Objavljeno

Karolina Leaković, lakmus papir SDP-ove transformacije iz liberalne u socijalnu demokraciju

Foto: Index

Da je SDP odavno prestao (neki tvrde da nikada i nije) politički zastupati radništvo i široke narodne mase nije osobita novost. Nakon što je na nedavno održanim parlamentarnim izborima stranka izgubila bitku za vlast, a njen predsjednik Zoran Milanović dao ostavku, SDP je još jednom prisiljen baviti se samim sobom i analizom vlastitih pogrešaka.

Unutarstranački izbori koji predstoje stranci otpočeli su već prošlog tjedna, a bit će okončani u subotu, 19. studenoga. Do tada će se u kandidaturi za novog predsjednika/icu stranke naći nekoliko imena, a među njima i ono Karoline Leaković, jedne od rijetkih članica SDP-a koja je stranci davala feminističku agendu te u javnoj sferi vrlo često i glasno ukazivala na sistemske nepravde.

Leaković je potpredsjednica Foruma žena SDP-a, potpredsjednica Organizacije žena Stranke europskih socijalista (PES Women) i međunarodna tajnica SDP-a. Istovremeno, ona je političarka sa stvarnim iskustvom u civilnom sektoru.

S njom smo popričale o motivima za kandidaturu, te o njenim pogledima na stanje u stranci u kojoj je godinama angažirana kao zastupnica lijevih i feminističkih vrijednosti i politika.

U svojim posljednjom javnim istupima Karolina Leaković ističe potrebu da SDP adresira dio poruka i iskustava koji su u posljednje vrijeme u javni prostor došle od nekih civilnih inicijativa i pokreta, no ono što je mnogo važnije je njena namjera da SDP učini strankom radnika i seljaka, a ne više srednje klase, kako je to bilo do sada. Za početak je pitamo kako takvim građanima doista otvoriti vrata u politiku, budući se do sada većina stranaka trudila da niže ekonomske klase zadrži izvan politike.

„Bavljenje politikom mistificira se do iznemoglosti, mističnije od toga je samo navodno razumijevanje ekonomije. Drugim riječima: uporno nam se podmeće kako ‘nije to za svakoga’. Moja kandidatura odgovara na te predrasude, otvaranjem prostora raspravi o ciljevima jedne političke organizacije koja sebe smatra lijevom, iako mnogi, među kojima i njezini prirodni saveznici (a vi ste već naveli neke), ne dijele to mišljenje. Sudjelovanje u političkom procesu trebalo bi iz sfere ekskluzivnosti prevesti u svakodnevno, dostupno svima. Ako na nedavnim izborima baš nijedna opcija svojom ponudom nije uspjela do glasačke kutije dovesti više od milijun i sedamsto tisuća ljudi, onda rješenje moramo potražiti grabeći i dva koraka naprijed. U rad političke stranke treba naprosto uključiti što više onih koji žele utjecati na način života u Hrvatskoj. To možemo postići primjerice demokratizacijom rada stranke i deprivilegiranjem političkoga. Zvuči jednostavno i prihvatljivo svima. No, mnogi zapnu već na prvom koraku, kada ponavljaju tezu o ‘malim ljudima’ kojima politika mora dati odgovore. Prvo, nema ‘malih ljudi’, a drugo, ljude treba uključiti u odlučivanje, dati im priliku da kažu svoje mišljenje i čuju tuđa, a ne im nametati odluke.“

Bi li i na koji način to doista predstavljalo mogućnost da se u budućnosti stvari u SDP-u mijenjaju ‘iznutra’, kako lijevo i egalitaristički orijentirane skupine u stranci ne bi više bile osamljene?

„Stranku treba mijenjati iznutra, koliko i izvana. Ovo iznutra čini mi se efikasnije, iako dulje traje. To iznutra za mene znači uključivanje svih koji su članovi sada, ali i beskompromisno otvaranje stranke ljudima koji nisu dosad bili politički aktivni. Naime, od jednog stranačkog kolege sam neki dan čula da u SDP treba vratiti lijeve intelektualce kako bi nam oni rekli što je socijaldemokracija, odnosno kakva bi ona trebala biti. Ne slažem se – kazala sam mu – i vi i ja, a ne neki sjedokosi muškarac, i mi moramo moći kazati što je socijaldemokracija i kakva bi trebala biti. Ta politika kao kabinetski ili uredski posao i patronizirajući pristup, sasvim je suprotan mojim uvjerenjima. Sve treba raditi upravo obratno, a stranku osnažiti kao socijalnu i demokratsku infrastrukturu koja će biti sposobna tako mijenjati društvo. “

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li novi unutarstranački izbori biti test za članstvo SDP-a, te hoćemo li sada vidjeti jesu li članovi i članice SDP-a spremni za korjenite promjene u stranci, prije svega za povratak stvarnim vrijednostima socijal-demokracije.

Leaković ne smatra da odgovornost za drugačiji SDP treba pripisati samo onima koji će izići na glasanje i koji su u članstvu stranke.

„Uostalom, ako imamo 37 tisuća članica i članova, a na izbore za predsjednika stranke u travnju izišlo nas je nešto više od 20 tisuća, i to je već problematično. Isto je i s izborima. Ne pristajem na onu – glasali ste, eto vam sad. Ili – tko vam je kriv što niste glasali – a takvih koji nisu glasali na nedavnim izborima bilo je mnogo! Treba razgovarati o političkim ciljevima, članice i članove upoznati s programima, s vizijom SDP-a kao stranke ljevice i uvažiti njihov feedback o svemu tome. Sigurna sam da će za to biti prilike. Ti impulsi za više socijaldemokracije u SDP-u i jasno definiranje lijevih pozicija stalno su prisutni, a podebljani i insistiranjem izvana, od onih koji vape za političkim angažmanom ili barem zastupanjem. To ohrabruje. A rezultat – ne sumnjam da će biti dobar i za SDP i za društvo.“

„Ne možete biti socijaldemokratkinja, ako niste feministkinja“, kazala je Leaković ovih dana za N1 televiziju. Imamo razloga vjerovati da nju i dio feminizmu bliskih članica i članova stranke frustrira šovinizam i mizoginija kojih je u SDP-u, kao uostalom i u svim značajnim političkim organizacijama, uvijek bilo. Našu sugovornicu pitamo kako se do sada nosila s tim?

„Zajednički nazivnik za šovinizam i mizoginiju, ne samo u politici, nego i u ostalim dijelovima društva je nastojanje da se zadrže vlastite privilegije i moć. To je jasno, i tome se treba suprotstavljati – opet – na razini politike, ne isključivo osudom pojedinačnog istupa, iako ponekad i to pomaže. Mizoginija je strukturna pojava, koju nećemo iskorijeniti dok god ne počnemo kopati dublje i ne započnemo se baviti ekonomijom, ne razgovaramo o mehanizmima tržišnih odnosa, primjerice mjera štednje, koji djeluju na položaj žena u društvu. Naprosto se moramo suprotstaviti statusu quo prema kojem stvari moraju ostati takvima kakve su. Ako se razgovor o demokraciji u SDP-u i identitetskoj ljevici pretvori u razgovor o demokraciji u društvu i ekonomskoj ljevici, to ću pozdraviti i u tome ću sudjelovati. Ukratko: razgovor o idejama, ne o karijerama.“

U videu za platformu Od 5 do 95 Leaković je govorila i o tome koliko ju je kao osobu promijenilo bavljenje politikom, dok su se stvari oko nje, u stranci i u društvu, mijenjale na gore.  Pitamo je što je najvažnija promjena koju joj je donijelo dugogodišnje i aktivno bavljenje politikom u ovom i ovakvom SDP-u, kojeg u budućnosti želi mijenjati?

„Uh, ovo je stvarno zahtjevno: ne želim ispasti patetična, a opet, ne želim se niti pretvarati… mislim da sam naučila kako neku više-manje vidljivu poziciju ‘okupirati’ političkim sadržajem kako bih izbjegla da ta pozicija ostane veća od tebe. Ne znam je li razumljivo: pokušala sam i nastavit ću u svakoj prilici nastupati sa sviješću da ne predstavljam samu sebe, nego interese, težnje i nadanja mnogih koji se za sebe nikad neće imati prilike zauzeti. To me i muči, preispitujem se, ali me i tjera naprijed.”

Za komentar o kandidaturi Karoline Leaković za predsjednicu SDP-a pitali smo i Ankicu Čakardić, jednu od najangažiranijih domaćih feministica mlađe generacije.  

„Feminizam u politici je izrazito rijetka pojava. Napose ako se odmiče od šminkerskih liberalno-elitnih pozicija u kojima je feminizam izrazito reduktivistički sveden na rodno-identitarne zahtjeve bez imalo klasnog konteksta. Ne samo da je rijedak u javnom prostoru (karikature ‘feminizma’ u liku aktualne predsjednice države feminizmu nemaju što ponuditi, štoviše samo mu jako štete), već ga u hrvatskom socijal-demokratskom organiziranju i praksi nema. Karolina Leaković svojom kandidaturom i političko-ekonomskim prijedlozima čini dvije stvari paralelno: gura feminističko-lijeva načela u mainstream politiku i inzistira da se SDP okrene socijalno osjetljivom programu koji se oštro kosi sa sveprisutnom neoliberalizacijom društva”, kaže Čakardić koja smatra da je jako važno u formalnoj političkoj areni dobiti političarku koja gura socijal-demokraciju prema svojim izvorno progresivnim pozicijama i poručuje svima da politika može biti drugačija i egalitarnija.

Naša sugovornica ide i korak dalje, tvrdeći kako je Leaković jedini adut za stvarne promjene u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske.

„Ako ona ne preuzme SDP, teško da će ta stranka tako skoro doživjeti neke supstancijalne promjene kojima će se odvojiti od politike tehnokrata-neoliberala i smisleno preusmjeriti svoju potpuno konfuznu politiku ulijevo”, podvlači Čakardić.

Za reakciju smo zamolili i Danijelu Dolenec, politologinju i profesoricu na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, kojoj su lijevi pokreti u postsocijalističkim zemljama jedno od područja interesa.

Foto: Danijela Dolenec

„Kandidaturom Karoline Leaković SDP napokon u utrci za vodstvo stranke ima socijaldemokratkinju“, smatra Dolenec.

„Prema onome što smo do sad imali prilike saznati iz medija, Karolina želi afirmirati pitanja koja su u samom srcu problema ljevice danas, kao što su obnova veza sa socijalnom bazom, demokratičniji proces oblikovanja političkih prioriteta, inovativni pristup upravljanja javnim dobrima i slično. Fundamentalno, imam dojam da Karolinu motivira politika, u smislu bavljenja zajedničkim i javnim poslovima, a ne stranački karijerizam. Osim toga, želim vidjeti da žene vode ljevicu. U političkom kontekstu kojeg čini nesretna sinergija liberalne ekonomske politike s konzervativnim socijalnim politikama, čini mi se da je žensko iskustvo jedinstveno pozicionirano oblikovati politike koje će se jednako snažno boriti protiv klasnih i statusnih nejednakosti, za materijalno dostojanstvo svakog pojedinca, ali i za institucije koje će valorizirati raznolikost identiteta i težiti ostvarivanju maksimalne slobode i raznolikosti.“

Dugogodišnja direktorica Centra za ženske studije, Rada Borić, pozdravlja kandidaturu žena za predsjednice SDP-a.

„Nakon što su se SDP-ove politike, godinama kreirane i provođene od muškaraca, polako ali sigurno udaljile od socijaldemokratskih vrednota, dobro je da su se za predsjednika/predsjednicu stranke kandidirale Vesna Škulić, Gordana Sobol i Karolina Leaković. Ako ništa drugo da propitaju je li SDP stranka u kojoj žene mogu imati ‘jednake prilike’. Vesna Škulić je promiče prava osoba s invaliditetom a Gordana Sobol i Karolina Leaković su kroz Forum žena SDP-a  unosile nove modele rada u ‘mobilizaciji žena’ SDP-a, zagovaraju rodnu jednakost, surađuju s civilnom scenom u promicanju i zaštiti ljudskih prava.
Karolina Leaković je socijaldemokratkinja i feministkinja, zagovara ravnopravnost spolova i prava LGBT zajednice, što joj u našoj mizoginoj i homofobnoj sredini nije prednost, no ona svoja opredjeljenja ne skriva. Nadam se da će  članovi i članice prepoznati da je vrijeme ne samo za ‘povratak socijaldemokraciji’ već za autentičnu socijaldemokraciju”, nada se Borić.

No, unatoč načelnoj podršci civilne i lijeve scene, Karolinu Leaković u narednim tjednima očekuje težak rad na zagovaranju, lobiranju i kampanji unutar vlastite stranke. Za početak, nadamo se da će uspjeti prikupiti 1000 potpisa od strane SDP-ovog članstva, kako bi i službeno započela sa svojom kandidaturom.

Skora budućnost pokazati će ima li u ovoj stranci doista mjesta za povratak ideja i politika društvene pravednosti.

—–

Antonela Marušić od 1998. godine do danas radi kao novinarka i urednica u dnevnim i tjednim novinama te u neprofitnim medijima u sektorima kulture, glazbe, televizije, civilnog društva, ljudskih prava i nezavisnih medija. Književne radove piše i objavljuje pod literarnim imenom Nora Verde. Autorica je prozne knjige Posudi mi smajl i romana Do isteka zaliha. „U novinarstvu inzistiram na promjeni gledišta i diskursa, korekciji svojih stavova i samoregulaciji. Trudim se izlaziti izvan područja vlastite ugode i riskirati“, kaže.

 

Naslovna fotografija originalno je objavljena u članku ‘Feministica koja želi vratiti SDP ljevici‘ na portalu Index.hr.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano