Objavljeno

Seksistička svakodnevica u postfeminističkom dobu

U posljednjih dvadeset godina, tzv. ‘girl power’ postao je popularan način opisivanja uspješnih djevojaka u američkoj kulturi. Izvještaji o alfa djevojkama, djevojkama koje uspijevaju u svakoj domeni života, popularne su, nižu izvrsne rezultate u školi, osvajaju krune za kraljice maturalnih zabava, a istovremeno vješto izbjegavaju rodne stereotipe, postali su vodeći element u promjeni rodne dinamike.

Časopis The Nation je 2007. godine objavio da djevojke mogu raditi sve što mogu i dečki – i to bolje. Iste godine, članak u New York Timesu bavio se nevjerojatnim djevojkama koje postižu mnogo, samopouzdane su te su odrasle znajući da mogu raditi sve što mogu i dječaci, što se zapravo svodi na to da, kad narastu, mogu biti štogod požele.

No, unatoč rastućem pozitivnom stavu medija spram djevojaka i ‘girl power’ pokretu, u brojnim kanadskim srednjim školama, mlade djevojke su se našle u svojevrsnom vremeplovu koji ih je vratio u konzervatizam. Naime, u razgovorima koje su vodile sa znanstvenicima/ama od 2010. do 2013. godine, djevojke su često spominjale sklonost dječaka da se (neukusno) šale s njima kada bi čuli nešto što im se nije svidjelo te su ih omalovažavali govorivši im stvari poput: „Napravi mi sendvič“.

Takve i slične tzv. sendvič-šale nažalost nisu rezervirane samo za školske klupe. Shauna Pomerantz Rebecca Raby profesorice su na Odsjeku za dječje i mladenačke studije na Sveučilištu Brock u Kanadi, a u svojem su šestogodišnjem istraživanju nebrojeno puta čule šale sendvič-tipa. Početkom ove godine, objavile su knjigu Pametne djevojke: Uspjeh, škola i mit o postfeminizmu koja se sastoji od intervjua provedenih s 57 djevojaka u dobi od 12 do 18 godina u školama diljem južnog Ontarija.

‘Go make me a sandwich’ fraza postala je toliko popularna da se pojavljuje i u većini online rasprava

Istraživanje je pokazalo da ovakvi izrazi i šale nisu bili izolirani slučajevi samo u jednoj školi ili u jednoj grupi prijatelja, već je velik broj djevojaka iz različitih osnovnih i srednjih škola dijelio slična iskustva. Jedna djevojka je rekla: „Išla sam na košarkašku audiciju i ustala se da se potpišem na papir te su mi svi počeli govoriti da se vratim u kuhinju“.

Njezina prva reakcija bila je ljutnja, ali je naposljetku prihvatila da je to jednostavno kako stvari danas stoje: „Dečki su takvi i prijeđeš preko toga. Ne smeta mi, ali veoma je stereotipno“.

Pomerantz i Raby napisale su brojne knjige o djevojačkoj kulturi i svjesne su toga da životi djevojaka ne nalikuju uvijek prekrasnim pričama koje su ponuđene u medijima. Iako su autorice zaista čule mnogo o alfa-djevojkama, jedinim igračicama u muškom hokejaškom timu, djevojkama koje balansiraju popularnost i akademski uspjeh, djevojkama koje ostaju budne kako bi bile sigurne da su obavile sve školske obveze i sličnima, mediji su davali ideju da je društvo počelo disati u postfeminističkoj klimi. Autorice su svakako očekivale čuti priče o neugodnoj rodnoj dinamici, ali nisu nužno bile spremne na seksističke izjave koje vraćaju u 1950. godine. 

Nekoliko djevojaka koje su sudjelovale u istraživanju znalo se oduprijeti seksističkim porukama te su jasno mogle vidjeti granicu između šale i omalovažavanja. Nažalost, veći broj djevojaka nije bio sklon tome da dečke prozove zbog seksizma. Naime, nisu htjele da ih se smatra ‘kujama’, previše otvorenima ili čak ružnima. Takvo suprotstavljanje muškarcima učinilo bi ih feministkinjama, a ta bi etiketa bila potencijalno pogubna za njih. Ona, naime, nosi suviše implikacija: da si čistunka, da se ne znaš šaliti, da mrziš muškarce ili da si kuja. Lakše je prešutjeti i samo se nasmijati.

No, Pomerantz i Raby otkrile su još jedan neočekivan obrat: djevojke takve šale nisu uvijek vidjele kao seksizam, već su mislile da je to nešto što ne bi trebale shvaćati ozbiljno. Međutim, u školi je šala rijetko samo šala. Češće su one satkane od više razina implikacija vezanih uz rasu, popularnost, ocjene ili nešto slično što tinejdžeri koriste kako bi se međusobno degradirali.

Usprkos kulturalnim pomacima i izvješćima o tzv. ‘alfa-ženama’ koji ukazuju na to da su žene napredniji ili pametniji rod, seksizam je i dalje svakodnevica u politici, Hollywoodu, ali i na radnim mjestima te u školama. Postavlja se pitanje: zašto priče o ženskoj moći i narativi o tzv. ‘girl poweru’, uopće postoje kada nisu u skladu sa stvarnim djevojačkim iskustvom?

Pomerantz i Raby smatraju da na djevojke utječe postfeministički pogled na rodnu nejednakost i teza da djevojke ‘vode’ svijet te da seksizam usmjeren prema ženama više ne postoji.

„Djevojkama se govori da su jednake, a možda i bolje od dječaka“. Time se referira na istraživanja koja su pokazala da djevojke ostvaruju bolje ocjene u svim školskim predmetima. Ali, početkom godine, istraživanje koje su proveli znanstvenici sa Sveučilišta u Illionisu, New Yorku i Princetonu pokazalo je da već u dobi od šest godina djevojčice počinju vjerovati da je genijalnost rezervirana samo za muškarce. Prema istraživanju, djevojčice također vjeruju da, za razliku od dječaka, nemaju urođene sposobnosti kojima bi mogle dobivati dobre ocjene u školi.

Nadalje, Pomerantz i Raby smatraju da su reakcije djevojaka na seksističke opaske od iznimne važnosti jer nam pokazuju gdje stojimo kao društvo. Neke djevojke su imale problema jer se nisu htjele doimati neprivlačnima dječacima, ali i drugim djevojkama. Istraživanje iz 2014. godine je došlo do zaključka da četrnaestogodišnjakinje imaju osjećaj da se moraju praviti manje pametnima nego što to zaista jesu kako ne bi otjerale i zastrašile dječake. Raby na to kaže da je popularna ženstvenost trnovit put:

„Neke su djevojke rekle da ne smiju ispasti previše pametne. Ne smije se primijetiti da stalno dižeš ruku. Ne smiju te smatrati sveznalicom i štrebericom. Važno je brinuti se za društveni život“. Drugim riječima, komentar o sendviču je lakše pregristi i progutati.

Ovakav stav, da se inteligencija i ljepota međusobno isključuju, nešto je s čime se profesori/ce i odgajatelji/ce bore već dugi niz godina. Na djevojke se gleda ili kao na pametne, ili kao na lijepe, zbog čega ih se sve više pokušava ohrabriti da se okušaju u STEM području. Iako je broj žena u tom području porastao od 1980-ih godina, one danas i dalje drže manje od 25% radnih mjesta u toj grani.

Problem je još teži za crne djevojke koje seksizam doživljavaju drugačije od latino djevojaka, azijatkinja ili bjelkinja. Kako prenosi The Atlantic, crne djevojke su češće suspendirane u školama od bijelih, a ujedno su podložne i snažnijim kaznama. O iskustvima crnih djevojaka progovorile su profesorica sociologije Lance Hannon i psihologinja zaklade At The Well Melissa Lyken rekavši kako se, pri pogledu na crnkinju koja ne drži jezik za zubima, u mnogima budi bojazan vezana uz njezinu prenaglašenu muškost i agresivnost. U razgovoru sa studenticama, Melissa Lyken je primijetila kako mnoge dijele slična iskustva, ali riječ ‘seksizam’ rijetko postoji u njihovom vokabularu. Mnoge su djevojke tako rekle kako bi rado upisale STEM predmete, ali ih od toga odvraćaju stručni suradnici, a isto vrijedi i za napredne predmete:

„Djevojkama se govori da trebaju slušati predmete niže razine ili da umjesto na sveučilištu studiraju na državnim fakultetima koji su manje prestižni“, rekla je Lyken.

Crne se djevojke pokušava motivirati da sudjeluju na At The Well konferencijama na sveučilištima poput Princetona koje su namijenjene njihovu osnaživanju. Na At The Well konferenciji djevojke upoznaju nove ljude i stvaraju veze, ali i shvaćaju da još netko dijeli njihovo iskustvo i da nisu same.

Pomerantz i Raby su zaključile da grupe podrške i roditelji imaju iznimno veliku ulogu na djevojke i na njihov način nošenja sa stresom, pritiskom ili tjeskobom. Ovakve, i slične grupe, poput Girls In StemGirls Who Code ili Black Girls Code imaju snažan utjecaj na osjećaj vrijednosti djevojaka jer im dozvoljavaju da neometano uživaju u svome uspjehu te da se uključe u prijateljska natjecanja bez osjećaja srama pred uspjehom.

Unatoč tome, postfeminističke ideje opstaju: npr, više od 45 000 ljudi ‘lajkalo’ je Facebook grupu ‘Žene protiv feminizma’. U veljači ove godine, književnica Jessa Crispin u svojoj je knjizi Zašto nisam feministkinja optužila slom feminizma za razvodnjavanje njegove poruke. Naime, Crispin tvrdi da je feminizam postao brend, gotovo popularni način života, pritom kao primjer spomenuvši Diorove majice na kojima piše ‘We should all be feminists’. U skladu s time, Harvardovo istraživanje javnog mnijenja 2016. među Amerikancima/kama u dobi od 18 do 29 godina pokazalo je da unatoč tome što gotovo polovica ispitanika podržava feminizam, samo se 37% žena uistinu smatra feministkinjama.

SAD je također doživio jačanje feminističke politike, pogotovo nakon predsjedničkih izbora 2016. godine. Članak u New York Magazineu govori o ulozi seksizma na rezultate izbora. Naime, tri milijuna ljudi prosvjedovalo je dan nakon Trumpove inauguracije, a čak 13 000 žena je otad izrazilo zanimanje za kandidiranje na sljedećim predsjedničkim izborima.

Trebat će još neko vrijeme kako bi se vidjelo hoće li se takva reakcija pojaviti i kod djevojaka. Nažalost, zasad su još uvijek u okovima paradoksa kulturnih očekivanja i medijskih poruka koje ih vežu za rodne uloge i stereotipe. Ostaje nada da ćemo uskoro ući u vremeplov koji će nas, umjesto u konzervatizam, odvesti u hrabro, novo doba. Huffingtonpost

Prevela i prilagodila: Tea Schmidichen


Povezano