Objavljeno

Žensko tijelo kao stroj: Prakse medicinske skrbi prema rodiljama

Foto; RDNE, Pexels

Zdravlje i reproduktivna sposobnost žena oduvijek su u središtu politike, ekonomije, društvenih borbi i odnosa moći. Pa tako se porod, to duboko i transformativno iskustvo na individualnoj razini, sve više objektivizira te podliježe mnogobrojnim medicinskim intervencijama. U mnogim javnim bolnicama diljem svijeta, pa tako i u Hrvatskoj, skrb rodilje pri porodu okarakterizirana je tzv. tehnokratskim modelom medicinske skrbi.

Medikalizacija rađanja i usvajanje tehnokratskog modela postali su rašireni, što na različite načine utječe na reproduktivno zdravlje žena. Medikalizacija poroda odnosi se na proces kojim se prirodni procesi rađanja navode i kontroliraju medicinskim intervencijama i tehnologijama. Ova promjena paradigme dovela je do toga da se porod sve više smatra medicinskim stanjem koje zahtijeva klinički nadzor, a ne prirodnim fiziološkim procesom.

U hrvatskom javnom zdravstvenom sustavu u posljednjih nekoliko desetljeća bilježi se značajan porast medikalizacije poroda. Tehnokratski model rađanja postao je norma u mnogim javnim bolnicama, utječući i na iskustva i ishode poroda, a naposljetku rezultira iskustvima nasilja – opstetričkog nasilja. Tehnokratski model rađanja daje prioritet standardizaciji, učinkovitosti i kontroli, što često dovodi do praksi kao što su rutinska uporaba epiduralne, kontinuirano elektroničko praćenje fetusa putem CTG uređaja, davanje “koktela lijekova”, epiziotomija i porast stope carskih rezova.

Model separacije: objektivizacija i tijelo kao stroj

Glavna vrijednost na kojoj se temelji tehnokratska paradigma medicinske skrbi je separacija. Drugim riječima, tehnomedicina kontinuirano razdvaja pojedinku na sastavne dijelove, pa je tako medicinsko osoblje fokusirano na donji dio ženskog tijela. Teoretičarka Robbie Davis Floyd navodi kako su temeljna obilježja ovog modela medicinske skrbi: 1) separacija tijela i uma, te 2) pozicioniranje ženskog tijela kao stroja – točnije, reproduktivnog stroja.

Ova metafora tijela-kao-stroja u današnjem društvu ženu i njeno tijelo pozicionira drugačije naspram muškog. Žensko tijelo, budući da je odstupalo od muškog “standarda,” smatralo se inherentno defektnim i opasnim jer je pod utjecajem prirode, koja je zbog svoje nepredvidivosti i sama zahtijevala stalnu manipulaciju od strane muškarca. Kao rezultat toga, i rađanje se počelo promatrati kao inherentno nesavršen i nepouzdan mehanički proces, a metafora ženskog tijela kao neispravnog stroja na kraju je oblikovala filozofski temelj moderne grane ginekologije i porodništva.

No ta metafora ide i korak dalje. Dominantna metafora za rađanje, koja je vidljiva i u hrvatskom društvu, predstavlja bolnicu kao tvornicu, majčino tijelo kao stroj, a bebu kao proizvod. Porodništvo i ginekologija su stoga kao medicinska grana počele razvijati alate i tehnologije za manipulaciju i poboljšanje onoga što se smatra inherentno neispravnim procesom rađanja, pri čemu se rađanje prilagođava modelu tvorničke proizvodnje na pokretnoj traci.

Sljedeća praksa ovog tehnokratskog modela jest proces alijenacije i objektivizacije –promatranje pacijentice, u ovom slučaju rodilje, kao objekta. Mehanizacija ljudskog tijela i definiranje tijela-stroja kao ispravnog objekta medicinskog tretmana oslobađa medicinsko osoblje od odgovornosti, komunikacije i interakcije s pacijenticom, što uključuje informiranje i traženje pristanka.

Prema istraživanju Udruge RODA, žene s iskustvom poroda u hrvatskim javnim bolnicama najviše dijele zabrinutost zbog manjka komunikacije, informiranog pristanka i neempatičnog odnosa od strane medicinskog osoblja tijekom poroda. Ovu vrstu otuđenja od svojih pacijentica često uvježbavaju liječnici tijekom medicinske škole i specijalizacije, jer ih se uči da zaštite sebe izbjegavajući emocionalnu uključenost. Iz toga proizlazi da uopće nemaju razloga baviti se emocijama pacijenta_ica.

Institucionalna moć i tehnike dominacije u bolnicama

Mehanizacija i objektivizacija prirodnih procesa moguća je zbog tzv. disciplinirajuće moći, kako bi je nazvao Michel Foucault. Po ulasku u bolnicu trudnicu u invalidskim kolicima odvoze u “pripremnu” sobu, a poznat nam je i izraz “stavili su me u boks”. Tamo rodilji skinu odjeću, daju joj da obuče bolničku haljinu i obavi vaginalni pregled. Pristup hrani joj je ograničen ili zabranjen, a u šaku ili ruku umeće se intravenozna igla. Vanjski fetalni monitor prati snagu kontrakcija i otkucaje bebinog srca.

U skladu sa svojom hijerarhijskom strukturom, tehnokratski model ulaže autoritet u liječnike te u ustanove i njihovo osoblje. Očigledni znakovi poput titula i bijelih kuta signaliziraju autoritet liječnika, koji može povećati svoj status uskraćivanjem informacija i korištenjem tehničkog žargona koji pacijentica ne razumije. Kad je liječnik autoritet, pacijentica nema odgovornosti. Kod porođaja, jedna od najslikovitijih demonstracija moći “liječničkog izbora” je položaj litotomije koji je toliko popularan među liječnicima – ne zato što je fiziološki ispravan, već zato što liječniku omogućuje da porod prati stojeći, s čistim poljem za manevriranje. Vrlo dobro znamo da ovaj položaj komplicira porod, no ovdje se gleda korist liječnika_ica i olakšavanje njihovog posla, a ne ugoda rodilje ili djeteta.

Kako onda izgleda medicinska skrb rodilja u javnim bolnicama u Hrvatskoj? Tako da žene:

  • gube autonomiju i slobodu izbora: žene često dožive gubitak kontrole nad vlastitim tijelom tijekom poroda. Iako dođu s planom poroda ili znaju što žele, a što nikako ne žele, najčešće ih se ne pita za dopuštenje niti im se ponudi izbor, što dovodi do osjećaja nemoći,
  • proživljavaju depersonalizaciju: fokus je na medicinskim postupcima, a ne na ženi. Ovakva depersonalizacija može navesti ženu da se osjeća kao stroj i objekt, a ne kao aktivna sudionica u procesu,
  • nemaju interakciju s medicinskim osoblje niti daju informirani pristanak. Medicinski postupci, uključujući epiziotomije, indukcije i carske rezove, nerijetko se izvode bez odgovarajućeg informiranog pristanka.
  • izložene su prekomjernoj upotrebi intervencija: uobičajene su prakse poput kontinuiranog elektroničkog praćenja fetusa, rutinske epiduralne anestezije, davanje koktela lijekova i dripa, izvođenje nadliježanja na trbuh, prokidanje vodenjaka i slično. Ove intervencije, koje se često koriste bez jasne medicinske potrebe, mogu dovesti do komplikacija, produljenog oporavka i negativnih učinaka na ženu, i jasan su primjer  opstetičkog nasilja.

Konačno, naglasiti kako je opstetričko nasilje praksa koju opetovano doživljavaju i prijavljuju žene pri porodu u javnim bolnicama u Hrvatskoj. Ono podrazumijeva svaki čin nasilja, prisile ili nepoštivanja koji medicinsko osoblje nanosi ženama tijekom poroda. Tu spada fizičko nasilje (nepotrebni ili grubi medicinski postupci, prisilne intervencije i nedostatak upravljanja boli); verbalno i emocionalno zlostavljanje (ponižavajući jezik, vrijeđanje, prijetnje i nedostatak empatije); i povreda autonomije (obavljanje medicinskih postupaka bez pristanka ili ignoriranje ženinih želja tijekom poroda izravno su kršenje njezine autonomije i tjelesnog integriteta). Nažalost, sve navedeno proživjele su brojne žene u javnim bolnicama diljem Hrvatske.


Tekst je nastao u sklopu projekta Come Together koji sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa. Stavovi izraženi u tekstu ne odražavaju nužno stavove Europske unije ili Europske izvršne agencije za obrazovanje i kulturu.

Povezano