Treći tekst u sklopu projekta “Tabui sudjelovanja muškaraca u pitanjima od važnosti za rodnu ravnopravnost” (prva dva možete pročitati ovdje i ovdje) predvidio je predstavljanje osoba iz javnog života u Hrvatskoj čiji su rad i karijera neodvojivi od pitanja rodne ravnopravnosti ili koji blisko surađuju/rade unutar rodnih inicijativa. Razmišljajući s kim bih razgovarao, fokus mi se jako brzo usmjerio na tri sugovornika, od kojih svaki dolazi iz drugačije “branše” zagovaranja ravnopravnosti.
Prvi intervju kojeg smo objavili onaj je s Goranom Selancem, zamjenikom Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, koji je kao predstavnik tog ureda uz samu pravobraniteljicu Višnju Ljubičić, jedan od najvidljivijih i aktivnijih muškaraca unutar državnih institucija koje se bave rodnom ravnopravnošću. Razgovarao sam i s Amirom Hodžićem, aktivistom koji zaslužuje biti predstavljen zbog dugogodišnjeg angažmana na rodnim pitanjima u suradnji s nizom udruga civilnog društva, o čemu ćete moći čitati već sutra.
Za danas smo rezervirali Ivana Kralja, ravnatelja Festivala novog cirkusa i Male performerske scene koji već godinama produciraju inovativne i queer sadržaje u kulturi. Ivana Kralja polu-poslovno poznajem već nekoliko godina, te mi se upravo zbog specifičnosti sadržaja koje producira nametnuo kao idealan sugovornik.
Ivan Kralj programski je voditelj Male performerske scene i Cirkuskog informacijskog centra te ravnatelj Festivala novog cirkusa. “Mala Prsa” već godinama godinama producira inovativne i queer sadržaje: od Freaky Fridayja do Red Rooma ili Bestiaruma, a umjetnici koji propitkuju rod i rodni identitet više su se puta u njihovom programu mogli naći u samostalnim izvedbama. Imaju li ovi sadržaji aktivističko/edukativnu ulogu, je li cirkus diskriminirana izvedbena grana te što je učinio za emancipaciju žena pročitajte niže.
Mogu li aktivizam po pitanju ravnopravnosti spolova i kulturna produkcija ići ruku pod ruku? Imaju li VAŠI PROGRAMI aktivističku i edukativnu komponentu? Kakva je situacija u Hrvatskoj: promišljaju li se kritički dovoljno rod i patrijarhalni sustav domaćim produkcijama?
Ne bih nabrojane programe nazivao ni aktivističkim niti edukativnim. Možda određenom dijelu publike oni jesu edukativni u smislu upoznavanja izvedbenih žanrova koje drugi organizatori zapravo i ne prezentiraju, ali bilo bi pretenciozno tvrditi da su zamišljeni kao brzopotezne javne lekcije ili pokušaji protekcije rodne ravnopravnosti.
Aktivistički i feministički portal prepoznat će kao logično da se za intervju ove tematike obrati meni, a ja ću se s druge strane braniti apsolutnim izostankom ikakve agende doli one koja živi našim aršinom definiranu normalnost. Ne slavimo mi ono što se javno naziva queerom ili netipičnim zato što je to odmak od norme (pa da zbog toga možemo povlačiti i primjerice nekakav alibi ako kvantitativni rezultati brojnosti publike ne premaše zamišljenu normu), nego zato što unutar svih tih raznolikih i raznobojnih prostora pronalazimo sve ono što se upravo UKLAPA u naš sustav normalnosti.
Freaky Friday je primjerice program koji redovito privlači stotine gledatelja iako je riječ o sideshowu, pa mu i samo ime kaže da je riječ o sporednoj vrsti programa koja bi trebala zanimati ograničen broj publike. No pitam se koliko je broj publike zapravo ograničen, a koliko su nam tek društvo i medijska scena zatrovani konstantnim potrebama da podižu ograde između onog što ljude DOISTA interesira i onog što je u njihovu sveznajućem diskursu – margina.
Takve javne i javno proklamirane politike proizvode defetizam, dominantni osjećaj da se u ovoj zemlji ne smiješ i ne trebaš izraziti kakav jesi, nego da su napredne ideje u našim brojnim glavama importirane sa Zapada koji mami sve one zasićene svakodnevnim preskakanjem ograda. S druge strane, i ta ograda između Hrvatske i naprednijeg ili nazadnijeg svijeta također je imaginarna. Ne treba čak ni te osobne migracije promatrati dramatično. Pojam migracija samo je oružje onih koji nas mogu plašiti odumiranjem naše vrste, nacije ili vjerske grupacije, te trovanjem našeg genetskog koda krvnim zrncima koja su došla otamo gdje su trebala ostati.
Osobno, čini mi se, a što ne treba biti točno, da domaći umjetnici preferiraju političku svijest držati na lancu vlastitog dvorišta. U tom se smislu ne razlikuju od drugih građana. Facebook, male oaze obitelji i istomišljenika, sve to jamči da će etiketa neuklopljenog, ako se i dogodi, biti manje bolna i lakše ćemo se od njezinog vrištanja skloniti.
Istinski javno hvatanje u koštac, bez kalkulacija, prepušta se kao privilegija postadolescentima koje još bije žar, nepopravljivim naivcima ili već spomenutim emigrantima. Kao da našem hrvatskom kolektivu odgovaraju okolnosti u kojima se, u tumačenju i pravdanju vlastite nesreće i neispunjenja, imamo na što pozivati i na što ukazivati prstom.
English Gents u hrvatskim trobojnicama
Surađujete li s NGO sektorom koji se bavi isključivo zagovaranjem ravnopravnosti? Jeste li ikada razmišljali da postavite politiku kao jednu od stavki vašeg djelovanja?
Vjerojatno surađujemo. Namjerno biram riječ „vjerojatno“ jer to nije naš fokus. Ako postoji brak od interesa (ili neobavezno druženje iz interesa), onda je to programski interes na specifičnom projektu, a sigurno ne ciljano podizanje transparenta „I ja sam aktivist“.
U djelovanju Male performerske scene (provokativno i samokritično skraćene na Mala prsa) postoji angažman isključivo na pokušaju lobiranja za kulturnu politiku prema umjetničkim sektorima u kojima djelujemo. Sav ostali politički angažman nije ucrtan u viziju djelovanja udruge, s obzirom da umjetnosti kao aktivnosti kojoj je političnost imanentna, ali se manifestira i kroz bezbroj tema i poruka, ne bismo niti mogli osigurati takvu vrstu dosljedne platforme koja bi se bavila baš svime. Možda jednom – kad postanemo politička stranka.
Bi li rekao da je kulturni sektor dominantno muško područje djelovanja? Misliš li da ti je tvoj rodni identitet olakšao ili otežao karijeru?
Ne znam jesu li vršena istraživanja upuštaju li se u interesne/klijentelističke koalicije više muškarci ili žene. Ako bismo govorili o institucijama, i napredovanju u istima, mislim da se u takvom dominantno interesnom okruženju sposobnost „suradnje“ (na način kako „hoćemo li surađivati“ određuje promjenjiva, ali uvijek politička konstanta) ne mjeri nužno hormonski.
Moj rodni identitet i karijera? Ne znam. U kulturi sam si sâm kreirao neki prostor djelovanja i ne vidim nužno da sam u njemu napredovao ili nazadovao u odnosu na neku ženu, ili uopće zbog moje opako raspojasane muškosti. Uostalom, kad ste neplaćeni, posve je nevažno jeste li bolje ili lošije neplaćeni od svojih – kolegica.
Betty Brawn, ”najjača žena na svijetu”
Možeš li nam opisati strukturu i način funkcioniranja vaše organizacije: bi li rekao da vaš tim funkcionira po feminističkim i rodnoravnopravnim principima?
Mala performerska scena je kadrovski mala organizacija volontera i volonterki u kojoj, sasvim sigurno podjela poslova ne funkcionira na rodnoj diskriminaciji, pozitivnoj ili negativnoj. To je zato što niti sama podjela poslova ne funkcionira na način klasičnih organizacija ili produkcijskih menadžmenta. Vjerojatno bi to bila noćna mora svakog stručnjaka za kulturnu produkciju, i neću reći da nije i naša noćna mora. U takvoj organizaciji s puno programa nužna je sposobnost brze prilagodbe često stresnom balansiranju između brojnih obaveza koje izvršavati mogu samo osobe vješte u multitaskingu i sa sličnim „briga me za tuđe kategorizacije“ stavom.
Osoba koja može razlučiti da njezin identitet i samosvijest ne počivaju na tezama kao što su „ja sam arhivist i ne lijepim plakate“, „ja sam dizajnerica i ne dočekujem goste“ ili „ja sam ravnatelj i samo sjedim u prvom redu gledališta“, sasvim sigurno ima i napredni pogled prema rodnoj ravnopravnosti. Ili bilo kojoj ravnopravnosti. Inače bi djelovala ili rušila negdje drugdje.
Koliki je rizik bio pokrenuti ove programe u Zagrebu, s obzirom na svojevrsnu diskriminaciju izvedbenih žanrova kojima se bavite od strane donora?
Rizik pokretanja nedominantnih programa? Pa valjda maksimalan. Što je posve u redu. Cirkuska i srodne umjetnosti kojima se bavimo su od rizika neodvojive. Tko zna gdje bi nam završila kultura da je spremnosti na riskiranje više! Oni koji su u povijesti uspješno riskirali zaobilaženje dominantnih obrazaca bili su nositelji inovacija, i u svakom kulturnom krajoliku ja ću prvi zapljeskati ludo neustrašivima. Riziku zahvaljujemo sav napredak koji uopće konzumiramo. A ako ne riskiraš u umjetnosti, gdje ćeš?
Urednik si knjige “Žene i cirkus” izdane prije nekoliko godina. Koji je bila osobna motivacija da se krenete baviti ovom temom? Jesu li žene unutar cirkuskih umjetnosti, nekad i danas, diskriminirane ili upravo tamo postoji ravnopravnost i rodna fluidnost u prezentaciji? JE li publici, npr. u Red Roomu, i dalje spektakularnije kad se skida žena nego muškarac?
Urednik si knjige Kao i za sve druge festivalske teme i koncepte, i ova je nastala na sustavnom praćenju aktualnih produkcija i procjeni da određeni fenomeni nisu dovoljno prepoznati ili reprezentirani. To se potvrdilo i nakon tog festivala, kada su se počele (ponovno) rađati sveženske skupine, pokretati nove konferencije o ženskom cirkusu i slično. Kažem, ponovno, jer su umjetnice bile iznimno važan, a nedovoljno prepoznati faktor utjecaja u vrijeme rađanja novog cirkusa. Fotografije nekih od tih skupina danas čak nije moguće niti pronaći.
Doslovce su iščezle iz dometa cirkuskih povijesnih čitanki. Pa i teoretičari suvremenog cirkusa koji su tvrdili da „ženski cirkus“ ne postoji, priznali su neobičnost nekih fenomena koji su novovjeki, a to je primjerice i velik interes žena za edukacijom u umjetnosti klaunerije.
Osobno, dakako da mislim da je „ženski cirkus“ konstrukcija, kao što su konstrukcije i sve druge ladice u koje pokušavamo silom utrpati stvari, baš kao i one ograde koje silom podižemo, a o kojima smo ranije govorili. Etiketiranje ovdje nema suhu političku dimenziju, već prvenstveno pokušava skrenuti pozornost na nedovoljno valoriziran resurs ženske participacije u suvremenoj i tradicionalnoj cirkuskoj umjetnosti. Ne samo u kontekstu ženske uloge u razvoju cirkuskoga žanra, nego i u kontekstu uloge cirkuske umjetnosti u razvoju ženskog pitanja uopće.
Točno je upravo da su žene iz cirkuskoga šatora bile primjer rodne ravnopravnosti onda kad muževi svojim „boljim polovicama“ nisu dopuštali da dođu ni do gledališta. Cirkuske žene desotonizirale su bikini koji je na izborima za Miss bio zabranjen, ali su pokazale i besmislenost letenja s jednog trapeza na drugi u haljini do gležnjeva. Odjeća se unutar cirkuskog šatora definirala kao funkcionalni alat, a ne moralno skrovište.
I s brojnim drugim inovacijama cirkus je bistrio poglede na svijet svojih gledatelja, jer je upravo cirkus i u najudaljenije selo donosio – svijet. Dobar dio standarda, kao putujuća industrija zabave, mogao je nametnuti kao normu.
Što se tiče opaske o spektakularnijem „skidanju“ žene u odnosu na skidanje muškarca, nisam siguran da je tome tako. Skidanje je tamo pa i namjerno spektakulizirano, i ne mislim da English Gents koji, nakon što u akrobatskom poletu izgube odijela uz glazbenu podlogu „Moje domovine“, te ostanu u trobojnim gaćicama s hrvatskim grbom na strateškom mjestu, imaju značajnije drukčiju dozu politički intonirane spektakularnosti od neostriptiznog lipsyncinga Empress Stah u kojem pjeva „Glamour Pussy“.
Osim što i jedno i drugo ima istaknutu dozu humora, u političkom kontekstu omekšavaju odnos publike prema tijelu, unutar događaja na kojem se ionako ruše maske. Licemjerno bi bilo nametati cirkuskim umjetnicima manšete i haljine, samo zato što se to uklapa u pojedinu definiciju moralne granice. Kad je riječ o funkcionalnosti i potrebi da se o tijelu i danas puno više govori, moje bi pitanje prije bilo – zašto nemamo daleko više posve golih performera?
Kada si shvatio da te zanimaju rodna pitanja i prvi put prepoznao neravnopravnost spolova? Bi li sebe nazvao feministom i zašto? Jesu li rodna pitanja utjecala na tebe kao festivalskog selektora?
Ne sjećam se, ali pretpostavljam negdje kad u djetinjstvu shvatiš da je gumi-gumi rezerviran za djevojčice, vjerojatno zato što ga neki muški debos u tom nekom trenutku nije znao preskočiti, pa nije znao kako da ispadne veće muško nego da podijeli etikete.
Sebe ne bih zvao feministom jer nemam baš nikakav angažman po pitanju ove vrste aktivizma, osim što sam se odazvao na ovaj razgovor. Ako se neki aktivistički momenti mogu prepoznati u mom djelovanju, to je samo zato što je možda na dijametralno suprotnoj strani aktivizma – pasivizam.
O svijetu kakav nam je NORMALAN valja govoriti i živjeti ga. To ne mora nužno biti dociranje. Tako i u poslu festivalske selekcije, prije svega pokušavam otvarati prostor za razna mišljenja i interpretacije. Nema tu velike političke agende, čak i kad su predstave iznimno politične. Inzistiram da se to zove uobičajenim odgovornim djelovanjem, bez velikih riječi.
Naslovna fotografija: Oleg Moskaljov
Fotografije English Gentsa i Betty Brawn : Tea Gabud
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
