Objavljeno

Dragi stručnjaci, nitko neće žene natjerati da rađaju!

Oprema: Marie Ines Gul

Ako ste iole pratile/i medijske napise u posljednjih par tjedana, nisu vam mogle promaknuti brojne najavljene reforme u polju populacijske politike te, primjerice, zdravstva, pri čemu se ističe osnivanje Ministarstva obitelji, demografske obnove i useljeništva (tzv. MUDO). Te reforme su, kažu nam stručnjaci, nužno potrebne s obzirom na zabrinjavajuću demografsku sliku Hrvatske, koja je među najlošijima u Europi (godine 2014. stopa fertiliteta iznosila je tek 1,45).

Iako se pitanje negativnog prirodnog prirasta stanovništva sporadično ali ustrajno povlači već dugi niz godina – počevši od 1971. godine, kada je demografkinja Alica Wertheimer-Baletić u svojoj studiji upozorila na opadanje fertiliteta – čini se da je u ovom trenutku ono postalo jedan od glavnih prioriteta nove vlade. Stoga, ako vas naslovi poput “Hrvati odumiru!”, koji ovih dana dolaze sa svih strana, nisu alarmirali i potaknuli da odmah date svoj doprinos i krenete raditi na povećanju nataliteta, pretpostavljam da jednostavno nemate onaj je ne sais qui sastojak hrvatskog nacionalnog identiteta o kojem je nedavno govorio demograf Stjepan Šterc, inače zagovornik smanjivanja broja pobačaja.

Komentirajući popis stanovništva 2011. godine, Wertheimer-Baletić izjavila je da “prije svega mladima treba osigurati stambeno pitanje i dobar posao, spriječiti na taj način da se odsele.” Međutim, izgledno je da će nova vlada svoje napore kreiranja demografske strategije ipak prvenstveno usmjeriti na sferu obitelji i rađanja. Iako se neke od najavljenih reformi na prvi pogled čine pozitivnima (primjerice, uvođenje fleksibilnog radnog vremena ili potpora usklađivanju obiteljskih i poslovnih obaveza), druge nas pak (institucionalizirana podrška rađanju i majčinstvu, promjena zakona o pobačaju, ukidanje medicinski potpomognute oplodnje) trebaju navesti da se zapitamo što će biti s našim pravom na izbor.

Kako me od svega navedenog, a osobito od imena koja se spominju kao potencijalni ministri, uhvatila jeza, te u želji da pročitam nešto više o odnosu (pro)natalitetnih politika i ženskih prava općenito (usput rečeno, Švedska je jedna od zemalja koja je uspješno inkorporirala rodnu ravnopravnost u pronatalitetnu politiku), odlučila sam kontaktirati nekoliko stručnjakinja iz različitih područja i zamoliti ih da prokomentiraju situaciju.

Tko je subjekt, a tko objekt populacijske politike?

Za početak, kada govorimo o odnosu populacijskih politika i (ženskih) ljudskih prava, treba spomenuti Međunarodnu konferenciju o stanovništvu i razvoju održanu u Kairu 1994. godine, na kojoj je usvojen program djelovanja u kojem se navodi, između ostalog:

– da države trebaju poduzeti mjere kako bi osigurale univerzalni pristup zdravstvenim uslugama, uključujući one povezane s reproduktivnim zdravljem, što podrazumijeva i planiranje obitelji i seksualno zdravlje;

– da svi parovi i pojedinci imaju pravo odlučiti o broju djece i njihovom smještaju na temelju pruženih informacija i obrazovanja;

– da unaprjeđivanje rodne ravnopravnosti i osnaživanje žena, uklanjanje svih oblika nasilja nad ženama te omogućavanje ženama da odlučuju o vlastitom fertilitetu trebaju činiti okosnicu svih programa koji se tiču populacije i razvoja.

Međutim, u praksi se ovi principi često ne primjenjuju, kako upozorava Paula Abrams, ističući da kroz povijest žene nisu bile uključene u razvoj populacijskih politika, već da su prvenstveno bile shvaćene kao njihova ciljana skupina – objekti, a ne subjekti. Abrams dodaje da takve politike – bez obzira bile one pronatalitetne ili antinatalitetne – često perpetuiraju diskriminaciju oduzimajući ženama kontrolu nad vlastitim reproduktivnim funkcijama.

Potaknuta najavama ukidanja zakona kojima su osigurana temeljna ženska prava na seksualno i reproduktivno zdravlje, Ženska mreža je 9. siječnja uputila otvoreno pismo budućem premijeru Tihomiru Oreškoviću, tražeći od njega da u vladu i druga državna tijela ne postavi osobe koje su svojim dosadašnjim djelovanjem i izjavama pokazale namjeru smanjivanja postignute razine rodne ravnopravnosti. Bojana Genov iz Ženske mreže za Vox Feminae je komentirala potez osnivanja Ministarstva demografske obnove te njegov izgledni utjecaj na ženska prava.

“Osnivanje ovog i sličnih ministarstava s ciljem očuvanja i povećanja nacionalnog korpusa karakteristično je za desne vlade, koje polaze od premise da stanovništvo vlastite nacije nužno treba povećati. Otud priče demografa o smanjenju broja pobačaja i druge inicijative usmjerene na kontrolu ženskih tijela. Slažemo se da je stanovništvo svakoj državi važno, ali osnivanje ministarstva ocjenjujemo kao ideološki, a ne reformski potez. Ovo je jedna od rijetkih prilika u kojoj bismo se mogle složiti s Ružom Tomašić koja je predložila da bi Hrvatska mogla naseliti imigrante u opustjelu Liku. I to je oblik demografske politike, pa njezin prijedlog nadopunjujemo svojim da se olakšaju uvjeti za primatelje azila, mada teško vjerujemo da će se najavljeno ministarstvo baviti temom povećanja stanovništva, a ne temom povećanja nacije.”

Osvrćući se na činjenicu da je Hrvatska u nedavnoj prošlosti već imala ministarstvo obitelji koje nije iznjedrilo nikakve mjere i politike koje bi utjecale na demografski rast, Genov navodi da bi se “sustavna demografska politika treba voditi iz vlade, odnosno koordiniranim naporima više ministarstava kako bi povećali standard obitelji, omogućili zapošljavanje mladih, socijalne servise, stambenu i poreznu politiku koja omogućuje normalno roditeljstvo.”

Retradicionalizacija ili duh prošlih vlada

Kada govorimo o ograničavanju prava na pobačaj kao mjeri pronatalitetne politike, možemo se zapitati koliki bi ona učinak doista imala na rast stope fertiliteta (s obzirom na podatke o stopi pobačaja u RH, koja je među najnižima u Europi)? Istraživanja su pokazala da pristup pobačaju i upotreba kontracepcije (o čijoj zabrani ili ograničavanju, srećom, zasad nije bilo govora!) ne mogu objasniti neprestani pad plodnosti u većini zemlja od 1960. godine budući da je najveći pad plodnosti europskih žena zabilježen upravo u razdoblju kada se sigurna kontracepcija koristila upola manje. Istovremeno, danas neke zapadne zemlje usprkos visokom korištenju kontracepije bilježe demografski rast.

Genov upozorava da velik broj pobačaja u RH uopće nije evidentiran te da zabrana pobačaja dokazano vodi smanjenju reproduktivnog zdravlja žena. Osim toga, zabrana ili ograničavanje neće uzrokovati povećanje nataliteta nego dodatnu marginalizaciju, osiromašenje i zdravstveni hazard žena. “Nema te pronatalitetne politike koja će osiromašenu i obespravljenu ženu natjerati da rađa,” zaključuje.

Početkom siječnja ove godine, Šterc je upozorio da je pad nataliteta najveći problem u Hrvatskoj (!) te da je zbog rađanja sve manjeg broja djece ugrožena budućnost cijelog naroda. Teško je ne zamijetiti sličnost retorike nove vlade i/ili pretendenata na ministarske pozicije s onom s početka 1990-ih, kada je HDZ tvrdio da demografski pad ugrožava opstanak nacije. U to vrijeme, objašnjavaju Jelena Subotić, Marina Škrabalo i Jeremy Shiffman, pojavilo se obilje metafora koje su se koristile za glorificiranje hrvatskog nacionalnog identiteta i izjednačavale ženu s njenom reproduktivnom funkcijom. Godine 1992. bila je ustanovljena tadašnja verzija MUDO-a – Ministarstvo obnove s posebnim odjelom za demografsku i duhovnu obnovu na čelu s Antom Bakovićem. Podsjetimo se, osim što je osnivač udruge Hrvatski populacijski pokret i inicijative Jedno dijete više, Baković se, između ostalog, zalagao za smanjenje broja vrtića, uvođenje poreza za neudane/neoženjene i uvođenje institucije majke odgojiteljice, koja bi za svoj posao dobivala plaću (sličan prijedlog nedavno je usvojen u Crnoj Gori).

 

Rodna nacionalistička politika

Martina Topić, politologinja sa Sveučilišta Leeds Beckett u Velikoj Britaniji, u svom tekstu “Rod i nacija” objašnjava kako je uz osamostaljenje Hrvatske bilo potrebno konstruirati snažni nacionalni identitet, a to se provelo putem rodne nacionalističke politike koja je opstojnost nacije svela na njene reproduktivne mogućnosti, stavivši time ženu u položaj ‘rađalice’. Na pitanje zašto se danas ponovo javlja potreba za jačanjem nacionalnog identiteta, Topić odgovara:

“Desnica u Hrvatskoj nikada nije odustala od retorike očuvanja i jačanja identiteta. Razlika između onoga što se događalo u 1990-ima i danas jedino je u tome da je to ranije bilo smatrano teškim oblikom desničarenja, dok se danas takve stranke javljaju diljem svijeta. U zapadnim zemljama desnica govori o obustavi imigracije budući da se rast broja imigranata dovodi u vezu s izmjenom sustava vrijednosti i kršćanske kulture. Međutim, Hrvatska nikada nije imala veliku imigraciju, nego je sva desničarska retorika bila uperena nacionalnim manjinama koje nemaju apsolutno nikakvu mogućnost promijeniti bilo što putem demografske politike niti su to ikada namjeravale. Ja sam tekst na koji se referirate napisala 2008. godine kao teorijski komentar na nešto iz prošlosti, no zaista nisam mislila da će se događaji o kojima sam pisala ponovno aktualizirati i da ćemo 2016. g. ponovno komentirati natalitetnu politiku i propitivati položaj žena. Još manje sam očekivala da ćemo propitivati pitanje zabrane pobačaja.”

S obzirom da se brojni demografi slažu da svjetonazorski pothvati, kao što je primjerice zabrana pobačaja, ne utječu na rast nataliteta, očigledno je da najavljeno ograničavanje prava na pobačaj nije ništa nego ideološki potez.

Topić smatra da je svjetonazor koji traži zabranu pobačaja isključivo i jedino fundamentalizam i radikalna diskriminacija žena, dodajući da država koja donosi takve zakone nasilno zadire u privatnu sferu te uskraćuje ženama izbor. “Ovakva politika za cilj ima jedino sustav podjele uloga utemeljen na zakonima patrijarhata. Ne vidim kakvo će dobro radikalna patrijarhalizacija donijeti državi. Porast nataliteta sasvim sigurno ne. Konačno, ova politika čini se prilično nespojiva sa stavom desnice o umjetnoj oplodnji. Desnica se, kao što znamo, protivi umjetnoj oplodnji, a istovremeno zagovara rast nataliteta. Natalitetna politika koja ne uključuje i liberalan zakon o umjetnoj oplodnji čini se isključivo svjetonazorski uvjetovana,” zaključuje.

Snježana Mrđen, izvanredna profesorica na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru, slaže se da nema dugoročnog utjecaja pronatalitetnih mjera na reprodukciju, čak ni u državama u kojima je pobačaj zabranjen.

“Dosadašnja iskustva pokazuju da su mjere populacijske politike na reprodukciju utjecale samo u vrlo kratkim razdobljima. Učinak je obično velik na početku primjene mjera, a onda se postupno smanjuje. Može se navesti primjer Poljske u kojoj su mjere u vezi pobačaja vrlo restriktivne, a 2013. godine ta je zemlja, uz Portugal i Španjolsku, imala najniži fertilitet u Europi, samo 1,29 prosječno djece po ženi. Glavni problem nije poticanje rađanja nego dugoročna strategija koja promišlja budućnost roditelja i djece kroz snažnu socijalnu i gospodarsku politiku,” objašnjava Mrđen, dodajući da populacijska politika koja se tiče samo povećanja rađanja nije dobra, već da ona treba uključiti i mjere vezane za smanjivanje mortaliteta i migracijsku politiku.

Kompleksan odnos demografije i gospodarstva

Iz medijskih izjava različitih stručnjaka (za koje niste čuli) da se naslutiti da bi porast stope nataliteta – osim što bi osigurao opstanak hrvatskog naroda – mogao dovesti i do poboljšanja gospodarske situacije. Međutim, ovaj logički salto nema potporu u konkretnim podacima i istraživanjima. Uzročno-posljedičnu vezu između demografskog i gospodarskog rasta Paula Abrams opisuje kao raspravu o tome što je bilo prvo – kokoš ili jaje. Dok neki teoretičari tvrde da velik broj stanovnika otežava gospodarski razvoj, drugi pak misle da ga potiče.

Mrđen ističe da između ta dva fenomena ne postoji statistička korelacija, što je pokazao i francuski demograf Alfred Sauvy. “Ta su dva fenomena vrlo kompleksna i međusobno su povezani. Ne postoji – poboljšanje ekonomske situacije pa će se poboljšati i demografski rast i obrnuto. Dapače, iskustva nekih zemalja potvrđuju da poboljšanje ekonomske situacije nakon krize nije dovelo do poboljšanja fertiliteta. U današnje vrijeme, ekonomska recesija, pad životnog standarda, nezaposlenost te društvene i političke promjene imaju veći utjecaj na smanjivanje fertiliteta nego mjere pronatalitetnih politika na njegovo povećanje.”

“Danas je fertilitet u Europi najviši tamo gdje je najviša i stopa aktivnosti žena, npr. na Islandu i u skandinavskim zemljama. Upravo te zemlje imaju najbolje razvijene mjere obiteljske politike koje omogućavaju ženama usklađivanje funkcije majčinstva i zaposlenosti,” navodi Mrđen.

Na isto pitanje – treba li najprije poticati mlade na osnivanje obitelji, pa će onda ojačati i gospodarstvo, ili pak obrnuto, Dejana Bouillet, socijalna pedagoginja s Učiteljskog fakulteta u Zagrebu, odgovara da odluka o osnivanju vlastite obitelji zbog svoje složenosti nadilazi mogućnost uspostavljanja uzročno-posljedične veze. “Stoga je u raspravi o mjerama koje mogu pridonijeti demografskoj obnovi u obzir neophodno uzeti oslabljenu fertilitetnu motivaciju mladih, razmjerno nepovoljne stavove respektabilnog dijela mladih o obiteljskim obvezama i brojne teškoće kojima je popraćen proces osamostaljivanja mladih od roditeljskih obitelji (poglavito nezaposlenost).”

Novi oblici obitelji traže i nove politike

I Bouillet i Mrđen suglasne su oko činjenice da se percepcija obitelji, a osobito uloge žene, danas drastično promijenila. Sve je više kohabitacijskih veza, sve više razvoda, obitelji imaju manje članova, žene se dulje školuju i kasnije rađaju prvo dijete. Bouillet pojašnjava da se sve te promjene odvijaju “u pluralističkom okruženju s relativnim vrijednostima i nelinearnom simboličnom interpretacijom stvarnosti” te je “taj pluralizam neophodno uvažiti i ukalkulirati u sve eventualne planove i mjere usmjerene promjenama demografskih kretanja.” Mrđen dodaje da se upravo iz tih razloga nekadašnje visoke stope fertiliteta jednostavno ne mogu obnoviti neovisno o populacijskoj politici.

Kada je riječ o motivaciji za rađanje i osnivanje obitelji, odnosno odabiru između osobnih i državnih interesa, ipak će uglavnom prevagnuti ovi prvi. Broj žena koje bi odluku o rađanju donijele vođene interesima nacije je minoran, smatra Genov, napominjući da majčinstvo predstavljeno kao društvena obaveza ne može biti motivacija za rađanje.

Bouillet dodaje da mladi svoja obiteljska iskustva, stremljenja i nadanja usklađuju s nadama i očekivanjima u profesionalnom životu. “Upravo zbog toga se mjere demografske, odnosno populacijske politike ne bi smjele svesti na neke paušalne intervencije, već bi se ponajprije trebale usmjeriti na usuglašavanje obiteljskih i profesionalnih obveza mladih žena i muškaraca te na afirmaciju rodne ravnopravnosti u obiteljskim obvezama. To podrazumijeva dostupnost i kvalitetu različitih službi potpore mladim roditeljima, izjednačavanje roditeljskih obveza i prava majki i očeva, osiguravanje primjerene financijske potpore roditeljima u vrijeme roditeljskih dopusta, i tako dalje.”

Očuvati pravo na planiranje obitelji

Preostaje nam za vidjeti koji će to stručnjaci donositi odluke o našim tijelima i životima te koje će to odluke biti. U iščekivanju dodjele pozicija i osnivanja ministarstava, možemo se samo nadati da kao žene nećemo ponovo biti tek objekti tuđih politika, rađalice u službi nacije lišene temeljnih ljudskih prava. Svakako se moramo svim snagama boriti protiv nametanja takve pozicije, jer se situacija u društvu – niti ona demografska niti ona gospodarska – neće poboljšati dokle god unutar obitelji i u društvu vladaju neravnopravni odnosi i dokle god je sav teret brige za djecu i dom samo na ženama.

A ako se to ipak dogodi, ako takve politike (ponovo) zažive, možda, ali samo možda, i ne bi bilo toliko strašno da doista kao nacija – odumremo.

 

Oprema: Maria Ines Gul

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano