Feministička solidarnost: Od utopije do prakse tema je jučerašnjeg predavanja održanog u književnom klubu Booksa na kojemu je govorila Željka Jelavić, sociologinja, etnologija, feministkinja i aktivistkinja te jedna od osnivačica Centra za ženske studije.
Uvodni dio predavanja prisutnima je razjasnio konvencionalno poimanje solidarnosti nastalo u 19. stoljeću kao dio nacionalnog identiteta, vezivanja uz grupu kojoj pripadamo te prihvaćanja njenih vrijednosti uz stvaranje opreke prema grupama kojima ne pripadamo.
Solidarnosti je stoga u feminističkom valu polovicom 20. stoljeća poistovjećen pojam “sestrinstvo”, termin koji je na jednoj afektivnoj razini trebao objediniti sve žene potlačene unutar patrijarhata.
Međutim, pojam univerzalnog sestrinstva kritiziran je od samog početka, primarno od nebjelkinja zbog činjenice da se žene razlikuju po nizu karakteristika, od dobi i životnog uređenja pa do patrijarhalnog okruženja i vrsti nasilja koje se vrši nad njima. Postavilo se stoga univerzalno pitanje kako biti u sestrinstvu uz klasne i druge razlike.
To je ujedno bila i okosnica predavanja koje je pokušalo odgovoriti na pitanje postoji li univerzalni pojam solidarnosti te kritičko promišljanje i kritičko odnošenje prema drugima i drugačijima.
Pojam univerzalnog sestrinstva kritiziran je od samog početka, primarno od nebjelkinja zbog činjenice da se žene razlikuju po nizu karakteristika, od dobi do patrijarhalnog okruženja i vrsti nasilja koje se vrši nad njima. Postavilo se stoga univerzalno pitanje kako biti u sestrinstvu uz klasne i druge razlike
U kontekstu hrvatskog društva najviše se govorilo o solidarizaciji unutar NGO scene i prema državnim instrumentima, a u post-ratno vrijeme ova je solidarnost bila puno lakše izvediva.
Konkretno je objasnila Jelavić: „Na jednoj strani bili su konzervativci, nacionalisti i patrijarhalci pa je bilo puno jednostavnije postići konsenzus o zajedničkim vrijednostima unutar feminističkih organizacija. Međutim, boreći se za naprednije društvo dobili smo ono što danas popularno zovemo politiku rodne ravnopravnosti koja se provodi ili bi se trebala provoditi. Imamo Vladin ured za ravnopravnost spolova, odbore i čitavu mašineriju” istaknula je dodajući kako su feminističke inicijative upale u svojevrsnu zamku u kojoj žive od projekta do projekta, omogućavajući si funkcioniranje za sljedeću godinu, ali bez kriznog menadžmenta i ideje kako se postaviti kada novca nema.
„Čista je utopija da će feminističke inicijative ostvariti suglasje s tim instrumentima za provođenje rodne ravnopravnosti na razini države. Ja se kao aktivistkinja ne mogu solidarizirati s državnom birokratkinjom. Ne mogu se solidarizirati s uredom koji odrađuje samo jednu kozmetičku varijantu propisa koji je Hrvatska preuzela, a sa stvarnim životom žena i muškaraca nema nikakve veze.
Rad u državnim institucijama zahtjeva energiju, otvorenost, spremnost da se primi kritika, te mukotrpan rad i izlazak iz sigurnih pozicija”, pojasnila je predavačica dodajući da je unutar državnih institucija nemoguće stvoriti kritičku masu koja bi podržala takve žene među njima. Država mora funkcionirati bez CESI, Centra za ženske studije i drugih inicijativa jer je dužnost države obrazovanje građana, zaključila je.
Koji su onda pozitivni primjeri feminističke solidarizacije? Osim sada već davne kampanje iz 2003. godine kojom se promoviralo uvođenje sadržaja o rodnoj ravnopravnosti u udžbenike, najveći je poduhvat bio prepoznavanje nasilja nad ženama kao društvenog problema. Uzevši u obzir trenutnu situaciju u državi očekivano je da se solidarizacija feminističkih organizacija dogodi oko prava na pobačaj kojeg Željka Jelavić ocjenjuje kao iduću veliku prijetnju društvu.
Ključ solidarizacije među feministkinjama primarno je međugeneracijski dijalog, dijalog općenito te razmjena iskustava među ženama, okvirni je zaključak održanog predavanja
Na pitanje o solidarizaciji među feministkinjama kada je u pitanju majčinstvo, Jelavić je odgovorila kako će se pojavom majki još više otvoriti rasprava: “Moći će se stvoriti skupina žena koja će feministički propitkivati majčinstvo. Takva već postoji unutar Centra za ženske studije koja je radila na tematu u sklopu časopisa Treća. Kada smo započele eksperimentalni program studija naglasile smo u oglasu da nudimo čuvanje djece kako bi majke mogle sebe duhovno i intelektualno nahraniti i razvijati se dok su djeca zbrinuta.”
Ključ solidarizacije među feministkinjama primarno je međugeneracijski dijalog, dijalog općenito te razmjena iskustava među ženama, okvirni je zaključak održanog predavanja.
No, ova praksa nažalost izostaje, pa između ostalog i u Centru za ženske studije, kojeg danas u značajnijem broju polaze studentice u odnosu na druge skupine žena.
