Iako marginalizirana i obavijena društvenom stigmom, tema abortusa i reproduktivnih prava žena vidljiva je u hrvatskoj javnosti već desetljećima. S borbom sufražetkinja, valovima feminizma te odlukom da žene imaju pravo glasa kao građanke, postojale su hrabre žene (i muškarci) koje su borbeno zagovarale ljudska prava – prava koja uključuju adekvatnu zdravstvenu skrb i reproduktivnu pravdu žena.
Premda volimo pričati o razvoju i modernizaciji, mnogi bi rekli da se nije mnogo toga promijenilo od dana kada žene nisu imale pravo glasa i kada su bile dio privatne sfere kućanstva. Ženina sloboda i reproduktivna pravda i dalje je politizirana tema unutar koje konzervativni i klerikalni pristaše nastoje uskratiti slobodu žene i postaviti je u kategoriju građanke drugog reda. Uskraćivanje ženine slobode najviše, između ostalog, ulazi u područje reprodukcije, pa se tako danas mnogi žele miješati u slobodu odlučivanja, kontrolu rađanja i pravo na izbor žene kao da je njeno tijelo zapravo javno dobro.
Kada kažem konzervativni i klerikalni pristaše, primarno mislim na “pro-life” pokret Hod za život, molitelje iz bratstva Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina te druge aktere i udruge koji ženu žele staviti pod autoritet muškarca te joj uskratiti njena prava – primarno u sferi zdravstva i njene reprodukcije kada riječ o prekidu trudnoće. Dominacijom ovakvih pokreta, društvena stvarnost u Hrvata prikazuje nam vraćanje (ili zaostajanje) ka tradicionalnim patrijarhalnim korijenima gdje je ženino pravo drugotno u usporedbi s muškarčevim ili fetusovim.
Lice zakona – tanka linija između prava i neslobode
Prekid trudnoće u Hrvatskoj reguliran je Zakonom o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava slobodno odlučivanje o rađanju djece (NN 18/78, 31/86, 47/89 i 88/09). Danas poznat kao Zakon o pobačaju, stupio je na snagu još 1978. odlukom Sabora Socijalističke Republike Hrvatske (SRH), i u njemu se navodi kako je: pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece, a to se pravo može ograničiti samo radi zaštite zdravlja. Uporište za donošenje toga Zakona bio je Ustav SFRJ iz 1974. godine, koji je sadržavao ustavno načelo o pravu čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece, stoga je to isto načelo bilo je preuzeto i u Ustav SRH 1974. godine i ono je bilo temelj za donošenje Zakona iz 1978. godine.
Spomenuti Zakon, osim prava čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece prekidom trudnoće, sadrži i pretpostavke za sprječavanje neželjenog začeća kontracepcijom ili sterilizacijom te odredbe o umjetnoj oplodnji muževim sjemenom ili sjemenom drugog muškarca (čl. 30.).
Zanimljiva je činjenica kako je tadašnji prijedlog nekih članova i članica Radne skupine za donošenje zakona bio da temeljna rečenice glasi:
“Radi ostvarivanja slobode ličnosti žene, obezbeđuje se pravo žene na prekid trudnoće. Ovo pravo se može ograničiti samo u interesu zaštite života i zdravlja žene” (Prijedlog citata, Radna skupina, 1978).
No, koliko god to bilo šokantno ili ne, taj prijedlog nije usvojen. Eksplicitan fokus na prava žene i zaštitu njezinog života i zdravlja nije bio dobrodošao u javni diskurs i formiranje javne politike. Stoga je radije prihvaćen generičniji opis o pravu čovjeka, koje se može ograničiti samo radi zaštite zdravlja.
Kad smo već kod faktografskih uvida, valja spomenuti kako se spomenuti Zakon mijenjao tri puta do sada, i to: člankom 40. Zakona o izmjenama zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje; člankom 58. Zakona o izmjenama i dopunama zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prijestupe i prekršaje; te člankom 56. Zakona o medicinskoj oplodnji. Unatoč spomenutim izmjenama, Zakon pod stavkom kaznenih odredbi još uvijek sadrži definiranu novčanu kaznu izraženu u dinarima (novčana valuta iz razdoblja SFRJ-a), a ne u hrvatskim kunama ili pak današnjem euru, što svakako možemo kritički interpretirati po pitanju važnosti ovog zakona unutar hrvatske politike.
Spomenuti Zakon ima i druga problematična mjesta. Da je nedovoljno jasan, svjesne su obje svjetonazorske strane u hrvatskom zakonodavstvu, no tu su manjkavost najčešće pokušali iskoristiti oni iz konzervativnog i klerikalnog kruga. Pa je tako 1996. godine Hrvatska stranka prava predložila novi zakon kojim bi se pobačaj zabranio, a deset godina kasnije to isto su pokušale Željka Markić, koordinatorica inicijative Hod za život, te predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj Ružica Ćavar, prijavivši neustavnost zakona.
S tim posljednjim pokušajem rušenja Zakona o pobačaju, Ustavni sud Republike Hrvatske donio je ustavno rješenje kojim direktno zauzima stav da pobačaj ne može biti zabranjen. Tom odlukom Ustavnog suda, zakonodavci su dobili rok od dvije godine – do 2019. (godina koja je daleko iza nas) – da promijene Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece s ciljem regulacije spornih pitanja koja se vežu uz inducirani medicinski pobačaj, obvezno savjetovanje, definirane cijene zahvata, te pitanje priziva savjesti.
Nužnost izmjene i/ili nadopune Zakona leži u: a) nepostojanju definiranog vremenskog roka između podnošenja zahtjeva do njegova izvršenja (što je podložno manipulaciji i namjernom prelasku 10. tjedna trudnoće), b) uvođenju obveznog savjetovanja koje bi utjecalo na ženinu odluku o prekid trudnoće, gdje je upitno tko bi i kako ta savjetovanja provodio, c) pravu “na priziv savjesti” koji je kao dio Zakona o liječništvu usvojen 2003. godine te d) u definiranju plaćanja usluge abortusa.
Politizacija i ekonomizacija zdravlja žena, njihovih tijela i davanje društvene vrijednosti kroz njihovu reproduktivnu ulogu, u Hrvatskoj dominantno tvori aktualni diskurs. Abortus kao medicinska usluga nije besplatan, već iznos kojeg u potpunosti pokriva pacijentica, određuje svaka bolnica za sebe, što ženu dovodi u nepovoljni položaj s obzirom na njen socioekonomski status
Osim problema ekonomizacije ženinog reproduktivnog zdravlja, sfera pobačaja problematična i krši određena ljudska prava zbog priziva savjesti za ovu medicinsku uslugu. Prizivom savjesti kod liječnika_liječnica, primarno u području ginekologije, dodatno se uskratilo ženino pravo na reproduktivno zdravlje, slobodu i pravdu. Uskraćivanje tog prava čvrsto je izašlo na površinu u trenutku institucionalnog priziva savjesti kada je od 29 javnih bolnica u Hrvatskoj (koje s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo imaju ugovorenu obvezu izvršavanja prekida trudnoće na zahtjev) utvrđeno da u njih šest nijedan ginekolog_inja to ne želi raditi zbog priziva savjesti.
U brojčanom omjeru to izgleda ovako: od ukupno 359 bolničkih ginekologa_ginekologinja u Hrvatskoj, zakonski reguliran i legalan zahvat prekida trudnoće na zahtjev žene do 10. tjedna u javnim bolnicama pristaje raditi 164 ginekologa, a 195 ih to odbija. Međutim, u tu statistiku ne ulaze samo ginekolozi, nego i specijalisti_kinje anesteziologije, reanimatologije i intenzivne medicine.
Fetišizacija fetusa i tijela trudne žene
Iako postoji “ona druga strana” koja zagovara prava žena, poštivanje ljudskih prava i reproduktivna prava, slijedom Zakona i sivih zona u istome, u ovom ću se trenutku fokusirati na konzervativnu stranu koja ozbiljno ugrožava prava žena te nas vodi ka podređenosti iz prošlih stoljeća kada žene nisu imale građanska prava.
Pri zagovaranju zabrane pobačaja, pokret Hod za život i ine udruge i inicijative u fokus stavljaju fetus kao punopravnog (nerođenog) građana Republike Hrvatske čija se prava ugrožavaju. Tim inicijativama fetus daje legitimitet za opovrgavanjem ženina prava. Drugim riječima, pitanje pravnog subjektiviteta, kada je riječ o fetusu i zabrani pobačaja, neminovno je pitanje u posljednjih nekoliko godina u hrvatskoj javnosti započeto od strane Hoda za život. Ovo pitanje u hrvatskom se društvu artikuliralo i prije spomenute inicijative američkog podrijetla, no posljednjih šest godina, otkad je po prvi puta održan spomenuta manifestacija u Hrvatskoj, ovo pitanje suštinski postaje dio stvarnosti Hrvatica i Hrvata.
Ove vrste pokreta teoretičarka Lauren Berlant objašnjava na način da se tijelo majke prikazuje kao potisnuto tijelo i ono koje opsjeda falocentrični sustav, stoga patrijarhat stvara određeni arhetip i vrijednost za ženu. Falocentričnost društva reproducira stereotipnu – arhetipsku – reprezentaciju žene kao majke, čime tijelo trudne žene postaje fetiš o kojem se počinje javno govoriti. Ono postaje dio javne intime; svi imaju pravo izreći svoje mišljenje i sud o tijelu žene kao pojedinke, budući da svijet u kojem bi se trudnoća mogla smatrati događajem osobne privatnosti više ne postoji.
Time fetus postaje pravna i medicinska kategorija, a povezanost prirode i nacije središte ultrakonzervativnih pokreta “sakralne” logike. Ova vrsta logike – kao apsolutna i nepobitna – u fokus stavlja reprodukciju koja (jedina) daje vrijednost, moć i status ženi u ulozi građanke svoje nacije. Društvena vrijednost žene definirana je majčinstvom jer trudna žena predstavlja glavni legitimni prostor u kojem se kategorija “žene” i “ženstvenosti” pretvara u nacionalnu i politiziranu kategoriju.
Ta sakralna logika pokreta za zabranu pobačaja nalaže da nakon trudnoće žena gubi svoj ženski spol, postajući prvenstveno majka odnosno “trudnica” – i stoga sama sebi postaje nebitna. Kako bi to objasnila Lauren Berlant, u zaštiti fetusa od žene, konzervativni pokreti dijele ženu na negenitalni dio i majčinu utrobu koja pripada fetus. Prema toj perspektivi, ženina utroba postaje vlasništvo nacije zahvaljujući konverziji roda u nacionalnost, čineći ženu “javnim objektom” i političkim tijelom (hrvatske) nacije.
Konzervativni i klerikalni akteri boje se kako će autoritet i sloboda žene “uništiti” njihovu sakralnu i naturaliziranu logiku, zbog čega fetusu daju osobnost i status građana. Ideja fetusa kao građanina i “najranjivije skupine” – jest kriza kojom ženski autoritet nad fetusom zaustavlja i iskrivljuje nacionalni narativ o prirodnom razvoju. Stoga se u ultrakonzervativnom diskursu cilj nacionalne reprodukcije stapa s tvrdnjom da fetusi, kao i sve osobe, trebaju imati politički zaštićeno pravo na prirodni razvoj. Oni fetus imenuju novim članom društva, nastojeći u njemu pronaći rješenje za ljudsko postojanje, te tjelesno, pravno i intimno nasilje nad ženama.
Pitanje i pravo na pobačaj postaje dio masovne kulture, kulturne industrije, politike i zdravstva, čime svatko dobiva pravo odlučivati u ime žene. Fetus se postavlja kao javna osoba i punopravni građanin_ka za čija prava se treba boriti, dok se prava žena krše i zapostavljaju. Takvim diskursom žena se postavlja kao “konkurencija” fetusu, čija se vrlina i vrijednost čini moralno neospornim.
