Uz izložbu Faith Ringgold, American People, New Museum, New York, veljača – lipanj 2022.
Pred kraj svoje autobiografije We flew over the Bridge objavljene 1995. godine, afroamerička umjetnica Faith Ringgold piše:
„Umjesto da ignoriramo moć muzeja, zainteresirana javnost od njih treba tražiti odgovornost. Treba ići u muzeje i tražiti da otkupe i izlažu umjetnost koju želite tamo vidjeti. Ni jedna grupa ljudi, bez obzira na bogatstvo ili učenost, ne bi smjela određivati standarde umjetničke kvalitete. Samo vrijeme i potvrda javnosti može u konačnici odrediti vrijednost i važnost umjetnosti neke ere.”
Iako je ova kritika umjetničkih institucija proizlazila iz njezine specifične pozicije afroameričke umjetnice i aktivistkinje koja se usprkos sveprisutnom rasizmu i seksizmu desetljećima pokušavala probiti u umjetnički mainstream i dobiti priznanje kakvo je čvrsto vjerovala da zaslužuje, njezin poziv da se moć koju muzeji imaju iskoristi za ukidanje nepravde i nejednakosti u umjetničkom kontekstu može imati i širi društveni odjek.
Prema riječima urednika publikacije Museum Activism (Routledge, 2019.) Richarda Sandella i Robert R. Janesa, ideja da muzeji mogu koristiti svoje jedinstvene izvore s eksplicitnom namjerom borbe protiv nejednakosti, nepravde i ekološke krize je pred samo desetak godina izazivala otvorenu skepsu i porugu, a želja za ostvarivanjem promjena i izvan muzejskih zidova se smatrala neprimjereno političkom i pristranom. Ukratko, to se smatralo ozbiljnom prijetnjom javnom povjerenju koje su muzeji uživali.
U međuvremenu, raste broj onih koji podupiru rez s dosadašnjim poimanjem uloge i odgovornosti muzeja kao društvenih institucija temeljenih na znanju jer raste i broj onih koji misle da muzeji nisu niti su ikada bili neutralni. Sve je više i onih koji misle kako ne samo da muzeji imaju potencijal oblikovati održivi i pravedniji svijet već im je to i obveza, pri čemu se zagovara zaokret prema aktivističkom, kritičkom i smislenom muzejskom razmišljanju i praksi.
Američki pisac i esejist Adam Gopnik je ispravno uočio kako su muzeji uspješno evoluirali od elitnih kolekcija imperijalne dominacije u obrazovne institucije za javnost do muzeja kao produžene ruke potrošačkog društva, čime su pokazali prilagodljivost i sposobnost transformacije unatoč suštinskoj konzervativnosti. To je važna lekcija jer potvrđuje sposobnost muzeja za učenje i prilagođavanje društvenim okolnostima u kojima se nalaze.
Problem je što je posljednja etapa, koja traje posljednjih nekoliko desetljeća, a u kojoj su muzeji većinski mjesta potrošnje i zabave, zapravo priča o neprestanom ekonomskom rastu koji je jedan od glavnih uzroka ekonomske nejednakosti i ekološke krize kojoj svjedočimo. Stoga, David Korten smatra da čovječanstvo, a time i muzeji, trebaju novu priču jer je postojeća postala previše destruktivna, kako za ljude, tako i za planet. Ta nova priča bi uključivala spoznaju kako je povezanost između pojedinaca, zajednica i okoliša ključ kolektivnoj dobrobiti, a muzeji su ti koji trebaju pomoći u osmišljavanju i stvaranju novog narativa u partnerstvu sa svojom zajednicom. U protivnom, postaju dio problema.
I sveučilišna profesorica muzeologije Suzanne MacLeod smatra da je ustrajnost na neograničenom rastu održavanje privilegirane pozicije elitističkog muzeja i ubrzavanja njegove nerelevantnosti i konačno propasti. Alternativa tome je muzej koji prioritizira ljude, odnose i društvenu održivost, koji nudi kreativna, bogata i smislena iskustva temeljena na različitosti, uključivosti, demokratskoj participaciji i pravednosti. No, to su stanja permanentne nelagode, na koju mnogi još uvijek nisu spremni.
S druge strane, ono što nekoga ili nešto čini vizionarskim i autentičnim jest upravo prihvaćanje takve nelagode, koja tada postaje izvor kreativne vitalnosti. Faith Ringgold je upravo takva umjetnica: ona je stanje nelagode prigrlila i učinila ga svojim saveznikom i vodičem.
No, čak i tada treba imati nevjerojatnu životnu i umjetničku energiju, upornost, a u konačnosti i dugovječnost, kako bi se svjedočilo promjenama paradigmi jer je umjetnica tek ove godine, dakle u 91. godini života, doživjela prvu cjelovitu retrospektivu u rodnom New Yorku. New Museum, gdje je retrospektiva postavljena, donekle je u sjeni poznatijih muzeja na Manhattanu, djelomično i zato što nema klasičan stalni postav i razvikane umjetnine koje privlače široke mase.
Ipak, riječ je o vrlo respektabilnoj umjetničkoj instituciji sa zanimljivom poviješću. Osnovala ga je 1977. kustosica Marcie Tucker kao prvi njujorški muzej posvećen suvremenoj umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata, a pozicionirao se između tradicionalnog muzeja i alternativnog prostora s namjerom da predstavlja živuće neafirmirane umjetnike/ice. Na samom početku je to bila mala galerija smještena na tri lokacije, a selio se još dva puta prije nego je 2007. uselio u zgradu u kojoj je sada trajno smješten.
Prva izložba koju je Tucker postavila u novom muzeju je bila Bad Painting koja se bavila preispitivanjem pojma ukusa, što je samo po sebi anti-elitistička pozicija. Time je odredila smjer kojim će se muzej nastaviti baviti, dajući vidljivost marginaliziranim i prigušenim glasovima, pa je primjerice već 1982. postavljena pionirska izložba koja se bavila estetikom homoseksualnih umjetnika/ica (Extended Sensibilities: Homosexual Presence in Contemporary Art). Muzej se vrlo brzo etablirao i kao mjesto konceptualnih izložbi koje su se bavile postmodernizmom i kritičkom teorijom, a krajem 80-ih proširuje polje istraživanja na film, video, fotografiju i performans, koji postaju dio izložbenog programa.
Krajem devedesetih na čelo muzeja dolazi još uvijek aktualna Lisa Phillips, koja formulira proširenu viziju muzeja koja uključuje kolaborativna partnerstva, platforme za digitalnu umjetnost i otvara prvi muzejski prostor u New Yorku posvećen izložbama novih medija. Lisa Phillips 2002. počinje pregovarati o izgradnji nove zgrade muzeja, što uspješno realizira 2007. godine.
Moj susret sa zgradom muzeja koju su projektirali japanski arhitekti Kazuyo Sejima i Ryue Nishizawa/SANAA je bio poprilično emotivan jer me bijela fasada u kombinaciji s bijelom neonskom instalacijom „blues blood bruise” Glenn Ligona oduševila na prvi pogled. Sama arhitektura je potvrda pozicije muzeja kao fluidne i fleksibilne institucije koja je odraz neprestane promjenjivosti suvremene umjetnosti i društva, pri čemu izmještenost etaža u odnosu na glavnu os slavi tu pomaknutu, iščašenu i nestabilnu poziciju.
Osim izlagačkog i izdavačkog aspekta, New Museum se od samih početaka bavi i edukacijom i muzejskim aktivizmom, pa već 1980. pokreće High School Art Program (HSAP), jedan od najranijih muzejskih edukacijskih programa u SAD-u, kojem je svrha bila povezati tinejdžere s većim rizikom problematičnog ponašanja sa suvremenom umjetnošću. Program je imao multikulturalan i interdisciplinaran pristup u poticanju učenika/ca da istražuju veze između umjetničkih praksi i širih kulturnih i društvenih problema. Godine 2005. ga zamjenjuje inovativni muzejski edukacijski program Global Classroom koji potiče vizualnu pismenost i kritičko mišljenje integrirajući suvremenu umjetnost u školski kurikulum.
Konačno, na mrežnim stranicama muzeja od 2020. može se pronaći dokument u kojem New Museum priznaje svoju odgovornost u sustavnom rasizmu koji prožima američku kulturu te se obvezuje na poduzimanje svega što će donijeti veću rasnu jednakost po pitanju radnih mjesta, vodstva i programa.
Uzevši sve u obzir, gotovo da ne postoji umjetnička institucija koja bi bila adekvatnije mjesto za možda i posljednju veliku retrospektivu Faith Ringgold (r. 1930, Harlem, New York), afroameričku umjetnicu, autoricu, edukatoricu i aktivistkinju.
Izložba pokriva gotovo šest desetljeća njezinog rada, koji je bio obilježen buntovnošću, upornošću, mukotrpnim radom, propitivanjem konvencija i traženjem svog identiteta kao žene i umjetnice. Njezina znatiželja, inovativnost i kreativnost se vide i po lepezi medija u kojima je radila, od slikarstva, „mekane” skulpture i performansa, do grafičkog dizajna, slikovnica za djecu i kombiniranih tehnika od kojih su najpoznatiji njeni prekrivači (quilts), kao i po inzistiranju na figurativnoj i narativnoj umjetnosti usko povezanoj s afroameričkim naslijeđem u vremenima kada je to bilo percipirano prije bio nedostatak nego prednost. Konačno, bavljenjem ženskim ručnim radom i tekstilom je rušila barijere između zanata i visoke umjetnosti.
Iako joj je već i majka Willie Posey imala uspješnu karijeru modne dizajnerice i poticala ju je odmalena na kreativno izražavanje, a otac joj je kupio prvo platno, Faith Ringgold je od prvih dana svog umjetničkog obrazovanja bila suočena s nedovoljnom reprezentacijom svoje kulture i rasnom i spolnom diskriminacijom (nepostojanje afroameričkih nastavnica; nije mogla upisati željeni smjer na fakultetu jer nisu primali žene; bila je jedina crnkinja koja je studirala umjetnost). Obilježena tim iskustvima, uporno je tražila načine na koje može dobiti umjetnički legitimitet unatoč svim preprekama.
Prvu veću retrospektivu je imala u svojim 50-tim godinama, a široj javnosti je postala poznata tek u svojim 60-tima, ponajviše zahvaljujući slikovnici Tar Beach iz 1991. koja je bila sretni spoj autobiografske priče o djetinjstvu u Harlemu i autentičnog likovnog stila. Unatoč tome, u rodnom New Yorku je u posljednjih 40 godina imala samo dvije izložbe, 1984. i 1998., što potvrđuje da je dugo čekala priznanje umjetničkog establišmenta te je većinu svog života djelovala na marginama likovne scene.
Taj dugo očekivani legitimitet je ipak dočekala, pa joj se djela danas nalaze u kolekcijama više od deset muzeja, uključujući Metropolitan, Guggenheim i MOMA-u koja joj je 2016. otkupila ulje na platnu American People Series #20: Die iz 1967., koje je zatim 2019. izloženo uz Picassovu slavnu sliku Gospođice iz Avignona. Reakcije su, očekivano, bile podijeljene, ali sama umjetnica je u više navrata istaknula Picassa kao jednog od umjetničkih uzora, što je i vidljivo iz spomenutog rada koji je evidentno nastao kao reinterpretacija Guernice. Znajući da je Picasso bio inspiriran afričkim maskama, veze su još dublje i složenije: s jedne strane, bijeli umjetnik „genije“ koji koristi ono što danas nazivamo kulturnom aproprijacijom, a s druge strane afroamerička umjetnica koja se još 1960-tih odlučila za veliko platno, figuraciju i politički angažiranu temu o rasnim sukobima. Ne samo da nam to ilustrira njezinu hrabrost i samouvjerenost kao umjetnice, već i vizionarstvo jer je riječ o problemu koju ni danas ne jenjava, a stavljeno uz bok Picassu, njezino platno nimalo ne zaostaje u snazi i sugestivnosti.
Tri kata New Museuma ispunjena s više od sto radova daju dobar pregled njezinog stvaralaštva, počevši od ranih 1960-tih i serije „American People” do serije „French Collection” s početka 1990-tih. Činjenica da nedostaju njeni najraniji radovi (u maniri francuskih impresionista), kao i radovi nastali posljednjih tridesetak godina, pokazuje kako se, unatoč retrospektivnom karakteru, izložba fokusirala na dio opusa koji ima zaokružen konceptualni i politički narativ.
Greškom sam izložbu gledala krenuvši od posljednjih radova, pa sam prvo vidjela svojevrsnu krunu njezine karijere, seriju od 12 oslikanih prekrivača „French Collection” koji su sublimacija čitavog njezinog dotadašnjeg stvaralaštva. Riječima same umjetnice:
„Willia Marie Simone (heroina serije, op.a.) je hrabra, originalna i kreativna žena koja je, za razliku od moje majke, mogla raditi ono što ni jedna afroamerička umjetnica prije nje nije uspjela ni u Parizu ni u Americi. U tom smislu, Willia Marie je moj alter ego. Zbog nje sam morala ponovno ispisati povijest…”
Kronološki obrnut pregled mi je zapravo unio dašak svježine u inače tradicionalan i klasičan izložbeni postav uobičajen za velike retrospektivne izložbe. Ipak, ne mogu se oteti dojmu kako su djela umjetnice kao što je Faith Ringgold, koja je i sama razbijala rodne i rasne, ali i slikarske konvencije paralelno uz aktivistički, nastavnički i spisateljski rad, zasigurno nudila potencijal drugačijeg čitanja i prezentiranja njezinog opusa, koji nije puko linearno izlaganje umjetničkih objekata već zadire dublje u bit umjetničkog i životnog nerva.
Primjerice, Ringgold je umjetnica koja je jedno vrijeme slikala potpuno izbjegavajući bijelu boju kao čin otpora prema sustavnom rasizmu kojem je svjedočila i koja je fokus stavljala na činjenicu potpunog izostajanja crnih žena kao umjetnica. Ona je i umjetnica koja se odvažno i beskompromisno bavila i svojim ropskim nasljeđem (prabaka i pradjed su joj bili oslobođeni robovi) i silovanjem kao ženskim ropskim iskustvom te različitim tretmanom oplakivanja crne i bijele djece. Napravila je i mural za zatvor Rikers nakon što je kroz dijalog sa zatvorenicama pokušala zamisliti njihovu alternativnu stvarnost, pokušavši pokrenuti i likovni edukacijski program za zatvorenice.
Konačno, ona je kroz svoj cjeloživotni aktivistički i pedagoški rad doprinosila društvu i van zidova umjetničkih institucija, a koji je na ovoj izložbi vrlo marginalno i površno adresiran. Naime, muzej koji teži biti aktivistički mora težiti i izlasku van svojih zidova, među ljude i u zajednicu. Uspostava i obrana pozicije temeljene na vrijednostima i etici zajedno s istinskim slušanjem i suradnji s drugima jest bit muzejskog aktivizma.
Koliko sam uspjela popratiti, svi programi vezani za izložbu Faith Ringgold u zgradi muzeja ili virtualno su bili u vidu razgovora o umjetnici i njezinom naslijeđu, uz pokoju radionicu, ali izlaz iz muzejske zone komfora koji bi zadirao u stvarni život van tih zidova je izostao. Inače to i nije tako neobično, ali čudi da je izložba umjetnice čiji sam rad i život priziva inovativan, interdisciplinaran i interaktivan pristup, i to u muzeju koji ima mnoge karakteristike aktivističkog muzeja, toliko neinventivna. Ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je kustoski tim izložbe (Massimiliano Gioni, Gary Carrion-Murayari i Madeline Weisburg) između progresivnog muzeja za zajednicu i tradicionalnog muzeja za publiku ovaj put, nažalost, izabrao ovo drugo.
