Klub studenata komparativne književnosti poziva vas na promociju 13. broja Časopisa za književnu i kulturalnu teoriju „k.“. Trinaesti broj se kroz nekoliko temata bavi književnošću i kulturom radničke klase, te daje uvid u proizvodnju i recepciju kulturnog sadržaja unutar nje. U nastavku vam donosimo uvodnik temata ‘Žensko lice radničke klase.
Naslov ovog temata pred nas postavlja neizbježno pitanje: kakvo je žensko lice radničke klase i što, ili tko, ga sačinjava? Birajući tekstove za ovaj temat, slijedile smo, nerijetko tihe, glasove žena koje pokušavaju artikulirati svoje klasno iskustvo. Nalazile smo ih posvuda. Kao autorice, pregovarale su sa svojim radničkoklasnim nasljeđem u pokušajima da artikuliraju svoje iskustvo u tekstu, pregovarajući neizbježno i sa zakonima roda i žanra. Kao figure u tekstu, progovarale su iz niza likova: iz radnica i štrajkašica koje su se borile za svoje mjesto u javnoj sferi i na radnome mjestu, ali i iz majki, kćeri i supruga smještenih u privatnu sferu neizbježno prožetu rodnim i klasnim odnosima.
Činilo nam se da ih najneposrednije dotičemo u iskazima ‘stvarnih’ žena, ispitanica u studijama koje donosimo u ovom tematu, koje su progovarale o življenom iskustvu klase. Međutim, njihovi su glasovi bili posredovani akademskim diskursom, uvijek klasno obilježenim. Više od glasova, trebalo je slijediti tišine. Autorice zastupljene u ovom tematu u tome su se pokazale kao najbolje saveznice. Uz njih vam donosimo priču o ženskom licu radničke klase sa svim njegovim odrazima – življenim, diskurzivnim i tekstualnim – za koje smatramo da su više ili manje uspješno reprezentirani u odabranim tekstovima. Usprkos tome što naš pokušaj da ispripovijedamo ovu priču obilježavaju fragmentarnost i diskontinuiranost kao neminovne pojave u zahvatima ovoga tipa, ono što je zajedničko svim tekstovima je feminističko polazište koje nam omogućava da u fenomenima kao što su rad, radništvo, ali i književnost, kultura i slobodno vrijeme prepoznamo i prevrednujemo ulogu koju igra rodna dimenzija.
Interes za klasu je u feminističkoj teoriji oduvijek bio prisutan. Iako se nerijetko javljaju tvrdnje kako promjene u organizaciji proizvodnje i potrošnje te pad broja radnika i radnica u industrijama koje su tradicionalno definirale radničku klasu, popraćen porastom broja zaposlenih u uslužnom sektoru, čine pojam (radničke) klase neadekvatnim, ili čak izlišnim, klasa je neizbježno prisutna kao faktor koji u odnosu s drugim elementima, poput roda, seksualnosti i rase, strukturira društveni identitet.
Utjecajna studija Beverley Skeggs Formations of Class and Gender: Becoming Respectable hvata se u koštac s teorijskim raspravama o odnosu klase i roda smještajući ih u kontekst detaljnoga etnografskog istraživanja pripadnica radničke klase provedenog osamdesetih i devedesetih godina prošloga stoljeća na sjeveru Engleske. Oslanjajući se na tradiciju britanskih kulturalnih studija te na Bourdieuov model klase, Skeggs proučava načine na koje pripadnice radničke klase pokušavaju akumilirati ‘prave’ oblike kulturnog, ekonomskog i društvenog kapitala kako bi stekle simbolički kapital, odnosno postale respektabilne.
Britanski propagandni plakat koji poziva žene na rad u tvornici, 1939.-46
Prevedeno poglavlje, „(Dez)identifikacije klase: kako ne biti radnička klasa”, posvećeno je življenom iskustvu klase Skeggsinih ispitanica. One su odbijale da ih se prepoznaje kao pripadnice radničke klase, no klasa je u njihovom govoru i ponašanju uvijek bila prisutna kao strukturirajuća odsutnost. Pri odbijanju da ih se prepoznaje kao radničku klasu žene su se oslanjale na kulturne reprezentacije kako bi artikulirale diskurs poboljšanja i pokušale proći kao srednja klasa, no pokazalo se da kao pripadnice radničke klase nemaju moć potrebnu za pretvorbu kulturnog kapitala u onaj simbolički. Autorica, koja nasuprot svojim ispitanicama inzistira na središnjoj važnosti klase, tim inzistiranjem utvrđuje i legitimira središnji aspekt života svojih ispitanica – klasnu pripadnost – koja će se i u ostalim tekstovima koje donosimo u ovome tematu pokazati kao iznimno problematična za pripadnice radničke klase.
Sljedeći tekst, „Proturječja roda i žanra“ prijevod je drugog poglavlja studije Labor and Desire: Women’s Revolutionary Fiction in Depression America (1991.) amerikanistice Paule Rabinowitz, u čijem se fokusu nalazi analiza američke ženske revolucionarne proze iz 1930-ih godina kao žanra koji je dugo vremena bio nepravedno previđen ne samo u pregledima američke književnosti iz razdoblja Velike depresije, već i u feminističkoj reviziji književne povijesti. Korištenjem različitih teorija i praksi roda kao posebnih kategorija znanja[1] koje mogu rekonstruirati kulturnu povijest, što je zahvat koji se nalazi na tragu onoga što Elaine Showalter naziva trećom fazom feminističke književne kritike[2], cilj je ove studije rasvijetliti važnost ženske revolucionarne proze iz 1930-ih godina kao žanrovskog i pripovjednog prostora koji omogućuje preispitivanje kategorija klase i roda, ali i njihove međusobne povezanosti.
Za taj su projekt ključni naslovni pojmovi ‘rada’ i ‘žudnje’ kao koncepata koji međusobnom isprepletenošću unutar tekstova i pripovijedanja autorica iz 1930-ih godina povezuju sfere javnog i privatnog u zajednički politički prostor, koji je u ovom slučaju lociran upravo u klasno osviještenom ženskom subjektivitetu, utjelovljenom u liku radnice. Povijest američke ženske revolucionarne proze iz 1930-ih godina tako je u biti povijest načina na koji su autorice stvaranjem ženskog subjektiviteta radničke klase istovremeno ukazivale na međusobne odnose klase i roda, ali i utjecale na njihovo promišljanje kao konceptualnih kategorija. Američka ženska revolucionarna proza iz 1930-ih godina pokazuje nam kako je klasa uvijek rodno označen koncept, kao što je i rod uvijek klasno označen, čime nam u suvremenom kontekstu na primjeru književnosti omogućuje produbljivanje naših saznanja o teoriji intersekcionalnosti. Sam se tekst „Proturječja roda i žanra“ pak više specifično usredotočuje upravo na potencijal iščitavanja tekstova američke ženske revolucionarne proze iz 1930-ih godina kao prostora u kojem snaga isprepletenosti klase, roda i seksualnosti uzrokuje zamagljivanje granica ovih kategorija, ali i samoga žanra.
Unatoč tome što se većina nama dostupnih radova bavi istraživanjem radničke klase s područja Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Američkih Država, mišljenja smo kako je nužno da temat koji se bavi ženama iz radničke klase pokuša u što većoj mjeri obuhvatiti i iskustva koja ne proizlaze iz spomenutog kulturnog kruga. Upravo nam je zato bilo bitno uvrstiti tekst „Stvaranje la mujer obrere”, 1910. – 20., poglavlje iz knjige Dulcinea in the Factory: Myths, Morals, Men and Women in Colombia’s Industrial Experiment, 1905-1960 autorice Ann Farnsworth-Alvear.
Kolumbijske radnice ispred tvorničkog patronata, 1918.
Autorica u tekstu opisuje diskurzivnu tvorevinu o ‘ženi radnici’ (la mujer obrera) koja je proizašla iz viših slojeva kolumbijskog društva u ranim godinama 20. stoljeća, a koja je definirala ‘poželjno’ ponašanje skupine žena unutar radničke klase. Radnice koje su u grad dolazile sa sela mogle su tako živjeti u patronatima, zajednicama koje su osnivale kolumbijske gospođe iz više klase, no život unutar patronata, kao i posao u tvornici, bili su uvjetovani slijeđenjem propisanih pravila ponašanja, među kojima se ‘čednost’ ističe kao imperativ. Svrha takvog okvira bila je uspostaviti distinkciju pomoću koje bi se jedan sloj radničke klase mogao uspostaviti kao drugačiji od ostalih slojeva te klase, kao posjedovatelj vrijednosti čednosti, respektabilnosti i pristojnosti koje su inače svojstvene diskursu o srednjoj i višoj klasi. Dakako da su te vrijednosti pripadnicama radničke klase često već bile inherentne, no način na koji su ih radnice manifestirale bitno je odudarao od načina na koji su bile uobličene u diskursu o njima. Diskurzivna se tvorba o ženama radnicama tako zatekla u krizi u trenutku kada su njezini subjekti počeli djelovati transgresivno spram nametnutih okvira, odnosno kada su radnice organizirale štrajk. Otvoreno prelaženje okvira diskursa unijelo je pomutnju u društvenu percepciju radnica i uvjetovalo nove diskurse, što autorica oprimjeruje bogatim arhivskim materijalom.
Tekstom Judy Giles, Glumiti nedostižnost: žene iz radničke klase, seksualnost i respektabilnost u Britaniji, 1918.–1940., pomičemo se s imperativa ‘čednosti’ i vraćamo se na imperativ ‘respektabilnosti’ prisutan u Skeggsinu tekstu. Zanimljiva je promjena izvorišta diskursa u odnos na tekst Farnsworth-Alvear: Giles se u istraživanju služi iskazima skupina žena iz radničke klase odraslih u Britaniji između 1920-ih i 1930-ih u čijoj konzistentnosti uočava obrise diskursa ‘respektabilnosti’ koji, kao i kod Skeggsinih ispitanica pedesetak godina kasnije, služi izdvajanju iz radničke klase, podsjećajući pritom i na diskurs o la mujer obreri. Specifičnost diskursa o respektabilnosti jest u tome što je proizašao iz same radničke klase kao reakcija na stigmu koja joj je dodijeljena od strane srednje klase, no pritom ne pribjegava isključivo imitiranju srednjoklasnih vrijednosti, kao što je, uostalom, pokazalo i istraživanje Beverley Skeggs. Pojava tog diskursa je prema Farnsworth-Alvear minoran rezultat uvjeta koji su za žene nastali u Velikoj Britaniji između dva svjetska rata, a koji su u većoj mjeri nego u desetljećima koja su uslijedila pružila strukturne uvjete za mobilnost žena iz privatne u javnu sferu.
Isječak iz filma ‘Wasp’ britanske redateljice Andree Arnold
Promotrimo li situaciju iz očišta današnjice, nerijetko će nam se učiniti kako se neprestano otvaraju nova polja i platforme u kojima možemo razaznati obrise lica žena iz radničke klase. Pritom griješimo kada zaključujemo da je za vidljivost obrise dovoljno samo razaznati. Žene iz radničke klase i danas predstavljaju utjelovljenje (ponekad prijateljskog, ponekad neugodnog, no uvijek neizbježnog) susreta roda i klase, te kao takve najbolje odražavaju dvojaku borbu za društvenu jednakost.
Kao što se feminizam koji ne uključuje klasno pitanje nikada neće moći do kraja izboriti za svoje ciljeve, tako ne postoji ni klasa koju možemo razumjeti bez da se pitamo kako izgleda njezino žensko lice.
Promocija trinaestog broja časopisa k. održat će se u četvrtak, 9. lipnja u 18.30 sati u Konferencijskoj dvorani Filozofskog fakulteta u Zagrebu (2. kat knjižnice). Saznajte više ovdje.
Pišu: Veronika Mesić, Petra Požgaj i Ivana Mihaela Žimbrek
[1] Rabinowitz, P. (1991.), Labor and Desire: Women’s Revolutionary Fiction in Depression America, The University of North Carolina Press: Chapel Hill & London, str. xi
[2] Showalter, E. (1985.), „Introduction: The Feminist Critical Revolution“, u: Showalter (ur.), The New Feminist Criticism: Essays on Women, Literature and Theory, New York: Pantheon, str. 10
