Aktualizacija pitanja i problematike rase u SAD-u uslijed niza slučajeva neopravdanog i pretjeranog policijskog nasilja usmjerenog prema Afroamerikancima/kama, ponukala je profesora filozofije George Yancya da kroz seriju filozofskih intervjua istraži ovu temu. U petom intervjuu iz serije o pitanju različitog vrednovanja pojedinih života razgovara s jednom od najutjecajnijh filozofkinja danas, profesoricom na Odsjeku za komparativnu književnost Sveučilišta Berkeley, Judith Butler.
U svojoj knjizi iz 2004. godine Precarious Life: The Powers of Mourning and Violence postavljate si pitanje tko je danas čovjek odnosno čiji su životi važni. Iako ste to napisali nedugo nakon događaja koji su se zbili 11. rujna, ova pitanja mogu se primijeniti i na današnju rasnu situaciju u Sjedinjenim Američkim Državama.
U svjetlu nedavnih ubojstava nenaoružanih Afroamerikanaca i Afroamerikanki od strane policije i neuspješnog kaznenog progona krivaca, poruka koja se šalje afroameričkoj populaciji je da oni i njihovi životi nisu važni. S druge strane, transparenti s natpisima ‘Crni životi jesu važni’, ‘Ruke uvis. Ne pucajte’ i ‘Ne mogu disati’ ukazuju na realnost vrlo specifične ranjivosti s kojom se afroamerička populacija svakodnevno susreće.
Trebali bismo razmisliti o frazi ‘crni životi jesu važni’. Što podrazumijeva ovakva tvrdnja koja bi sama po sebi trebala biti istinita, ali očito nije? Ako su ovi životi bezvrijedni, tada se oni uopće ne mogu nazivati životima jer se pretpostavlja da je život sam po sebi vrijedan. Dakle, ono što vidimo ovdje jest da su neki životi vredniji od drugih, odnosno da su toliko vrijedni da ih se treba štititi pod svaku cijenu, dok s druge strane postoje oni životi koji ne vrijede mnogo ili ne vrijede uopće. Kada ovakvo razmišljanje postane stvarnost životi koji ne vrijede mnogo ili ne vrijede uopće mogu bez imalo žaljenja biti ubijeni, izgubljeni ili izloženi uvjetima siromaštva i bijede ili što je još gore, smatra se da tako i treba biti. Hladnokrvno ubojstvo Tamira Ricea i ostavljanje njegovog tijela da leži na ulici zastrašujuć je primjer ubojstva nekoga koga policija smatra bezvrijednim i nedostojnim žaljenja.
Kada govorimo o rasizmu u SAD-u, trebali bismo se prisjetiti da su u američkom robovlasničkom sustavu afroamerički životi samo djelomično smatrani ljudskima što je naposljetku dovelo do današnjeg načina vrednovanja života koji pretpostavlja da neki životi vrijede više, da su neki više ljudski, da neki više zaslužuju život i slobodu koja se percipira kao minimalna sloboda kretanja i napretka bez straha od podvrgavanja snagama sile. Pitanje je jesu li ikada i igdje životi afroameričke populacije bili slobodni od snaga sile.
Važnost parole ‘crni životi jesu važni’ leži u tome što progovara o očitom koje povijesno još uvijek nije ostvareno. Ova parola je izjava bijesa, zahtjev za jednakost i za pravo na život bez ograničenja, ali i poveznica između povijesti ropstva, segregacije, zatvorskog sustava koji je usmjeren na ograničavanje, neutralizaciju i degradaciju afroameričkih života te policijskog sustava koji u zadnje vrijeme sve lakše i češće poseže za oduzimanjem crnih života, a sve zbog toga jer ih neki policajac doživljava kao prijetnju.
Razmislimo malo o ovoj percepciji prijetnje. Jedan nenaoružan čovjek napušta prodavaonicu, ali svejedno je doživljavan kao prijetnja. Drugi čovjek biva davljen, kaže da ne može disati, ali davljenje se nastavlja i čovjek umire, jer je doživljavan kao prijetnja. To su Mike Brown i Eric Garner. Njih možemo nazvati imenima, ali vrijeme ovog razgovora ne dopušta nam da navedemo imena svih muškaraca i žena čiji su životi ugašeni jer ih je policijski službenik smatrao prijetnjom. Da, prijetnjom iako su bili nenaoružani, fizički savladani, kada su ležali na zemlji, kao što je bio slučaj s Rodney Kingom ili kada su se vlakom vraćali kući sa zabave i imali dovoljno hrabrosti da policajcu kažu da ne trebaju biti pritvoreni jer nisu ništa loše učinili kao što je bio slučaj s Oscarom Grantom. Postoje snimke i moguće je vidjeti što je očigledno istina, ali isto tako je očigledna istina da postoji policija i sudstvo koji tako očito ne vide ono što je očigledno ili jednostavno ne žele vidjeti.
Na taj način policija vidi prijetnju tamo gdje nema oružja i tamo gdje netko moli za život. Te osobe percipirane su kao prijetnja iako ne prijete nikome i iako nemaju oružje, a i same video snimke potvrđuju da se zapravo radi o iskrivljenoj policijskoj percepciji. Međutim, tada se ispostavi da je policijska percepcija jednaka onoj javnosti i tu nastaje problem. Upravo u tom trenutku, ne samo da moramo reagirati i zaštititi dostojanstvo afroameričke populacije već takav čin moramo nazvati pravim imenom: rasizam, a ne više pogrešna percepcija.
Zapravo radi se o tome da životi Afroamerikanaca/ki nisu samo ugroženi: ti ljudi su traženi i progonjeni od policije koja svakom novom sudskom odlukom kojom se zapravo potvrđuje stav državnog nasilja postaje dodatno ohrabrena da nastavi rasni rat. Opravdavanje nasilja koje oduzima život u ime samoobrane rezervirano je samo za one kojima je javno priznato pravo na obranu. S druge strane, oni čiji životi nisu dovoljno vrijedni, koje se doživljava isključivo kao prijetnju onom životu koji je privilegiran zbog činjenice da je bijel, mogu biti uništeni u ime tog prava. To se događa onda kada učestali i institucionalizirani oblik rasizma stane na put onome što je očigledno, pokušavajući da ono čemu svi svjedočimo upotrijebi kao opravdanje za mržnju i surova ubojstva.
Dakle nije stvar samo u činjenici da i crni životi vrijede, iako to treba konstantno ponavljati. Stvar je i u tome da se rasistička ubojstva sve više normaliziraju, zbog čega promišljena reakcija društva postaje neophodna.
Što nas je dovelo u ovakvo situaciju?
Rasizam ima složene korijene i stoga je važno da učimo o njegovoj povijesti kako bismo spoznali što nas je dovelo na ovo užasno mjesto, do ove užasne situacije. Međutim, rasizam postoji i danas, primjerice u zatvorskom sustavu, novim oblicima kontrole stanovništva, povećanju ekonomske nejednakosti. Ovakvi oblici institucionaliziranog siromaštva i nejednakosti događaju se svakodnevno, a vidljivi su kroz disproporcionalan broj pripadnika/ca manjina koji su zaustavljeni/e i zadržavani/e od strane policije ili povećani broj žrtava policijskog nasilja. Percepcija afroameričke populacije kao prijetnje, kriminalaca, nekoga kome zatvor ne gine bez obzira što radili uvjetuje ovakve napade, optužujući pritom žrtvu za nasilje koje joj se događa. A takvi oduzeti životi nisu vrijedni žaljenja i oni pripadaju rastućem broju onih čiji životi nisu dovoljno vrijedni da bi bili sačuvani.
Međutim, svjedočimo upravo suprotnome jer postoje skupovi i bdijenja, javna žalovanja za onima čiji su životi nasilno i bez razloga oduzeti i brutalno ugašeni. U tim trenucima praksa javnog žalovanja postaje politička demonstracija: kada postoji mišljenje da određeni životi nisu vrijedni žaljenja, javno tugovanje predstavlja prosvjed i to prosvjed protiv ovakvog oblika rasističkog nasilja.
S jedne strane imamo poruku ‘crni životi jesu važni’, koja uvijek može biti pogrešno shvaćena (Što? Zar su samo crni životi važni?) ili ignorirana (To su ljudi koji će prosvjedovati protiv bilo čega). S druge strane, okupljeni prosvjednici, čak i u tišini, šalju poruku na svoj način. S obzirom da se ovakvo nasilje najčešće događa u javnom prostoru, potrebno je protiviti mu se na tom istom javnom mjestu, jer jedino na taj način poruka o rasizmu i nasilju može odjeknuti javnom sferom uz pomoć medija.
Čuo sam da su neki bijelci/bjelkinje nosili transparent ‘Svi životi su važni’.
Kada to kažemo, to nije netočno, ali pokazuje nerazumijevanje problema. Istina je da su svi životi važni, ali je podjednako istina da to u stvarnosti nije tako i zato je važno imenovati i naglasiti čiji životi nisu dovoljno vrijedni i boriti se za njihov drugačiji tretman.
Ako ishitreno prihvatimo formulaciju ‘svi životi su važni’, možemo previdjeti činjenicu da afroamerička populacija nije uključena u ideju svih života. Znači, istina jest da su svi životi važni. Ali da bismo postigli to da su svi životi važni moramo u prvi plan staviti čiji to život danas nije vrijedan, moramo obilježiti tu isključenost i boriti se protiv nje. Postići to da su svi životi važni je dugotrajan proces.
Kada govorite o životima koji su važni, mislite li pritom na valorizaciju bijelaca/kinja? U svojoj knjizi Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity govorite o rodu kao o “stiliziranom ponavljanju određenih radnji”. Može li se na taj način promatrati i pitanje rase odnosno smatrate li da je rasa ponavljanje radnji koje učvršćuju primjerice privilegije bijelaca/bjelkinja i vode naivnim, pristranim, post-rasnim i univerzalnim zaključcima poput ovoga da su ‘svi životi važni’?
Da, može se tako reći. Jedan od načina za to je uspostavljanje stava da je biti bijelac/bjelkinja norma, a da je biti crnac/crnkinja suprotno od toga, odnosno svojevrsna devijacija ili prijetnja takvoj normi. Upravo na temelju ovakvih perceptivnih uvjeta koji su se razvijali kroz povijest rasizma, postalo je vrlo lako prihvatiti uništenje crnih života, jer oni kao takvi ne ulaze u normu ljudskog života. Primjerice, Frantz Fanon pitanje rase interpretira kroz rodne termine: crni muškarac nije muškarac prema normama bijele rase koje određuju muškost, a istovremeno crni muškarac je percipiran kao silovatelj, hiper-muževan i kao prijetnja nevinosti bijele rase. Međutim, ako se prisjetimo prošlosti, crnkinje su bile te koje se silovane u robovlasničkom sustavu i njihove su obitelji bile uništavane. Danas svjedočimo ubojstvu mnogih crnkinja. Primjerice nenaoružana Yvette Smith koju je ubio policajac.
Biti bijelac/bjelkinja ne očituje se isključivo u boji kože već u društvenoj moći koja osigurava najrazličitije načine dominacije. Kada upravo bijela rasa kao takva pokazuje svoju superiornost nad manjinama, ona monopolizira moć uništenja ili ponižavanja tijela koja su druge boje. I sam pravni sustav uključen je u osnaživanje takve bijele rase i to kroz postupke odlučivanja da će Afroamerikanci/ke biti ozbiljnije kažnjeni negoli bijeli za iste postupke. To je postalo norma koja vrlo učinkovito poručuje da ‘crni životi nisu važni’.
Da, biti bijel je mnogo više od boje kože. Kada bijela osoba uđe u prodavnicu, ne smatra se prijetnjom. Dakle postoji jedna vizualna postavka u kojoj je boja kože pokazatelj nedužnosti. Upravo takva vizualna postavka podupire reprodukciju rasne nejednakosti, čak i kada ljudi toga nisu svjesni.
I klasna pripadnost je nešto što će vas obilježiti kada uđete na vrata javne institucije, pošte ili prodavaonice. Klasni status postaje važan kada pripadnici i pripadnice bijele rase nisu dovoljno ekonomski uspješni ili kada ih se doživljava kao pripadnike ili pripadnice radničke klase, kao siromašne ili beskućnike. U takvom hijerarhijskom sistemu bijele rase bijeli čovjek suočava se s drugim vrstama neravnopravnosti. Postoje bijelci koji su uvjereni da nisu rasisti, ali to ne znači da su ispitali kako njihova boja kože određuje njihov život, vrijednosti ili institucije u koje imaju povjerenja. Potrebno je osvijestiti ovakva pitanja i to ponajprije učenjem o tome da je nasljeđe rasizma i danas uvelike prisutno iako mnogi od nas smatraju da je rasizam stvar prošlosti i da danas živimo u post-rasnom svijetu. To je složen i kontinuirani proces koji zahtjeva moralni angažman i političku solidarnost.
Biti bijelac/bjelkinja nije apstraktna forma jer se zahtjev bijele rase za njenom dominacijom utvrđuje svakodnevnim postupcima koji se isprva ne smatraju rasističkima upravo stoga jer ih se percipira kao normalne. No, baš kao što se određene vrste nasilja i nejednakosti smatraju normalnima i to upravo kroz postupke koji policiju oslobađaju krivnje zbog smrtonosne upotrebe sile protiv nenaoružanih pripadnika i pripadnica crne rase, tako i bijela rasa odnosno njena privilegiranost čini je izdvojenom odnosno nadmoćnom. Upravo stoga mora postojati kolektivna opozicija načinu na koji bijela rasa ima pravo odlučivati čiji život vrijedi.
Uvijek je moguće biti bijelac/bjelkinja na drugačiji način, uvijek možemo kontinuirano postavljati pitanje kako rasa utječe na naš svakodnevni život, kako utječe na naš stav o tome koga treba zaštititi, a koga ne. Ali isto tako smatram pogrešnim da bijelci/bjelkinje zbog svoje rase žive s osjećajem krivnje i samoprijekora. Važnije je razmišljati o vrijednostima na kojima se temelji naše ponašanje i razumjeti njihov povijesni i društveni kontekst. Postoje načini da se suočimo s vidljivim i nevidljivim privilegijama koje imamo kao bijeli ljudi.
Prosvjedi imaju snagu da stvore ravnopravnost koju želimo da vidjeti u svijetu. Možemo raditi protiv onih koji odbijaju prepoznati moć državnog rasizma time što ćemo se okupiti i protiviti ovakvoj moći i žaliti za izgubljenim životima. Kada se ljudi uključe u ovakve akcije, bez obzira na njihovu boju kože, oni brane one koji su ugroženi i koji žive u strahu da iznenada mogu izgubiti život.
Takve akcije su moguće u različitim okolnostima, na ulici, na poslu, kod kuće, u medijima. Samo takvom zajedničkom borbom možemo postići to da jednog dana svi životi budu zaista jednako vrijedni.
Izvor: NY Times
Prevela s engleskog jezika: Sofija Mandić, Peščanik.net
Prilagodila: Adela Zember