Film Upoznajte Fokkensice, izvornog naziva Ouwehoeren, prikazan na ovogodišnjem izdanju ZagrebDoxa, portret je dviju fascinantnih žena i film o povijesti amsterdamske Crvene četvrti u posljednih 50 godina. Blizanke Louise i Martine su više od 40 godina radile kao prostitutke, a drže rekord najstarijih u toj poznatoj amsterdamskoj ulici. Oslobodile su se svodnika, otvorile vlastitu javnu kuću i osnovale prvi neformalni sindikat prostitutki.
Porazgovarali smo s Gabrielle Provaas i Robom Schröderom, redateljima i scenaristima dokumentarca o ovoj neobičnoj životnoj priči.
Gdje ste prvi put čuli za blizanke prostitutke i kako ste ih upoznali?
GP: To je bila sretna okolnost. Rob se preselio u njihovu ulicu prije 5 godina. Žene u ulici bile su jako simpatične i uljudne, vladala je opuštena atmosfera, muškarci dolaze kod žena, tamo su svaki dan... S vremenom smo ih upoznali i odlučili napraviti film o njima, o prostituciji kao poslu kojeg žene svojevoljno obavljaju. Htjeli smo prikazati drugu stranu, a to je da su prostitucija i trgovina ljudima isključivo nešto što je prisilno. Prvotna ideja uopće nije bila da njih dvije budu protagonistkinje.
Kako je uopće došlo do vaše suradnje?
GP: Martine, jedna od sestara, najstarija je žena u ulici. Brinula se za male ulične vrtove i tako je počelo poznanstvo s Robom… Zanimljivo je kako su sve one izložene u svojim sobama s velikim prozorima, prolaznici ih mogu vidjeti potpuno obnažene, one ih dozivaju i čini se kako nemaju nimalo srama, ali kada ih pokušamo snimiti, to je sasvim druga priča. Vrlo teško pristaju na suradnju, zapravo uopće ne pristaju. Bili smo sretni kada smo našli sugovornice.
RS: Došlo je do poznanstva kada smo zajedno uređivali vrt, počeli smo pričati o snimanju filma koji bi se bavio ženama u ulici. Znao sam da ne smijem okolišati, pa sam, kada me upitala tko sam i čime se bavim, odmah uočio dobru priliku, te joj odgovorio: ''Snimam film, a vi ćete biti glavna zvijezda.'' Odgovorila je da mora prvo porazgovarati sa sestrom, što nas je iznenadilo i zapravo dalo obrat cijeloj priči. Nakon toga smo se svi zajedno našli i proveli godinu dana upoznavajući se, trebalo im je jako dugo da se otvore i počnu nam vjerovati. Potom smo cijelu godinu radili na scenariju, i napokon krenuli sa snimanjem koje je trajalo još toliko.
GP: Bilo je teško dobiti njihovu priču i staviti je u fokus. Namučili smo se kako bismo dobili pravi uvid u njihov život jer su konstantno skretale s teme na temu, nismo znali na što se fokusirati. Počele bi pričati o jednom, a završile bi na nečem potpuno drugom i tada bismo shvatili da imamo 15 minuta potpuno beskorisnog materijala...
Originalni naslov filma je Ouwehoeren, što nije doslovno prevedeno na engleski (Meet the Fokkens). Što zapravo naslov znači?
RS: Dvostruko značenje. Pojednostavljeno, označava „stare kurve koje puno pričaju“. To se pričanje, naravno, može odnositi i na muškarce, za njih se također može reći da puno brbljaju, ali naslov ima i drugo značenje, ous znači stara, houre znači kurva, tako da se može tumačiti na više načina.
GP: U Amsterdamu svi puno brbljaju, uvijek reagiraju na nešto, komentiraju, šale se, to je zapravo društveno tkivo grada. Nakon filma, riječ iz naslova brzo se proširila i zaživjela na internetu. Bili smo ugodno iznenađeni.
Film ne kritizira prostituciju i ne dovodi u pitanje sam posao, ne razvija čak ni diskusiju, već samo prikazuje žene kojima je to način života. Kakav je vaš stav prema prostituciji i što vam je bila nit vodilja?
RS: U Europi i svijetu uvijek se na prostitutke gleda kao na žrtve, a na prostituciju kao nešto što treba zabraniti i kriminalizirati. Za mene, to je kombinacija posla i stila života, mislim da rijetko koja žena može uistinu reći da joj je to samo posao. Htjeli smo napraviti film koji pokazuje i drugu stranu, onu koja ne osuđuje i iz koje je jasno da takve žene nisu samo osobe koje apriori trebamo smatrati žrtvama, mnogo se toga može iščitati između redaka. Čini mi se kao da više nema diskusije o prostituciji. Ponovno postaje ilegalno zanimanje, Amsterdam se sve više zatvara, a političari skupljaju bodove pričom o njenoj kriminalizaciji, dok bi se zapravo trebalo govoriti o širenju dekriminalizacije. Žene treba saslušati, a ne viktimizirati. Najlakše je generalizirati. Prostitucija se ne može zabraniti, nikada se neće istrijebiti, unatoč brojnim pokušajima.
GP: Da, slažem se, mnogi muškarci bili bi frustrirani, iako se ovdje ne radi samo o muškarcima. Recimo, Martinu je posjećivao jedan muškarac u invalidskim kolicima, ona je bila žena njegovih snova. Što bi, recimo, bilo s njim da ne postoji slobodan izbor koji mu daje pravo da uživa u svojoj seksualnosti?
Jeste li probali kontaktirati drugu stranu, njihove bivše muževe, i snimiti njihove priče?
RS: Jesmo, ali nisu htjeli imati veze s filmom.
GP: Iako su obje razvedene, njihovim muževima morali smo reći da će biti spomenuti u filmu. Poslali su svoje odvjetnike i pisma u kojima izražavaju negodovanje jer su mislili da im nećemo zacrniti lica, pa su u tome vidjeli mogućnost tužbe i zarade od našeg filma. No, sve njihove slike smo zatamnili i time se ogradili od eventualnih tužbi.
Važan dio filma je njihova tragična priča. Muž jedne sestre prisiljavao ju je na prostituciju. Međutim, one se nakon nekog vremena rastavljaju, postaju emancipirane, vode svoj bordel, samostalne su. Možete li nam objasniti taj preokret?
GP: Tog nema u filmu, već u knjizi. Njihov bordel. Radile su uvijek za druge žene, htjele su svoje mjesto i više slobode. Našle su staru tvornicu koju su preuredile u svoj bordel, kasnije su ga iznajmljivale. Ostale su u profesiji, jer su navikle na laku i brzu zaradu te su dobro znale poslovati.
RS: Za njih je to samo posao, poput kazališne predstave.
Kada razmišljamo o prostitutkama, uglavnom zamišljamo mlade i atraktivne žene u dvadesetima. Nitko se ne pita imaju li obitelj, kao ni što se dogodi kada ostare…
RS: Da, nitko ne zamišlja prostitutku u mirovini. Ove žene imaju bivše muževe, prve ljubavi kojih se sjećaju, imaju djecu, suočene su s boljkama žena u poznim godinama. Samo jedna kćer jedne od sestara pristala je na snimanje, ostali nisu htjeli zbog obiteljskih odnosa. Loiuse je loša majka, tvrdoglava. Ostale kćerke nisu se htjele pojaviti u filmu, kao ni Martinina djeca. Boje se društvene stigme koja je destruktivna sila, gora i od samog posla. Neki od unuka uopće ne znaju čime se njihove bake bave. Ostali koji znaju, nipošto ne žele pred kamere, to bi narušilo njihov društveni ugled.
Htjeli smo napraviti film koji pokazuje i drugu stranu, onu koja ne osuđuje i iz koje je jasno da takve žene nisu samo osobe koje apriori trebamo smatrati žrtvama, mnogo se toga može iščitati između redaka. Čini mi se kao da više nema diskusije o prostituciji.
Koji je naposljetku vaš stav o prostituciji i prostitutkama?
GP: Mislim da su super. Ne bih mogla to raditi, ali mislim da je to normalno. Puno normalnije nego što se to misli. Morate biti jako snažna žena i štititi sebe i svoje granice.
RS: Čudno je, ali radi se o pogledu na život. Spominjale su da su mnogi svećenici i rabini dolazili kod njih, imale su čak i odbačenu ispovjedaonicu koju su negdje našle. Sjećate se da je jedna od njih rekla kako je „bolje ispovjediti se prostitutki nego drugom svećeniku“? Muškarci koji odlaze prostitutkama također su stigmatizirani, oni se toga srame, o tome se ne govori.
Film je realističan, u jednu ruku tragičan, ali i smiješan. Kako ste željeli prikazati sestre?
RS: Film je spoj toga. To je film o dvije stare prostitutke, što automatski ljudi poistovjećuju s nečim ružnim i gadnim. Film prikazuje da i ono što smatramo krivim zapravo jest normalno.
Koliko se njihov sadašnji stav o prostituciji razlikuje od stava kojeg su imale kao mlade žene?
GP: One znaju, a pogotovo Martine, da je žena nadmoćna nad muškarcem. Ona je ta koja postavlja pravila igre, zna kako postupati s muškarcem i kako od njega izvući što više novca. Posebne igrice zahtijevaju posebnu tarifu. Mislim da se sada više radi samo o predigri, a pričale su da su i u mladosti imale 'trikove' kojima su se služile kako bi, iako to zvuči neobično, što manje prakticirale spolne odnose. Kao mlade vjerojatno nisu znale postaviti sasvim jasne granice.
Što se događalo sa sestrama nakon premijere filma? Odlučili ste se na pisanje knjige o njihovom životu...
GP: Kada smo snimali film saznali smo mnogo o njihovoj povijesti. Posjetili smo i njihov prvi bordel u kojem su počele raditi 1962. Vidjeli smo prve sobe u kojima su radile, čak ih je i kraljica posjetila 1965., bile su jako poznate. No to nije u filmu jer nismo htjeli usporiti tempo i učiniti film dosadnim. Tako je došlo i do knjige, koju smo napisali u samo dva mjeseca. Sav prihod od prodaje darovali smo njima, zahvaljujući tom novcu Martine je prestala raditi kao prostitutka.
Učinili ste ih poznatima, promovirali ste njihov rad i život. Jesu li vam kako uzvratile?
Učinili ste ih poznatima, promovirali ste njihov rad i život. Jesu li vam kako uzvratile?RS: Nisu, ali to je normalno. One su nama dale svoju priču i cijeli život su se žrtvovale pa se osjećaju počašćeno što je mogu prenijeti. Naučile su dobivati novac, pohvalile su film, ali htjele su mnogo novca od filma. Pokušali smo im objasniti da se na takvom dokumentarcu ne može zaraditi novac.
GP: Ne, to nije normalno, to je jednostavno glupo. Ljudi koji ih okružuju govorili su im da nam ne trebaju vjerovati, da ih samo želimo iskoristiti kako bi se obogatili. Nisu dovljno pametne i ne shvaćaju kako svijet funkcionira. Za njih smo mi samo ljudi iz svijeta filma i medija.
Mislite li da su sestre Fokkens danas uistinu sretne žene?
GP: Sretne su što imaju jednu drugu, nikad nisu usamljene, a to je jako važno. Uzimajući u obzir obitelj iz koje dolaze i sve ostale životne činjenice, mislim da je to bio njihov jedini put.
RS: Mislim da ne bi ponovile ovo iskustvo i način života, ali teško je nagađati. Nisu završile ni srednju školu, i to je jedan od razloga zašto njihov životni put nije izgledao drugačije. Vrlo su neozbiljne, imaju svoj život i samo svoj svijet.
Mislite li da se ipak smatraju žrtvama, unatoč tome što nastoje ostaviti drugačiji dojam?
GP: Nipošto. One se ne smatraju žrtvama, čak štoviše, one razbijaju stereotipe o ženama kao žrtvama prostitucije.
