Iz smoga i čelika 19. stoljeća nastale su moderne kaznionice, birokratizirane ustanove proračunatog kažnjavanja i prikupljanja podataka o društveno devijantnim pojavama, zamijenivši neuredne i nepredvidljive predindustrijske ceremonijalne torture. Javna bičevanja, odrubljivanja glava, vješanja, spaljivanja, žigosanja i mučenja na kotaču ustupila su mjesto beskonačnim zatvorskim rutinama iza visokih zidina.
Dakako, namjera moderniziranih represivnih sustava nije bila kažnjavati manje ili blaže, već učinkovitije. Beskonačni popisi ljudi optuženih za kaznena djela te sve složeniji statistički izvještaji o zločinima, od druge su polovice 19. stoljeća u brojnim europskim zemljama korišteni kao kvantitativna podloga različitih reformskih pothvata. Znanstveni se diskurs ušuljao u zatvorske ćelije. Psiholozi su stvarali poveznice između kriminalnog i patološkog ponašanja, sociolozi i demografi su uočavali korelacije između promatranih društvenih skupina i učestalosti pojedinih zločina, a pravnici su pokušavali obrazložiti optimalne kazne za lopove i nasilnike.
S druge strane, upravitelji zatvora poput Emila Tauffera, čelnoga čovjeka lepoglavske kaznionice 1880-ih, na tragu kapitalističke eksploatacije raspoložive radne snage smatrali su da zatvorski rad „čuva od moralne pokvarenosti,“ stoga su i uposlili ljude lišene slobode, čineći njihovu svakodnevicu sličnom onoj radništva u tvorničkim postrojenjima. Opća metamorfoza represivnih praksi sadržavala je vrlo jasan rodni aspekt, uočljiv i u izrazito agrarnoj zemlji na periferiji Austro-Ugarske, poput Banske Hrvatske u kojoj je još 1900. godine manje od desetine stanovništva živjelo u gradovima. Iako je u razdoblju od ranih 1880-ih do Prvoga svjetskoga udio žena među osobama osuđenima za kaznena djela na području Hrvatske iznosio tek 5 do 10 posto, ženski kriminalitet privlačio je pozornost tadašnjih intelektualaca, čiji su radovi dodatno osnaživali postojeće patrijarhalne predodžbe.
Znanstveni diskurs o zločinkama
Radovi talijanskog kriminologa Cesarea Lombrosa, kojega povjesničar Philipp Blom opisuje kao tipični „proizvod 19. stoljeća“, nedvojbeno su imali golemi utjecaj na promišljanja o kriminalitetu u razdoblju druge industrijske revolucije. Lombroso je s golemim pozitivističkim žarom mjerio tisuće lubanja, posjećivao zatvore, proučavao jezik, tetovaže i seksualno ponašanje kriminalaca, skupivši nepregledne hrpe biografskih podataka o istima. Među ostalim naslovima, iza sebe je ostavio i knjigu Žena-zločinac, prostitutka i normalna žena (tal. La donna delinquente, la prostituta e la donna normale, 1893.) u kojoj je izrazio uvjerenje u inferiornost žena zaključivši da su one, iz evolucijskih razloga, lukavije pa samim time i opasnije zločinke od muškaraca.
Lombrosovi radovi nisu bili nepoznanica njegovim suvremenicima s područja Banske Hrvatske koji su se često, poput Josipa Šilovića, pozivali na ovog autora. Inače, spomenuti je Šilović kao pravnik, sveučilišni profesor i saborski zastupnik očigledno dao stanoviti doprinos krojenju, fukoovski govoreći, režima istine vezanog uz poimanje kriminaliteta i društveno devijantnih ponašanja. U svojoj knjizi Uzroci zločina (1913.), Šilović je mali udio žena u ukupnom broju osuđenih za kaznena djela obrazložio tvrdnjom kako je „središte njihova rada domaće ognjište, te tako nijesu izvrgnute svim eventualnostima vanjskoga svijeta“. Smatrao je da su one „čuvarice“ kućanstva koje brak odvraća od zločina. Drugim riječima, izrazio je uvjerenje da žene ne završavaju tako često iza rešetaka zahvaljujući izrazito sporim emancipacijskim procesima, budući da su žene na području Hrvatske i dalje uglavnom držane podalje od javne sfere. U zatvorima, pisao je, ionako „lakše propadaju“ od muškaraca.
Također, Šilović je ustvrdio da „žena ne priznaje tako lahko zločina kao muškarac“, pripisavši potonje „ženskoj prastaroj navici, da sakriva pred svijetom svoje pogrješke“. Kao „posebni ženski delikt“ izdvojio je potvoru ili klevetu, čiji je povod uglavnom bio „spolni atentat, a njene žrtve poglavito sveštenici i liječnici“. Prema Šiloviću, „ženski zločini“ na sebi su nosili „biljeg neiskrenosti“, a muški „surovosti“.
Neke od gore navedenih teza moguće je pronaći i u ranije objavljenim radovima Frana Vrbanića, utemeljitelja historijske demografije u Hrvatskoj. U svojim statističkim izvještajima s kraja 1880-ih, Vrbanić je zapisao da kazna zatvora „u represivnom pogledu svakako silnije djeluje [na žene] nego li na mužkarce“. Osim toga, vjerovao je da „žene, koje su duboko zagreznule u kaljužu opačine, dulje uztraju u opačini nego li muškarci“. Takva razmišljanja nisu odskakala od prevladavajućih stavova tog vremena budući da je viktorijansko razdoblje bilo obilježeno mišlju kako su žene „prirodno čišće i moralnije od muškaraca“. „Za one koje su se usudile krenuti stranputicom ili su pale s uzvišenog pijedestala, smatralo se da su propale više nego muškarci, pa su tako bile i izvan svake mogućnosti za preobrazbu“, piše L. Mara Dodge.
Kao i mnogi autori kasnog 19. stoljeća, Vrbanić je uzroke rasta kriminaliteta pronalazio u rastu urbane populacije. Prema njemu, upravo je „gradski život“ bio jedan od ključnih uzročnika relativno visokog recidivizma među Zagrepčankama (27,6%). U takvim zaključcima nije bio usamljen: i liječnik Fran Gundrum Oriovčanin nešto je kasnije, 1910. godine, zapisao kako hrvatske gradove nastanjuju „najopasniji mikrobi čovječanske nećudorednosti“ (skitnice, svodnici, ubojice, i dr.). Ipak, nastojeći utješiti svoje čitatelje, Vrbanić je zaključio kako je stopa kriminaliteta među ženama iz Banske Hrvatske znatno niža nego u drugim europskim zemljama jer su „hrvatske žene“ posjedovale mnogo veću „moralnost i religioznost“.
„Sotonske vještice“ i njihovi „zvjerski činovi“
Naročitu pozornost vlasti izazivali su slučajevi pobačaja, pri čemu je Vrbanić zapisao kako su po tom pitanju naročito Slavonke bile „na zlu glasu“. Prekidi trudnoće obavljali su se na različite načine te su, ako bi bili otkriveni, pobuđivali određene reakcije javnosti. Prije svega, u obzir je potrebno uzeti okruženje gdje je zabilježen pobačaj, koji je kao kazneno djelo mogao rezultirati višegodišnjom tamnicom za ženu. Naime, gradske su djevojke uglavnom mogle ilegalno pobaciti na skrovitim mjestima, poput stanovite kupke Diana u Osijeku. S druge strane, seljanke su nerijetko bile prepuštene same sebi te su, prikrivajući neželjenu trudnoću od suseljana, riskirale vlastito zdravlje i mogućnost uhićenja.
U nepreglednom mnoštvu sudskih spisa iz kasnog 19. stoljeća moguće je čitati i o slučaju 21-godišnje Cece Mišković iz Donjeg Miholjca. Ova je neudana i nepismena djevojka bez imetka 1881. dobila godinu i pol zatvorske kazne jer je „turala u maternicu šiljasti dugački kraj vretena“. Pred sudom je izjavila kako je svoje izvanbračno dijete „zavolila“ no da ga je „od straha pred otcem“ i „sramote koja bi ju snašla“ odlučila pobaciti u 7. mjesecu trudnoće. Tek nakon što joj to nije pošlo za rukom ispijanjem lijeka kojeg joj je dala neka babica, odlučila se za korištenje vretena. Sljedeći je dan pobacila u stojećem položaju, a tijelo djeteta je sahranila u dvorištu ispod oraha.
Pripisivanje promiskuitetnog ponašanja i sklonosti kriminalu od strane vlasti i građanskog tiska posebno je dolazilo do izražaja u slučaju migrantskih radnica iz Mađarske, Srbije i Bosne i Hercegovine, koje su se na području Hrvatske često zapošljavale kao sluškinje. Već spomenuti Vrbanić lakonski je konstatirao kako je to sasvim razumljivo jer je tobože poznato „da se nikada najbolji dio žiteljstva ne seli iz domovine“. Neposlušne sluškinje koje bi počinile neki prijestup ili nisu izražavale dovoljno poštovanja prema njima nadređenima, pri čemu bi slobodno vrijeme rado provodile na ulici te po mjesnim gostionicama, onovremene su novine opisivale kao „opću bolest“, kradljivice, „pokvarene“ i „nemoralne ženskinje“ sa „zlim inštiktima“, pa čak i duševnu te fizičku „zarazu“.
Prelistavajući arhivske izvore, uočavamo da su sluškinje u Banskoj Hrvatskoj na prijelazu stoljeća ponekad povezivane s krađama, ubojstvima iz koristoljublja, ali i sa slučajevima tajne prostitucije. Naime, iako je prostitucija u javnim kućama bila dozvoljena, kažnjavano je svako neprijavljeno pružanje seksualnih usluga. Prostitucija se s vremenom pokazala kao korisna delinkvencija – nadležni su organi redovito provjeravali zdravstveno stanje „bludnica“, poštivanje zakona i stanje sigurnosti u javnim kućama, a načelno moralizatorski postavljena država bila je fiskalni agent koji je od trgovine seksom ubirao porez.
Također, u obzir trebamo uzeti još jednu društvenu ulogu legalizirane prostitucije. Kako napominje povjesničarka Iskra Iveljić, sasvim je izgledno da su u neke javne kuće odlazili i mladići građanske elite koji su, s obzirom na prevladavajuće konvencije, tako stjecali prva seksualna iskustva budući da su djevojke iz tzv. „dobrih obitelji“ bile strogo nadzirane i čuvane od svakog nemorala.
Josip Šilović prostituciju je opisivao kao „odvratno zanimanje trgovanja sa vlastitim tijelom“ kojim su se uglavnom bavile „služavke bez mjesta“, zanemarivši činjenicu da su neke žene završavale u javnim kućama kao žrtve trgovine bijelim robljem. Glavne krivce za njezino širenje prepoznao je u svodnicima koji su koristili nezahvalnu ekonomsku situaciju mladih žena, ne propuštajući priliku oštro kritizirati i same djevojke koje su se njome bavile: „Nema sumnje, da prostitucija apsorbira znatan dio žena, koje bi se inače podale zločinu. Prostitutka živi bez rada na tudji trošak“. Kao dobar poznavatelj Lombrosovih radova, Šilović nije bio daleko od stavova ovog talijanskog autora koji je pisao kako se prostitutkom ne postaje, već se pojedine žene jednostavno rađaju kao takve. Prema Lombrosu, prostitutke su, poput ostalih kriminalaca, posjedovale niz atavističkih odlika s obzirom na oblik glave, boju glasa i različite tjelesne oznake, te su kao takve širile spolno prenosive bolesti, narušavajući biološki integritet društva.
Imajući na umu novinske izvještaje, moglo bi se reći da su suđenja ženama optuženima za ubojstva ili nanošenje teških tjelesnih ozljeda izazivala popriličan interes javnosti. U ljeto 1910. Osječani su u dnevnom tisku mogli čitati o „krvavoj drami“, odnosno o slučaju 25-godišnje „ljepuškaste seljakinje“ Anke Andričević iz Antina, sela u blizini Vinkovaca, koja je sjekirom usmrtila svog nasilnog supruga Jakoba nakon što je on na nju zapucao iz puške. Prema nekim svjedocima, njihov je brak opisan kao „nesretan,“ a ubijeni je muškarac bio „naprasite ćudi i životu pogibeljan“. Ranije je čak tri godine proveo u zatvoru, a svoju je suprugu tukao i prijetio joj oružjem. Optužena je izjavila kako se ne smatra krivom te da je djelovala u samoobrani. Ipak, tijekom rasprave je rekla da ga je „ljubila i (…) za njim žali“ iako ju je zlostavljao. Novine su dodale kako su njezine riječi ostavile dubok dojam na sve prisutne. Vrlo dobro se uklopivši u okvire tihe, pokorne i prostodušne supruge, odnosno iskazujući konzervativne značajke poželjnog ženskog identiteta afirmirane i kroz pedagoški diskurs Banske Hrvatske, Andričević je zadobila naklonost javnosti.
Ćelije zagrebačkog zatvora za žene
Reformatorskim angažmanom Britanke Elizabeth Fry početkom 19. stoljeća upozoreno je na neprimjerene uvjete u kojima su se nalazile tadašnje zatvorenice (u prenapučenim odjelima žene su spavale na slami, morale su si same kuhati i prati rublje, a s njima su bila i djeca). Usporeni proces modernizacije europskih zatvorskih sustava obilježilo je i razdoblje otvaranja isključivo ženskih kaznionica tijekom 1830-ih. Ipak, prvi zatvor za žene na području Hrvatske s radom je počeo tek 1855. godine. U ćelijama zagrebačkog zatvora boravile su žene osuđene na kazne duže od godinu dana, pri čemu su sve ostale svoje kazne izdržavale u „uznicama“ sudbenih stolova u ostatku zemlje. Ovdje vrijedi napomenuti kako nad osuđenicama za kaznena djela u Banskoj Hrvatskoj smrtna kazna gotovo da i nije izvršavana.
Već navedeni zagrebački zatvor do 1877. nalazio se na Zrinjevcu, nakon čega je vlada Ivana Mažuranića na Savskoj cesti sagradila novu kaznionicu. Zatvorom su upravljale sestre milosrdnice, a zatvoreničku populaciju činile su žene različitih socioekonomskih pozadina – mlađe i starije seljanke, služavke, domaćice, tvorničke radnice, nezaposlene Romkinje, švelje, gostioničarke, skitnice i kuharice, osuđene zbog krađe, javnog nasilja, čedomorstva, podmetanja požara, ubojstva, pronevjere…
Pod strogom paskom časnih sestara morale su moliti i pohađati nastavu, a korištene su i kao besplatna radna snaga. Primjerice, za određene tvornice pokućstva izrađivale su pleteni namještaj, a njihovi su proizvodi, poput stolnjaka i košulja, ponosno prikazivani na godišnjim gospodarskim izložbama. Jedan od ciljeva zatvorskog rada svakako je bila poduka u vođenju tzv. „racionalnog kućanstva“, ostvarivana kroz tečajeve pletenja, šivanja, krojenja, obvezna kuhanja, pranja, čišćenja, itd. U sve gušćoj mreži industrijskog represivnog mehanizma, zatvori su trebali dati vlastiti doprinos oblikovanju dobrih supruga i majki.
Iako je ženska kaznionica u Zagrebu u posljednjem desetljeću 19. stoljeća bilježila gotovo duplo nižu stopu recidivizma od ostalih zatvora s muškim osuđenicima, uz istu su vezani i brojni problemi, pri čemu je prenapučenost svakako bio jedan od njih. Primjerice, predviđeni kapacitet zatvora iznosio je 80 do 100 kažnjenica, no tijekom 1880-ih ondje ih je ponekad bilo i do 150. Uz to, zbog loše ventilacije i općenito neadekvatnih sanitarnih uvjeta, poznati su brojni smrtni slučajevi uzrokovani upalom pluća ili tuberkulozom. U veljači 1892. godine više je žena oboljelo od gripe, a o svemu su izvještavale i Narodne novine: „Bolestnice padaju u nesviest, dobivaju grčeve i počimaju mahnitati“. Osim toga, znamo da su na istom mjestu znale izbiti i manje pobune, poput one u ljeto 1883. kada je skupina zatvorenica odbila otići u samicu. Počevši vikati i psovati, krenule su razbijati prozore, zbog čega su u konačnici morali intervenirati i vojnici.
Neupitno je da je kontinuitet patrijarhata osiguran kroz preobrazbu represivnih politika 19. stoljeća. Razmatrajući ženski kriminalitet kao sasvim specifičnu pojavu, autori poput Lombrosa i Šilovića donošenjem tobože znanstvenih zaključaka stajali su na braniku postojećeg režima istine manifestiranog u dubokoj rodnoj nejednakosti. Kao i u slučaju moderniziranog obrazovanja, jedan od zadataka represivnog sustava bio je proizvodnja poželjnih ženskih identiteta unutar građanskog društva. Pritom, procesima anatomo-politike na različite je načine disciplinirana ženska tjelesnost, dok su se putem sve izraženije bio-politike nastojali regulirati biološki procesi ženskog tijela. Unatoč intenziviranju emancipacijskih pokreta diljem svijeta, ženama na području Hrvatske nije bila pružena mogućnost javne artikulacije stavova o ovim pitanjima gotovo do kraja Prvog svjetskog rata.
