U Hrvatskoj ne postoji nikakav sustav ili strukturirana mreža podrške za žene i za parove koji prolaze postupak medicinski potpomognute oplodnje (MPO). Procjenjuje se da se u Hrvatskoj s neplodnošću suočava više od sto tisuća parova, od kojih se velika većina ni ne upusti u MPO postupke zahvaljujući stigmi koju u društvu oni još uvijek imaju, ali i činjenici kako su oni ponajviše za žene vrlo zahtjevni i mogu narušiti psihičko zdravlje. Povodom Međunarodnog dana mentalnog zdravlja upravo je to tema o kojoj je portal Reci.hr razgovarao s Helenom Rašić Radauš, psihologinjom, volonterkom i aktivisticom Udruge Roda, kojoj je jedna od stručnih specijalizacija upravo pitanje očuvanja mentalnog zdravlja žena i parova u postupcima medicinski potpomognute oplodnje. I sama je sudjelovala u izradi edukativnih materijala i brošura usmjerenih na roditeljstvo i razvoj djece, a u pripremi je prevođenja knjige koja se bavi savjetovanjem i podrškom osobama u postupku medicinski potpomognute oplodnje, kakva literature kod nas ne postoji.
Možemo li za početak ustvrditi kako je pitanje očuvanja mentalnog zdravlja jedno od pitanja kojima bi se struka trebala baviti i u području medicinski potpomognute oplodnje, a da istodobno tako nešto u hrvatskom zdravstvu kao tema uopće ne postoji?
Mogu govoriti iz pozicije psihologa. U Hrvatskoj nemamo strukturiranu edukaciju o specifičnostima rada sa ženama i parovima koji prolaze MPO, već se u principu sami educiramo. Nemamo niti jasne i dostupne materijale. Psiholozi su se velikim dijelom ujedinili kada je određeno obvezno psihološko savjetovanje parova prije postupka i odlučili su da neće nikoga prisiljavati niti provoditi savjetovanje sukladno traženjima zakonodavaca. Na tu sam akciju itekako ponosna, iako tada još nisam ni radila i nisam bila aktivno uključena. S osobne strane mi je to bilo izuzetno bitno jer sam već tada znala da ću i sama morati proći MPO kako bih ostvarila majčinstvo i dalo mi je nadu i osjećaj razumijevanja i podrške od strane kolega. Mislim da nikad nisam, pa ću se ovim putem zahvaliti svima koji su tada digli svoj glas protiv neetične i štetne odredbe, koja je na svu sreću i ukinuta.
Mentalno zdravlje žena i parova u pitanjima MPO, a posebno u pitanjima donacija gameta, najviše ovisi o strukturiranoj mreži podrške, kakva u Hrvatskoj ne postoji, kao i o političkom okviru koji češće više određuje dostupnost MPO-a od same znanosti i medicine, koje bi trebale imati prioritet u tim pitanjima. Bitno je također reći da, iako postoje specifičnosti rada sa ženama koje prolaze MPO, ne možemo reći da postoji neka vrsta sindroma koji se vežu za njih. Bitno je normalizirati dobivanje podrške za tešku situaciju, očuvanje mentalnog zdravlja, a ne sanaciju nečega što smo mogli spriječiti.
Žene koje ulaze u MPO postupke postaju vrlo brzo svjesne kako istodobno moraju naći načina očuvati mentalno zdravlje, zar ne?
Žene koje ulaze u MPO već su dotaknute pitanjem neplodnosti i utjecajem koji ona ima na njihovo mentalno zdravlje, dobrobit i svakodnevicu. Prije nego uopće dođu u liječničku ordinaciju, one su većinom prošle pokušaje ostvarivanja spontane trudnoće iz mjeseca u mjesec, razočaranje koje nosi svaki negativni test i svaka nova menstruacija, propitivanje sebe koje se najčešće svede na ‘Što to sa mnom nije u redu?’. Ljutnju zbog nemogućnosti postizanja nečega što je drugima, naizgled, tako lako. Tugu i strah zbog pomisli da bi ih partner možda mogao ostaviti ako ne mogu imati djecu ili sram i strah od osude od strane obitelji i okoline. One žene koje već dulje žive s nekom dijagnozom zbog koje znaju da nisu u mogućnosti ostvariti spontanu trudnoću mogu imati teškoće i onda kada saznaju za dijagnozu i kasnije kada odluče upustiti se u sam MPO. Dakle već svijest da postoji problem, posebice u društvu u kojem je pitanje plodnosti i neplodnosti i dalje tabu, kao i sama seksualnost, može neke mjere biti izvor stresa za svaku ženu.
A što se događa kad započnu s postupcima potpomognute oplodnje?
Jednom kada započnu s procesom potpomognute oplodnje, najčešće su usmjerene u ono što zovemo “problem solving” – imaju neki problem i pronalaze različite načine da ga riješe. Vrlo često se susretnem sa ženama koje zapravo ne zastanu da bi promislile i ne dopuste si vrijeme da uopće uoče što osjećaju, koliko su tužne, zbunjene ili ljute i što im se događa. Odnos liječnika prema njima može biti otegotan – u situaciji u kojoj imamo malo liječnika, ograničena sredstva i puno pacijenata, mentalno zdravlje pada u drugi plan.
Nekako, kao da se očekuje da kada jednom ta beba dođe mami u naručje, sve ono što je prošla da bi tu bebu dobila, magično nestaje i oni nastavljaju živjeti sretnim životom. Stoga su svi uključeni u MPO usmjereni prema tome da ta beba što prije dođe. Tuga, stres, ljutnja, promjena slike o sebi i sve što su prošle, a postupci su bolni i nekad i traumatski po ženu, ostaju sa ženom zauvijek. Ne nestaju samim tim što je cilj ispunjen. To je s jedne strane sasvim razumljivo i liječnici specijalizirani za pitanja humane reprodukcije nisu oni koji trebaju samostalno pružati psihološku podršku ženama i parovima u MPO – to trebaju stručnjaci zaduženi za mentalno zdravlje.
Na što se žene ponajviše žale da se na njih negativno odrazilo tijekom postupaka?
Poseban dio koji negativno utječe na mentalno zdravlje žena u postupku je izostanak pažnje i humanosti prema njima. Postoje brojna iskustva žena koje su nakon aspiracije folikula ili u pripremi za transfer ležale u hodniku bolnice, što je stravično dehumanizirajuće i ponižavajuće. Aspiracija bez primjene anestezije je nešto što se smatra normalnim u nekim centrima, a u nekim privatnim centrima je anestezija dostupna samo uz dodatno plaćanje ili nikako, a radi se bolnom postupku tijekom kojeg se iglom probija zid rodnice, ulazi u jajnik i aspiriraju jajne stanice. Neke žene se zastrašuje pričama o propadanju i stvaranju zaliha smrznutih embrija. Ne govori im se dovoljno o tome što će im se događati i kako postupak izgleda. Ne daju im se odgovori na pitanja, a očekuje se od njih da bol i sve što prolaze otrpe šutke. Osjećaju se kao na traci, a sve to može imati čak i veći utjecaj na njihovo mentalno zdravlje od same činjenice da im je MPO nužan za ostvarivanje trudnoće. Kada je nešto što se kod većine ljudi događa spontano, lijepo, u privatnosti njihove sobe, izmješteno u prostor ordinacije, kada je izuzeta toplina i bliskost, kada je svaki aspekt pod nadzorom liječnika i embriologa, što je već teško samo po sebi, najmanje što se može učiniti je osigurati bar da se ne čini šteta.
Da li bi u klinikama registriranim za MPO trebalo zaposliti i stručnjake za mentalno zdravlje?
Bitno je također naglasiti da psihološko savjetovanje ne smije nikada biti obveza za parove ili samice koji prolaze MPO. Takav praksa je bila uvedena jedno vrijeme i kosi se s etičkim načelima i principima rada psihologa. Svako traženje podrške i pomoći mora biti dobrovoljno od strane klijenata. Podrška i pomoć nisu nužni svima i nije potrebno patologizirati normalne reakcije na stresnu situaciju u kojoj se te osobe nađu. Žao mi je što psihološka pomoć nije dostupnija i prihvaćenija u našem društvu, posebno za one osobe koje doista funkcioniraju sasvim uredno, ali im u nekim dijelovima života može zatrebati dodatna podrška, voljela bih da se svi češće obraćaju stručnjacima za neka pitanja, ali to ne znači da ih trebamo na bilo koji način prisiliti na to.
A kako se žene same mogu pripremiti da psihički na najbolji način prođu kroz postupke?
Mogu o tome pričati. Naći osobu ili osobe od povjerenja i pričati. Dopustiti sebi da se odmore, da predahnu od postupaka kada postane previše. Ne zaboraviti sve ono što ih je ranije veselilo u životu, što su radile, a što padne u drugi plan kada krenu pretrage, mirovanja, suplementi i sve što jedan postupak uključuje. Mogu razgovarati s partnerom ili partnericom. Biti spremne potražiti stručnu pomoć, pa makar došle samo jednom ili dva puta na razgovor. Često bude i to sasvim dovoljno. Mogu se unaprijed informirati i dogovoriti koliko daleko su spremne ići. Na koje zahvate, na koliki broj postupaka, do koje dobi i slično.
Postoje mnoge Facebook grupe u koje se žene uključuju i razmjenjuju iskustva. Igraju li danas one dobru ulogu tzv. grupa za potporu?
Support grupe u vidu neformalnih skupina žena u istoj situaciji mogu biti blagotvorne, ali ponekad i štetne po mentalno zdravlje. S jedne strane, podrška i informacije koje tamo mogu dobiti su izrazito korisne. U situaciji u kojoj nemamo sasvim transparentne podatke o uspješnosti pojedinih klinika, takav način prenošenja iskustava je do neke mjere bitan. Također, govoriti u grupi u kojoj sve žene prolaze isto ili skoro isto kao vi, najčešće dovodi do osjećaja pripadnosti i razumijevanja koje žene ne osjete od osoba koje nemaju osobnog doticaja s temom. Drugi ljudi mogu biti zbunjeni, može im biti nelagodno kada žena kaže da prolazi kroz MPO. Mogu postavljati neka čudna pitanja ili pitanja koja povrijede osobu, većinom iz neznanja, a ne iz zlobe. Tako nešto se najčešće ne događa u grupama u kojoj su sve žene u istoj situaciji.
Što u takvim grupama koje se formiraju putem društvenih mreža ne ide u prilog očuvanju mentalnog zdravlja žena u MPO postupcima?
U takvim skupinama zna doći do pretjeranog optimizma i usmjerenosti na uspjeh, pa i do te mjere da se ‘tješenje’ svede na govor o tome kako je potrebno da osoba ustraje, da se ne predaje, da će sigurno uspjeti. To nam može djelovati ohrabrujuće, no u situaciji kada je žena prošla inseminaciju, FET ili ciklus stimulacije koji nije urodio trudnoćom prvo je potrebno da i ona sama shvati i prihvati da nije došlo do željenog ishoda. Svakome je u takvoj situaciji prvo potrebno pružiti suosjećanje i razumijevanje, priznati njihove emocije i dati im mjesta i za ljutnju, tugu, bespomoćnost, obeshrabrenost… U akciju možemo ići tek kada se oporavimo, a ne dok nas još boli gubitak koji smo pretrpjeli. Ne idete ni trčati s povredom noge, pa ne bi trebali ni jurcati dalje dok vas srce boli.
Ovakve situacije u životu, koje zaokupljaju toliko vremena i resursa i tako su strašno bitne za naš daljnji život i sliku o sebi, imaju tu tendenciju da zauzmu i svu našu pažnju i zaboravimo tko smo bili prije nego su krenule sve te injekcije, folikulimetrije, aspiracije, praćenje simptoma, čitanje o novim tehnikama i propitivanje zašto nam možda ne uspijeva. To je normalno, očekivano i razumljivo. Ali može dodatno pojačati utjecaj koji pitanje neplodnosti ima na naše mentalno zdravlje.
Mnoge žene krive ponajviše hormone za promjene svojih psihičkih stanja tijekom postupaka. Koliko oni utječu na mentalno zdravlje?
Hormoni koje žene primaju tijekom MPO mogu utjecati na raspoloženje jednakim mehanizmom kao što sam menstrualni ciklus utječe na raspoloženje. Ovisno o tome postoji li raniji poremećaj raspoloženja, anksiozni poremećaj ili nešto drugo, simptomi se mogu pogoršati pod utjecajem lijekova i kroz sam postupak koji je visoko stresan. Najčešće su promjene raspoloženja koje nastaju pod utjecajem hormona kratkoročne, ali dugoročan se utjecaj može osjetiti kod opetovanih neuspješnih postupaka. I trudnoća nakon MPO nosi sa sobom povećanu razinu stresa zbog straha od gubitka. Nekad uslijed objektivnih zdravstvenih problema koji su i doveli do potrebe za MPO, a nekad zbog samog subjektivnog osjećaja žene. Mogući spontani pobačaji, posebno učestali gubici trudnoća, koji se u jednakoj mjeri događaju i kod spontanih trudnoća, ali nisu detektirani, također imaju velik utjecaj. U situacijama kada dolazi do gubitaka trudnoće, doista bih preporučila da žena potraži stručnu pomoć. Gubitak trudnoće je velika stvar. Žene koje su izgubile trudnoću uvijek znaju kada im je trebao biti termin, imaju viziju sebe kao majke u budućnosti, imaju viziju tog djeteta. One su izgubile mogućnost da podignu to dijete i to nije moguće zaboraviti.
Na koji se način doživljava razočaranje? Je li se moguće za njega pripremiti, ublažiti boli i posljedice koje ona ostavlja?
Nažalost, razočaranje je često na putu MPO-a. Iako se pacijenti pokušavaju pripremiti na neuspjeh i razočaranje, nije u ljudskoj prirodi da ih ne okrzne gubitak koji dožive. A svaki transfer i postupak koji nisu završili trudnoćom su upravo to – gubici. Oni postaju sve teži kako vrijeme prolazi i imaju kumulativan efekt na mentalno zdravlje žena. Svaki postupak je dodatni ulog koji se daje i nakon svakog postupka je zapravo sve teže odustati. Nerijetko si žene govore: Pa kad sam prošla sve to, idem još jedan, neću sad odustati. Ideja o tome da će postupcima doći kraj bez ostvarene trudnoće nekima je nepojmljiva. Neki o tome uopće neće razgovarati, već ostave taj dio razgovora i razmišljanja za ono vrijeme kada će biti nužno. To je nešto o čemu se treba razgovarati već na početku puta. Pogrešna je percepcija da pripremom na potencijalni život bez djece ili bez ostvarene trudnoće zapravo odustajemo na početku puta. Korisno je i mudro znati i proučiti tko smo mi u tom scenariju, koje kvalitete imamo i koji dijelovi nas su neovisni o tome kakav je ishod MPO. Moramo znati njegovati sebe kako bismo iz postupaka izašli što očuvaniji, neovisno o tome kakav je ishod MPO-a.
Što je s muškarcima, s partnerima, potencijalnim očevima?
Muškarci teže razgovaraju o tome, a često se osjećaju ostavljenima po strani. Na ženama je najveći teret MPO-a, one prolaze pretrage, bolne postupke i one su te koje se osjećaju na neki način odgovornima za uspjeh, iako to zapravo nikako nisu. Muškarac u tom kontekstu može pomoći kroz pružanje pomoći partnerici i dijeljenje vlastitih strahova i emocija. To je ono što ženi u toj situaciji treba. Da zna da nije sama u svojim osjećajima i postupku. Dakle, muškarci, pričajte! Niste bespomoćni niti beskorisni, vi ste njoj najvažniji stup potpore, a osjećaj da nije sama i da nije jedina koju je strah povezuje i vas kao partnere. Sve to se odnosi i na partnerice u istospolnoj zajednici.
Što je sa ženama koje ulaze u postupke s doniranim gametama? Imaju li one kakvu psihološku podršku, da li im treba, tko bi im je trebao dati i na koji način?
Moramo razlikovati dvije skupine. Parove koji ulaze u postupke s doniranim gametama i samice koje ulaze u postupke s doniranim gametama. Samice koje se odlučuju na donaciju, najčešće spermija, mogu tražiti psihološku podršku zbog činjenice da će biti samohrane majke. No, nije nužno da imaju medicinsku dijagnozu, izuzev ono što nazivamo socijalnom neplodnošću, već se radi o svjesnom odabiru žene koja iz ovog ili onog razloga nema ili ne želi imati partnera s kojim će zasnovati obitelj. Ponekad i samice imaju neko medicinsko stanje koje otežava začeće te se odlučuju na obostranu donaciju, dakle doniraju se i jajna stanica i spermij ili sam zametak. Na donaciju se također odlučuju i lezbijke, s obzirom da je to jedini način za postizanje trudnoće, a ponovno govorimo o svjesnom izboru i često i o stabilnim parovima koji na taj način ostvaruju roditeljstvo. U tom slučaju ne možemo govoriti o utjecaju na mentalno zdravlje na onaj način kao što to govorimo kod heteroseksualnih parova. One se najčešće trebaju primarno pripremiti na davanje odgovora obitelji, prijateljima i samom djetetu ili djeci koji su rođeni.
Kod heteroseksualnih parova s određenim dijagnozama ili nakon određene dobi, javlja se potreba za jednostranom ili obostranom donacijom gameta. To je snažno tabuizirana tema, koja se izbjegava, pa i parovi koji su se odlučili na donaciju često o tome ne govore nikome, pa ni djetetu. Takav pristup je posebno problematičan, ljudi osjećaju snažan sram oko nečega što im je jako bitno i što im donosi veliku sreću i osjećaj ispunjenja, primarno zbog odnosa društva prema temi, a ne njihovog odnosa prema tome. U takvim je situacijama potrebna podrška i to s više strana kako bi prihvatili da neće imati biološkog potomka, kako bi se pripremili na put i postupak, jer u Hrvatskoj donacije još nisu zaživjele te kako bi im se pomoglo oko razvijanja strategije kojom će prenijeti informaciju o načinu ostvarivanja trudnoće obitelji i samom djetetu. Naglašavam da je izuzetno bitno reći djetetu na koji je način došlo na svijet, uključujući i aspekt donacija. Tu je potrebno pregristi vlastiti strah, djetetova dobrobit je najbitnija. A stigma će nestati samo ako otvoreno i hrabro progovaramo o takvim pitanjima.
Kakav je položaj samica i lezbijki u postupku MPO-a?
U Hrvatskoj, najveći utjecaj na mentalno zdravlje samica i lezbijki ima politika. Trenutni zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji određuje da se u MPO mogu uključiti samo i jedino samice koje imaju dijagnozu neplodnosti, dok je MPO za istospolne partnerice zabranjen. Ovakva očita diskriminacija i ogluha na potrebe i životne situacije žena ne može djelovati nikako osim nepovoljno na njihovo mentalno zdravlje, trenutno i u odnosu na dugoročne ishode. Prisiljavanje bilo koje osobe da donosi životne odluke i bori se za ostvarivanje roditeljstva, koje se u našem društvu smatra poželjnim i gotovo neophodnim za životno zadovoljstvo, do te mjere da se prekid trudnoće onemogućuje na svakom koraku te da svoje potrebe mora ostvariti ili na rubu zakona ili van zakonskog okvira porazno je za društvo i štetno za te osobe.
Postoji li ikakva edukacija specijaliziranijeg tipa namjenjena podršci ženama i parovima koji prolaze MPO?
Mi psiholozi međusobno razgovaramo o specifičnostima s kojima se susrećemo u radu i tako sam nedavno jednoj kolegici proslijedila materijale koje ja koristim kako bih se educirala za savjetovanje osoba koje prolaze MPO. S obzirom da je psihologa malo i da su u okviru zdravstva nešto teže dostupni, a u nekim kliničkim centrima žene mogu obratiti za savjet i podršku (nemaju svi odjeli ginekologije zaposlene psihologe), doista nam nedostaje jasne i dostupne podrške stručnjaka specifično educiranih za ta pitanja. Postoje kolege i kolegice koji privatno rade i bave se ovim pitanjima, ali mislim da je izuzetno bitno da psiholog bude sastavni dio tima za MPO u bolnicama. Na kraju krajeva, psihološka podrška i mentalno zdravlje utječu i na pozitivne ishode postupaka, stoga bi bilo i pametno i financijski isplativo da bolnice i države ulože u taj aspekt brige za zdravlje pacijenata.
Postoje li barem neki protokoli u postupcima koji se odnose na očuvanje mentalnog zdravlja?
Nažalost, ne. Ovo ovisi o ljudskosti i načinu pristupa pojedinog liječnika. Kada sam krenula u MPO, pitala sam postoji li neka osoba koju bih mogla tražiti podršku, a jedino što mi je liječnik mogao savjetovati je da se obratim jednoj psihijatrici koju je osobno znao i koja je i sama prošla MPO. Taj liječnik mi je pružio podršku i razumijevanje do one mjere do koje je mogao u okviru vlastitog posla. S druge strane sam imala i traumatsko iskustvo prilikom prvog pokušaja transfera embrija, za što je bio u potpunosti odgovoran jedan drugi, nemaran, liječnik i njegov loš pristup prema meni. Tada sam i ja, iako već oformljena psihologinja, stala jer nisam znala kome se obratiti i koga tražiti pomoć. Isprva mi uopće nije bilo jasno što sam proživjela dok nisam vidjela reakciju svog ginekologa na to u kakvom sam stanju došla po doznake za bolovanje. Osobama koje ne rade i nemaju doticaja s ovim područjem takva situacija može biti samo teža. Na kraju sam razumijevanje i podršku dobila na forumu RODA-e, od drugih žena koje su imale isto iskustvo ili koje su jednostavno suosjećale sa mnom.
Zanimljivo je da se zalažete kako bi i liječnici koji rade u ovom području medicine također trebali dobivati podršku, jer je ono jako specifično.
Sami liječnici i embriolozi također bi trebali dobivati podršku, jer nisu ni oni roboti. I oni se raduju ostvarenim trudnoćama i pogodi ih kada su postupci opetovano neuspješni. Nekad mogu reagirati hladno jer nemaju dovoljan support od strane poslodavaca koji bi im omogućio da ponude svojim pacijenticama suosjećanje koje im je potrebno, bez da se osjećaju emocionalno opterećenima usred ionako zahtjevnog radnog okruženja.
Tekst je preuzet uz dopuštenje s portala Reci.hr.
