Pitanje “Kako si?” najčešće postavljamo – i na njega odgovaramo – u kontekstu small talka, primjerice, kad sretnemo nekog poznatog na ulici pa želimo razmijeniti nešto više od pukog bok-bok. “Kako si?” je pitanje koje zapravo postavljamo iz pristojnosti, a na njega odgovaramo jednako pristojnim, uvježbanim (i često neiskrenim) “Dobro, a ti?”. Nakon što se ovaj kratki društveni ritual odigra, svatko odlazi svojim putem, bez da je itko saznao kako smo – doista.
Ipak, ponekad je to pitanje sasvim iskreno i očekuje opširniji odgovor. Jedan od primjera je online platforma Kako si? koja kreiranjem psihoedukativnih sadržaja i besplatnim psihološkim e-savjetovanjem unaprjeđuje psihičko zdravlje i kvalitetu života svojih korisnika i korisnica. Kreirale su je studenatice i studenti psihologije s FFZG-a, polaznici kolegija “Psihički poremećaji – etiologija i dijagnostika” pod vodstvom prof.dr.sc. Nataše Jokić-Begić. Kada je zbog pandemije, a zatim i potresa onemogućena provedba kolegija na terenu – u različitim ustanovama u kojima se pruža psihološka pomoć – zahvaljujući entuzijazmu cijela priča prebačena je u online sferu.
U razgovoru koji slijedi saznajte više o radu platforme, problemima oko kojih ljudi traže pomoć, utjecaju pandemija i potresa na naše mentalno zdravlje i općenito važnosti međuljudske komunikacije.
Za početak, možete li nam reći kako je organiziran rad studenata i studentica koje sudjeluju u platformi?
Organizirani smo u nekoliko timova: web, ilustratori, marketing, e-savjetovanje. Svaki tim vode dva ili tri koordinatora, ovisno o broju članova tima i količini obaveza. Razlog je jednostavan: posla ima jako puno, a mi imamo i druge obaveze kojima se moramo posvetiti. Kako je sve još uvijek volonterskog karaktera, imamo razumijevanja jedni za druge i uskačemo po potrebi, pogotovo kada se bliže ispiti ili pisanje i obrana diplomskog rada. Na kraju dana, najbitnije nam je da kvalitetan sadržaj dospije do naših čitatelja i korisnika, bilo kroz web, društvene mreže ili savjetovalište, te nam je drago da se možemo osloniti jedni na druge da stvarno i bude tako. Komunikaciju održavamo svakodnevno kroz timove, a barem jednom mjesečno se svi zajedno nalazimo (nažalost, još uvijek preko Zooma) i raspravljamo o prošlim i trenutnim zadacima, kao i o planovima za budućnost. Tako trenutno spremamo nekoliko novih projekata koji bi uskoro trebali ugledati svjetlo dana. Sudjelovanje u svakom od tih projekata je dobrovoljno i svatko sudjeluje onoliko koliko želi i može.
Sve u svemu, radimo puno, ali i osjećamo da dobivamo puno od tog rada. To se najviše vidi u povratnim informacijama koje dobivamo na društvenim mrežama ili od ljudi koji se jave u naše savjetovalište. One predstavljaju ono svjetlo na kraju tunela kada nam se čini da imamo posla preko glave i da ništa nećemo stići napraviti. Zbog povećanja opsega posla unazad nekoliko mjeseci shvatili smo da nam je potrebno pojačanje u nekim timovima. Tako smo regrutirali nove članove u timove za marketing i ilustracije, a nakon potresa u Sisačko-moslavačkoj županiji zbog povećanog broja zaprimljenih upita doveli smo nove snage i u tim za e-savjetovanje kako bi svi oni koji su nam se javili dobili pravovremen odgovor. Pojačani novim ljudima idemo hrabro naprijed.
Oko kojih problema vam se ljudi najviše javljaju za pomoć? Jesu li potres i pandemija gurnuli u drugi plan ili pak intenzivirali postojeće poteškoće koje ljudi imaju?
Otkako smo nastali i otvorili svoje e-savjetovalište, dobivamo stvarno raznovrsne upite od ljudi svih dobnih skupina, razina obrazovanja i socioekonomskog statusa. Svaki upit je različit, baš kao i svaka osoba koja nam se javi, te zahtijeva individualan pristup u odgovoru. Problematika koja je u početku prevladavala u upitima bila je vezana za anksiozne simptome koji su posebno došli do izražaja u prvim neizvjesnim mjesecima pandemije i karantene, no ubrzo su nam se ljudi počeli javljati i s nekim svakodnevnim brigama i teškoćama nevezanim za pandemiju.
Pandemija i epidemiološke restrikcije zasigurno predstavljaju dodatan stresor, no činjenica je da ljudi mogu doživljavati psihičke smetnje i u najmirnijim vremenima te da im je, kako bi se odvažili podijeliti ih s nekime, samo bio potreban podsjetnik da je pomoć dostupna te da je smiju potražiti i zaslužuju dobiti.
S druge strane, potres je specifičan po tome što predstavlja traumatski događaj koji je kod svih ljudi koji su ga osjetili (ali moguće i kod onih koji su mu bili sekundarno izloženi, bilo putem medija, bilo putem poznavanja ljudi iz potresom pogođenih područja) izazvao univerzalne reakcije poput straha, osjećaja bespomoćnosti, uznemirenosti te fizičkih reakcija poput nesanice, nemira ili agitiranosti. Potres je u neku ruku podsjetnik na ljudsku smrtnost i prirodno je da na njega reagiramo na opisane načine. Takve su reakcije uobičajene i prolazne, no mnogi ljudi imaju osjećaj kao da kroz njih prolaze sami i da će one trajati jako dugo, zbog čega se odlučuju potražiti podršku.
Nakon potresa imali smo povećani broj upita upravo takve tematike, no ni tijekom tog perioda ostali problemi nisu potpuno pali u drugi plan jer se ljudi i tijekom katastrofe nose s raznim brigama koje nisu ništa manje stvarne ni važne. Sada se polako vraćamo u ustaljeni ritam upita i raznovrsnost teškoća, a voljeli bismo iskoristiti ovaj trenutak da istaknemo kako je svaka priča vrijedna slušanja, a naš je sandučić uvijek otvoren.

Koje su prednosti, a koji nedostaci komunikacije između psihologa/inje i klijenta/ice putem e-maila, umjesto uživo, “jedan na jedan”?
Prednosti ovog oblika savjetovanja su većinom praktične prirode: osoba nam se može javiti s bilo koje e-mail adrese i izostaviti svoje pravo ime te bilo koje podatke koje ne želi podijeliti, što joj omogućava potpunu anonimnost. Klijent u relativno kratkom roku dobiva opširan odgovor s korisnim smjernicama koji služi kao svojevrsna psihološka prva pomoć. Nekim ljudima je to sasvim dovoljno, no ako primijetimo da bi osoba mogla više profitirati od razgovora sa stručnjakom uživo, na to je dalje upućujemo.
Što se tiče naše strane procesa, odgovor se može pisati bilo kada i bilo gdje te imamo vremena dobro promisliti o njemu i eventualno dopuniti svoje znanje istraživanjem o specifičnoj teškoći ili načinu kako je olakšati. Ono što napišemo možemo naknadno izmijeniti ako procijenimo da se nismo dobro izrazili, a dodatnu sigurnost u tom smislu ulijeva i činjenica da odgovor prije slanja provjeravaju iskusniji volonteri i naša mentorica. Zbog toga smatramo da je e-savjetovanje izvrstan prvi korak za sve nas koje zanimaju savjetovanje i psihoterapija – u sigurnom okruženju učimo i uvježbavamo vještine koje su potrebne da bi netko bio dobar savjetovatelj. Ohrabrujuće je saznanje da svaki odgovor prolazi kroz sustav provjere i da će konačni odgovor koji dolazi do klijenta biti najbolja moguća verzija tog odgovora.
To ipak ne znači da ponekad ne dođe do nerazumijevanja jer u e-savjetovanju postoji i druga strana medalje: ono što izostaje je neverbalna komunikacija koja može biti ključna u komuniciranju nekih nijansi emocionalnih stanja, a za bilo kakva pojašnjenja od klijenta moramo čekati dok nam ne odgovore te ne možemo u realnom vremenu provjeriti svoje razumijevanje njihovih riječi. Zbog toga nam se može dogoditi da se, primjerice, fokusiramo na nešto za što smo procijenili da klijenta najviše muči, a on nam u odgovoru napiše da se s time dobro nosi i da ga više smeta neka druga teškoća. Na neki način u e-savjetovanju radimo s onim što imamo jer nema garancije da ćemo od klijenta dobiti dodatne informacije.
Najveći je nedostatak manjak odnosa uživo jer je upravo odnos između terapeuta i klijenta ono što je najviše ljekovito u terapijskom procesu. Ponekad ljudi svojim neverbalnim ponašanjem otkrivaju puno više nego što otkrivaju riječima – ne nužno zbog toga što namjerno nešto skrivaju, nego zato što često niti sami nisu svjesni zbog čega se osjećaju tako kako se osjećaju, pri čemu je vodstvo, znanje i iskustvo stručnjaka psihičkog zdravlja ono što može pomoći razjasniti što i kako to da netko nešto doživljava (a tek onda pružiti smjernice kako si pomoći). To je jedan od razloga zbog čega smo kao svoj slogan odabrali Zajedno do odgovora.
Nedavno ste pisali o stigmatizaciji psihičkih poremećaja. Primjećujete li dobnu, odnosno generacijsku razliku u otvorenosti prema psihološkom savjetovanju – jesu li mladi spremniji potražiti pomoć?
Možda u globalu da, ali može se naći i jednih i drugih ekstrema u svakoj životnoj dobi: neki mladi kažu da se srame što su nam se javili, a neki stariji govore da cijeli život misle kako je psihičko zdravlje previše zanemareno i drago im je što ovo radimo. Generalno, dob je samo jedan od faktora koji se u istraživanjima pokazuje kao potencijalna prepreka za javljanje stručnjaku psihičkog zdravlja. Često ljudi smatraju da ono što ih muči nije dovoljno velika teškoća da bi potražili pomoć te se oslanjaju na vlastite resurse, knjige samopomoći ili pak ne vjeruju da bi im psihološki tretman mogao biti od pomoći.
Takvom uvjerenju svakako doprinosi i, mogli bismo reći, društvena norma da uvijek trebamo biti sretni i zadovoljni te da s nama nešto nije u redu ako smo neko dulje vrijeme nesretni i nezadovoljni. Na taj se način stigmatizira i smatra slabim svakoga tko ne ispunjava standarde tako postavljene norme (a svi ih ponekad ne ispunjavamo). Svaka dob nosi svoje specifične tegobe koje su onda teške na svoj način, ali je to na kraju dana sve individualno iskustvo koje nije međusobno usporedivo pa nema neke granice tegoba koje zaslužuju pomoć i podršku i onih koje su “manje vrijedne”. Cijelo to vrednovanje doživljaja, moranja, trebanja i očekivanja po nekim vanjskim mjerilima je jednostavno nepostojeće. Nema te mjerne skale koja izračunava tko smije zatražiti pomoć, a tko ne.
Zbog toga bismo voljeli iskoristiti ovu priliku i dodatno naglasiti kako je pitanje brige o vlastitom psihičkom zdravlju pitanje mentalne higijene. Kao što svaki dan perete zube te odlazite na (polu)godišnje preglede zubaru, tako biste i svaki dan trebali napraviti nešto korisno za vlastitu psihu te steći naviku odlaska stručnjaku za psihičko zdravlje kada za time osjetite potrebu. Najmanje što možete učiniti za sebe je svaki dan se opustiti uz neku ugodnu aktivnost. Nastavno na to, bilo bi korisno i osvijestiti kada osjećate da bi vam netko sa “svježim parom očiju (ili ušiju)” mogao pomoći u nošenju s određenom situacijom, bila ona vezana za školovanje, posao, obiteljski, partnerski ili prijateljski odnos ili što god drugo. Psiholozi nisu ovdje kako bi vam pružili gotovo rješenje, već kako bi vam pomogli da osvijestite svoje osjećaje i potrebe te da zajednički dođete do najboljeg načina kako iskoristiti svoje jake strane.

Prošla je godina bila turbulentna za sve nas. Psiholozi i psihijatri su u poziciji da se očekuje od njih da pruže podršku i pomoć drugima, a istovremeno se moraju i sami nositi s pritiscima i posljedicama potresa, pandemije, itd. Ono što me zanima je, ukratko, kako ste vi?
Hvala vam na ovom pitanju, drago nam je da ste prepoznali njegovu važnost i pitali nas kako smo. U početku nastanka naše platforme odabrali smo upravo to ime jer mnogi na njega odgovaraju tek tako, u prolazu, s klasičnim odgovorom “dobro”, a mi smo htjeli istinski saznati kako su ljudi oko nas, pogotovo u situaciji iznimnog stresa i neizvjesnosti kakve izazivaju pandemija i potresi. Zbog toga svaki svoj zajednički sastanak započinjemo s jednim krugom u kojem dijelimo jedni s drugima kako smo. Tu se onda javljaju svakakvi osjećaji i doživljaji.
Trenutno se većina od nas osjeća zauzeto poslom, što zbog rada na platformi, što zbog drugih obveza, no svejedno pronalazimo vremena za opuštanje i zabavu jer smo svjesni da ćemo teško moći pomoći ljudima kojima je to potrebno ako ne budemo čuvali sebe. Već deset mjeseci radimo bez prestanka – pokušaj godišnjeg oko božićnih praznika smo prekinuli otvaranjem savjetovališta za krizne upite odmah nakon potresa u prosincu. Ova stresna situacija stresna je i za pomagače te se dogode situacije kada smo i sami umorni.
Ipak, istrenirani smo da prepoznamo i reagiramo na vlastite promjene, emocije i doživljaje, što zbog struke i svih znanja koja smo stekli, što jer pomagač koji se sam ne osjeća dobro možda neće moći adekvatno pružiti pomoć drugima, što je etikom struke strogo zabranjeno. Pazimo na sebe i na kolege oko sebe i ne zaboravljamo si pružiti ohrabrenje, pomoć i lijepu riječ. Zbog toga često jedni druge podsjećamo na smjernice koje navodimo u člancima i odgovorima prilikom savjetovanja, a koje ponekad zaboravimo primijeniti sami na sebe.
Hoće li platforma nastaviti s radom i po završetku kolegija?
Kolegij iz kojeg smo nastali završio je s prošlom akademskom godinom, nakon čega smo osnovali udrugu i sada djelujemo u tom obliku. Svakako nastavljamo s radom, u planu su nam već spomenuti različiti projekti i suradnje, a na svakom sastanku izniknu i neke nove ideje. Malo imamo osjećaj kao da je ova platforma naše dijete koje naočigled raste, razvija se i postaje veće nego što smo mislili da je moguće u ovako kratkom periodu, što nas neizmjerno veseli.
Čini nam se da je prošla godina potaknula ljude na razmišljanje o važnosti psihičkog zdravlja te da definitivno ima prostora i potrebe za psihoedukativnim materijalima i psihosocijalnom podrškom. Htjeli bismo izgraditi ovu udrugu u prepoznatljivo mjesto provjerene psihologije i dostupne psihološke podrške te se u tom smjeru planiramo nastaviti razvijati kroz svakodnevni rad i brojne projekte koji nas čekaju u budućnosti.
Više informacija pronađite na web i Facebook stranici platforme.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.