U posljednja tri mjeseca, regionalni mainstream mediji rijetko su izvještavali o masovnim biciklističkim prosvjedima u slovenskim gradovima, mjestima i selima. Slovenija se, po početku i u jeku korona pandemije, našla usred promjene vlasti nakon što je bivši premijer Marijan Šarec srušio vlastitu vladu i dao ostavku. Na vlast je, potom, po treći put u svojoj karijeri, došao čelnik Slovenske demokratske stranke Janez Janša, političar izrazito konzervativnih uvjerenja, sklon strogom nadzoru medija, seksističkim ispadima i korupcijskim aferama.
Nije nepoznato da Slovenija ima živu i razvijenu civilno-društvenu scenu. Upravo je suradnja tih organizacija bila ključna za organizaciju ovih prosvjeda i vrlo uspješnu operativu na terenu. O biciklističkim prosvjedima i napetostima u slovenskom javnom prostoru razgovarale smo s antropologinjom, aktivistkinjom i direktoricom organizacije Inštitut 8. Marec, Nikom Kovač.
Biciklistički protuvladini protesti organiziraju se svakog petka navečer već više tjedana u brojnim gradovima i mjestima diljem Slovenije. Na njihovoj pripremi je angažiran velik broj aktivista i aktivistkinja iz neformalnih grupa i nevladinih organizacija. Bicikliralo se čak i u Berlinu, gdje se dio slovenskih državljana solidarizirao s događajima u državi. Možete li ispričati kratku kroniku ovih događaja i onoga što ih je potaknulo?
Epidemija COVID-19 se u Sloveniji poklopila s promjenom vlasti. Novu desnu vladu Janeza Janše smo dobili 13. ožujka, dan poslije proglašenja epidemije. Vlada je praktično odmah promijenila način informiranja javnosti o širenju bolesti: s novinarskih konferencija su nestali stručnjaci, prisutnost novinara nije bila više moguća, a na glavna govornička mjesta su došli političari. Tako je vlast započela s političkim promjenama na vodećim mjestima u važnim državnim institucijama od vojske i policije do Nacionalnog instituta za javno zdravlje, središnje institucije za borbu protiv koronavirusa.
S druge strane, ljudi su brzo osjetili posljedice zaustavljenog javnog života i nametnute karantene: brojni su preko noći izgubili posao, u najvećoj mjeri prekarni i samozaposleni. Zatvorile su se škole, roditelji su pored svog redovnog rada postali i učitelji. Razlike u društvu su se produbile, nejednakosti su se zaoštrile i tako postale vidljivije i očitije.
U svom tom kaosu i nesreći, ministri i državni tajnici su kao jedan od prvih poteza odlučili povećati sebi plaće. Istovremeno su mjere potpora bile prespore i nedovoljne za više od 100 tisuća samozaposlenih koji su uz odredbe i najbolnije osjetili krizu, ali im nije bila pružena nikakva financijska potpora, nije se govorilo o tome kako bi im bilo odgođeno ili čak oprošteno plaćanje doprinosa državi.
Kako su se političari na vlasti očito više fokusirali na preuzimanje moći nego na rješavanje problema, počeli su protesti na prozorima i balkonima koji su se na kraju preselili na bicikle. Sve je to pospješila afera s koruptivnim milijunskim poslovima s nabavkom zaštitnih maski u kojoj su sudjelovali istaknuti državni političari.
Možete li nam predstaviti organizaciju Inštitut 8. Marec? Kada je osnovana, koja su osnovna načela djelovanja i na kojim sve platformama djelujete?
Osnovala sam ga nakon što sam 2015. koordinirala referendumsku kampanju „Čas je ZA!“ za izjednačavanje prava raznospolnih i istospolnih partnerskih zajednica. Desnica je tada sa zakonodavnim referendumom rušila u Skupštini usvojen zakon koji bi osigurao potpunu jednakost istospolnih parova. Referendum smo izgubili, no kampanja je otkrila brojna ograničenja i manjkavosti slovenskog progresivnog i liberalnog civilnog društva koje je bilo usredotočeno na centar i veća mjesta, pa nisu stigli djelovati u manjim mjestima i selima, tj. u velikom dijelu Slovenije. Svrha Inštituta 8. marec je bila rješavati društvene nejednakosti kroz rodnu perspektivu, probiti se kroz balon istomišljenika i pokazati uzroke nejednakosti u slovenskom društvu, uključujući nejednakosti između centra i periferije.
Danas je Inštitut 8. marec skupina snažno povezanih ljudi koji djeluju na volonterskoj bazi. Često kažem da smo poput bika koji odmah krene čim negdje opazi nepravdu i nejednaki tretman. Odlučili smo da naše djelovanje nećemo financirati iz državnih sredstava, zato nismo ovisni ni o kome, ne zaplićemo se u birokratske projekte i neprestano se borimo. Pri tom pazimo jedni na druge i dajemo si priliku da se odmorimo. Svjesni smo da se takav aktivizam temelji na samoiscrpljivanju, koji u kolektivu pokušavamo svesti na najmanju moguću mjeru prihvaćanjem i razumijevanjem.
Surađujemo s ljudima iz cijele Slovenije, veseli nas da nam ljudi vjeruju, znaju da se uvijek mogu pridružiti našoj borbi, pišu nam, kada im se dogodi neka nepravda pomažemo ili zagovaramo da im se pomogne. Solidarnost i želja da se isprave nepravde i nejednakosti velika je među stanovnicima Slovenije.
Inštitut 8. marec je u posljednja dva i pol mjeseca, u jeku korona pandemije, imao i možda svoje najaktivnije razdoblje do sada. Priključuje li vam se na volonterskoj bazi sve više ljudi, kako sve to koordinirate, koji su najveći izazovi?
Za vrijeme korone naše se funkcioniranje uvelike promijenilo. U trenutku izolacije smo odlučili graditi zajednicu. Svakog smo dana slali Pisma iz karantene: odabirali smo zanimljive članke, animacije, predlagali filmove za gledanje i svako pismo bismo zaključili s poezijom. Čitatelja pisama bilo je svakim danom sve više. Neki su nam na njih odgovarali i poručivali da im ona predstavljaju svijetlu točku u danu i dokaz da usprkos tome što nas je virus razdvojio ostajemo zajednica.
Istodobno smo javno skretali pozornost na probleme u društvu, na nedovoljne i kontroverzne poteze vlasti. Pri tom smo se povezivali s najrazličitijim akterima i priskakali u pomoć ako nas je netko molio. Najviše pozornosti smo posvetili pritiscima samozaposlenih, prekarnih, radnicima studentima. U jednom trenutku su nam se obratile samozaposlene majke koje zbog skrbi za malu djecu rade na pola radnog vremena, a država im plaća dodatnu polovicu iznosa za socijalno osiguranje. One se, dakle, iskoristile mogućnost koju im je pružila država, a onda su im vlasti upravo zbog toga pokušale uskratiti tu pomoć. Potrudili smo se da se čuju njihove priče, zahtijevali promjene na sistemskoj razini i vršili pritisak na vladu, da promijeni zakon. U mjesec dana u tome smo i uspjeli. Nismo željeli da u ovom trenutku te obitelji budu gladne, pa smo s humanitarnim društvom Petka za nasmeh organizirali humanitarnu pomoć. Uz pomoć različitih ljudi platili smo račune desecima takvih obitelji. Također smo organizirali pomoć za potrebite radnike studente. Vlasti su odlučile svim studentima dati 150 eura pomoći, bez da istraže njihove stvarne potrebe. Studentu radniku koji je izgubio sve svoje dohotke i koji mora plaćati 400 eura najamnine tih 150 eura nije dovoljna pomoć. Organizirali smo akciju sa studentima i studenticama koji ne trebaju pomoć, da olakšamo onima kojima je ugrožena egzistencija. Tim aktom solidarnosti smo pomogli više od 60 studenata.
Zemlje u regiji iznenadila je brojnost prosvjednika na biciklima, no jesu li oni okupljeni oko istog ili srodnog političko-društvenog cilja i ideja? Koliko su zapravo politički homogeni i može li se reći u čemu se slažu?
Protesti apsolutno nisu homogeni. Protestiraju najrazličitije društvene skupine koje imaju brojne partikularne zahtjeve. Usuđujem se reći da je svim prosvjednicima zajedničko to da im je dosta postojećih odnosa moći u društvu. Zahtijevaju drugačije društvo, ono u kojemu prava nema samo elita, nego i svi mi koji se nalazimo izvan te skupine. Drugi moment koji je prosvjednicima zajednički je obrana slobode izražavanja kao temelja svakog demokratskog društva. Vlast je policiji omogućila provođenje represivnih mjera kojima su sankcionirali slobodu izražavanja. Na primjer: navodni prijestup je postao pisanje političkih parola – „stopala na papiru“ koje su ljudi odlagali pred Državnim zborom u trenutku kada se nismo smjeli javno okupljati, a prije nekoliko tjedana su policajci kažnjavali ljude zbog pisanja parola kredom po asfaltu.
Premda ovi protesti imaju snažnu političku dimenziju, još uvijek ni jedna lijeva politička opcija nije pokušala preuzeti dio zasluga ili odgovornosti za isti. Naprotiv, izbjegnuto je vertikalno i hijerarhijsko vođenje protesta, nevladine organizacije nastupile su zajednički, kolektivno. Zašto vam je to bilo važno?
Protesti su samoorganizirani, dolaze različite nevladine organizacije, pojedinci i pojedinke, umjetnici i umjetnice, anarhističke skupine, a poduprle su ih i neke opozicijske stranke. U Inštitutu 8. marec prije svega želimo da se čuju različiti glasovi, da svoj glas dobiju marginalizirane društvene skupine, da se pokažu sistemski razlozi za rastuću nejednakost u društvu koju je ova kriza još jače izložila i pojačala. Zato ovih dana krećemo u kampanju “Zašto protestiram?” u kojoj ćemo prikupiti priče prosvjednika i prosvjednica i njihove razloge za protest.
U Inštitutu ste bili aktivni i u kampanji #jaztudi u kojoj ste pozivali na javna i osobna svjedočenja o mizoginiji i seksizmu u javnoj i privatnoj sferi. Ova je kampanja formirana kao neka vrsta slovenskog odgovora na kampanje poput #metoo, #pravdazadevojcice ili u Srbiji inicijative Pravda za Mariju Lukić. Koji su bili pozitivni učinci i postignuća ove kampanje?
U Sloveniji akcija #MeToo nije imala spontanog lokalnog odaziva kao u mnogim zemljama svijeta. Oko kampanje #MeToo smo bili u Inštitutu malo rezervirani jer su se u SAD-u u ovom slučaju najviše mogli čuti glasovi najuspješnijih i najpoznatijih glumica. Kampanja je mnogo učinila jer je otvorila javni prostor za raspravu o seksualnom uznemiravanju i nasilju. I kako kaže Alenka Zupančič – razotkrila je strukturu koja omogućava i reproducira seksualno uznemiravanje i nasilje, te ju je zaljuljala i počela preispitivati. A istovremeno je akcija djelovala na polju spektakla i show businessa. Punila je stranice žutog tiska, događaji su se izrazito personalizirali. Nakon razmatranja te teme, u Inštitutu smo stoga odlučili toj temi pristupiti drugačije. Ljude koji su imali iskustva sa seksualnim uznemiravanjem i nasiljem anonimnim obrascem smo zamolili da s nama dijele svoje priče. Željeli smo dobiti svjedočanstva ljudi različitih društvenih i klasnih pozicija, s različitim osobnim iskustvima. Željeli smo priče svih: žena, muškaraca i trans osoba, radnika i umirovljenika, prekarnih i ljudi iz poslovnog svijeta. Očekivali smo da će nam kampanja #jaztudi dati uvid u strukturalna polja na kojima se seksualno nasilje i uznemiravanje događa najčešće i i mehanizme koji ih omogućuju i reproduciraju.
Nakon više od dvije godine od početka kampanje još uvijek primamo svjedočanstva, broj i sadržaj odabranih priča svjedoči o tome da je odluka za odabir anonimnih ispovjedi bila pravilna. Izabrane priče smo analizirali i dobili važan pogled u strukturu koja takvo djelovanje dopušta i reproducira ga. Nije nas iznenadilo da je među žrtvama koje su s nama dijelile svoje priče, velika većina žena i da je njih polovica u tom trenutku bila maloljetna. Seksualno uznemiravanje i nasilje, naime, generiraju odnosi društvene moći u kojima su žrtve nasilja u izrazito podređenom položaju. Žrtve dolaze iz različitih krajeva Slovenije i različite su dobi. Njihove priče ukazuju nam da je u Sloveniji seksualno uznemiravanje i nasilje rašireno. O njemu se ne govori, a događa se u prostorima koje vidimo kao sigurne. Žrtva je obično poznaje počinitelja i iz njegovog je užeg društvenog kruga. Očevici takvih događaja, umjesto da žrtvi pomognu, često ostaju tihi. Također, kada žrtve skupe hrabrost da prijave takvo nasilje, često imaju loša iskustva u parničnom postupku. Brojne osobe su svoju priču podijelile prvi put, nakon desetljeća šutnje, i u sebi imaju pozitivnu želju, da se to ne više nikome ne dogodi.
A osvještavanje nije dovoljno, treba promijeniti zakone i postupke, na način da štite i pomažu žrtvama. Mijenjati treba i društvenu strukturu koja uznemiravanje i nasilje omogućuje. Stoga smo, nakon što je presuda koparskog suda izašla na vidjelo, u kojemu je počinitelj zločina silovanja oslobođen, budući da je žrtva spavala za vrijeme nasilnog čina, mi u Inštitutu odlučili da se zakon sa zastarjelom definicijom silovanja, po kojemu se silovanje izvršava silom ili fizičkom prijetnjom, a žrtva mu se mora aktivno oduprijeti, mora promijeniti. Peticiju za redefiniciju kaznenog djela silovanja po modelu JA POMENI JA je potpisalo više od 5000 ljudi. Ministrica za pravosuđe je poziv prepoznala, deklarativno ga poduprla i obećala promjene. Ona je mnogo govorila o važnosti takve promjene u medijima i u to ime je formirala skupinu, sastavljenu iz nevladinih organizacija. Prolazili su dani i mjeseci, prošla je godina, ali konkretnog prijedloga nismo vidjeli. Iako u društvu postoji konsenzus da se promjene moraju dogoditi, zakoni ostaju nepromijenjeni. Ministrica više nije na toj funkciji, ali mi ćemo ustrajati na našem zahtjevu.
Od 160 prijava spolnog uznemiravanja, njih 15% dogodilo se na radnom mjestu, stoga ste upozorili na snažnu povezanost različitih oblika rodne diskriminacije i radnih prava žena. Jesu li i na koji način slovenske žene zaštićene od raznih oblika diskriminacije na radnom mjestu i koje zakone bi trebalo popraviti ili donijeti da bi njihov položaj na tržištu rada bio ravnopravniji?
Iako bi u Sloveniji pred zakonom svi trebali biti jednaki, a imamo i dovoljno antidiskriminacijskog zakonodavstva, svakodnevno smo svjedoci društvenih nejednakosti na svim područjima, u prvom redu socijalnih i ekonomskih. Komparativno i statistički gledano Slovenija visoko kotira u pogledu ravnopravnosti među spolovima, međutim – detaljna analiza stanja i neformalnih praksi brzo pokazuju velik broj tabu tema i nejednakosti. Da ostanem na polju radnih prava: žene u Sloveniji, iako imaju visoko obrazovanje, teže i kasnije dobivaju redovit posao. Događa se da te na razgovoru za posao pitaju “da li imate ili planirate dijete?”, a čak ako se to pitanje i ne postavi, žene često ne dobiju posao samo zbog mogućnosti porodiljskog dopusta i njege djeteta. Udio nesigurnih zaposlenja žena se povećava, a njihov je položaj u društvu lošiji od onog muškaraca. Čak 27,4% samozaposlenih žena živi ispod granice siromaštva, njihov se broj u posljednjih deset godina praktički udvostručio. Negativni učinci prekarizacije tržišta rada tako više pogađa žene. Međutim, za rješenje ovih problema neće biti dovoljno donijeti još jedan antidiskiriminacijski zakon, već radikalno promijeniti kapitalistički sustav koji produbljuje siromaštvo i nejednakost, pa tako i rodnu nejednakost.
Protiv ste ukidanja dodatka za radnu aktivnost. Zbog čega je on važan za građane i građanke Slovenije?
Priča o ukidanju naknade za radnu aktivnost je prilično kompleksna priča o tome kako centar i desnica vide socijalnu državu i kako se viđenje ovog pojma promijenilo od klasične socijalne države („welfare state“), koja nije klasična socijalna država onda kada pojedinac treba dobiti sredstva za dostojan život u slučaju da se nađe u nevolji, nego je odjednom „workfare state“ u kojoj se socijalna pomoć treba zaraditi.
Prema posljednjim podacima, u Sloveniji 268 000 ljudi živi ispod granice siromaštva, to je već 45 000 više nego prije velike recesije, 45 000 više nego prije prethodne krize, a sada smo već u novoj krizi! Očito je, dakle, da nešto nije u redu, da socijalna država “ne radi” i da “reforme” zakonodavstva napravljene za to vrijeme nisu poboljšale život ljudi. Prošle godine se prethodna vlada odlučila na još jedan, vrlo zanimljiv, neoliberalni eksperiment, da je u jednom danu predlagala dva potpuno suprotna mehanizma za poticanje zapošljavanja. S jedne strane, on potiče najbogatije, dajući im još više novca, naime – usvojena je porezna reforma kojom se povećava prihod najbogatijih. S druge strane, taj zakon uzima novac od najsiromašnijih. Vlada je predlagala da se ukine dodatak za aktivnost, kojim se za 205 eura povisuje novčana socijalna pomoć siromašnim radnicima i njihovim obiteljima. Za ilustraciju, samohrana majka s jednim djetetom koja radi za minimalnu plaću bi dobila 200 eura manje socijalne pomoći.
Iako je dodatak za djelatnost jedan je od mehanizama koji u kombinaciji s preniskim socijalnim naknadama prisiljava ljude da prihvaćaju slabo plaćene poslove i iako na klasični neoliberalni način služi za popunjavanje i subvencioniranje slabo plaćenih poslova, pa sam zato prema njemu kritična, njegovo ukidanje je bilo potpuno nedopustivo. Vlasti nisu poduzimale ništa drugo, osim da uzimaju najsiromašnijima. Ako bi dodatak bio ukinut, bez socijalne pomoći bi ostalo 2 674 odraslih i 1 916 djece, pomoć pa bi se smanjila za 11 110 odraslim i 8 509 djece. Kontinuiranim pritiskom i suradnjom sa širokom mrežom civilnog društva, njegovo ukidanje smo uspjeli spriječiti.
Usprkos masovnim protestima naroda i nevladinih udruga zastupnici su ovih dana usvojili taj štetan zakon. Kakvi alati i strategije vam preostaje u budućoj borbi za prirodu i prirodne resurse?
Inštitut 8. marec se u sklopu akcije Narave ne damo priključio inicijativi Balkan River Defence koja se zauzima za zaštitu vodnih resursa i okoliša. Smatramo da je pristup njima važan za šire društvo. Javni prostor i priroda moraju biti dostupni svima, bez obzira na to gdje žive. Neprestano se moramo truditi da ga zaštitimo. Mi ćemo ih i dalje podržavati u njihovim kampanjama i ako treba, leći ćemo ispred bagera.
Trn ste u oku Janeza Janše, želite prijevremene izbore u Sloveniji, no ako se to ne uspije postići različitim vrstama političkog i građansko-aktivističkog pritiska – koje posljedice možemo očekivati?
U Inštitutu 8. Marec želimo da protesti dovedu do drugačijeg, ravnopravnijeg društvenog uređenja. Za to je potrebno da se promijeni način funkcioniranja svih aktera u društvu.
Ima li u Sloveniji dovoljno kritičkog građanstva za rušenje vlade Janeza Janše?
Protesti su važni jer artikuliraju mogućnost drugačijeg svijeta. Međutim, uvjerena sam da je za izgradnju boljeg društva potrebno puno više od pada vlade Janeza Janše.
Protekle godine ste izdali knjigu Pogumne punce (Hrabre djevojke) u izdanju Mladinske knjige. Tko su žene i djevojke o kojima tamo pišete i po kojem ste kriteriju odabirali?
Prije tri godine sam posjetila sajam knjiga u Frankfurtu. Tamo sam vidjela da su se na policama svjetovnih izdavača počele, po uzoru na knjigu Priče za laku noć za mlade buntovnice, pojavljivati knjige koje pokušavaju približiti živote žena koje su promijenile svoje zajednice i svijet. U Pogumne punce smo željeli uvrstiti priče žena koje nas opominju da treba ustrajati na svome i se boriti za uključivije i pravednije društvo. Prilično sam se ugledala na knjigu Pozabljena polovica u kojoj su sistematično odabrane žene koje su oblikovale povijest, ali povijesne knjige ih prečesto zaboravljaju. Također sam u tekst uvrstila i žene koje bih htjela upoznati, zvati ih na kavu i s njima provesti popodne ili dan. Osobe sam birala zbog njihovih životnih priča, dosega i različitih životnih ishodišta.
Činilo mi se važnim da tekst predstavlja žene koje su živjele u različitim povijesnim, ekonomskim uvjetima i krajevima i koje su se morale suočiti s različitim preprekama, nejednakostima i nepravdama, od borbe protiv segregacije do prava glasa i nadilaženja tradicionalnih društvenih očekivanja o tome što žene mogu, a što ne mogu činiti. Kad čitamo o njima i njihovim životima, lakše je vidjeti gdje smo, što nas ohrabruje i upućuje na potrebu rješavanja nejednakosti i nepravde.
Posljednjih godina u regiji je objavljeno još sličnih projekata: U BiH knjiga – Žene BiH, u Hrvatskoj društvena igra/karte Fierce Women. Jesu li vam i na koji način ovi projekti bili poticajem?
Oba projekta imaju važno mjesto na mom noćnom ormariću. Često posežem za njima kada sam tužna i ne mogu pronaći motivaciju. Oni su svjetlo koje nam pokazuje da u našim borbama imamo mnogo saveznica. Imali su značajan utjecaj na mene u vremenu dok sam pisala knjigu, ali i u drugim bitkama koje vodimo u Inštitutu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
