Europska komisija ranije ovog mjeseca objavila je Strategiju za rodnu ravnopravnost 2020. – 2025. – otprilike u isto vrijeme kada je u Europi započela zdravstvena kriza uzrokovana koronavirusom.
Međutim, kako upozoravaju Eszter Kováts i Elena Zacharenko u analizi za Social Europe, širenje koronavirusa razotkrilo je svu dubinu krize skrbi u Europi te nije izgledno da će nova Strategija ublažiti ili ukloniti ključne izazove za žene u području skrbi, što će posebno pogoditi žene na periferiji – u srednjoj i istočnoj Europi.
Sada kada je zdravstveni sustav – dominantno feminizirani sektor – pod velikim pritiskom, postaje sve jasnije tko obavlja te poslove, u kojim uvjetima i s kakvim priznanjem. Koronavirus razotkrio je nejednakosti ne samo između žena i muškaraca, već između žena iz različitih klasa i regija, pišu Kováts i Zacharenko.
Glavna teza Strategije je da je rodna ravnopravnost “glavni preduvjet za inovativno, kompetitivno i uspješno europsko gospodarstvo” koji će “donijeti više radnih mjesta i veću produktivnost.” Takvo razmišljanje u skladu je s dosadašnjom motivacijom EU za bavljenje rodnom ravnopravnošću: primarni cilj nije ukloniti nejednakost, već poboljšati funkcioniranje tržišta rada. To je vidljivo i iz činjenice da je jedan od glavnih indikatora za mjerenje napretka u polju rodne ravnopravnosti upravo povećanje udjela žena na tržištu rada. Pritom se ne uzimaju u obzir uvjeti rada na poslovima u koje se žene uključuju kao što su potplaćenost, atipični oblici zapošljavanja, diskriminacija, itd.
Čitava jedna sekcija Strategije posvećena je borbi protiv horizontalne segregacije na tržištu rada (primjerice, podzastupljenost žena u tehničkim zanimanjima), no ne spominje se ništa o tome kako promijeniti loše uvjete u dominantno ženskim sektorima.
Nedostatnost neoliberalnog pristupa rješavanju rodne neravnopravnosti u polju skrbi očituje se i u poticanju (pojedinačnih) muškaraca da preuzmu dio zadataka na sebe, kao i u osnivanju institucija koje će preuzeti dio tereta (npr. vrtići). Međutim, to nije dovoljno za razrješavanje tenzija u kapitalističkom društvu jer se ne dotiče pitanja reproduktivnog rada koji je nužan za održivost produktivnog rada, a sam je obezvrijeđen i potplaćen ili neplaćen. Tu tenziju ne možemo ukloniti dokle god ne restrukturiramo iz temelja uloge “radnika_ce” i “njegovatelja_ica”
Kriza koju je prouzročio Covid-19 prisilit će EU da se suoči s posljedicama svojih neoliberalnih politika: oslabljenim javnim institucijama, nedostacima prebacivanja javnih usluga na privatni sektor i općenitim podcjenjivanjem reproduktivnog rada.
Nažalost, ova Strategija predstavlja propuštenu priliku da se pozabavimo sistemskim izazovima: ne odbacuje tehnokratski pristup rodnoj ravnopravnosti ni fokus na tržište, ne preispituje nejednakosti unutar EU, ne problematizira krizu skrbi niti uvjete rada koji onemogućuju istinsku ravnopravnost između žena i mukaraca.
