Događa se da se u situacijama ratova i velikih konflikata pojave oni koji vjeruju u mir, u nenasilnu transformaciju sukoba, u procese suočavanja s prošlošću i pomirenja, izgradnju pravednijih društvenih odnosa. Nazivaju ih mirovnjacima, a to su najčešće poprilično tvrdoglavi i uporni ljudi u inzistiranju na principima nenasilja, ravnopravnosti i solidarnosti. Jedna takva ekipa je tijekom iskustva različitih oblika izravne izgradnje mira u zapadnoj Slavoniji (Volonterski projekt Pakrac, 1993. -1997.) došla na ideju o osnivanju organizacije koja će se dugoročno i sustavno baviti izgradnjom mira, demokracije i pravednog društva. Danas su javnosti poznati kao Centar za mirovne studije (CMS), a ove godine slave 25 godina rada. Tim povodom razgovarale smo s Lovorkom Bačić, Sandrom Kasunić, Sarom Lalić, Teom Vidović Dalipi i Ivom Zenzerović Šloser.
Sretan rođendan CMS-u! S obzirom da smo daleko od mira i društva nenasilja, jeste li u slavljeničkom raspoloženju, imate li vremena i volje proslaviti 25 godina rada?
Sara: Hvala na ovoj čestitci i prilici da se na svoj rad osvrnemo i kroz ovaj intervju! Ovih dana s raznih strana, od brojnih suradnika i suradnica, dobivamo predivne čestitke za 25. rođendan, što nas čini itekako sretnima, ponosnima i energičnima. Lijepo je vidjeti da ima ljudi koji cijene naš rad, da smo mnogima bili podrška kroz ove godine i da mnogo ljudi dijeli naše vrijednosti i viziju pravednog društva. Također, priprema raznih aktivnosti za obilježavanje ove velike obljetnice povela nas je malo i down the memory lane pa smo se prisjetili mnogih situacija iz prošlosti – kampanja koje smo vodili, prosvjeda koje smo organizirali, edukacija koje smo pružili, ali i brojnih ljudi koji su doprinijeli radu Centra.
U današnje doba nama u progresivnom civilnom društvu nije lako biti u slavljeničkom tonu – prostor za naše djelovanje se sve više sužava i radimo u sve težim uvjetima, a u društvu vlada pesimizam i zasićenje. No, u zadnje vrijeme brojni aktivisti i aktivistkinje prepoznaju da nedovoljno slavimo svoje uspjehe i da premalo sami sebi i jedni drugima čestitamo na volji, hrabrosti i ustrajnosti da ovo društvo učinimo boljim. Umjesto toga, često skačemo s problema na problem koji želimo riješiti, što i je možda glavna odlika aktivizma. No, odlučile smo ovo vrijeme ipak iskoristiti da okupimo ljude koji su nas sve ove godine podržavali i s nama radili, da im zahvalimo i jedni drugima napunimo baterije za sljedećih pet godina.
Ovih dana organiziramo i konferenciju na kojoj ćemo se osvrnuti na dosadašnja iskustva rada u našim primarnim temama – obrazovanju, azilu i migracijama, suzbijanju diskriminacije i borbi protiv socio-ekonomskih nejednakosti, a imat ćemo prilike i da se družimo u nešto neformalnijoj atmosferi. Također, upravo smo objavili lentu kojom predstavljamo najupečatljivije događaje iz prošlosti organizacije kako bismo imali trajni zapis o našem radu. To je nešto što ćemo u narednim godinama dodatno nadopunjavati i nadam se da će biti korisno i zabavno ljudima koji nas prate. Do kraja godine ćemo organizirati još nekoliko javnih tribina koje će se baviti aktualnim temama iz naših sfera djelovanja, tako da će i to biti sjajna prilika da se osvrnemo na minuli rad, ali i budućnost koja je pred nama.
25 godina rada u postkonfliktnom društvu kakvo Hrvatska jest čini mi se kao jako puno posla. Od šačice volontera koji su u porušeni Pakrac neposredno nakon rata išli graditi mir do organizacije koja je kroz aktivizam, obrazovanje, istraživanje, zagovaranje i direktnu podršku postala prepoznatljivi akter u zaštiti ljudskih prava, izgradnji održivog mira i demokracije. Dug je to put! Kako su se CMS i vaša misija i vizija mijenjale, evoluirale tijekom godina?
Sara: CMS se vjerojatno jako promijenio u odnosu na ono što su osnivačice i osnivači prvotno zamišljali. CMS je u početku bio tipična mirovna organizacija. Sada je ljudskopravaški pristup izrazito jak u našem radu, no zadržale smo i mnogo od mirovnjačkog identiteta i pristupa. Naravno, u ovih 25 godina, kako se kontekst u kojem smo djelovali mijenjao i kako su novi ljudi ulazili u organizaciju, bilo je neminovo i da se mijenjaju teme kojima se bavimo, kao i naši pristupi. CMS u tom smislu ima jasnu viziju i misiju, kao i vrijednosti, no tijekom ovih godina otvarali smo brojne teme koje smo onda razvijali u različitim smjerovima. Ponosne smo što nas nikad nije bilo strah eksperimentirati u pristupima i ulaziti u neistražena polja.
Svijet oko nas je kompleksan, društvene nepravde su rezultat vrlo heterogenih faktora, pa se tako i CMS-ove aktivnosti mogu činiti kao mozaik najrazličitijih aktivnosti. No, nama je jasno kako, zašto i s kojim ciljem radimo sve što radimo i kako su naše intervencije međupovezane i vode progresivnoj društvenoj promjeni. Uvijek pratimo društvene potrebe te možemo li u nekom polju ponuditi nešto što do sada nije pokriveno, odnosno možemo li svojim iskustvom ponuditi nešto što će biti vrijedno, a nitko još nije probao. Mislim da je posebno vrijedno u našem radu to što radimo na različitim razinama koje su nam jednako vrijedne – radimo, na primjer, i s ljudima u lokalnim zajednicama, obrazovnim radnicima_ama, studentima_cama na Mirovnim studijima, izbjeglicama i Romima, i zadovoljne smo kad netko s naše edukacije ode i primijeni stečeno znanje ili uvid u svojoj zajednici, udruzi ili radnom mjestu. Usmjerene smo i prema “najvišim” razinama: Saboru, Vladi, institucijama EU, na kojima pokušavamo iskustva iz prakse pretočiti u sustavne i strukturne promjene.
Djelujete kroz tri programa: Azil, integracija i ljudska sigurnost, Mirovno obrazovanje i afirmacija nenasilja, i Borba protiv nejednakosti. Što trenutno radite kroz te programe i na koji način su oni kompatibilni?
Lovorka: Naš rad u području obrazovanja usmjeren je na izgradnju kapaciteta društva za nenasilje, jačanje sposobnosti i kompetencija te podržavanje različitih grupa građana u borbi za pravednije i demokratičnije društvo koje uvažava različitosti i na solidarnim principima doprinosi pozitivnim društvenim promjenama u različitim aspektima. Kao i ranije, kroz različite obrazovne programe koje osmišljavamo i provodimo, uvijek integriramo znanja i obrađujemo aktualne teme iz drugih CMS-ovih programa. Od 2011. aktivno se bavimo zagovaranjem Građanskog odgoja i obrazovanja koji obuhvaća u svom tematskom smislu i cilju sve vrijednosti koje i CMS zagovara. Od 2016. dosta rada usmjeravamo na podršku obrazovnim radnicama_ima u pripremi i provedbi građanskog odgoja i obrazovanja kroz seminare, mentorstva i materijale, a također u suradnji s drugim našim programima provodimo program Interkulturni medijatori. Područje koje povezuje naše programe jest problem nejednakosti u obrazovanju u smislu pristupa i kvalitete te ostvarivanja prava na obrazovanje, što se odnosi na opću populaciju, ali i neke specifične probleme vezane za integraciju izbjeglica u obrazovni sustav.
Sandra: Kroz program Borba protiv nejednakosti bavimo se istraživanjem, zagovaranjem i suzbijanjem diskriminacije, govora mržnje i zločina iz mržnje s fokusom na nacionalnost, etničku pripadnost i rasu. Na osnovu tog rada članica smo Mreže antidiskriminacijskih kontakt točaka Ureda pučke pravobraniteljice te u kontekstu suzbijanja govora i zločina iz mržnje s nadležnim institucijama i organizacijama surađujemo na nacionalnoj i europskoj razini. Dodatno, u programu radimo na poboljšanju položaja Roma te monitoriramo i zagovaramo u području ekonomsko-socijalnih prava građana u cilju stvaranja politika koje omogućuju pravednu raspodjelu društvenih dobara i bogatstva te poštivanje socijalnih i ekonomskih ljudskih prava s posebnim fokusom na marginalizirane i isključene društvene skupine. Kao i ostale teme kojima se bavimo, i našoj Borbi protiv nejednakosti pristupamo holistički, koristeći razne metode rada te nastojimo da ih ne samo vertikalno, već i horizontalno provučemo kroz ostali rad – kao što su to nejednakosti u obrazovanju ili integracijske aktivnosti.
Tea: Kroz program Azil, integracija i ljudska sigurnost radimo na tri razine: terenski, istraživački i zagovarački rad. Terenski rad su u velikoj mjeri uvijek podržavali volonteri i studenti Mirovnih studija (koji su često i postajali naši volonteri), a on je uključivao odlaske u Prihvatilišta za tražitelje azila, posjete detencijskim centrima, podršku osobama prilikom ostvarivanja prava u institucijama do aktivisitčkih akcija, a danas i terenske posjete u susjedne zemlje. Istraživački rad je crpio svoje temelje u onome što smo primjećivali da se na terenu događa i za što se pokazalo da je potrebno pomnije ispitati te donijeti zaključke koji su važni za akademsku zajednicu, javne politike i zagovaranje. Zagovarački rad je često nevidljiv, ali itekako vidljiv kada uspije promijeniti sve ono što smo na terenu i kroz istraživanja uočili da nedostaje. Važan aspekt našeg rada je strateška litigacija koja proizlazi iz pravne pomoći. Upravo zbog sve većeg kršenja ljudskih prava te diskriminacije i rasizma s kojim se ljudi suočavaju, pojačale smo naše pravne kapacitete.

Široj javnosti ste poznati i po radu s izbjeglicama i drugim migrantima, monitoringu i upozoravanju na kršenja prava tih ljudi, zbog čega nerijetko trpite govor mržnje pa i prijetnje. Što smatrate najvećim postignućima u tom području, a što najvećim izazovima?
Tea: Naš rad s izbjeglicama i drugim migrantima, monitoringu, upozoravanju na kršenja prava te zagovaranju tih prava traje već 18 godina – ti počeci zabilježeni su u dokumentarnom filmu “Hrvatska (k)raj na zemlji”, gdje je jasno ocrtan početak izgradnje sustava azila u Hrvatskoj. Tada smo se borile za izgradnju sustava azila, a danas se borimo za pristup tom istom sustavu azila – iako on sam ima mnogo prepreka i mana na koje godinama upozoravamo.
Naša najveća postignuća su upravi svi ti mali koraci koje smo stvarale putem, a koji izbjeglicama i drugim migrantima olakšali život ovdje. To seže od izmjena pravilnika – poput zahtjeva za uvođenjem halal prehrane u zagrebačkim osnovnim školama, preko zakonskih izmjena – poput omogućavanja sklapanja braka bez nužnosti posjedovanja rodnog lista koji nije stariji od 6 mjeseci te prava na vlasništvo nad nekretninama; do sustavnih borbi – poput prevencije izručenja osoba koje imaju azil u drugim državama EU u zemlje iz kojih su pobjegli i u kojima im prijeti ozbiljna ugroza života (najpoznatiji je slučaj Vicdan Ozerdem). Ono najrecentnije postignuće je pravda za Madinu Hussiny – presuda Europskog suda za ljudska prava koji je potvrdio da je svojim postupanjem Republika Hrvatska povrijedila pravo na život šestogodišnje djevojčice iz Afganistana koja je svoj život izgubila na hrvatskoj granici kada je hrvatska policija nju i njenu obitelj nezakonito protjerala.
Uz te sustavne promjene koje mijenjaju živote, naša postignuća su svi naši volonteri, kolektivi, suradnici i inicijative koje godinama okupljamo i potičemo da ustraju u borbi za ljudska prava. Važno je naglasiti 2015. godinu kao godinu u kojoj je civilno društvo iskazalo veliku solidarnost prema izbjeglicama i drugim migrantima koji su prolazili kroz Hrvatsku – činili smo to zajedno kroz Inicijativu Dobrodošli: terenskim radom, akcijama i zagovaranjem. Ta godina donijela je velik broj novih suradnika (Are You Syrious, Živi atelje, Centar Inicijativa za edukaciju, Rehabilitacijski centar za stres i traumu itd.) koji su danas ključna podrška u svim naporima koje činimo.
Najveći izazov u svemu tome su sve restriktivnije politike koje posljednjih nekoliko godina otežavaju rad u ovom području – prvo onemogućavanjem ljudima da pristupe sustavu, sve većim nasiljem prema ljudima na granici, onemogućavanjem pristupu ljudima u Prihvatilištima, do javnog zastrašivanja i pokušaja kriminalizacije. Upravo zato i 25. rođendan CMS-a koristimo kao prostor za razgovor o mogućim daljnjim djelovanjima i načinima za ustrajnost u borbi koja postaje sve teža.
Kako se nosite s govorom mržnje i prijetnjama koje dobivate? I što vas motivira i daje vam snagu za daljnju borbu za ljudska prava – prijetnjama unatoč?
Sara: Da, govor mržnje, prijetnje ili naprosto najobičniji hejt događa se, zadnjih godina najviše nakon medijskih istupa vezanih za prava izbjeglica i drugih migranata. Nekad neugodne poruke dobivamo putem službenih kanala CMS-a, ponekad ih možemo čitati u komentarima na internet portalima i društvenim mrežama, a ponekad ih kolegice dobivaju u inbox. Kako smo većinom žene, često se radi o gnjusnim i seksističkim porukama. S obzirom na to da ovdje imamo vrsne pravnice i poznavateljice zakonodavstva, ali i pravila društvenih mreža u ovome području, koristimo mogućnosti koje imamo – ako se radi o zakonski kažnjivom govoru, prijavljujemo ga policiji, a ako se radi o kršenju tzv. standarda zajednice, onda ga prijavljujemo društvenim mrežama.
Trudimo se ne ulaziti u polemike s pošiljateljima i davati im na važnosti. Trudimo se i utješiti i ohrabriti jedna drugu, što često radimo kroz humor. Konstantno se podsjećamo da ljudi koji na internetu šalju poruke mržnje nisu u većini, nego da se radi o glasnoj manjini koja svoje nezadovoljstvo objektivnim problemima ovoga društva ne može kanalizirati u pravom smjeru, već im političke elite načelom “podijeli pa vladaj” i dalje prodaju narativ o crvenim, žutim i zelenim vragovima.
Također, vidjele smo, posebice posljednjih nekoliko godina, i napade na CMS kao organizaciju. Tako smo, pa i s najviših državnih razina, čule optužbe da smo uključene u nezakonite aktivnosti vezane za migracije, što smo uvijek s lakoćom pobijale jer se radi o duboko neistinitim i zlonamjernim optužbama i insinuacijama. Prošle smo godine, kao i brojne druge organizacije, bile napadane tijekom kampanje za lokalne izbore. Mislim da smo tada adekvatno odgovorile na te napade i nismo se dale instrumentalizirati u političkoj kampanji. Sve to ostavlja traga, no i to je očekivano, nešto s čim se moramo znati nositi i prihvatiti da su takve kritike, kad dolaze od ljudi koji politički žele sebi ostvariti korist a zapravo ne rade za dobro ovoga društva jer se bore protiv jednakosti i solidarnosti, možda i dokaz naše vrijednosti i svega onoga dobroga što su progresivne organizacije dale ovom društvu.

Mirovni studiji su, koliko je meni poznato, jedino kontinuirano i sustavno (neformalno) obrazovanje iz područja izgradnje održivog mira u Hrvatskoj. Što nastojite postići kroz mirovne studije? Koji su najveći izazovi u održavanju kvalitete i kontinuiteta ovog poprilično opširnog obrazovnog programa koji se sastoji od desetak modula i preko 200 sati predavanja, diskusija, prezentacija, javnih tribina, mentoriranog projektnog rada te mogućnosti volontiranja?
Iva: Kroz Mirovne studije nastojimo dijeliti znanje i iskustvo aktivističkog rada na izgradnji pozitivnog mira. Nastojimo reći da mir nije samo puko odsustvo rata, već izgradnja društva u kojem treba smanjivati direktno i strukturno nasilje, graditi društvenu pravdu, jednakost i uključivost – društvo u kojem je što manje kršenja ljudskih prava i diskriminacije, a u kojem je više vizije, nade, suradnje i povjerenja. Ove promjene događaju se jačanjem svijesti i senzibiliteta među ljudima, ali i izgradnjom sustava, institucija – jedno bez drugog ne ide – tu poruku nastojimo prenijeti. Kritički analiziramo dijelove sustava koji su prepreka pravednom društvu jer strukturne nepravde, isključenost i nasilje generiraju novo nasilje, a dovode i do ratova.
Na mirovnim studijima povezujemo ljude: sudionike, predavače, teoretičare, aktiviste, predstavnike institucija; svake godine njih 30-tak, što do danas čini jednu veliku nemirnu družinu koja je prošla slično iskustvo, nerijetko transformativno – ljudi koji iz svojih pozicija, bilo u sferi građanskog ili političkog aktivizma, obrazovanja, znanosti, novinarstva ili prava, danas polako guraju ove ideje, osuvremenjuju ih i odgovaraju suvremenim društvenim izazovima.
Program je opširan, zamišljen kroz paradigmu kritičkog obrazovanja i građanskog doprinosa miru; probleme našeg društva rješavamo sporo ili ne uopće, a novi stalno stižu. S godinama, s 200 radnih sati, program Mirovnih studija se malo suzio, u online formatu ima nešto više od stotinjak radnih sati, ali nije izgubio svoju neposrednost, originalnost i osnaživačku crtu. Za kontinuitet programa zaslužna je najviše motivacija koju dobivamo od sudionika i zainteresiranih za program, kojih je i dalje puno, kao i podrška koju CMS kao organizacija daje u obrazovanje jer, i kad nema ostvarenog direktnog financiranja, snađemo se – Mirovne studije smatramo ulaganjem, a ne troškom.
Za kvalitetu programa i motiviranje sudionika najviše su zaslužni naši predavači i predavačice, sa svojim znanjem, iskustvom, motivacijom i iskrenim pristupom koji pozitivno utječe na sudionike, a oni onda utječu na nas kao organizatore. I tako u krug već 25 godina. Time što smo neformalni ujedno smo i autonomni i možemo biti originalni, fleksibilno se otvarati novim temama i društvenim potrebama.
Zagovaranje je jedan od onih najnevidljivijih poslova, nešto što šira javnost često ne prepoznaje, a što iziskuje nevjerojatno puno istraživanja, analiza, strateški promišljenog i organiziranog rada. Možete nam reći nešto više o tom aspektu vašeg rada? Kakva je vaša suradnja s institucijama?
Sara: Suradnja s institucijama je u ovih 25 godina sigurno imala svojih uspona i padova. S obzirom na to da mislimo kako nije dovoljno stalno gasiti vatre i pružati podršku žrtvama kršenja ljudskih prava, nego i uklanjati strukturne i zakonske uvjete koji dovode do kršenja prava i najrazličitijih nepravdi, naravno da smo usmjereni na rad s institucijama. Tijekom ovih 25 godina, izgradili smo ekspertizu u područjima kojima se bavimo – bilo kroz direktni rad i podršku, bilo kroz istraživanja raznih vrsta, bilo kroz policy analize i sl. U suradnji s brojnim znastvenicima i znastvenicama proveli smo brojna istraživanja i unapređivali znanje u svim područjima kojima se bavimo. Neka od tih istraživanja bila su i pionirski poduhvati i uspostavili su metodologiju kojom se danas mjere neki društveni fenomeni i pojave u Hrvatskoj. U tom smislu, u nekim od naših područja bili smo organizacija koju su institucije redovito pozivale, a ponekad i uvažavale naše prijedloge.
Nažalost, to se u proteklih nekoliko godina jako promijenilo. To je dijelom odraz općeg stava prema organiziranom civilnom društvu – iako imamo razne forme i forume uključivanja zaineresirane javnosti i civilnog društva u policy procese (od Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću preko radnih skupina za izradu zakona i javnih politika, specijaliziranih tijela poput Savjeta za razvoj civilnoga društva), u praksi oni sve manje funkcioniraju. Forma je zadovoljena, a sadržaja nigdje. Plenkovićeva vlada je sudjelovanje bez sudjelovanja dovela do umjetnosti, pa se tako sada svi konzultativni procesi nerijetko odrade bez da se uvažavaju prijedlozi koje daju udruge ili drugi akteri. Nerijetko se u radne skupine i druge aktivnosti uključuju organizacije za koje se zna da će biti manje kritične prema radu Vlade i davati manje ambiciozne prijedloge iako imaju daleko manje iskustva i slabije poznavanje teme, samo kako bi se moglo reći da je civilno društvo bilo uključeno. U godinama prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji mnoge su institucije bile otvorenije za suradnju, čak i kad su od nas očekivali kritičnost. Mogle smo razgovarati, a ponekad ih i uvjeriti u svoja rješenja. Danas je, bojim se, došlo i do odljeva stručnih i konstruktivnih ljudi iz institucija, tako da sugovornika u institucijama, bez obzira na političku razinu, imamo sve manje. Manji je, dakle, kapacitet institucija da apsorbiraju prijedloge iz civilnog društva i od drugih aktera.
Zatvorenost institucija prema CMS-u posebice je vidljiva u zadnjih nekoliko godina, otkad upozoravamo na sustavna i teška kršenja ljudskih prava izbjeglica i drugih migranata. Prvo nam je MUP počeo zatvarati vrata, a onda smo na zatvorena vrata počeli nailaziti u gotovo svim institucijama na nacionalnom nivou, bez obzira na temu o kojoj se radi. Postali smo organizacija non grata. Žao nam je zbog toga, no kod upozoravanja na sustavna kršenja ljudskih prava nema mjesta kalkulacijama. No, dobro je što ipak pronalazimo okolne puteve i druge načine da se na institucionalnoj razini stvari mijenjaju. U pogledu migracija, mnogo smo se okrenule strateškoj litigaciji, medijskom radu i zagovaranju na međunarodnoj razini. Vjerujemo da će ti napori uroditi plodom.
Lovorka: Što se tiče zagovaranja u području obrazovanja, to smo davno prepoznale kao jedno od područja u kojima udruge mogu dati značajan doprinos, pogotovo u području obrazovanja za demokraciju i aktivno građanstvo jer su to teme kojima se mnoge udruge bave kroz svoj rad i neformalne obrazovne programe od 90-tih. Na zagovaranju građanskog odgoja i obrazovanja radimo od 2011. godine i jedna smo od tri organizacije osnivačice GOOD inicijative (i od početka vrlo aktivne u njoj) te se nakon prekida suradnje centralnih nacionalnih obrazovnih insitucija sada dobri rezultati pokazuju u suradnji s jedinicama lokalne i regionalne samouprave koje uvode GOO kao izvannastavnu aktivnost, a i sama ideja GOO je sve popularnija i prihvaćenija u javnosti.
Zagovaranje u području GOO provodimo na temelju istraživanja (o kompetencijama učenika_ca, političkoj pismenosti, demokratičnosti stavova, odnosu prema ljudskim pravima i dr.) te kroz zajedničke napore s drugim članicama GOOD inicijative i obrazovnim stručnjacima radimo gotovo u svim područjima RH. U GOOD inicijativi kroz godine smo uspjeli okupiti 50 organizacija, koje nacionalno i u svojim zajednicama doprinose zajedničkom cilju i potpomažu kvalitetu obrazovanja učenika/ca i mladih. Taj veliki interes za obrazovanje u sektoru pokazuju brojne suradnje udruga s formalnim obrazovnim sustavom i međusobno, ali i dugovječnost GOOD inicijative (jedna od, ako ne i najdugovječnija, inicijativa u sektoru).

CMS potiče volontiranje i tijekom 25 godina rada kroz organizaciju je prošlo jako puno volontera_ki. Volontirala sam u CMS-u i osobno,i nigdje drugdje nisam imala toliko autonomnosti u volonterskom radu, uz vrlo jasno strukturiran i odlično koordiniran volonterski posao. Koliko vam je važno uključivanje ljudi kroz volonterski rad i kojim se principima vodite pri organizaciji i koordinaciji tog rada?
Tea: CMS je proizašao iz Volonterskog projekta Pakrac, međunarodnog okupljanja volontera u zapadnoj Slavoniji u prvoj polovici 90-ih, pa je tako i volontiranje važan segment našega rada jer kroz njega ne samo da primamo veliku podršku nego i širimo mrežu podržavatelja, aktivista i suradnika. Većina nas koje smo danas zaposlene u CMS-u smo nekoć bile volonterke CMS-a i kroz taj proces smo imale priliku upoznati organizaciju, njen način djelovanja i vrijednosti na kojima počiva. Volontirati u CMS-u bilo je moguće kroz sve programe, no nekako je ono najistaknutije u programu koji se bavi migracijama i azilom – upravo zato što tu imamo direktan rad s ljudima.
Mnogo naših volontera dolazi i preko programa Mirovnih studija, gdje studenti imaju priliku upoznati naš rad i potom se direktno uključiti. Zanimljivo je da je upravo program Azil, integracija i ljudska sigurnost proizašao iz jedne mentorske grupe na Mirovnim studijima kroz koju su se studenti dodatno volonterski angažirali, a potom kroz projekt “Afirmacija prava na azil” i postavili temelje ovog programa. Uključivanje ljudi kroz volonterski rad nam je važno jer, osim što širimo mrežu naših suboraca i suborkinji, širimo i naše temelje djelovanja – aktivno djelovanje u društvu, preuzimanje odgovornosti i izgradnja solidarnosti. Imati uz sebe one koji imaju pogled izvana je itekako važno jer donose svježinu našem radu i nove perspektive – koje su nam uvijek dragocjene i važne.
Kako funkcionirate kao kolektiv? Teško mi je vjerovati da biste se mogli baviti nenasilnom transformacijom sukoba i razvojem aktivne participacije građana na društveno-političkoj razini, a bez stalnog nastojanja izgradnje i razvoja maksimalno participativne i egalitarne organizacijske strukture Imate li uhodanu dinamiku ili je funkcioniranje organizacije baš kao i izgradnja mira – stalni proces?
Iva: Kolektiv je i dalje visoka vrijednost u CMS-u. Organizacija se s godinama strukturno postepeno mijenja, nadograđuje, gradi svoje kapacitete, ali i prilagođava kapacitetima ljudi koji ju u nekom trenutku čine. Uspijevamo do sada održati horizontalnost u strukturi, kroz razgovor raditi na sukobljenim stavovima, bilo da su oni programske ili organizacijske prirode. Tempo rada i očekivanja izvana ponekad sužavaju taj prostor i treba stalno iznova nalaziti mjeru da ne zaboravimo svoju javnu odgovornost, a da ljudi ne budu pod kontinuiranim pritiskom društvenih problema i potreba. Nerijetko se bavimo stvarima koje su uznemirujuće, koje ljudi ne žele vidjeti niti o njima slušati, ali događaju se. Tu jedni drugima trebamo biti podrška. U 25 godina kontinuiranog ulaganja u organizaciju razvile smo strukturu i mehanizme koji nam u tome pomažu, a da bi to funkcioniralo, bitna je predanost i visoki stupanj odgovornosti svih članova i članica kolektiva.

Kada se ljudi profesionalno bave problemima diskriminacije, društvenih nejednakosti i nepravdi postaju izrazito svjesni tih problema i ne mogu ih naprosto ostaviti na poslu kada idu kući. Aktivisti svoj posao ne samo da rade, već ga i žive, stalno. Zato su aktivisti_kinje u riziku od burnouta. Kako se nosite s tim rizikom?
Tea: Biti na izvoru informacija o diskriminaciji, društvenoj nejednakosti, nepravdi i nasilju je težak i stresan rad koji može izazvati sekundarnu traumatizaciju i burnout kod aktivista. Ono što smo godinama njegovale kao praksu jesu bili razgovori o tome što čujemo, vidimo, čemu svjedočimo, te si međusobno pomagale i smišljale rješenja kako da nadiđemo tu težinu. Kao pojedinke i pojedinci smo različiti te se svatko od nas s tom težinom nosi na različite načine. Trebalo je vremena da i same spoznamo da nam je u tom pogledu potrebna stručna pomoć i podrška te smo unazad nekoliko godina počele posvećivati više pažnje tom segmentu našeg rada. Među našim suradnicima velik je broj pomagača i onih koji znaju kako pristupiti burnoutu (Društvo za psihološku pomoć, Rehabilitacijski centar za stres i traumu i drugi) te smo uz njihovu pomoć osigurale sredstva za supervizije – kako za nas same, tako i za naše volontere i druge aktiviste koji su svakodnevno izloženi težini, ali i ljude s kojima radimo. Smatramo da je važno o tome govoriti i na tome raditi – zbog čega smo izdali priručnik Džepni vodič za hrabre ljude gdje smo izdvojile praktične savjete koji aktivistima_kinjama mogu pomoći u prepoznavanju i prevenciji burnouta. To je rizik s kojim smo upoznate kada ulazimo u ovo područje rada te se uz pomoć naših suborkinja i soboraca učimo nositi s time.
Zamislimo da jedna od vaših aktivnosti može biti formalno implementirana u politički ili obrazovni sustav – koju biste izabrale?
Sara i Lovorka: Vjerojatno najdalekosežnije posljedice imala bi temeljita intervencija u obrazovni sustav, na principima mirovnog obrazovanja. Velika i dugoročna promjena bi bila kad bi se u obrazovnom sustavu kvalitetno provodili sadržaji koji uključuju vrijednosti nenasilja i solidarnosti, a školska kultura, kurikulumi i rad obrazovnih radnica_ka aktivno reflektirali vrijednosti demokratičnosti, antifašizma, nenasilja, mirotvorstva, solidarnosti, jednakosti, slobode i odgovornosti.
Gdje biste voljele da CMS bude za pet godina? Koliko vam projektni uvjeti rada uopće omogućuju bilo kakvo dugoročno planiranje?
Sara: Ovaj smo tjedan posvećene prošlosti, odnosno osvrtu na posljednjih 25 godina rada, a već sljedeći tjedan radimo na strateškom planu za sljedeće petogodišnje razdoblje. Tako da možemo dati intervju na tu temu za nekoliko tjedana. 🙂 No, svakako ćemo nastaviti raditi na poljima u kojima smo i do sada i najaktivnije, ali se nadamo (tome se uvijek nadamo) da ćemo neke probleme na koje godinama ukazujemo moći staviti u ropotarnicu povijesti i otvarati se i za druga pitanja koja muče mnoge ljude u Hrvatskoj ili one koji će nam se tek pridružiti. Projektni uvjeti rada zasigurno jesu ograničavajući, no kao organizacija nismo project-driven i uspijevale smo kroz godine nalaziti načine da za ono što želimo raditi nađemo barem nužno osnovno financiranje. Vrlo je moguće da će to u narednom periodu biti otežano, no protiv toga ćemo se morati boriti zajedno s ostatkom sektora. Svakako ćemo nastaviti graditi suradnje s bliskim organizacijama i drugim akterima koji misle da bi naše društvo trebalo biti otvoreno, solidarno i egalitarno.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.