Prošle je godine u izdanju Rosa Luxemburg Stiftunga u Beogradu objavljena knjiga Od melanholije do pobune. Emocionalno mapiranje levice i feminizma autorica Ane Blaževe i Lidije Vasiljević te urednice Ksenije Force. S Blaževom (gestalt psihoterapeutkinjom i znanstvenom suradnicom na Institutu za društvene i humanističke znanosti u Skoplju) i Vasiljević (trenericom i supervizoricom psihodrame koja je doktorirala na temi politika mentalnog zdravlja), koje su predstavile svoju knjigu na 13. Vox Feminae Festivalu, razgovaramo o mentalnom zdravlju, feminizmu, mogućnostima organiziranja i ulozi emocija u političkom djelovanju.
Način na koji pristupate temi mentalnog zdravlja duboko je političan: pojedinku promišljate i podrazumijevate kao dio društvene stvarnosti, a uzroke mentalnih problema nalazite i u okolini. Kakav je odjek vašeg rada u mainstream psihologijskim i psihijatrijskim krugovima? Koliko je vaš pogled na mentalno zdravlje rasprostranjen, u usporedbi s biologističkim i individualističkim pristupom?
Ana: Disciplinarni okviri uvode socijalno kao jedan od faktora mentalnog zdravlja. Sve je više istraživanja koja pokazuju da su socijalni uvjeti nezaobilazni da bismo razumjeli probleme mentalnog zdravlja. Tako da, iako je individualistički pristup još uvijek dominantni okvir jer su tako same discipline definirane, rastući je trend da se problemima pristupa iz više disciplina, interdisciplinarno. Nadilazeći granice disciplina i povezujući znanje možemo odgovoriti ovako kompleksnim problemima. To znači da ne možemo promatrati mentalno zdravlje izvan društvene stvarnosti i odnosa.
Lidija: Sistem zdravstvene zaštite trebao bi biti rukovođen principom jednakih prava i mogućnosti za sve, što podrazumijeva ujednačenu dostupnost usluga, ali i nepristranost u pristupu (što pak ne znači da treba biti emocionalno distanciran i ravnodušan prema potrebama drugih). Pitanje mentalnog zdravlja povezano je s problemima koje svi imamo u ovom društvu, sa siromaštvom, stigmatizacijom, diskriminacijom i rodnim ulogama. To su pitanja koja, ukoliko ih ignoriramo, reproduciramo neravnopravnosti koje vladaju i u drugim sferama. Većina naših klijenata se susreće s pristupom koji se ne mijenja već desetljećima, a problem neadekvatnosti tradicionalnog pristupa mentalnom zdravlju je posljedica diskriminatornih politika u društvima generalno, koje se zatim prenose i na druge specifične oblasti, što za posljedicu ima štetne, redukcionističke i neadekvatne prakse.
Moj pristup odlikuje teorija i praksa inkluzije, kritički odnos prema standardima brige o mentalnom zdravlju koji onemogućavaju dobrobit svih grupa i dostupnost usluga, i taj pristup nije dovoljno prepoznat. U ovom momentu mi je važnije da me što manje ometaju, jer podršku, zaista, i ne očekujem. Otvoreno se deklariram kao politična osoba, i smatram da su ravnodušnost i neutralnost ne samo nemoguće kada se ovih poslom bavite, već i neadekvatne.
U knjizi potencirate intersekcije različitih opresija koje pridonose narušavanju mentalnog zdravlja, ali i koristite kritički aparat kako biste propitale samu strukturu liječenja i dijagnosticiranja bolesti. Što biste izdvojile kao osnovne smjernice za feministički pristup mentalnom zdravlju?
Ana: Ključno je uzeti u obzir sistemske poluge, uvjete i odnose koji utječu specifično na žene. Tu najviše mislim na patrijarhalna očekivanja i norme, ali ne jedino u tradicionalnim društvima, nego i u suvremenim varijantama i urbanim okruženjima. Iskustva nisu ista niti međusobno isključiva, pa djeluju intersekcijski kroz sve sisteme – socijalne, kulturološke, ekonomske… Moj je pristup da se uvijek prepoznaju i razumiju uvjeti koji doprinose odnosima i očekivanjima kakva jesu, da se izgradi snažna baza i podrška da bismo živjeli autentične izbore. Prema tome, mislim da su razumijevanje sistemskih odnosa, rad na sebi i mreže podrške, kao i solidarnost, dobra osnova za pristup mentalnom zdravlju koji može biti feministički, ali i šire.
Lidija: Feministički principi su sljedeći: nenormativnost, pravo da seksualno opredjeljenje bude pitanje slobodne volje, stavljanje akcenta na kompleksnost razvoja ženskog identiteta (nasuprot forsiranju PA faza koje ne uzimaju u obzir razvoj žene), rad na tjelesnoj artikulaciji, izražavanje zahtjeva bez straha, podrška i solidarnost među ženama. Prema Dorothee Dietrich i Miriam Rejber, feministička psihoterapija predstavlja proces prihvaćanja „unutrašnje djevojčice“ koja živi u svakoj ženi i njenog njegovanja. Ona podrazumijeva put ka samospoznaji koji ulijeva snagu i samopoštovanje, i kao nužan preduvjet postavlja napuštanje uloge žrtve. S obzirom na to da postoji konflikt između naših potreba i onog što smo učili da je adekvatno ponašanje, taj unutrašnji nesklad često djeluje kao okidač za odlazak na terapiju.
Psihoterapijski susret – u kome su žene, u skladu sa svojom tradicionalnom rodnom ulogom, stavljene u poziciju da pasivno i poslušno slušaju savjete koje im daju autoriteti – za njih je još jedan u nizu neravnopravnih odnosa u koje su uključene, a to se isto odnosi na sve ostale manjinske grupe. U feminističkoj terapiji je, stoga, akcent na osnaživanju kompetencija, razvijanju samopoštovanja, poticanju klijentica da preuzmu inicijativu u svim odnosima (uključujući terapijski odnos). Cilj tih praksi, a i krajnji cilj čitave terapije, je da klijentice ovladaju vlastitim životima. Naravno, ovi principi se odnose i na sve ostale grupe, a najbolji put je povezivanje sa svim vrijednosno srodnim anti-opresivnim pravcima. U tome je budućnost inkluzivnih politika mentalnog zdravlja.
Pristup psihoterapiji za veliki je dio populacije otežan – što zbog stigme, što zbog nemogućnosti pronalaska odgovarajućeg terapeuta (primjerice, zbog straha od patologizacije seksualnih identiteta i praksi), ali i zbog ekonomske realnosti: privatni terapeuti su skupi. Vidite li mogućnost za veću dostupnost terapije ili pak za alternativu klasičnom psihoterapijskom modelu?
Ana: Psihoterapija se suočava s neprepoznatljivošću u društvu, u institucijama, u kreiranju politika, itd. Nova je kao profesija i uopće kao sfera znanja. U akademskom smislu ima problema s etabliranjem svog znanja u uskoj naučnoj paradigmi. Nivo neprepoznatljivosti može se ilustrirati time da je odsutna s europske liste djelatnosti. U Hrvatskoj postoji zakon, ali u drugim državama regiona ne, pa je ova oblast neregulirana ili slabo regulirana, što također utječe na dostupnost psihoterapije široj populaciji. S tim je povezana i politika mentalnog zdravlja koja nije intersektorska, pa je psihoterapija uglavnom vezana uz zdravstvene ustanove, ako je uopće ima, a nije dio obrazovanja ili socijalne zaštite.
Mi se još uvijek suočavamo s realnošću u kojoj je tema mentalnog zdravlja tabu. Zatim, razlika između psihologije, psihijatrije i psihoterapije još uvijek je nepoznata široj javnosti, a jako malo se zna za mogućnosti i efekte psihoterapije. No, privatna praksa psihoterapije je za većinu nedostupna. Postoje terapeuti koji imaju socijalne pakete, pro bono klijente, a nekad grupni rad omogućava veću dostupnost. Naravno sve ovo ima velikih ograničenja i utječe na to da psihoterapija bude marginalna u tretmanu problema mentalnog zdravlja.
Lidija: Osim odgovornosti zajednice i razvijanja društvene svijesti budućih pomagača i pomagačica u okvirima mentalnog zdravlja, svakako je važno razmišljati o odnosu koji imamo prema sebi. Koliku vrijednost dajemo sebi i svom poslu, i koliku vrijednost dajemo suradnji i solidarnosti? Važno je imati na umu osnovni razlog koji nas je okrenuo psihoterapiji, uspostaviti odnos s drugima i sa sobom, povezati naša iskustva i naše ranjivosti.
U procesu educiranja budućih psihoterapeuta, u sistemu koji sam osmislila veliko mjesto zauzima i politička dimenzija. Kroz edukaciju i superviziju se ta političnost direktno ostvaruje. Tu je prije svega tretiranje problema moći u psihoterapijskom savezu, koje uključuje i rad na uspostavljanju odnosa povjerenja i ravnopravnosti s klijentima, neophodnost dubljeg (autentičnog) uvažavanja različitih vrijednosnih sistema, kao i prepoznavanja potreba klijenata i tipa otpora karakterističnih za određene grupe.
Proces učenja treba biti usklađen samo ukoliko uvažava autonomiju i različite sisteme vrijednosti supervizora i edukanata i ako im omogućava da osvijeste vlastite stavove, predrasude i dileme o ljudima s kojima će raditi. Supervizija je političan proces, kao što je to i terapija, a zadatak supervizora je da tijekom terapijskog procesa otvara pitanja jednakosti i moći, kao i da promišlja o mogućnostima primjenljivosti tradicionalnih modela. Od krucijalne je važnosti, kako to ističe Rogers, da budući psihoterapeuti i savjetnici imaju znanja o ljudima koji dolaze iz drugačijeg kulturnog i socijalnog miljea, kao i iskustva u radu s njima. Posjedovanje takve vrste znanja i iskustva utire put suštinskim promjenama koje se odražavaju na uže (porodica, prijatelji) i šire okruženje (društvo u cjelini). Na ovaj način razvija se empatija ili duboko razumijevanje, u ovom slučaju za one koji su drugačiji od većine. Iz empatije, doživljaja sebe kao politički aktivnog subjekta i želje i potrebe za pružanjem podrške, dolaze i novi modeli organiziranja, koji bi trebali da i praktično pomognu onima koji nemaju dovoljno sredstava.
Dijagnostički priručnik za mentalne poremećaje (DSM) na prilično je lošem glasu – zbog patologizacije rodnih i seksualnih identiteta u prošlosti, ali i npr. zbog nedavnog uvođenja dijagnoze opiranja autoritetu kod adolescenata. Donose li psihijatrijske dijagnoze više koristi ili štete?
Ana: Dijagnostika je medicinska praksa koja se u medicinskim okvirima najviše koristi; može biti smjernica ali i ograničenje. Pokazalo se da ta ograničenja mogu biti štetna, npr. u slučaju patologizacije seksualnih identiteta, kao što si spomenula. U gestalt psihoterapiji, modalitetu u kojem ja radim, ne koristimo dijagnostičke priručnike u radu (naravno da moramo biti informirane jer uvijek komuniciramo i s drugim disciplinama i profesijama). Mi moramo znati koju je dijagnozu psihijatar ustanovio i koju farmakološku terapiju prima klijent. Dijagnostika djece i adolescenata je još senzitivnije područje. Dodatni problem dijagnostike je odsustvo adekvatnog tretmana i sistema podrške u našim institucijama, ali i u društvu.
Lidija: Standardizacija je svakako potrebna, tu nema dvojbe. Za razliku od anti-psihijatrijskog pokreta 60-tih koji je dovodio u pitanje kompletan medicinski model, zalažem se za vrednovanje dijagnostike, ali samo kao jednog od pokazatelja stanja. Baš kao i što institucije postaju same sebi cilj, DSM je počeo da fingira stvarnost i prilagođava iskustva klijenata kako bi upali u određene kategorije. Tu je naneseno mnogo štete svima, a naročito ženama. Standardizacija je neadekvatna, a neposlušnost se oduvijek kažnjavala. Jedino kvalitetan razgovor, razumijevanje načina odrastanja, formiranja rodnih i socijalnih uloga, životni kontekst (socijalni, kulturološki, vrijednosni, religijski) i njihovo kompletno razumijevanje, može biti relevantan okvir za dijagnostiku, nikako DSM sam po sebi. Također je i ekstremna verzija PMS-a uvrštena u novije verzije, što mislim da je nedopustivo – kao da se žene nisu dovoljno patologizirale, nego se taj proces i dalje nastavlja.
U knjizi je naglasak stavljen na ulogu zajednice u liječenju (deinstitucionalizacija, psihijatrija u zajednici), ali i u prevenciji oboljenja – snažne zajednice postaju olakšavajući faktor u otklanjanju vanjskih pritisaka. Kako uopće vidite modele i mogućnosti izgradnje zajednica u današnjem individualističkom kapitalističkom sustavu?
Ana: To jeste jedan od ključnih problema koje smo detektirale. Problem je što je za funkcionirajuću zajednicu potreban osjećaj pripadnosti, vezivanja, što nije nešto što postojeći kapitalistički sistem i socijalni odnosi koje on kreira omogućavaju. Usprkos tome, iskustvo pokazuje da ljudi tragaju za zajednicama u kojima se osjećaju povezanima, prihvaćenima, sigurnima. To je i iskustvo u radu s psihoterapijskim grupama i s malim kolektivima. Važni su, po meni, svi ti oblici zajednice koji se kreiraju i inicijative za očuvanje javnog dobra, okruženja. Ova iskustva povezuju ljude i pokazuju da nisu sami i da nisu nemoćni. Smatram da su takve inicijative i sve nove socijalne inicijative i eksperimenti s alternativnim načinima organiziranja zajednice, alternativnom ekonomijom i brigom o okruženju važna iskustva koja mogu donijeti alternativu kapitalističkom organiziranju ekonomije i društva.
Lidija: Usluge moraju biti dostupne, i to je težak zadatak koji se postavlja pred sve nas. Postoje modeli koji već više desetljeća funkcioniraju u pojedinim zemljama, iako ograničeno. Jedan od njih je model odgovornosti zajednice, koji je pokrenut još nakon II. svjetskog rata u Britaniji. Od 1970-tih naovamo, pre svega zahvaljujući inicijativi za deinstitucionalizaciju osoba s mentalnim poteškoćama, pojačani su napori da se, na primjer, bivši korisnici usluga psihijatrijskih ustanova integriraju u zajednicu, kako bi se prevazišli problemi s kojima se oni suočavaju u ekonomskoj, socijalnoj i političkoj sferi. Organizacije korisnika usluga ustanova mentalnog zdravlja postaju važni pokretači pozitivnih promjena jer sami korisnici unapređuju kvalitetu rada, uvodeći grupe samopomoći ili, pak, nove aktivnosti u već postojeće programe; oni tako postaju kreativniji i zanimljiviji za one kojima su i namijenjeni.
Period 90-tih i 00-tih obilježava tzv. novi komunitarizam, s ciljem da se ojača civilno društvo, sudjelovanje građana, kao i kontrola nad samim procesom institucionalnog liječenja. Za razliku od aktivizma 60-tih, kada su lideri ovih udruženja pokušavali izliječiti društvo, 90-te su donijele veći fokus na udruživanje korisnika, njihovih porodica, civilnog sektora i suradnju s nevladinim organizacijama. Uz pomoć projekata često se pružala besplatna psihološka pomoć, koju na adekvatan način država nije mogla pružiti, a teško da će i u neko skorije vrijeme moći. Mislim da se ne smijemo osloniti ni na jedan vid organiziranja kao na isključivi.
Ukoliko društvo ne prepozna kapacitete koji leže u odgovornosti zajednice, propustit će šansu da fragmentirani sistem pomoći transformira u model otvoren za sve nivoe poteškoća koje se javljaju vezano za ovaj proces, što bi značilo i ujedinjenje različitih profesionalaca oko istog cilja. Umjesto da samo reflektira “common sense” (zdrav razum), ideja je da predstavlja “common purpose” (zajedničku svrhu).
Kakva je slika mentalnog zdravlja ljevice na prostoru Jugoslavije? Koliko aktivistički, politički, feministički krugovi uzimaju u obzir brigu o mentalnom zdravlju? Koje biste im smjernice mogli ponuditi za promišljanje ove problematike?
Ana: Ljevica se jako malo interesira za ovaj aspekt življenja; političko je još uvijek više vezano za socioekonomske prilike i odnose, ali van psihičkog. Tako smo locirale problem i paradigme mentalnog zdravlja u fokusu na pojedinca, a ljevica se distancira od “individualne” patnje. Ono što je moj fokus i u tekstu je da skrenem pažnju da ne postoje izolirane patnje. Mi smo toliko povezani, nova znanstvena saznanja to već potvrđuju, da je nemoguće da izoliramo osjećaje u pojedincu. Osjećaji uvijek već prožimaju i oblikuju naše odnose. Upravo zato smatram da je nužno da učimo, da znamo puno više o afektivnom, kako bismo mogli razumjeti kako zajednički kreiramo afektivno polje koje je dio šireg socijalnog polja i ono oblikuje socijalne odnose.
Lidija: U istraživanju kojem je bio cilj ustanoviti kolika je potreba za dodatnom edukacijom u oblasti psihoterapije i savjetovanja, 89% ispitanika (terapeuta) izjavilo je da osjeća nelagodu (ispitanici su koristili i izraze: anksioznost, iritiranost, konfuzija, stid) u pogledu rada s klijentima koji su pripadnici manjinskih grupa (Bimrose & Bayne 1995). To svakako potiče od stigmatizacije, predrasuda i stereotipa, ali i od zatvorenosti same psihoterapije i savjetovanja u odnosu na probleme s kojima se suočavaju pripadnici manjinskih grupa. Slika koja se tiče mentalnog zdravlja je zabrinjavajuća, kako u pogledu podijeljenosti naše aktivističke scene, razmimoilaženja u stavovima, tako i kad je u pitanju zajedničko političko djelovanje. Ne brinemo dovoljno niti o članovima/članicama naše uže i šire zajednice niti jedni o drugima. Reagiramo tek kada netko doživi slom. Smatram da oblast antidiskriminatornog i rodno inkluzivnog pristupa i prakse treba koncipirati i izgraditi kao polje suradnje različitih disciplinarnih zaleđa, iskustava, profila. Terapeuti bi, osim što se bave znanstveno-istraživačkim radom, trebali djelovati i kao relevantni društveni akteri u svojim oblastima. Drugim riječima, najbolje i najplodnije polje za razvoj drugačijeg sistema podrške je na aktivističkoj sceni.
Mnogie teoretičari_ke pišu o orođenosti različitih životnih sfera. Primjerice, racionalnost, smirenost i hladnoća, koji su muški orođeni, postaju osobine koje se vrednuju kao poželjnije, za razliku od afekta, emotivnosti i brižnog rada, koji su orođeni ženski. Možemo li govoriti o političkom potencijalu afekta? Kako uopće uključiti emocije i/ili govor o emocijama u politički i intelektualni rad? Kako vi to radite u svojoj praksi?
Ana: Kako sam ranije rekla, mi smo svi povezana afektivna bića koja su istovremeno i svjesna. Tako da svi imamo pristup (iako je on otežan i nije uvijek lako dostupan) i našem tijelu i nesvjesnom, kako bi sebe bolje spoznali i spoznali svijet oko nas. Zastupam stav da je afektivno nerazdvojno od političkog, kao što je nerazdvojno od bilo koje druge naše psihološke ,ali i socijalne funkcije.
To što afektivno polje “pripada” ženama je rezultat odnosa i podjele rada u patrijarhalnim društvima i kao rezultat potisnuto u domenu privatnog, u dom. Ovo je po meni jednako važno političko polje u kojem vidim potencijal za transformaciju društva, odnosa i sistema. Za iskorištavanje tog potencijala nužno je da znamo i budemo svjesni afektivne dinamike kako bi bolje razumjeli naša i tuđa ponašanja, vrijednosti itd. Zalažem se za drugačiji pristup u politici – politiku brige, kao pristup koji prihvaća činjenicu naše povezanosti i umjesto osobne koristi i prosperiteta uvede brigu o sebi i o drugima kao ključni princip. Inspirirala sam se radom Silvije Federici, koja je pokazala da su žene reproduktivnim radom omogućile preživljavanje zajednica, za zahtjev da politiku utemeljimo na reproduktivnoj brizi koja čini održivim život, time i okolinu, što je po meni nužni politički fokus danas.
Lidija: Nedavno smo na tribini Centra za politike emancipacije govorile o upotrebi straha kao emocije u politici. Strah je teško ignorirati jer je sveprisutan: u medijima, obrazovanju, kulturi, međuljudskim odnosima, političkom životu. On se po potrebi pojačava do nivoa panike, usmjerava na određene grupe i pojedince, potiče i kanalizira ka nasilju ili teroru. Politike straha su metodološki suradnici vlasti, metodologija upravljanja, uporište zamjene teza i sigurni pokazatelj skretanja pažnje s važnijih tema i problema koje zapravo tište vlast, nametanjem imaginarnih ili kauzalno manje značajnih tema. U međuvremenu, mediji nas senzacionalistički bombardiraju zastrašujućim pričama, bez ikakvog analitičkog i strukturnog pristupa problemima koje “obrađuju”.
Nadalje, tu su i prekarizacija, strah od otkaza i nezaposlenost, mehanizmi koji ljude pretvaraju u tihe i pokorne sluge, te je ono što nam je zapravo potrebno – novi utopizam. Komercijalizacija straha i kreiranje njegove jasne upotrebne vrijednosti potiče povlačenje u još dublji individualizam u promišljanju problema i prijetnji, prepreke udruživanju, empatiji, razmjeni i suradnji. Dakle, strah i nesigurnost su prekrili sve druge emocije, zdravu ljutnju – koja je neophodna za bunt i promjenu, kao i tugu, koja nam pomaže da se suočimo sami sa sobom. Emocije su važne i ukoliko ih isključimo iz procesa promišljanja politika, postat ćemo taoci straha i manipulacije njima. Ne samo da je važno njegovati emocionalniji pristup, već smatram da ni strasti nema dovoljno, one kreativne, ne destruktivne.
Aleksandar Dimitrijević je nedavno u razgovoru s Jovanom Gligorijević spomenuo kako se anksioznost i depresija šire Srbijom kao gripa. Na osnovu čisto anegdotalnog uzorka rekla bih da je fenomen i znatno širi. Kako i zašto su anksioznost i depresija u ovom konkretnom vremenu i prostoru dobile takav zamah?
Ana: Anksioznost i depresija su rezultat otuđivanja i gubitka upravo zajednice i osjećaja pripadnosti. U društvu u kojemu se onemogućuje povezivanje, sigurnost, prihvaćanje i pripadanje, rezultat je depresija i anksioznost. U slučaju anksioznosti bivamo preplavljeni svim i svačim i ne možemo locirati odakle dolazi strah koji osjećamo. Pokušavajući ga dohvatiti, locirati, mi ga vezujemo za razne stvari, što još više širi naš strah i tako bivamo stalno uplašeni, nesigurni, uznemireni. U slučaju depresije strada naše vezivanje. Ne osjećamo se vezanima, povezanima, ispunjenima, niti jedan kontakt nije zadovoljavajući, ne možemo doživjeti zadovoljstvo…
Lidija: Postoji sjajan grafit u Beogradu – Ne jebu te pederi, već te jebe kapitalizam. U nekom širem smislu, svakako se možemo osvrnuti na neoliberalni životni scenarij koji nas sve čini nesigurnima, nedovoljno dobrima, koji nas infantilizira i konstantno rasplinjava kao osobe. Bez osjećaja integriteta i bez doživljavanja granica i toga kad je dosta i kad smo dovoljno dobri, ne možemo biti stabilni. Kad na sve to dodamo osjećaj beznađa i višedesetljetno potiskivanje i nezadovoljstvo, pravo je čudo da nema više psihoza.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
