Ako pogledamo povijesnu putanju braka, vidjeti ćemo da se kroz desetljeća značajno promijenio, od financijske transakcije do one romantične kakvu danas poznajemo. Bilo bi naivno misliti da se velike promjene neće nastaviti i u godinama koje dolaze.
Razmišljajući o saslušanjima Vrhovnog suda koji ovih dana odlučuje o DOMA-i (Defense of Marriage Act), odnosno pravu na brak za istospolne parove, počela sam razmišljati i o tome kako bi budućnost braka mogla izgledati. Zapitala sam se bi li istospolne zajednice mogle otvoriti tu instituciju prema još većim izmjenama. Možemo li očekivati da će jednog dana više od 1000 zakonskih beneficija biti dostupno svima bez obzira na bračni status? Bismo li ikada institucionalno razdvojili monogamiju i brak? A dozvolili poligamiju ili grupno roditeljstvo?
Kontaktirala sam Barbaru Risman, znanstvenicu iz Vijeća za suvremene obitelji (CCF) i profesoricu sociologije sa Sveučilišta Illinois, kako bih čula njezina predviđanja. Razgovarale smo o svemu, od monogamije do poligamije, od brakova iz koristi do romanse. Jedna stvar je postala jasna: brak neće iščeznuti.
Kako istospolni brakovi mogu promijeniti instituciju braka?
-Ona se već jest drastično promijenila, što je i otvorilo mogućnost ideje istospolnog braka. Sam brak evoluirao je iz vrlo utilitarne institucije koja nije imala puno veze s ljubavi, seksom, partnerstvom, već je bila u službi prenošenja imovine i proizvodnje dobara, usluga i ljudskog rada u reprodukciji. Dok god je bio definiran na taj tradicionalni način, nismo mogli zamisliti istospolnu verziju te zajednice zato što se ona temeljila na utilitarnoj raspodjeli životnih zaduženja.
Danas brak shvaćamo kao pronalaženje srodne duše, udaju za najboljeg prijatelja, životnog partnera. Tek kada se pojavila ideja da je brak vezan uz ono što je dobro za nas i što predstavlja društveno-emocionalni sustav podrške, mogli smo zamisliti da je prava osoba za nas ona koju sami odaberemo, zanemarujući druge kriterije poput spola ili genitalija.
Što možemo očekivati u budućnosti po pitanju promjena u konceptu braka? Kakva su vaša predviđanja?
-Mislim da smo u osnovi napravili pomak u značenju braka. Sve ćemo ga više percipirati kao nešto prema čemu težimo i za što radimo: u jednom trenutku u životu spoznate da ste postigli dovoljno da možete stupiti u brak. To je vidljivo iz povećanja dobne granice stupanja u brak, za koju predviđam da će nastaviti rasti. Ideja da je brak nešto što postižemo tek kada imamo stabilan život i dohodak relativno je nova. Mislim da će se taj osjećaj samo pojačavati, i to za ljude hetero- i homoseksualne orijentacije.
Isto tako, uvijek će biti ljudi koji ne žele biti u braku. Nadam se da će Vrhovni sud shvatiti to kao pitanje građanskih prava, da svi imaju pravo na brak, no to treba razlikovati od normativnog pristupa da bi svi trebali biti u braku. To bi bio veliki korak unatrag. Pravo na brak vrlo je različito od stvaranja društva u kojem ljudi osjećaju pritisak da se udaju/ožene.
Jedan dio LGBT aktivista smatra da bismo se umjesto fokusiranja na pravo na brak trebali fokusirati na ispravljanje određenih društvenih nepravdi. Postoji li realna alternativa braku koja daje slične povlastice, ali se ne zasniva na romantičnom statusu? Nešto što je više uključivo prema različitim konceptima obitelji i ljubavi?
Kako se krećemo prema modernim društvima u kojima povezanost sa širom obitelji i jasna podjela rada nisu nužni, tako odnosi općenito postaju više bazirani na vlastitom odabiru. Mislim da se više nikad nećemo vratiti na intimne odnose koji se ne temelje na kvaliteti i slobodnom izboru.
To je odlično pitanje. Ako Vrhovni sud odobri bračnu ravnopravnost, biti će zanimljivo vidjeti da li će kategorija vanbračne zajednice i dalje ostati aktualna. U nekim europskim društvima možete birati između vanbračne zajednice i braka. Bez obzira da li postoje drugi načini sklapanja pravnih odnosa između ljudi, to je kreativni misaoni proces koji, čini se, predstavlja idući korak. Bitnije je osigurati da ljudi imaju pristup osnovnom zdravstvenom osiguranju, bez obzira da li su u braku ili ne.
Kao što ste ranije istaknuli, brak se nije uvijek temeljio na ljubavi. Očekuje li nas zaokret prema nečemu drugome, recimo, su-roditeljstvu?
Ne bih rekla. Oslanjam se na rad Stephanie Coontz, koja se u svojoj knjizi Marriage: A History bavi time kako se brak mijenjao kroz vrijeme. Kako se krećemo prema modernim društvima u kojima povezanost sa širom obitelji i jasna podjela rada nisu nužni, tako odnosi općenito postaju više bazirani na vlastitom odabiru. Mislim da se više nikad nećemo vratiti na intimne odnose koji se ne temelje na kvaliteti i slobodnom izboru. Dovoljno smo napredovali po pitanju heteroseksualnih odnosa u kojima žene više nisu financijski ovisne o muškarcima, a sada težimo vezama koje će nas obogatiti na osobnoj razini.
Konzervativci strahuju da će, ako gej brakovi budu legalizirani, poligamija biti sljedeća. Da li bi to bilo toliko loše – dozvoliti određene vrste grupnog braka i roditeljstva?
Nemam normativni argument o tome da li je to dobro ili loše. Kroz povijest je bilo puno poligamnih društava, a naše to nije. Ona su općenito bila prilično seksistička – ne mislim da je to inherentno poliamoriji, ali s druge strane, mi smo društvo s visokom ali stabilnom stopom razvoda i visokom stopom djece koja odrastaju s jednim roditeljem. Činjenica jest da prekidi nepovoljno utječu na razvoj djeteta, bez obzira da li su roditelji oženjeni ili nisu. Čini mi se da je vjerojatnost da će djeca doživjeti prekide veća u slučaju višestrukih parova roditelja. No, to ne govori ništa o odraslima i njihovim međusobnim odnosima.
Posljednjih desetljeća došlo je do labavljenja stavova prema monogamiji. Hoćemo li ikada institucionalno razdvojiti seksualnu monogamiju od braka?
Nema podataka koji pokazuju da ljudi smatraju da bi brak trebao biti manje monogaman nego prije 10 godina. Ono što je jasno uočljivo je da je „serijska monogamija“ postala norma u našem društvu. Ljudi imaju partnera, brak, raskid braka, skupa žive, ponovo stupaju u brak... Iako nitko neće reći da vjeruje u serijsku monogamiju, tako se ponašamo u praksi.
Prema postojećim istraživanjima, znamo li da li je brak zapravo dobar za pojedince i za društvo? Ima li država opravdani interes u promicanju braka?
To je dobro pitanje. Očito, brak je pravni ugovor između dvoje ljudi, stoga država vjeruje da je odgovorna za nadgledanje veza. Naposljetku, to je ono što brak jest: ugovor koji određuje vaša prava i vaše obaveze koje nemate prema drugim ljudima.
Država je u posljednjih 20 godina na različite načine i kroz različite programe promicala brak. Pitanje je: da li ti projekti djeluju? Nema puno indikacija da promicanje braka stimulira brak ili nižu stopu razvoda. Promicanje braka nije omogućilo samohranim majkama da odbiju socijalnu pomoć jer su pronašle muškarce koji će ih uzdržavati, što je na neki način cilj takvih programa. Nemamo dokaza da poticanje samohranih majki na udaju za muškarca koji nije otac njihova djeteta ima pozitivan učinak na samu djecu.
Znači li to da promjene koje očekujete u bliskoj budućnosti nisu vezane uz brak, već uz broj ljudi koji se odlučuju na brak i dob u kojoj to čine?
Mislim da će se dobna granica stupanja u brak nastaviti povećavati. Mislim da će postotak ljudi koji se odlučuju na brak uključivati gej i heteroseksualnu populaciju. Ali ne mislim da će legalnost istospolnog braka promijeniti način na koji heteroseksualni brakovi funkcioniraju. Također mislim da će gej parovi stvarati vlastite oblike braka.
Amerikanci i dalje govore da žele brak; nisu odbacili tu instituciju. Kada su nesretni u braku, nesretni su zbog partnera, a ne zbog same institucije. Nezadovoljstvo brakom ne dovodi do njegovog odbacivanja, upravo suprotno. Više ljudi ga želi, a žele i pravo na izlazak iz njega ako su nesretni, ali ne žele ukinuti instituciju.
Izvor: Salon
Prevela i prilagodila: Tihana Bertek
