Treći tekst u sklopu projekta “Tabui sudjelovanja muškaraca u pitanjima od važnosti za rodnu ravnopravnost” (prva dva možete pročitati ovdje i ovdje) predvidio je predstavljanje osoba iz javnog života u Hrvatskoj čiji su rad i karijera neodvojivi od pitanja rodne ravnopravnosti ili koji blisko surađuju/rade unutar rodnih inicijativa. Razmišljajući s kim bih razgovarao, fokus mi se jako brzo usmjerio na tri sugovornika, od kojih svaki dolazi iz drugačije “branše” zagovaranja ravnopravnosti.
Prvi intervju kojeg smo objavili onaj je s Goranom Selancem, zamjenikom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji je kao predstavnik tog ureda uz samu pravobraniteljicu Višnju Ljubičić, jedan od najvidljivijih i aktivnijih muškaraca unutar državnih institucija koje se bave rodnom ravnopravnošću. Razgovarali smo i s Ivanom Kraljem, ravnateljem Festivala novog cirkusa i Male performerske scene koji već godinama produciraju inovativne i queer sadržaje u kulturi.
Za kraj vam donosimo intervju s Amirom Hodžićem, aktivistom koji zaslužuje biti predstavljen zbog dugogodišnjeg angažmana na rodnim pitanjima u suradnji s nizom udruga civilnog društva.
Amir Hodžić radi na pitanjima spola/roda te seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava kroz istraživanja, edukacije i aktivizam. Završio je dodiplomski studij sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te postdiplomski interdisciplinarni program rodnih i kulturalnih studija u Budimpešti. Od 1997. do danas surađivao je s brojnim i različitim organizacijama u Hrvatskoj (Volonterski centar Zagreb, CESI, Centar za mirovne studije, Centar za ženske studije, …) uglavnom kao voditelj raznovrsnih radionica, seminara, treninga na temama rodnih odnosa, seksualnosti te edukacijskog rada s mladima.
Koji je bio tvoj osobni okidač da se baciš u rodno-aktivističke vode? Kada si shvatio da te zanimaju rodna pitanjA? Koliko ti je formalno obrazovanje pomoglo u formiranju stavova?
Na Filozofskom fakultetu nisam stekao dobru podlogu za rad na ovim temama. Treba uzeti u obzir, međutim, da se radi o prvoj polovici devedesetih. Za razvoj svoje aktivističke priče, ali i drugih osobnih pitanja u životu, imao sam privilegiju rodbine koja je živjela u Nizozemskoj kamo sam odlazio svakih nekoliko godina. Iskustvo odmaka od društva u kojem živim mi je pomoglo.
Baš konkretan događaj, po pitanju aktivizma i edukacije, bio je seminar “NeXXt Why Not Work Together” u Budimpešti 1997. koji je trajao tjedan dana i tematizirao neravnopravne rodne odnose u društvu te da li se i na koji se način reproduciraju i u organizacijama civilnog društva. Taj seminar mi je nekako pozicionirao sve što sam do tada imao u glavi: nepovezano doduše i bez želje ili potrebe da nešto u društvu mijenjam. S tim iskustvom vratio sam se u Zagreb te nastavio surađivati s Volonterskim centrom Zagreb preko kojeg sam bio na seminaru. Već 1998. organizirali/e smo prvi seminar u suradnji s B.a.B.e.-ama, na kojem se okuplja zanimljiva ekipa: od Sanje Cesar i Nataše Bijelić (sa kojima kasnije nastavljam surađivati u CESI), do Martine Škrabalo, Vesne Teršelić, Martine Belić, Aleksandara Štulhofera, i drugih…
Spol, rod i seksualnost vrlo brzo su se nametnuli kao područje mog rada. Razvio sam interes za edukaciju o seksualnosti u školama. Postojala je i nikad realizirana ideja da se zaposlim u nekoj srednjoj školi na otoku i vidim je li moguće mijenjati stvari iznutra, kao dio sistema. S udrugom CESI radili smo puno sa srednjoškolskim nastavnicama, i sadržajno i metodološki – na pitanjima interaktivne edukacije. Danas u stotinjak hrvatskih škola rade osobe koje su prošle naše treninge.
Možemo li onda reći da se radi o pionirskom angažmanu na području ostvarenja rodne ravnopravnosti u Hrvatskoj? Kako su izgledala tvoja prva iskustva sa udrugama koje se bave rodnom ravnopravnošću?
Točno. Za taj period važan je bio prostor u Gajevoj gdje je bio ured antiratne kampanje Hrvatske (ARK): tamo su u istom prostoru djelovale CESI, VCZ, Zagrebački anarhistički pokret (ZAP), ZAMIR … U tom prostoru i atmosferi nije bilo neobično da osoba muškog spola pokaže interes za rodna pitanja.
Kada sam se vratio iz Budimpešte krenuli/e smo s organizacijom edukacijskog seminara u Crikvenici, a potom i s radom na publikaciji “Spol i rod pod povećalom”. Radili smo s nastavnicima/cama, ali i srednjoškolcima/cama. Na edukacijama je bilo otprilike 10% osoba muškog spola te smo radili/e pozitivnu diskriminaciju prilikom selekcije.
Koliko je mlađa populacija bila zainteresirana za teme rodna ravnopravnosti. Kako je mladi percipiraju danas?
Sustavno nisam radio s tom populacijom deset godina, od početaka 2000.-ih kada je svima trebalo objašnjavati spol i rod, a od tada se mnogo toga promijenilo. Čim smo radili s nekom većom skupinom, ako su u njoj bila tri dečka bilo je super. Odražavalo je njihov interes. Teme su bile svakodnevne: dosta smo npr. radili na nasilju u adolescentskim vezama.
Zbog čega svijest o rodnoj ravnopravnosti nije urođena, zašto je stalno potrebno ponavljati, educirati?
Činjenica jest da neke osobe imaju koristi od patrijarhata, a njegovim propitkivanjem tu korist gube. To može biti na nivou identiteta, ali i na nivou ekonomsko-političke priče moći. Dublji je nivo binarnost: da dvije skupine nisu jednako vrijedne i da jedna od njih ima veću moć. Binarna spolna i rodna podjela i neravnopravnost jedna je od najdublje ukorijenjenih u ljudskoj psihi. U analizama ljudskog postojanja treba raščlaniti zašto prevladavaju sebičnost i neempatičnost – karakteristike koje dovode do situacije u kojoj se nalazimo.
Je li moguće stvoriti solidarizaciju među muškarcima po pitanju razvijanja odgovornosti i svijesti o rodnoj neravnopravnosti? Zašto se redefiniranje maskuliniteta u očima muškaraca često vidi kao njegov gubitak?
Volio bih da se to može kroz odgoj: u obiteljima i zajednicama. Uz edukaciju je to drugi najjači način. S druge strane je to društvena promjena na individualnoj razini: nikada nije rano ni kasno. Mogu se sjetiti nekoliko razgovora kroz koje su neke osobe muškog spola napravile promjenu na osobnom nivou, meni je to dovoljno. Za sve promjene stavova, što osobniju priču imaš, prije ćeš shvatiti.
Prvo treba utvrditi koja su ponašanja maskulina i zašto ih tako zovemo. Maskulina ponašanja mogu i ne moraju imati veze s osobama muškog spola, ona se percipiraju kao muška su zato što su kod njih dominantna. Zatim treba utvrditi koje karakteristike i ponašanja su vrijedne, ljudske, rodnoravnopravne, zašto su kod osoba muškog spola manje razvijene i manje poticane tijekom odrastanja i jesu li zbog njih izrasli u mačo huligane.
Bi li rekao da si feminist? Što za tebe znači taj termin?
Feministički identitet je na nivou razmišljanja, mogućnosti i želje da vidiš stvari drugačijom perspektivom i van normativnog pogleda. Ujedno, empatičnost i solidarnost na individualnom i aktivističkom nivou. Zatim neka refleksija i spoznaja da živimo u neravnopravnom društvu. Razmišljanje kako metodički i spoznajno ali i osobno nešto promijeniti. U toj nekoj težnji za promjenom i ravnopravnošću vidim da je feminizam najveća identitetska platforma na kojoj ju možemo zagovarati. Ista ravnopravnost može se zagovarati i sa pozicija antikapitalizma, antirasizmma, antisemitizma.
Sva društvena pitanja trebaju uključiti feminističku analizu i kritiku, kao što feminizam u svom djelovanju i promišljanju mora uključiti sve ostale sfere iz društva i mnogostrukost identiteta. Bitno je imati feminističke vrijednosti da se mogu raditi solidarne politike.
Tvoj rad na zdravstvenom odgoju bio je veliki trn u oku Crkve, a unutar župskih zajednica citirani su i distribuirani tvoji “kontroverzni” stavovi. Kako si se osjećao u tom periodu, kao svojevrsni nemesis konzervativne struje u državi?
Bilo je to prvi put da sam postao polu-javna ličnost, i to na naslovnici Jutarnjeg, par dana nakon Božića i u jeku najveće histerije oko zdravstvenog odgoja. Goran Penić koji je radio intervju nije znao da ću završiti na naslovnici, što je bio produkt uređivačke politike. Taj dan nisam išao van, nije mi se dalo slušati niti jednu niti drugu stranu priče. S druge strane, nemam Facebook pa su mi ljudi koje poznajem rekli da se ne zamaram ukoliko ne želim. Već do proslave Nove Godine o tome se govorilo gdje god da sam bio, ali u lokalnom bircu su me častili pićima. Okej je nekako prošlo, intervju je bio odlično složen ali interesantno jest da je sadržaj tog skandala (priručnik “Spol i rod pod povećalom”) bio napisan deset godina ranije.
Možeš li percipirati budućnost u kojoj rodna ravnopravnost svakodnevno i praktično postoji?
Da, ali nakon jedne radikalne revolucije te korjenite i cijele društvene promjene te promjene društvenih struktura: od obitelji do države.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
