Vijest da su prošlog vikenda u centru Beograda zbog svoje lezbijske seksualne orijentacije brutalno pretučene četiri djevojke odjeknula je ovih dana u LGBT zajednici, na portalima i društvenim mrežama. Ovaj, još jedan zločin iz mržnje neće šokirati patrijarhalni Balkan, događaj će se prepričavati u ljudsko-pravaškim sektorima u Srbiji i Hrvatskoj, no neizvjesno je hoće li ga se analizirati i staviti u širi društveno-politički kontekst.
Samo jedna od pretučenih djevojaka odlučila je izaći u javnost sa svojim imenom i prezimenom – Dragoslava Barzut, spisateljica i aktivistkinja beogradskog lezbijskog udruženja Labris. Ne samo zato što su im te večeri povrijeđena osnovna ljudska prava i što je jedna od njenih prijateljica tu večer završila s licem punim masnica, izbijenim zubom, od udaraca zatvorenim okom i ozljedom kralježnice. Barzut je, kaže, odlučila istupiti zato da prekine šutnju o nasilju nad osobama LGBT orijentacije u regiji.
Dan nakon napada morala je hitno poslovno otputovati u Zagreb, gdje smo se srele i popričale. Ovaj put nismo razgovarale o novim rukopisima koje pišemo, o knjigama koje smo pročitale, literarnim stipendijama i svim onim „normalnim“ temama o kojima razgovaraju dvije kolegice kada se, nakon par mjeseci, sretnu na kavi.
Slušala sam je kako još uvijek uznemirena i šokirana priča o svemu što se dogodilo te večeri, sa subote na nedjelju, a kroz glavu mi je prolazilo sve ono što sam u svojih četiri desetljeća i sama čula i doživjela u tijesnim, lezbijskim cipelama. Sjetila sam se ponovno svih podsmijeha, prezira, pitanja, etiketiranja, izdvajanja, psovki, svađa i uvreda usmjerenih na mene i ljude s kojima sam dijelila i još uvijek dijelim slova u famoznom LGBT akronimu. Sjetila sam se i priča okupljenih u zborniku lezbejske kratke priče sa prostora Ex Yu znakovita naslova Pristojan život, što ga je pred nekoliko godina uredila upravo Barzut.
Dragoslava je te večeri bila članica žirija na festivalu slam poezije, nakon čega je s prijateljicama otišla na piće u obližnji kafić. Sjele su za stol, naručile piće i družile se. „Normalna gradska kafana, nikakav mračni bircuz na kraju grada, svirala je i živa muzika, baš je lepo bilo“, odgovara mi na pitanje o lokalu.
„Osjećala sam se sigurno i ugodno, šta da ti kažem, subota uveče, svira neka pesma, ja se zezam i ko fol upadam u sevdah“, kaže Dragoslava o trenucima koji su prethodili napadu.
„Odjednom je za naš stol doslovno utrčao taj tip, s kačketom i kapuljačom na glavi. Vikao je: „Lezbejke, lezbejke!“ i odmah šakom lupio curu koja je sjedila preko puta mene. Onda je udario mene i počeo tući jednu po jednu. Jednu od djevojaka je udario stolicom i razrezao joj nogu, lupao nas je gdje je stigo i onda izletio van iz kafića“.
Dragoslava je s mobitela nazvala policiju i počela s odgovaranjem na njihova standardna pitanja: ime oca, adresa na kojoj se nalazimo…, no to još nije bio kraj jer je tada k njima prišao još jedan iz ekipe navijača nogometnog kluba Rada i skrenuo udarati istu djevojku koja je netom prije najviše tučena, dok je sjedila i pokušavala doći k sebi od udaraca u glavu i leđa.
„U pomoć su nam tada pritekli neki dečki koji su se tamo zatekli i promatrali cijeli prizor. Došla je i konobarica i svojim telom htela da zaštiti moju prijateljicu, ali je i ona dobila nekoliko udaraca. Konobarica nas je izvukla iz meteža i odvela u wc, tamo smo se zaključale. Činilo mi se da zaključane čekamo cijelu vječnost, poslije sam shvatila da je u pitanju bilo samo pet minuta.“
Napadači su pobjegli iz lokala, a konačno je stigla i policija.
„Ovo je prvi put da su mene i moje društvo napali na javnom mjestu, nisam očekivala da se desi ovako, na Prajdu ili nekim našim aktivističkim događajima bi očekivala, ovo ne“, kaže mi Dragoslava dok u ruci premeće mobitel.
„Razmišljam kako ću reći starcima, nisam im još ništa javila, oni još ne znaju što se dogodilo. Muka mi je od toga, oni već godinama prolaze kroz moje autanje, pisanje, aktivizam, jedva su sve to izdržali.“
Kaže mi i da je joj je u zadnjih 24 sata kroz glavu više puta prošla ideja da upravo zbog njih ne istupa u javnost. „Nisam to samo ja, svaki put kada se negdje u medijima u kontekstu LGBT-a pojavi moje ime, stara me nazove i moli me da samo ne idem na televiziju. Ne mogu reći da ih ne razumijem, žive u malom mjestu, obilježeni su“.
Ove Dragoslavine dvojbe poznaje i dijeli veliki broj aktivistkinja i aktivista na Balkanu. Teret borbe protiv diskriminacije manjina nose vrlo često naši roditelji, bliža rodbina, partneri, djeca.
Unatoč svemu Dragoslava je jučer, svoj 31 rođendan „proslavila“ za stolom na press konferenciji što ju je udruženje Labris sazvalo kako bi javnost izvijestili o detaljima ovog napada i zatražili hitnu akciju tužiteljstva. „Slavljenica“ je po tko zna koji put ispričala priču o napadu, priču koju će još tjednima i mjesecima ponavljati policiji, tužilaštvu, poznanicima i prijateljima.
„Mnoge lezbejke i gejevi trpeli su i trpe nasilje, ali ga nisu prijavili jer se boje za sigurnost svojih bližnjih. Znam da ne mogu da govorim u ime svih lezbejki koje još uvek žive u strahu, skrivanju, laži, ali odlučila sam da istupim jer volim sebe. Nas ovde nema ko da brani i nakon što se nasilje učini. To je onaj strah od sekundarne viktimizacije“, rekla je na press konferenciji, i dalje vidno emotivna.
Pretučenim djevojkama predstoji vrijeme suočavanja s traumom i agresijom koje su doživjele, a srpskim LGBT i ljudsko-pravaškim organizacijama duga bitka u borbi za pravednu policijsku i sudsku istragu ovog slučaja koji ima sve preduvjete da bude okarakteriziran kao prvi zločin iz mržnje u Srbiji.
Pola sata prije nego sam primila vijest o tome što se dogodilo u Beogradu sjedila sam za laptopom i dovršavala jednu od priča za novu knjigu. Naslova Vrijeme je na našoj strani govori o suživotu dviju lezbijki i teretu (ne)autanja roditeljima s kojim se jedna od njih odbija suočiti. Izdvojit ću nekoliko redaka u kojima se glavna protagonistica obraća svojoj djevojci.
„Provodim cijeli jebeni život baveći se autanjem, riga mi se od toga. Izađi ovome, izađi onome, onda jedan kuži, njemu je to sve 5, ali drugome je frka s nekim detaljem, samo malim detaljem, ali taj detalj mu sjebava koncepciju i sve ide u pizdu materinu. I onda opet ponovo. Do kad? Možda ljubavi, možda uopće nisi ti problem, možda se meni to usrano autanje smučilo. Hoću živjet, bavit se drugim stvarima, toliko toga imam još za napravit..“.
Dragoslava Barzut i njezine prijateljice imaju pravo na život izvan LGBT geta, pravo da igraju nogomet, izlaze vani i vesele se, da rade i da za svoj rad budu pošteno plaćene. Nitko u ovom trenutku ne može odgovoriti je li „vrijeme na njihovoj strani“ i hoće li budućnost LGBT populacije na Balkanu postati svjetlijom za naših života.
Ove četiri prijateljice s vremenom će se osjećati manje uplašenima, strah i šok će izblijedjeti. Ostati će gorka spoznaja o tome koliko queer posla[1] još imamo pred sobom i što sve moramo nastaviti činiti kako bi ovakvih manifestacija mržnje i nasilja bilo sve manje.
Kotač društvene promjene paklenski je težak i sretni/e smo kada ga za milimetar uspijemo pokrenuti naprijed.
[1] Koliko queer posla naziv je izložbe istoimenog umjetničkog kolektiva koja je postavljena u Galeriji VN, uoči Zagreb Pride-a 2009. godine. Umjetničke radove u medijima fotografije, akvarela, videa i instalacije koji su promoviraju lezbijsku i queer kulturu tada su izložili Ana Opalić, Helena Janečić, Darko Vaupotić, Dana Budisavljević, Lea Kralj Jager, Gabrijela Ivanov, Iva Habus, Tanja Topolovec i Željka Fuderer Levak.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
