kazališta do teksta i obrnuto (2007.) i Skrovite putanje (2011.).
S obzirom na njen doprinos i izuzetnu produktivnost na spomenutom polju, Hrvatski P.E.N. centar u čast Višnje Machiedo od 2013. godine dodjeljuje godišnju nagradu za najbolje književno-esejističko djelo na hrvatskom jeziku, koja nosi njeno ime.
Priredila je i niz značajnih antologija: Komedija dell’Arte (1987.), Osamnaest izazova: francuski pjesnici XX. stoljeća (I–II, 1996.) i Francuski nadrealizam (I–II, 2002.).
Za Osamnaest izazova, antologiju koju je pripremala čak dvadeset godina, nagrađena je francuskim odličjem Viteza Legije časti te Nagradom Grada Zagreba.
Velika ljubav ove vodeće hrvatske romanistkinje bilo je kazalište.
Osim što je pisala teatrološke studije i oglede, prevodila dramska djela (njih opisuje kao “najzabavnije, iako nimalo lake dionice [vlastitog] prijevodnog i životnog curriculuma“) te priređivala dramatizacije i radio-dramske adaptacije, u studentskim se danima i sama okušala na daskama koje život znače.
Kao članica dramske družine Klasične gimnazije i Studentskog eksperimentalnog kazališta (SEK) zaigrala je u brojnim predstavama. Osobito su joj zapaženi nastupi u Plautovom Hvalisavom vojniku, Pustolovu pred vratima Milana Begovića te Kraljevu i Adamu i Evi Miroslava Krleže.
Nakon dugotrajne bolesti, Višnja Machiedo preminula je u Zagrebu 23. veljače 2013. godine.
