Znastvenica i stručnjakinja za ljudska prava Ivana Radačić govori o tretmanu ženskih prava unutar domaće pravne struke, odnosu hrvatskog pravosuđa prema nasilju nad ženama te slučaju vlastite diskriminacije unutar sustava: Žene su podređene? Za hrvatsko pravo to je neobjektivan i političan stav
Ivana Radačić dobro je poznata svima na civilnoj sceni koji se bave ljudskim pravima. Studij prava završila je u Zagrebu, a onda se godinama školovala u Britaniji i Americi da bi se s doktoratom na temu međunarodne zaštite ljudskih prava s University College London (UCL) vratila u Hrvatsku. Zaposlena je na Institutu Ivo Pilar, predaje na Mirovnim studijima, Ženskim studijima, Hrvatskim studijima, na poslijediplomskom studiju Pravnog fakulteta u Osijeku, objavljuje radove u cijenjenim međunarodnim pravnim znanstvenim časopisima, pravna je suradnica Centra za mirovne studije… U svakom slučaju, visokokvalificirana osoba sa znanjem i praktičnim međunarodnog iskustvom rada na području ljudskih prava čiji se rad, pak, ne može adekvatno klasificirati u hrvatskoj znanosti.
Naime, još je prije tri godine povjerenstvo Pravnog fakulteta u Zagrebu zaključilo da njeno područje rada ne spada ni u jednu granu prava, a sada se to potvrdilo i odlukom Matičnog odbora za pravo, kojem je Pravni fakultet u Osijeku Ivanu Radačić predložio za izbor u znanstveno zvanje znanstvene suradnice u znanstvenom polju prava, u grani međunarodno pravo, jer ljudska prava nisu prepoznata kao grana prava u Hrvatskoj. Matični odbor nije doveo u pitanje kvalitetu njenih radova, već je zaključio da ne spadaju u međunarodno pravo, mada su neki od njih objavljeni u najcjenjenijim međunarodnim pravnim časopisima. Ivana Radačić je odlučila boriti se za sebe, ali i za druge koji se mogu naći u istoj situaciji, i pokrenut će upravni spor.
“Feminističkim teorijama bi u okviru prava bilo mjesto na katedrama za teoriju prava, ali kod nas se uopće ne radi teorija prava, nikakva, a ne feministička, postkolonijalna ili postmoderna teorija prava. Dok, recimo, kada čitate presude kanadskog Vrhovnog suda vrlo često nailazite na citate feminističkih teoretičarki prava.”
Ono na što slučaj Ivane Radačić upozorava jest zastarjela klasifikacija u znanosti, raskorak između razvoja i pristupa pravu na međunarodnoj i domaćoj razini, diskriminaciju onih koji se ne drže kruto određenih granica između pojedinih grana znanosti, položaj ljudskih prava, pogotovo ženskih, unutar pravne znanosti i uopće način izbora u znanstvena zvanja. O tome smo razgovarali s Ivanom Radačić.
Kako je moguće da pravna znanost u Hrvatskoj ne prepoznaje ljudska prava kao granu znanosti?
– Jako malo ljudi s pravnih fakulteta se bavi tim područjem, pa i u okviru međunarodnog prava, a ni ne postoji katedra za ljudska prava niti ijedan predmet koji se bavi ženskim ljudskim pravima. U Osijeku se na Pravnom fakultetu nešto miče u tom smislu s poslijediplomskim studijem Ljudskih prava i ima mladih ljudi koji su zainteresirani za ljudska prava, no, koliko znam, u Hrvatskoj još nitko nije doktorirao na ljudskim pravima. Jednostavno, nema sustavnog izučavanja te tematike jer nema grane znanosti unutar koje bi to spadalo, a grana neće postojati dok ne bude sve više ljudi koji će se time baviti.
No, ljudskim pravima se u Hrvatskoj civilne udruge i pojedinci bave sad već desetljećima. Zbog čega su onda ljudska prava na margini pravne znanosti: zbog konzervatizma, inercije, birokratskog uma, zastarjelosti sustava…?
– Svega toga po malo, rekla bih. Ključ problema pravnih znanosti u Hrvatskoj je pozitivistički pristup pravu: pravo je samo ono što piše u zakonima, a nitko ne propituje zašto to piše, čiji interesi stoje iza toga, koje su društvene posljedice zakona i bi li nešto trebalo mijenjati. Ljudska prava a priori postavljaju ta pitanja i interdisciplinarna su u smislu da iza njih stoje neke vrijednosti i ideje, društveni pokreti, promjene… A to je za hrvatsko pozitivističko poimanje prava neprihvatljivo i time se, na jedan način, onemogućava društvena promjena.
Jedan od ključnih prigovora Matičnog odbora vašim znanstvenim radovima jest upravo interdisciplinarnost. Zamjerili su vam elemente sociološkog i psihologijskog pristupa u radovima. Koje su posljedice takvog, uskog shvaćanja prava?
– Pravu se kod nas tako ne pristupa, dijelom iz straha, jer ulaziti u druga područja nije lako, a i zbog toga što svatko čuva svoje usko područje rada. Ne gleda se baš blagonaklono ni kada ulazite u nečiju tuđu granu znanosti, a kamoli još da pristupate pravu interdisciplinarno. Već se samim postojanjem znanstvenih grana znanstvenicima jako ograničava područje djelovanja pa je samim tim ulaženje u druga područja neprihvatljivo. Znanstvenici se ovdje nemaju gdje ni naučiti interdisciplinarnosti, propitivanju prava iz pozicije kritičkih teorija. Posljedica je to da nam se pravo svodi na zakon i da se kao znanost vrlo sporo i teško razvija.
Koliko bi vaš rad bio prihvatljiviji da u okviru ljudskih prava niste fokusirani na ženska ljudska prava?
” Ključ problema pravnih znanosti u Hrvatskoj je pozitivistički pristup pravu: pravo je samo ono što piše u zakonima, a nitko ne propituje zašto to piše, čiji interesi stoje iza toga, koje su društvene posljedice zakona i bi li nešto trebalo mijenjati. Ljudska prava a priori postavljaju ta pitanja i interdisciplinarna su u smislu da iza njih stoje neke vrijednosti i ideje, društveni pokreti, promjene… “
– Pretpostavljam da bi bio prihvatljiviji, jer se feministička teorija koju koristim čita kao područje sociologije, a ne prava, iako citiram feminističke teoretičarke prava. A da bismo sagledali neki problem, potrebna je šira perspektiva i teorijski okvir unutar kojega se problem promišlja. Feminističkim teorijama bi u okviru prava bilo mjesto na katedrama za teoriju prava, ali kod nas se uopće ne radi teorija prava, nikakva, a ne feministička, postkolonijalna ili postmoderna teorija prava. Dok, recimo, kada čitate presude kanadskog Vrhovnog suda vrlo često nailazite na citate feminističkih teoretičarki prava. Dodatni je problem i to što sam izvan sustava, što nisam ni na jednom fakultetu pa postoji strah da ću se, ako dobijem izbor u zvanje koje tražim, prijaviti za posao na nekom od pravnih fakulteta. A znamo da su natječaji na fakultetima uglavnom namijenjeni određenim osobama, koliko god da su formalno javni. Praktički vam je jedina šansa da radite na fakultetu ako odmah nakon studija ostanete kod nekoga na katedri kao znanstveni novak. Kasnije to ide jako teško. Tako da su oni koji se akademski žele baviti pravom zapravo osuđeni na pravne fakultete i na formalistički pristup fokusiran isključivo na ono što piše u zakonu.
Može li se takav tretman ženskih ljudskih prava unutar pravne znanosti čitati i kao omalovažavanje i marginalizacija ili se radi o čistom nesnalaženju s novim?
– U svakom se slučaju radi o neshvaćanju, sve drugo što bih rekla bilo bi nagađanje. No ono što znam je da me se diskvalificira kao neobjektivnu i previše političnu ako u svojim radovima krećem iz pozicije podređenosti žena, jer je općeprihvaćen stav da bi pravo trebalo počivati na objektivnosti i nepristranosti.
Bavite se analizom sudske prakse. Kakav je odnos pravosuđa prema ženama žrtvama nasilja?
– Nedavno sam radila analizu sudske prakse u slučajevima silovanja žena i pokazalo se da ima jako puno rodnih predrasuda, nerazumijevanja ženskih iskustava i konteksta u kojem se nasilje dogodilo, opravdavanja nasilja, fokusiranje na žensko ponašanje… Dakle, prisutni su izrazito patrijarhalni stavovi, kako kod odvjetnika koji misle da tako trebaju braniti svoje klijente, o čemu bi se isto dalo raspravljati, tako i kod sudaca i sutkinja, ali i državnog odvjetništva koje bi trebalo braniti žrtve.
Koliko se i u tome ogledava neobrazovanost u području ženskih ljudskih prava?
– Tome je prvenstveno kriva patrijarhalna kultura u kojoj živimo, ali da su pravnici imali priliku čuti negdje kritiku takve prakse, vjerojatno bi bilo pomaka. Međutim, na pravnim fakultetima se ne mogu o tome educirati. Tamo se gotovo uopće ne analizira bilo koja sudska praksa, a suci nisu otvoreni za edukaciju koja dolazi iz civilnog sektora ili nekog tko nije u sustavu znanosti.
Kako su vani tretirana ženska ljudska prava unutar pravne znanosti?
– Također su marginalizirani dio pravne znanosti, zato što je pravo mehanizam koji čuva status quo društva i onda je sve što je „korektivna pravda“ problematično mada je nužno potrebno i pravu i društvu. Ali, ipak, danas nema ni jednog fakulteta u anglosaksonskim zemljama bez nekog kolegija iz ženskih ljudskih prava. Možda nisu svi na tim fakultetima time oduševljeni, ali na to se gleda kao na prednost fakulteta jer jedan dio studenta, pogotovo studentica, zbog toga odluči kod njih studirati. A što se tiče grana znanosti, takve podjele nema u anglosaksonskim zemljama pa možete predavati, na primjer, i kazneno i obiteljsko pravo. Tako se ja bavim međunarodnim ljudskim pravima, ali me zanima i seksualno i obiteljsko nasilje što ulazi i u kazneno i u obiteljsko pravo. Život je previše kompleksan da bismo ga tako stavljali u kućice.
Takav klasifikacijski sustav zapravo tjera znanstvenike da se cijeli život bave istim stvarima na isti način.
– Da, takav sustav onemogućava ikakve promjene, jer sve što već nije klasificirano nekom kućicom, ne postoji i ne možete se time baviti u akademskom okviru. Gdje bismo smjestili nekog tko se bavi postkolonijalnom teorijom prava ili queer teorijom prava? Nema mjesta za takve znanstvenike. No, oni će tražiti svoje mjesto kada se nakon školovanja vani odluče vratiti i onda će se susretati s istim problemima kao ja.
Kako inače ocjenjujete sustav izbora u znanstvena zvanja, ne samo u svjetlu vašeg slučaja?
– Smatram da je problematičan i da bi trebalo dobro razmisliti treba li nam još uvijek takav sustav. Recimo, potpuno je suvišno da Matičin odbor ponovno valorizira objavljene radove. Naravno, treba provjeriti jesu li stvarno objavljeni i gdje, ali čemu ulaženje u njihov sadržaj nakon što su ih već recenzirali stručnjaci za ta područja u relevantnim međunarodnim časopisima i nakon što je stručno povjerenstvo procijenilo da su zadovoljeni kriteriji za izbor u znanstveno zvanje. A poseban problem je netransparentnost odluka. Nisam dobila nikakvo obrazloženje odluke, a ne mogu vidjeti ni zapisnike sjednica Matičinog odbora pa tako ne mogu znati prema kojim kriterijima su procjenjivali moj rad niti jesu li isti kriteriji primjenjivani i na druge kandidate. Ako su sjednice Nacionalnog vijeća za znanost javne, zašto ne bi bile sjednice Matičnog odbora? Kako mogu na upravnom sudu, gdje ću pokrenuti postupak, osporiti njihove argumente ako ne znam koji su? A čak i da taj spor dobijem, moja kandidatura se ponovno vraća na izbor tom istom Matičnom odboru.
