Objavljeno

Nevidljiva povijest kućnih pomoćnica u Zagrebu početkom 20. stoljeća

Foto: Fortepan / Morvay Kinga

U knjizi Kućna služinčad u Zagrebu 1880. – 1914. (Srednja Europa, 2021.) Katarina Horvat proučila je radne, socijalne, ekonomske, zdravstvene i druge okolnosti života kućne posluge u Zagrebu, dajući vrijedan uvid u društveni položaj i socijalne probleme posluge, njihove uvjete života i rada, pitanje (ženskog) obrazovanja i radničkog samoorganiziranja.

Kućna služinčad činila je posebnu društvenu skupinu. Unatoč tome što je rad u kućanstvu postojao davno prije onog u tvornicama, služinčad se zbog specifičnih uvjeta života i rada nije ubrajala u radništvo te su bili izostavljeni iz povijesnih pregleda i analiza sve do 1970-ih.​*​

S obzirom na to, ne postoji puno detaljnih i pouzdanih izvora o ovoj skupini. Horvat je koristila statističke publikacije (popisi stanovništva); pravne propise koji su se odnosili na poslugu; periodiku (Narodne novine, Dom i svijet, Domaće ognjište, Liječnički vjesnik, Radnička zaštita…); specijalizirane časopise kao što su Kućna pomoćnica i Gospodinjska pomoćnica; pa čak i književna djela (npr. memoari Vilme Vukelić).

Položaj služinčadi autorica promatra u kontekstu širih ekonomskih i društvenih promjena u Europi i Hrvatskoj krajem 19.st. kada modernizacija, urbanizacija, migracije i industrijalizacija donose brojne novosti u načinu života i funkcioniranju društva. Domaćinstvo, s ocem na čelu, postaje osnovna jedinica društva. Od građanske žene očekivalo se da vlada poslugom, a upravo je zapošljavanje posluge bio znak da se radi o buržoaskoj porodici (žene iz srednjih i viših slojeva nisu radile, a one iz manje imućnih su mogle raditi, ali samo do udaje). Kućna služba se, dakle, tražila ne samo zbog obavljanja kućanskih poslova, već kao znak statusa. Važnost ugleda u građanskom društvu išla je dotle da su neke obitelji podnosile žrtvu kako bi zaposlile barem jednu služavku i time potvrdile pripadnost klasi.

Kategorizacija

Od sredine 19. do sredine 20. stoljeća kućna služinčad u Zagrebu bila je relativno brojna: 1880. godine 8% stanovništva pripadalo je ovoj kategoriji, a 1910. čak petina zagrebačkih kućanstava imala je poslugu. Termin kućna služinčad obuhvaćao je sluge i sluškinje, a koristio se sve do Prvog svjetskog rata, kada kućna pomoćnica zamjenjuje sluškinju. I same radnice žalile su se da je izraz sluškinja posprdan, o čemu se pisalo u njihovom listu Kućna pomoćnica 1936.

Muškarci su rijetko radili u kućanstvu – uglavnom su bili gospodarska/poljoprivredna posluga – stoga su većinu kućne posluge u Zagrebu i drugim gradovima činile žene (njihov udio kretao se od 75% do 93%).

Zakon iz 1871. prepoznavao je različite vrste poslova za žene, pri čemu su gazdarice bile najviše u hijerarhiji i najbolje plaćene, a među imućnijim kućanstvima tražene su bile i sluškinje sa znanjem njemačkog. Ipak, Horvat ističe da je najčešći oblik posluge u domovima europskog srednjeg sloja bila jedna “djevojka za sve.” To su uglavnom bile djevojke sa sela koje su došle u grad u potrazi za zaposlenjem, ali povremeno i žene iz drugih slojeva koje su ostale bez hranitelja (muža ili oca) pa su bile primorane pronaći drugi izvor prihoda. Iako su djevojke mogle početi raditi već s 14 godina, najtraženije su bile sluškinje od 30 do 40 godina jer su imale radno iskustvo, a još uvijek su mogle obavljati sve potrebne zadatke.  

Iako je opće pučko obrazovanje bilo obavezno, ono nije obuhvaćalo svu djecu, a posebno ne žensku. Seoske djevojčice polazile su samo niže razrede pučke škole, a često ni to. Svrha ženskog obrazovanja bilo je stvaranje vrijednih domaćica i priprema za brak. Prema podacima iz 1910. godine 38% kućne posluge bilo je polupismeno i nepismeno, a samo 1,3% završilo je četiri ili više razreda škole.

Oglas iz 1914. (izvor: Nikica Kolundžija / Facebook)

Uvjeti rada i života

U domu poslodavca služavke su živjele u izdvojenom prostoru, na tavanu ili u podrumu, u malenim sobama (koje nisu uvijek bile grijane, bile su vlažne i sl.), a ponekad nisu imale ni to već su morale spavati u kuhinji ili kupaonici. Prema anketi iz 1936. godine, od ukupno 41 ispitane kućne pomoćnice njih 8 spavalo je u kuhinji. Imućniji poslodavci nudili su bolje uvjete i smještaj u zasebnoj sobi ili čak zgradi (npr. Fellerova vila u Jurjevskoj).

Prema zakonu, posluga nije smjela raditi “više nego što je to u njenoj moći,” no zahvaljujući ovoj nejasnoj definiciji poslodavac je imao veliku slobodu interpretacije. U praksi je, piše Horvat, radno vrijeme sluškinja bilo gotovo neprekidno – u pravilu su imale slobodnu samo nedjelju, a čak i kada nisu radile morale su biti na raspolaganju. Nisu smjele napustiti kuću bez dopuštenja, imale su vrlo malo privatnosti i slobode, a mnoge su se žalile na usamljenost.

Od niske plaće koju su primale rijetke su mogle uštedjeti dovoljno da započnu samostalan život ili za miraz (one koje bi to uspjele, najčešće su se udavale za obrtnike, što je bilo i društveno prihvatljivo). Prema podacima iz 1910. godine, 82% sluškinja bilo je neudato, a 7,5% su bile udovice. Prosječno radno vrijeme iznosilo je 16-17 sati dnevno, zbog čega su stručna udruženja 1930-ih tražila da se donesu norme o počinku i odmoru, a potreba definiranja radnog vremena posluge uvrštena je i u program KPJ na Petoj zemaljskoj konferenciji 1940.

Jedan od problema bilo je i seksualno uznemiravanje i zlostavljanje sluškinja. Iako je nemoguće utvrditi razmjere takvog postupanja, sama činjenica da je zakon omogućavao sluškinji da napusti službu bez poštivanja otkaznog roka ukoliko je poslodavac “zavodi na opake i nezakonite čine” pokazuje da ovakvi slučajevi nisu bili rijetki, objašnjava Horvat.

Što se tiče osobne higijene, posluga često nije imala priliku za temeljito pranje. Ženski časopisi savjetovali su domaćicama da svoje služavke potiču da vode brigu o osobnoj higijeni i po potrebi ih poduče kako to činiti. Postojala su gradska kupališta, no služavke bi ih najčešće morale koristiti o vlastitom trošku. Prema anketi iz 1936. godine, samo 15 od 41 ispitane pomoćnice kupalo se o trošku poslodavca.

Foto: Digital Museum

Zdravlje

Posluga je zbog prirode posla često bila iscrpljena i podložna ozljedama, bolovima, zaraznim bolestima i reumatizmu, navodi Horvat. Ipak, u usporedbi s ostalim radništvom bila je boljeg zdravlja jer je imala osiguranu barem kakvu-takvu prehranu i smještaj. Službodavac je bio dužan pobrinuti se za liječenje svojih zaposlenika/ca, osim ako bi dokazao da su oboljeli vlastitom krivnjom. Također, ako je sluškinja bila bolesna dulje od 4 tjedna, mogla je dobiti otkaz.

Jedan od najopasnijih kućanskih zadataka bilo je pranje prozora: sluškinje su znale zadobiti ozljede pri padu ili čak poginuti posebno one manje spretne i iskusne, zbog čega se počelo preporučati korištenje sigurnosnog pojasa (što se u praksi nije baš primjenjivalo). Upravo je pogibija sluškinje Katarine Hedrich uslijed pada s prozora bio jedan od povoda za osnivanje Hitne pomoći u Zagrebu 1909.

U starijoj dobi, kada više nisu mogle obavljati posao jednako učinkovito kao prije, sluškinje su bile prepuštene da žive od ušteđevine (ako su je imale), dok bi im u rjeđim slučajevima poslodavci omogućili da nastave živjeti s njima ili bi im isplaćivali svojevrsnu mirovinu. Već se početkom 20.st. pojavila ideja da se osnuje dom za ostarjele i/ili nemoćne sluškinje, no to se nikad nije ostvarilo u potpunosti. Kao jedan od pozitivnih primjera Horvat navodi dobrotvorno društvo Hrvatska katolička ženska sveza, koje je 1918. osnovalo sklonište za sluškinje koje nisu više mogle raditi, kao i prenoćište za nezaposlene sluškinje. Također su pokrenuli vlastiti zavod za namještanje sluškinja i uveli praksu da na kolodvoru dočekuju radnice koje dolaze sa sela kako bi ih uputile u život u gradu i spriječile da padnu u ruke zlonamjernih muškaraca.

Nezaposlenost, siromaštvo, kriminal

Gradska uprava bojala se nezaposlenih sluškinja zbog potencijalne prostitucije i širenja spolnih bolesti budući da one, za razliku od žena u “službenim” bludilištima, nisu bile pod zdravstvenim nadzorom. Godine 1926. donesena je odredba prema kojoj se (uz neke iznimke) ne smiju zapošljavati žene mlađe od 21 godinu kako bi se spriječilo iskorištavanje mladih djevojaka i njihov odlazak u prostituciju. Upravo sklonost prostituciji pokazuje koliko je loš bio egzistencijalni položaj djevojaka i žena u to vrijeme.

Brojne sluškinje i druge siromašne žene uhićivane su zbog “provođenja bludnog života”, a vodila se i evidencija sluškinja koje često mijenjaju službu radi sumnje na “nemoralno ponašanje.” U članku u Narodnoj zaštiti 1919. jedan liječnik istaknuo je da među bludnicama ima najviše sobarica i služavki zato što su to prvenstveno neiskusne seoske djevojke koje dolaze u grad gdje ih onda izrabljuju poslodavci, vojnici i svodnici.

Foto: Fortepan / Morvay Kinga

Jedan od problema gradskih vlasti bilo je i rađanje izvanbračne djece jer su im ona predstavljala trošak. Broj izvanbračne djece krajem 19. i početkom 20.st. bio je velik, a više od polovice izvanbračne djece rodile su upravo sluškinje. Trudnoća je mogla biti razlog da sluškinja dobije otkaz, čime bi došla u izrazito tešku situaciju, a bilo je i slučajeva samoubojstva​†​. Ukoliko je pak željela zadržati posao, sluškinja je mogla (ako si je to mogla priuštiti) novorođenče poslati na othranjivanje u neko od sela izvan Zagreba. Problem je što su ta djeca često boravila u neadekvatnim, nehigijenskim uvjetima i nisu dobivala odgovarajuću prehranu, što je utjecalo na njihovu smrtnost. U to vrijeme osnovan je i Gradski dječji ambulatorij (1908.), koji je vršio nadzor nad nezakonitom djecom, kao i prvi pedijatrijski odjel u Bolnici milosrdnih sestara (1904).

Ako bi zadržale dijete uz sebe, zaposlene majke nisu ga imale kome ostaviti tijekom radnog vremena. Zbog toga su se, po uzoru na Beč, počela otvarati skloništa u kojima su radnice mogle privremeno ostaviti djecu. Jedno od takvih skloništa vodila je Udruga učiteljica, a o tome se pisalo u Domaćem ognjištu. Kako bi se adresirali neki od problema nezaposlenih trudnica i rodilja, krajem 1919. osnovano je društvo Materinstvo, koje je pružalo kućnu njegu i novčanu potporu ženama nakon poroda te besplatnu pravnu pomoć u vezi priznavanja očinstva, dobivanja mirovina, stanovanja, nesreća na radu i slično.

Udruživanje i podrška

Posluga se počela udruživati kasnije nego neke druge struke, tek u međuratnom razdoblju. Međutim, postojala je jasna potreba za obrazovanjem i zaštitom posluge, što je dovelo do osnivanja ženskih gospojinskih društava diljem Europe, pa tako i kod nas.​‡​ Članice takvih društava potjecale su iz više i srednje građanske klase i bile usmjerene na humanitarni rad i “uzdizanje” siromašnijih slojeva. Horvat objašnjava da različiti obrazovni projekti (npr. kućanske škole) pokrenuti u ovom razdoblju nisu dugo opstali upravo zato što je inicijativa dolazila od građanske klase, a nije bilo potpore države.

U Zagrebu je 1900. godine banica M. Khuen-Hedervary osnovala Gospojinsku udrugu za naobrazbu i zaradu ženskinja, a tajnica je bila Marija Jambrišak. Članice su uglavnom bile imućne i obrazovane građanke koje su željele poticati obrazovanje žena i unaprijediti rad u kućanstvu. Kroz različite edukativne aktivnosti štićenice udruge – mahom žene iz nižih slojeva i ruralnih područja – mogle su se osposobiti za sluškinje (što je odgovaralo i samim članicama udruge jer su na taj način mogle doći do kvalitetnije posluge). Ipak, većina tečajeva i predavanja za žene u tom periodu bila je usmjerena na religijsku i moralnu poduku (“da obljube krepost i vrline” i ne zapadnu “u glib moralne pokvarenosti”), a manje na razvoj konkretnih vještina.

Nakon Prvog svjetskog rata osnovan je Savez služavki koji je okupljao radnice iz cijele Kraljevine SHS, a 1934. preimenovan je u Udruženje kućne ženske posluge Kraljevine Jugoslavije. Ciljevi su bili zaštita socijalnog položaja članica, kao i njihovih profesionalnih interesa, podrška u traženju zaposlenja te pomoć u slučaju nezaposlenosti ili bolesti. Osim kućnih pomoćnica, učlaniti su se mogle i osobe koje su na neki način pridonijele ostvarenju navedenih ciljeva.

U Zagrebu je početkom ’30-ih osnovana Organizacija kućnih pomoćnica (kao podružnica Organizacije osoblja kućne posluge Jugoslavije) koja je zagovarala donošenje novog zakona o kućnim pomoćnicama i pozivala na njihovo samoorganiziranje, te Zadruga kućnih pomoćnica-pomoćnika Zagreb, koja je 1936-1937. izdavala tjednik Kućna pomoćnica, davala pravne savjete, organizirala edukacije i vodila konačište za djevojke.

Zaključak

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada se odvijaju procesi industrijalizacije i urbanizacije, kućna služba nije se smatrala “pravim” poslom, a bila je regulirana posebnim propisima utemeljenim na patrijarhalnom nadzoru službodavca. Međutim, zbog zajedničkog života posluge i obitelji takve odnose u praksi je bilo teško regulirati, što je najćešće išlo na štetu sluškinja. Posao je bio naporan – posebno kada je jedna sluškinja morala obavljati sve zadatke – život je bio samotan, a zaštita i društvena pokretljivost gotovo nikakve. Istovremeno, kućna služba bilo je praktički jedino područja zapošljavanja neobrazovanih žena iz ruralnih područja, koje su u gradovima diljem Europe činile značajnu skupinu stanovništva – skupinu koja će dugo vremena ostati nevidljiva u povijesti rada.


  1. ​*​
    Jedna od prvih studija koje su se osvrnule na služinčad bila je Radni slojevi Zagreba Mire Kolar-Dimitrijević iz 1973.
  2. ​†​
    Horvat navodi primjer mlade samohrane majke iz 1912. koja se zbog neimaštine htjela s djetetom baciti u Savu, no spriječio ju je redar, o čemu je izvještavao Jutarnji list.
  3. ​‡​
    Zofka Kveder primijetila je da u Hrvatskoj, za razliku od Slovenije, gospojinska društva imaju obilježja ekskluziviteta te da nema društava koja bi obuhvatila pripadnice svih slojeva, “i gospođu i radnicu,” čime bi se povećala društvena kohezija i solidarnost.

Povezano