Objavljeno

Hodači za život: zaostali katolibani ili prikriveni feministi?

Foto: VoxFeminae.net / Željka Vučković

Neki dan me u poštanskom sandučiću dočekao letak Hoda za život, a jučer mi je Facebook preporučio članak “Mladi splitski aktivisti inicijative ‘Hod za život’: Nismo zaostali katolibani! Hrvati se boje imati više djece zbog materijalne nesigurnosti, nešto se mora poduzeti!“. Bit će da su kompleksni fejsbučni algoritmi prepoznali da sam “protiv života”, pa su me brže-bolje pokušali preobratiti i vratiti u mene tu nepatvorenu ozarenost i blagost kojom zrače protagonistice i protagonist gore spomenutog članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji.

Priznajem, kada vidim ovako nasmijane mlade ljude koji gordo koračaju u bolju budućnost ispunjenu zaglušujućim plačem stotina i stotina novorođenih Hrvata i Hrvatica, malo sam ljubomorna. Jer biti radosna u ovoj državi, i još hodati u njenu čast, zaista je herojski pothvat na kojeg se mogu odvažiti samo oni intelektualno najneviniji među nama.

“Organizatori hrvatskog Hoda za život kažu da će se ove godine okupiti jer žele osigurati konkretnu pomoć svakoj ženi koja razmišlja o pobačaju iz ekonomskih razloga, neinformiranosti ili pritiska okoline,” piše novinarka. No, ne navodi kakvu konkretnu pomoć će osigurati. Trošenje kalorija šetanjem po gradu? Posjet IKEI prije povratka kući autobusom?

Konkretnost je novinarki, izgleda, omiljena riječ, pa tako u nastavku kaže da hodači “žele da država osigura konkretne mjere za bolje usklađivanje obiteljskog i profesionalnog života”. Ponovo, kakve konkretne mjere, možete li navesti koji konkretni primjer? No, intelektualno nevini se ne zamaraju takvim detaljima, jer da se zamaraju, znali bi da konkretne mjere za usklađivanje obiteljskih i poslovnih obaveza već postoje u hrvatskim zakonima – od Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama, Zakona o radu, Zakona o ravnopravnosti spolova, pa do Zakona o socijalnoj skrbi i Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, itd.

Kad smo već kod predškolskog odgoja, nedavno je u Zagrebu održan prosvjed protiv mobinga u gradskim vrtićima. Pitam se zašto hodači nisu masovno došli podržati prosvjed radnica – naposljetku, te radnice, čiji je posao da skrbe o djeci – našoj najvećoj vrijednosti – godinama su trpjele zlostavljanje od strane ravnatelja/ica i uprave, a mnoge od njih su i same majke. Sigurna sam da bi im konkretna pomoć i solidarnost puno značile.

Sugovornica i hodačica Anamarija pak – pomalo iznenađujuće – propagira feminističke ideje, poput one da bi oba roditelja trebala ravnopravno koristiti rodiljni i roditeljski dopust. “Trebamo se boriti za veća prava žena prilikom samog zapošljavanja, u 21. stoljeću dobivamo otkaz jer nosimo dar života u sebi?! Pa tko onda ne bi hodao za život?,” pita se ova gorljiva, neočekivana feministkinja. Nažalost, Anamarija, hodanje nema učinka na zapošljavanje žena. To je moderna znanost dokazala.

Hodačica Marija pak ne dijeli sasvim Anamarijine feminističke stavove. “Poznajem mnogo mladih djevojaka i žena koje bi se posvetile obitelji ‘full time’ kada bi takva odluka naišla na financijsku i svaku drugu podršku od državnog vrha pa naniže,” otkriva nam, dodajući da Hodom želi “skrenuti pozornost upravo na pružanje mogućnosti svakoj ženi da odabere želi li ići raditi ili ostati doma bez straha hoće li njezina odluka ugroziti obiteljsku egzistenciju.”

Slažem se da žena mora moći donositi odluke o svom životu, ali mi se čini da postoji neslaganje unutar hodačkog pokreta po ovom pitanju. Dok se Anamarija zalaže za usklađivanje obiteljskih i poslovnih obaveza, Marija bi taj problem riješila tako da jednostavno odstrani poslovne obaveze za žene, pa onda neće više biti potrebe za usklađivanjem.

No, opet smo ostali uskraćeni za konkretan prijedlog kakvu točno podršku traži “od državnog vrha pa naniže” i kako bi se osiguralo da žena ne mora brinuti o obiteljskoj egzistenciji u slučaju da se povuče s tržišta rada. Kako ja to vidim, ili muškarac mora zarađivati za cijelu obitelj, ili država mora ženama koje odluče biti ‘full time’ majke i domaćice isplaćivati plaću za taj rad (što je, uostalom, bio i jedan od zahtjeva feministkinja drugog vala). Takav revolucionarni potez u Gradu Zagrebu već je napravio Milan Bandić kada je prošle godine uveo novčanu pomoć za majke odgojiteljice (pardon, roditelje odgojitelje, kako je kasnije preimenovana).

Činjenica da Marija nije feministkinja poput Anamarije vidljiva je i iz njene izjave da je “ženska želja za ravnopravnošću i dokazivanjem da možemo sve što i muškarci dovela do toga da radimo po najmanje osam sati dnevno.” Zapravo, žene rade puno više od osam sati dnevno jer uz posao svakodnevno obavljaju i većinu kućanskih obaveza (no, pranje WC-a je rad iz ljubavi i samim time nije pravi rad, nego užitak svake žene). Također, Marija, mislim da si zamijenila “žensku želju za ravnopravnošću” s kapitalizmom.

Marija je jako sumnjičava prema nasljeđu feminizma te se pita što je nama naša borba dala. “Žene danas imaju puno više prilika i mogućnosti negoli su imale prije, ali nisam sigurna jesu li im iste te prilike i mogućnosti donijele dobra kojima su se nadale.” Ah, taj teror izbora! Ali ozbiljno, Marija, pa te prilike su nam npr. donijele mogućnost da kao žene dajemo izjave u medijima (baš kao što to ti činiš), ili da hodamo javnim prostorom, ili da glasamo, ili da budemo u poziciji odabrati želimo li raditi ili biti doma i skrbiti o djeci.

Kako bi članak ipak dobio na težini, jedan od odabranih sugovornika je muškarac, hodač Tomislav, koji želi “ostati živjeti u svojoj domovini, tu podizati djecu i donijeti radost svom narodu” unatoč tome što je u njegovom životu bilo raznih iskušenja, npr. primamljiva ponuda da radi u Švicarskoj, gdje je “odlična plaća, uređena država, nema birokracije…” Nažalost, ja nisam bila u sličnom iskušenju budući da mi nitko nije ponudio posao u Švicarskoj, a o mirovini mogu samo sanjati. 

Pitam se zašto ovi ljudi hodaju za domovinu koja nije uređena, u kojoj su plaće mizerne, a birokracija je samoj sebi svrha? Hodati za život samo po sebi ne znači apsolutno ništa. Zašto ne hodaju, na primjer, za bolju zdravstvenu zaštitu? Ako im je stalo do fertilnih žena, zašto ne hodaju za to da se na pregled ginekologa ne mora čekati par tjedana, a na ultrazvuk dojki nekoliko mjeseci? Kada svi doktori odu iz zemlje, tko će porađati svu tu silnu djecu? Zašto hodati za državu koja ne mari ni za živote ni za obitelji svojih građana? Ali, to je valjda jedna od onih stvari koje samo intelektualno nevini mogu spoznati.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano