Treći tekst u sklopu projekta “Tabui sudjelovanja muškaraca u pitanjima od važnosti za rodnu ravnopravnost” (prva dva možete pročitati ovdje i ovdje) predvidio je predstavljanje osoba iz javnog života u Hrvatskoj čiji su rad i karijera neodvojivi od pitanja rodne ravnopravnosti ili koji blisko surađuju/rade unutar rodnih inicijativa. Razmišljajući s kim bih razgovarao, fokus mi se jako brzo usmjerio na tri sugovornika, od kojih svaki dolazi iz drugačije “branše” zagovaranja ravnopravnosti.
Prvi intervju kojeg objavljujemo onaj je s Goranom Selancem, zamjenikom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji je kao predstavnik tog ureda uz samu pravobraniteljicu Višnju Ljubičić, jedan od najvidljivijih i aktivnijih muškaraca unutar državnih institucija koje se bave rodnom ravnopravnošću. Predstaviti Gorana Selanca (u zapravo jednom od rijetkih medijskih istupa ove forme) učinilo se zbog toga već u startu logičnim izborom.
Unutar ove kraće serije intervjua narednih dana čitat ćete i onaj s Ivanom Kraljem, ravnateljem Festivala novog cirkusa i Male performerske scene koji već godinama produciraju inovativne i queer sadržaje u kulturi. Ivana Kralja polu-poslovno poznajem već nekoliko godina, te mi se upravo zbog specifičnosti sadržaja koje producira nametnuo kao idealan sugovornik.
Za kraj, razgovarao sam i s Amirom Hodžićem, aktivistom koji zaslužuje biti predstavljen zbog dugogodišnjeg angažmana na rodnim pitanjima u suradnji s nizom udruga civilnog društva.
Sugovornici su birani prema kriteriju različitosti njihova angažmana i profesionalnih života, te vjerujem da svakom mladom muškarcu mogu poslužiti kao pozitivan uzor i inspiracija.
Goran Selanec rođen je u Zagrebu gdje je završio Pravni fakultet na kojem je niz godina predavao Europsko javno pravo. Svoju specijalizaciju u području prava jednakosti i antidiskriminacije ostvario je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je magistrirao i doktorirao na University of Michigan Law School. Niz godina bavi se pravom jednakosti, a primarno područje interesa mu je jednakost spolova u pravnom poretku Europske Unije. Zamjenik je Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova od početka 2012. godine.
Ekonomske krize često su plodno tlo za jačanje nacionalizma i uskraćivanja ljudskih prava, a negativan trend posljednjih godina prati i Hrvatsku: od tzv. Milinovićevog zakona prošle Vlade do nedavnog referenduma o braku ili čak trenutne inicijative za zabranu pobačaja. Smatrate li da Hrvatska nazaduje na području rodne ravnopravnosti? Kako biste ocijenili položaj žena u Hrvatskoj danas: politički, društveno, radno, obiteljski?
Ono što se trenutno događa kod nas je nešto što se može pratiti i drugdje. Kada je vrijeme krize, prvi koji uvijek plaćaju inicijalnu cijenu, bilo ekonomski, emocionalno ili politički, su slabije i tradicionalno podzastupljene društvene skupine. Na njihovom vrhu kao kvalitativno podređena skupina nalaze se žene. Kada imate tako veliku skupinu u brojčanom smislu nekom može zvučati bespredmetno govoriti o društvenoj podređenosti. No, kada položaj ocjenjujete sa kvalitativnog aspekta; kada uzmete u obzir povijest kroz koju možemo pratiti nepovoljan položaj na tržištu rada, obiteljsko nasilje, rodno uvjetovanu percepciju u javnosti koju stvaraju mediji koji ženske teme predstavljaju prvenstveno kroz seksualizaciju ženskog tijela, žene možemo opisati kao tradicionalno podređenu društvenu skupinu.
Nikako time ne želim reći da su žene bespomoćne. No, ne može se ignorirati činjenica da se susreću s nizom prepreka s kojima se ne susreće prosječan muškarac. Spomenuli ste ekonomsku krizu, u ekonomskoj krizi žene prve plaćaju. Poslovi koje obavljaju gube na tržišnoj vrijednosti te se ne raspravlja o učincima za žene koje su načelno u nepovoljnoj pregovaračkoj poziciji pred poslodavcima. Isto je i u obitelji. Kriza donosi frustraciju, a muškarci tu frustraciju često znaju iskaljivati psihički i fizički zbog toga što ne mogu ispunjavati svoju društvenu ulogu. Isto je i s medijima: u doba krize traže se laganije teme jer je o ozbiljnijima teže razgovarati.
Ako govorimo o etničkim, dobnim i drugim podređenim skupinama, nema toliko sličnosti kao kada komparativno gledamo status žena u svijetu. Pitanje jednakosti spolova kao odraz načela jednakosti je stoga specifičnije. Komparativno gledajući, postoji puno više sličnih podataka u vrlo različitim društvima koji, bez obzira na specifičnosti nekog društva, ukazuju na sličan tradicionalno nepovoljniji položaj žena kao društvene skupine. Razmislite, u razdobljima ekonomske krize uvijek vam se pojave slične teme vezane uz žene i njihov društveni položaj. Na primjer, pitanje pobačaja je jedna od takvih tema s ideološkim i emotivnim nabojem, koja se u razdobljima krize ne povlači samo u Hrvatskoj. Taj trend se može znanstveno pratiti i prije osvještenosti koju su donjeli prvi valovi feminizma.
Koji izazovi Hrvatsku očekuju sada nakon ulaska u EU na području rodne ravnopravnosti? Postoji li prostor za poboljšanje trenutnih modela zaštite?
Trenutnih izazova nema, oni su uvijek isti. Mi koji se bavimo ovim područjem govorimo o stvarnoj jednakosti. Na papiru sve naizgled štima, sva jamstva propisana zakonom su dobra, ali ne pričamo o tome jesu li dovoljna. Jesu li ih naši sudovi sposobni primjenjivati? Koliko je zaštita pristupačna građankama i građanima? Imaju li ljudi povjerenja u institucije?
Model koji postoji zajednički je u čitavoj Europi. Bio je izuzetno učinkovit u početnoj fazi kada su se uklanjale velike nejednakosti očigledne diskriminacije. Sada smo u fazi kada se susrećemo sa strukturalnom diskriminacijom. Ovaj model sa svim antidiskriminacijskim jamstvima koje imamo na papiru nas neće dovesti do cilja. Nije ključ niti u političkim odlukama, jer one primarno odražavaju potražnju koja postoji među glasačima. Kada se razvije potražnja politika će reagirati ponudom, a za razvoj potražnje ključna je tvrdoglava aktivnost civilnog društva koje prepoznaje probleme i sustavno radi na osvještavanju.
Ovakve stvari, progres, ne dolaze kroz kratkoročne planove već postepenim razvojem. Koliko god zvučalo depresivno, taj proces traje. Treba strpljivo čekati priliku da se stvori podloga na kojoj će zaživjeti priča o iskoraku naprijed, kao 70-ih po pitanju feminizma i ženskih prava ili 60-ih po pitanju rasnih pitanja te sada jednakosti LGBTIQ osoba. Radi se o milijunima malih koraka koje su pojedinci radili kroz dugo razdoblje.
Kada ste shvatili da vas zanimaju rodna pitanja, prvi put prvi put prepoznali neravnopravnost spolova te koliko vam je formalno obrazovanje pomoglo u formiranju tih stavova?
To me svi pitaju. Catharine MacKinnon sasjekla me pred 150 kolegica i kolega na predavanju iz predmeta “Sex Equality” koji sam pohađao tijekom magisterskog studija Sveučilišta u Michiganu. U trenutku kada se postavilo pitanje koje su institucije u društvu najpogodnije za rješavanje problema nejednakosti spolova, moj je klasični odgovor kao nekoga tko je završio studij prava u Hrvatskoj i kojeg je ova okolina oblikovala, bio da djecu treba od najranije dobi educirati. Nju je to jako iziritiralo što mi je rekla u lice pred kolegama, i istaknula frustraciju takvim, citiram, “klasičnim liberalnim stavovima” koje mnogi ponavljaju kao papige iako stvarna promjena izostaje.
Mislim da sam se tog dana definitivno odlučio baviti ovom temom. Ne zato što sam se prosvijetlio i baš tada spoznao da su žene i muškarci neravnopravni, nego zato što volim svoju profesiju a pitanje jednakosti je nešto najizazovnije čime se pravnik može baviti. MacKinnon mi je kasnije postala mentorica na magisteriju i doktoratu. Uistinu morate vidjeti materijale koje koristi u predavanjima i samu nju u akciji.
Kasnije sam kroz neke razgovore i samopropitkivanja došao do zaključka da sam, okružen jakim ženama poput moje majke ili sestara, postao osjetljiviji na ova pitanja. Moja majka bavi se dominantno muškom profesijom – inženjerka je građevine. Sjećam se situacija kada svoje profesionalne ciljeve nije uspijela ostvariti dok su njeni muški kolege napredovali. Stekao sam senzibilnost, uvjerenje da ženama treba više energije da dođu do ciljeva do kojih je muškarcima jednostavnije doći.
Primjer ste muškarca koji se izjednačio sa ženama u borbi za ravnopravnost. Jeste li se ikada osjećali diskriminirano zbog posla kojim se bavite?
Izuzetno je korisno da postoje muškarci koji se bave ovom temom. Oni koji ne razumiju, gledaju na moj angažman sa čuđenjem, uz puno predrasuda i stereotipa. Što se tiče percepcije žena, znao sam naići na skepticizam po pitanju toga mogu li razumjeti njihovu poziciju, pa i obrambeni stav od muškarca koji želi oduzeti nešto čime se žene bave. To su legitimni stavovi. Ja kao muškarac koji je svjestan svojih društvenih privilegija, morao sam se potruditi steći povjerenje. To što sam muškarac ne znači da ne mogu empatijski sagledavati stvari iz društvene perspektive koju imaju žene.
Biste li rekli za sebe da ste feminist?
Kao muškarac koji razumije što je feminizam vjerujem da ne bi bilo u redu reći da sam feminist, ali ne zbog toga što mi to netko brani ili ja to ne želim. Vjerujem da je to nešto što morate zaraditi. Dakle, to mi mogu reći kolegice koje se time bave. Kao muškarac još uvijek uživam određeni i značajni broj olakšica u društvu. Iako razumijem priču i dijelim ciljeve feminizma, nemam to osobno iskustvo položaja žene koje samo empatično doživljavam.
Kako biste opisali razvoj LGBT prava u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina: može li Hrvatska po tom pitanju biti uzor zemljama u regiji?
U regiji svakako, ali kada nas se smjesti u širi kontekst, ne predstavljamo klasični model ostvarenja prava. On je ovaj koji sam opisao prethodno i trajao je desetljećima. U vrijeme kada sam ja odrastao nije se moglo o tome raspravljati kao što se raspravlja danas, čak ni u 90-ima kada je krenula demokratizacija. Hrvatska ima relativno brz napredak koji je posebno vidljiv u zadnjih desetak godina, a ključnu je ulogu tu odigrao NGO sektor. Udruge su se organizirale na moderan način na koji to čine udruge civilnog društva u zrelijim demokratskim okruženjima, te se uključile u val europskih integracija koji je otvorio prostor u smislu zaštite te financijske i druge potpore.
Došli smo do trenutka kada ćemo imati model zaštite ove skupine građanki i građana, koji ne samo da je uobičajen u zrelim demokratskim državama, nego čak i pripada progresivnoj skupini među njima. Za prosječnog čovjeka ovo je jako dug period, prošle su generacije koje nisu imale danas ostvarena prava. Međutim, kada uzmemo u obzir proces i sve što treba napraviti da se razbiju inherentne diskriminacijske barijere usađene u genetski kod društva, zaključit ćemo da se ovo možda nije desilo jako brzo, ali je dobra odskočna daska za dalje.
Koja je uloga Ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u izradi zakona o životnom partnerstvu? Koliko ste zadovoljni zakonom?
Puno je energije iz ove institucije otišlo da se dođe do tog cilja. Pozvani smo da sudjelujemo u radnoj skupini koja je radila na nacrtu zakona, sudjelovali smo svojim stručnim znanjem te dali komparativnu dimenziju. Uvijek smo inzistirali na standardima koje RH mora poštovati s obzirom na to da je članica međunarodnih organizacija. Mnogi koji su sudjelovali u izradi ovog zakona sami naglašavaju da to što je u zakonu već pravno postoji te je on bio samo usklađivanje.
Iz EU također proizlaze neki zahtjevi, poput kretanja državljana EU. Kada nam dođu bračni drugovi iz Unije, više nemamo izbora nego tretirati ih kao bračne drugove ako ih je neka država tako priznala. Naš parlament može i ne mora izglasati istospolni brak, ali kao dio EU s dužnim povjerenjem i solidarnosti moramo postupati prema ocjenama kolega i kolegica iz tamošnjih parlamenata.
Uvijek je prvi korak zabrana diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije kao osobno pravo (prije njega zakon o ravnopravnosti spolova), drugi korak je formirati određeni oblik kojem država daje priznanje da su istospolne zajednice oblik obiteljskog života, a treći korak kojeg su neki već poduzeli je potpuna bračna jednakost. U različitim državama se to događa na različit način. To je aspekt koji smo donijeli u radnu skupinu, i na njemu inzistirali. Je li se moglo više, možemo kada zakon bude izglasan.
Mislite li da će Zakon zaživjeti? Je li izgledno da neka nova vlast u Hrvatskoj sruši spomenuti Zakon? Možemo li očekivati scenarij kakav se dogodio u Kaliforniji s Prop 8.?
Ja se nadam i blago vjerujem da će zaživjeti u praksi. Ključnu će ulogu opet imati udruge civilnog društva jer su one katalizator koji ima dodir s konkretnim parovima, obiteljskim zajednicama i spomenute im skupine ljudi vjeruju. Što duže ostane na papiru bez da ga ljudi koriste, on će prije umrijeti. U ovom trenutku on nije zamišljen tako da funkcionira na način hoće li netko otići kod matičara. On je zamišljen da funkcionira jer ljudima daje mogućnost da koriste vrlo konkretna prava koja nemaju veze s matičarem.
Ne vjerujem da će biti povučen ako se pojavi politička opcija kojoj on ne odgovara jer postoje posljedice dugoročnog procesa koji je Zakonu prethodio. Zakon je jasan odraz vrednote duboko cijepljene u Ustav, a to je da država treba iskazati dužno poštovanje prema svim društvenim skupinama koje čine to društvo bez obzira na njihova obilježja i vrijednosno opredjeljenje.
Kada jednoj društvenoj skupini kažete da su ispravljene određene nepravičnosti iz prošlosti i stavite ih u jednak položaj sa sugrađanima, ne vidim političkog pragmatizma da se on povuče, niti da bi ijedna od naših političkih opcija to htjela. Ne zaboravimo da je zakon usklađen sa europskim standardima. U toj Europi nisu prisutne stranke samo s jednog ili drugog spektra. Tako da ja taj strah da će doći do povlačenja izglasanog zakona nemam.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
