„Ljudi me zovu postkolonijalnom kritičarkom. Ja sebe zovem ‘para-disciplinarnom, etičkom filozofkinjom'”.
Indijska filozofkinja, spisateljica, književna teoretičarka, društvena kritičarka i profesorica Gayatri Chakravorty Spivak najpoznatija je po prijevodu Of Grammatology (fr. De la grammatologie, 1967) Jacquesa Derride, te po eseju Mogu li podčinjeni govoriti? (Can the Subaltern Speak?) iz 1988. koji se smatra jednim od ključnih tekstova postkolonijalne teorije. Spivak sebe smatra „jednom od najutjecajnijih postkolonijalnih intelektualki“.
Obrazovala se na Sveučilištu u Kolkati i američkom Sveučilištu Cornell, a akademsku karijeru ostvarila je na brojnim američkim sveučilištima. Osnivačica je Instituta za komparativnu književnost i društvo, autorica prevoditeljskih radova i višestruko relevantnih, analiziranih i ekstenzivno citiranih tekstova. Godine 2012., nagrađena je Kyoto nagradom u području umjetnosti i filozofije kao „kritička teoretičarka i akademkinja koja govori u obranu humanosti protiv intelektualnog kolonijalizma u odnosu na globalizirani svijet.“ Sljedeće godine, primila je treću najvažniju civilnu nagradu Padma Bhushan, od strane Republike Indije.
Baveći se u svojim tekstovima problemima rase i roda, žestoko kritizira imperijalizam i međunarodni univerzalistički feminizam. Njezin je teorijski diskurs spoj dekonstrukcijske strategije čitanja i marksističke i feminističke kritičke tradicije. Poznata po vlastitom brendu dekonstrukcijske kritike, kojeg naziva „intervencijskim“. Kritična prema „falogenocentričnim“ (imperijalističkim kao i marksističkim) interpretacijama povijesti, u svojim djelima optužuje buržoaske zapadnjačke feministkinje da podilaze međunarodnom kapitalizmu i iskorištavanju žena zemalja u razvoju. Sebe naziva stručnjakinjom za britanski književni modernizam i komparatistkinjom kad je posrijedi njemačka ili francuska književnost. Angažirano djeluje unutar različitih spoznajnih polja uključujući feminizam, marksizam, poststrukturalizam, dekonstrukciju i globalizaciju, etiku i socijalnu teoriju.
Oslanjajući se na povijest i književnost bivših kolonija diljem svijeta, postkolonijalna kritika à la Spivak obuhvaća također i posvećenost ravnopravnosti što podrazumijeva promjenu na bolje, ali ne putem instant projekata o kojem kapitalisti sanjare. Njena vizija bolje budućnosti izgrađena je na sporijoj, održivoj promjeni.
Njeni eseji i knjige mješavina su književnosti i filozofije koju spaja sa promišljenim historicizmom. Oni sačinjavaju miks carstva i kolonije, centra i margine, pa u reprezentativnom djelu Kritika postkolonijalnog uma, Kant dijeli prostor sa domorodačkim ekološkim inicijativama.
„Moram se boriti sa imperijalizmom u svakom obliku, što znači da moram pokazati ljudima kako se oduprijeti carstvu, čak i kada nalikuje sili dobra. Mislite da možete prevariti nas, žene trećeg svijeta sa pričama o „razvoju“? Razmislite opet: ja to zovem održivom eksploatacijom. Moja je misija usmjeravati pažnju na to kako funkcioniraju moć i privilegija kad god se sa istim susretnem. Međutim, ne samo na to već i prozivati one koji u rukama drže moć i privilegije. One koji tako često misle da su otvorena uma, dok su ustvari neupućeni.“
O terminu „podčinjeni“
„U djelu Mogu li podčinjeni govoriti? pisala sam o ograničenjima filozofije poznatih filozofa, za koju smatram da je eurocentrična i nedovoljno usmjerena ka iskustvima pravih podčinjenih, ili pak višestruko opresiranih. Pojam sam posudila od Antonia Gramscija. Definiram podčinjene kao osobe „izvan svih linija društvene mobilnosti“. Podčinjenoj je zatvoren pristup svim javnim resursima koji omogućuju uzlaznu mobilnost, usmerena je prema krajnjem siromaštvu i političkoj nevidljivosti. Ako podređene treba naučiti da govore, za što vjerujem da treba, humanitarni napori (instant rješenja) ne vode ka tome cilju. Također, trebamo i ono što zovem „infrastrukturno praćenje“ često u obliku javno financiranih škola, s ciljem napretka, iskazivanjem posvećenosti poboljšanju materijalnih uvjeta života onih koji žive negdje daleko te poliranje mentalnih vještina tih mladih ljudi.“
Odobravano neznanje
„Ovaj termin znači da su studenti/ce učeni unutar euro-američke tradicije, (svatko na sveučilištima u SAD-u, osim pokojih studenata/ica specifičnih studija), ustvari oslobođeni od poznavanja bilo koje druge tradicije, kulture ili povijesti. U obrnutoj situaciji stvari nisu takve. Od postkolonijalnih kritičara/ki i dalje se očekuje da su pročitali Shakespearea. Takav jednostran priljev informacija dokazuje da moć leži u europskoj tradiciji.“
Strateški esencijalizam
„U eseju Subaltern Studies: Deconstructing Historiography, referirajući se na pojam govorim o načinu privremenog traženja prava na identitet s namjerom ostvarenja političkog cilja, bez prethodnog promišljanja o tome da identitet obuhvaća esenciju nekog bića. Kao dekonstrukcionistkinja, izrazito sam sumnjičava naspram „esenciji“, „identitetima“ i bilo čemu što prijeti ukidanjem razlika. Takvi konstrukti su opasni, no dekonstrukcija također uči da su isti pogrešni. Što je pogrešno, obzirom da ćemo uvijek biti definirani našim razlikama.
No ponekad je pravo na identitet nužno. Ako uzmete za primjer borbu za građanska prava u SAD-u. U tom kontekstu, manjine su se morale predstaviti kao takve da bi čim prije dobile jednaka prava na državu. Da bi ostvarili cilj integriranih škola, donešenih zakona i slično, te se grupe nisu mogle beskonačno referirati na svoje interne razlike. Morali su se udružiti u jedne, one čija rasa nije društveni konstruk, dok s druge strane, ista jeste primarna karakteristika koja ih definira.“
Planetarni
„Termin sam skovala u knjizi Death of a Discipline (Smrt discipline) kako bih dala ime etičkoj alternativi globalizacije. Globalizacija je vođena kapitalističkom potražnjom za ekstrakciju resursa i profitom, brigom za materijalni aspekt, umjesto za zemlju i ljude. Ono što nam treba je drugačija vizija koja dopušta novi zapis svijeta („overwriting the globe“). Da, svijet je apstraktan pojam. To je ideja. Planet, s druge strane, je nešto konkretno i ekološko. Ako ćemo ga dijeliti međusobno kao jedna vrsta koja supostoji uz drugu vrstu, onda ga trebamo zamisliti ne kao mjesto na koje ćemo staviti naša kapitalistička tržišta, već kao utočište za naša tijela i umove.“
O ideji bijelca da spašava ne-bijele žena od ne-bijelih muškaraca
„Kada je stav bijelaca otprilike ovakav: ‘Hej ti! Da, ti ženo trećeg svijeta! Izgleda da si potlačena! Zašto ne bi došla živjeti u nekim od naših super progresivnih (ali i dalje seksističkih) zemalja prvog svijeta i bila slobodna od nasilja? Zašto se ne vjenčaš za nekoga od nas i ne budeš slobodna od nasilja.’ Oni zapravo samim time nastavljaju ušutkivati potlačene.
Takav naizgled dobronamjeran čin je ustvari nasilje. To je zato što, na primjer, privilegirani muški teoretičari, tvrde da znaju kako žene trećeg svijeta razmišljaju, što osjećaju, što žele i slično. Citat ističe kako europski i američki akademici često žure ka spašavanju žena treća svijeta, iako njihova ideja „spašavanja“ možda uopće nije ono što te iste žene žele.
U djelu Mogu li podčinjeni govoriti? pokazujem kako bijeli muškarci pokušavaju spasiti ne-bijele žene od ne-bijelih muškaraca kolonijalne Indije. U isto vrijeme, domorodački narod je definiran kao barbarski, a Britanci su intervenirali kako bi „spasili“ Indijke od njihovih očeva, muževa, braće i sinova. U novijoj povijesti, istaknula sam kako se isto ponovilo nakon 9. rujna u Americi tijekom „rata protiv terora“. Istog rata za kojeg vjerujem da ima u cilju ne samo iskupiti naciju nego i „spasiti“ žene potlačene Islamom.
Naravno, ne poričem da su žene tamo potlačene. Ono što ustvari poričem je pravo tzv. „civilizirajućih“ ili kolonizirajućih projekata da tvrde kako su došli spasiti i osloboditi žene od opresije. Stoga sam rečenicu „bijeli muškarci spašavaju ne-bijele žene od ne-bijelih muškaraca“ sastavila kako bi upozorila ljude da pripaze i zapitaju se oko neke buduće misije civiliziranja nekoga: ‘Da li se ovdje stvarno radi o spašavanju žena? Ili možda o namjeri neke supersile da dodatno učvrsti svoju moć te pritom ograniči drugima mogućnost izjašnjavanja?“
