Sønderbro je zapuštena četvrt Kopenhagena poznata po teškom imovinskom i društvenom stanju stanovništva, od kojih je oko 200 do 300 beskućnika, te po iznadprosječnoj koncentraciji imigranata i osoba “nezapadnog” podrijetla. Četvrt sada prolazi kroz urbanu obnovu pa se nameću pitanja o inkluzivnosti, segregaciji i budućnosti socijalnog stanovanja u Danskoj. Ovo istraživanje pokazuje kako promjene u Sønderbru odražavaju šire trendove i utječu na živote stanovnika.
Obnavljanje “paralelnih društava”
Od 2010. godine, danska vlada jednom godišnje objavljuje popis “paralelnih društava” i preko njih identificira dijelove gradova koje procijenjenje kao rizične. Taj godišnji izvještaj najprije su nazivali “popisima geta”. Tako se 2018. na tom kontroveznom popisu geta našao i Hørgården, stambeni kompleks sivih, modernističkih blokova u južnom dijelu Sønderbroa.
Potom, godine 2019. u tom dijelu grada pokrenuta je urbana obnova kojoj je cilj inkluzivnost, i koja nastoji uz sudjelovanje stanovništva transformirati tu i slične urbane zone. No, sudjelovanje stanovništva u procesu obnove nije podjednako, nego se razlikuje od kvarta do kvarta. Prema voditelju projekta, Nielsu Frischu Kjølholtu iz Uprave za tehniku i okoliš Kopenhagena, zastupljenost stanovnika Hørgårdena na sastancima projektnih skupina preniska je za postavljene ciljeve.
Tako je Ahmed, 27, stanovnik Hørgårdena bio, kao i njegovi susjedi iz Sønderbroa, pozvan da sudjeluje. Prisustvovao je prvom sastanku i nakon toga se nije više trudio dolaziti. “Sve je to samo birokracija, uvijek sve isto, mali travnjak ovdje ili parkiralište ne ovdje nego tamo. To nije ono što ljudima treba.”
U posljednjem izdanju popisa, paralelno društvo definirano je kao područje socijalnog stanovanja s najmanje 1000 stanovnika i u kojem udio imigranata i osoba porijeklom iz nezapadnih zemalja prelazi 50 posto. K tome, moraju biti ispunjena najmanje dva od četiri kriterija koji se odnose na obrazovanje, zapošljavanje, prihode i kriminal.
Nekoliko zadnjih godina Hørgården je ocijenjen kao “područje prevencije”. To znači da, iako više nije na popisu paralelnih društava, udio imigranata i potomaka iz nezapadnih zemalja veći je od 30 %. Osim toga, ispunjava najmanje dva od četiri kriterija:
- Udio stanovništva u dobi od 18 do 64 godine koji nisu povezani s tržištem rada ili obrazovanjem iznosi preko 30 % (prosjek zadnje dvije godine).
- Udio stanovništva osuđenih zbog kršenja Kaznenog zakona, Zakona o oružju ili Zakona o nedozvoljenom posjedovanju ili prodaji droga najmanje je 2 puta veći od državnog prosjeka (dvogodišnji prosjek).
- Udio stanovnika u dobi od 30 do 59 godina koji imaju samo osnovno obrazovanje prelazi 60 posto svih stanovnika iste dobne skupine.
- Prosječni bruto dohodak poreznih obveznika u dobi od 15 do 64 godine na tom području (isključujući one koji se aktivno nastoje obrazovati) manji je od 65 posto prosječnog bruto dohotka za istu skupinu u široj regiji.
Prema danskom zakonu, zapadne zemlje su “svaka od 27 članica EU-a, zatim UK, Andora, Island, Lihtenštajn, Monako, Norveška, San Marino, Švicarska, Vatikan, Kanada, SAD, Australija i Novi Zeland”. Afrički kontinent, Latinska Amerika, Bliski istok i Azija smatraju se nezapadnim zemljama.
Daniel Tomicic, 27, stanovnik je Hørgårdena i sudjelovao je u ponekim inicijativama za obnovu Sønderbroa. Ne krije svoju kritičnost i ljutnju na popis jer smatra da je riječ o nastavku diskriminacije. “Mogu se zaposliti, mogu raditi, obrazovan sam, nisam počinio zločin, bavim se umjetnošću jer to je moj izbor i jer tako želim živjeti svoj život. Sve je to moj izbor. Ali podrijetlo je nešto što dobivamo rođenjem, to se nikada ne može promijeniti”, kaže. “U ovom zakonu stoji da čovjeka nezapadno podrijetlo automatski smješta u društveni geto, a to je državni rasizam.”
Prema Danielovim riječima, mnogi oko njega niti ne znaju što se događa s obnovom. “Oni mladi ljudi s kojima sam razgovarao ili nemaju pojma, ili im nije zanimljivo jer nitko nije objasnio zbog čega je to važno.” Daniel ne poriče da u ovom kvartu, čiju svakodnevnicu obilježava prijateljsko ophođenje i susretljivost, ima i negativnih priča, ali ističe da ima i mnogo pozitivnih. Zato osuđuje stigmu koja se stanovnicima lijepi na čelo zbog toga kako ih popis predstavlja.
Istraživač urbane politike i koautor studije “Gentrifikacija: nježna ili traumatična? Politike urbane obnove i transformacije u Kopenhagenu”, Henrik Gutzon Larsen, kaže da je geografsko formatiranje problema uobičajeno u politici. “Puno je lakše reći da imamo problem tamo, na onom mjestu, nego da se problem tiče sviju”.
Neosporno je da postoje zone gdje se trebaju poduzeti mjere kako bi se stanovništvu podigla kvaliteta života. Ali, Niels Frisch Kjølholt upozorava kako je popis paralelnih društava doveo do promjene diskursa od 1980-ih naovamo. Najranjivije socioekonomske skupine koje žive u socijalnim stanovima problematizirane su geografski, umjesto da se društveni problemi poput nezaposlenosti i integracije imigrantskih skupina adresiraju na nacionalnoj razini.
Stvaranje pravila za inkluzivnost ili za iznimke?
Godine 2018. tadašnja Vlada predložila je plan nazvan “Jedinstvena Danska bez paralelnih društava: bez geta do 2030. godine”, u kojem se predviđa pokretanje projekata urbanog razvoja za “obnovu i razvoj zona u atraktivne četvrti mještovitog stanovništva” kao i “prodaju postojećih zgrada, ciljano rušenje i novu privatnu stambenu izgradnju” ako je područje ostalo na popisu pet uzastopnih godina. Cilj je smanjenje udjela socijalnog obiteljskog stanovanja na najviše 40 posto.
Niels objašnjava: da bi se spriječilo da se određene zone pojave na popisu, “mi, grad, odlučili smo, odnosno – političari su odlučili – obnoviti mjesta s popisa, kako se ubuduće ne bi pojavila na popisu.” Nastavlja: “Teoretski, urbana obnova može se odvojiti od gentrifikacije, ali u stvarnosti su one tako blisko povezane da ih je gotovo nemoguće razdvojiti.” Ovi državni projekti nastoje postići integraciju jačanjem socijalne i demografske raznolikosti. “Žele osmisliti veću – izmiješanost – ili upotrijebe neku sličnu riječ, no pod tim se podrazumijeva da je tu zona s problemima karakterističnim za tu specifičnu socioekonomsku skupinu, pa da bi bilo dobro da dovedemo ljude jačeg socioekonomskog profila”.
Međutim, objašnjava Niels, “često nešto ostane visiti u zraku, neizgovoreno, a to je da biste nekog doveli, nekog morate prethodno izbaciti, ili morate stvoriti više prostora. Ukoliko uspijete dovesti novu skupinu, to bi moglo izbaciti staru skupinu, primjerice kroz rast cijena”, kaže.
S druge strane, Rasmus Anderson, arhitekt odgovoran za prostornu obnovu blizu Sundholma, sjevernog dijela Sønderbroa i Hørgårdena, smatra da obnova Sønderbroa neće rezultirati većom socijalnom raznolikošću.
Ipak, plan obnove sadrži dva projekta u Planu izmjena za Hørgården: “Moguća densifikacija u Hørgårdenu – nove vrste stanovanja za više ljudi” i “Infrastrukturni projekt u Hørgårdenu – od zatvorenog stambenog područja do otvorenog, zelenog i aktivnog”.
Kao što Plan izmjene za Hørgården spominje, ova dva projekta potpadaju pod odgovornost neprofitne organizacije 3B koja posjeduje stambeni kompleks Hørgården. Oni “nisu izravno dio projekata obnove područja Sønderbro, ali će Plan obnove, koliko god može, podržati projekte i dobra rješenja prometne povezanosti između stambenog područja Hørgården i grada koji ga okružuje.”
Kao da ovo sve nije dovoljno komplicirano, dodajmo da, budući da je Hørgården “područje prevencije”, plan obnove još uvijek podrazumijeva tzv. fleksibilno iznajmljivanje. Ta mjera primjenjuje se specifično na zone obuhvaćene popisom, a omogućuje gradskom vijeću sklapanje ugovora s udrugama za socijalno stanovanje. Udruge, pak, daju u najam prazne obiteljske kuće prema posebnim kriterijim, pa tako najviše šanse za najam imaju kandidati koji ispunjavaju kriterije zaposlenja ili obrazovanja.
Daniela Tomicica to ljuti: “Grade stanove za siromašne, ali otežavaju pristup ljudima s niskim primanjima.” On misli da se time problem samo negdje premjesti, ali se ne riješi. Kad se prije nekoliko godina doselio ovdje, a živi sam u stanu, morao je prikupiti dokumente kojima je dokazao da studira i da nije kažnjavan. “Više se ne možete useliti ako vam papiri nisu čisti”, kaže on.
Ne smije se zaboraviti da je Popis fokusiran na socijalno stanovanje. “To je preusko, ispušta se iz vida, na primjer, privatno iznajmljivanje. Ako šire pogledate, uočit ćete gdje će još biti problema”, objašnjava istraživač Henrik Gutzon Larsen. On smatra i da je desničarska retorika popisivanja “paralelnih društava” utrla put demonizaciji modernističkih nekretnina izgrađenih u “zlatno doba” danske socijalne države, i ističe da je 20 % danskog tržišta nekretnina još uvijek pripada neprofitnim stambenim organizacijama.
Dana 21. ožujka 2023., prema Planu izmjena za Hørgården, tamošnje stanovništvo izglasalo je nastavak projekta densifikacije. Takva densifikacija ima za cilj stvoriti tipove privatnog stanovanja i socijalnog stanovanja za starije osobe, stvarajući “mješovitiji sastav stanovništa u kvartu”.
Tamo su sada privremeni komunalni centar, gdje se skupljaju djeca i tinejdžeri, kao i zapušteni trg na kojem se smjestila mala tržnica, kafić i pizzerija. To će biti srušeno ako se provede denstifikacija.
Unatoč tome što nije previše uključen u obnovu, Mohammed, zaposlenik obližnjeg omladinskog centra Hørgården, sjeća se glasovanja o prodaji parcele oko omladinskog centra i područja na kojem se nalazi centar za mlade. “Nitko nije došao razgovarati s nama, tako da zapravo ne znamo što će se dogoditi. Znam samo da je glasanje bilo čudno, ljudi zapravo nisu znali za što glasaju i malo ih je i došlo. Dakle, ti koji su glasali ne predstavljaju sve svoje susjede.”
Za Henrika Gutzona Larsena, “ovakav menadžement visoko etniciziranih politika, a posebno u ovakvom tipu stanovanja, dovodi nas do toga da ćemo možda prodavati socijalne stanove.” Pripisivanje nekih iznimnih problema takvim kvartovima znači da moramo raditi nešto dosad neviđeno, a to je ukidanje socijalnog stanovanja”.
Inkluzija se gradi u kvartovskom Centru za mlade, no budućnost je neizvjesna
Mohammed je 20 godina zaposlen u omladinskom kluba Hørgården, gdje su se Daniel i Ahmed kad su bili tinejdžeri družili nakon škole. Tik do reciklažnog centra, ovaj prostor za mlade od 13 do 18 godina mjesto je druženja, sklanja ih s ulice i priprema ih za budućnost.
Bilo je kasno poslijepodne kada sam posjetila centar za mlade. Nastava u Danskoj je već počela, a taj dan bila je na rasporedu zajednička večera. Hassan, drugi socijalni radnik centra i također stanovnik Hørgårdena, već je bio u kuhinji s pregačom. Dio mladih je stigao. Ako žele, mogu pomoći u pripremi večere, tako da ne moraju platiti. “Ali budući da je samo 10 danskih kruna (1,34 eura) za večeru”, kaže da “većina plaća.” Neki su bile u informatičkoj učionici, drugi su igrali Playstation, treći su se zavalili na sofe zaokupljeni mobitelima, a bilo je i onih koji su vrlo pažljivo njegovali nasad rajčice u malom vrtu na ulazu u centar.
Omladinski centar je “sigurna luka” gdje se mladi mogu opustiti nakon škole ili na odmoru i biti “svoji”, kako kaže Mohammed, ali to nije samo to, nego i mjesto za socijalno usmjeravanje i pripremu za odrasli život. Osobito “u četvrti koja je bila, i još uvijek jest, problematično područje u kojem većina mladih visi na ulicama i radi ono što ne bi trebali”, kaže Hassan, koji je tu socijalni radnik već 11 godina.
Postoje određeni zadaci koje zaposlenici Centra nastoje ispuniti kad su u pitanju mladi. Tako prenose mladima praktična znanja, često nepoznata ovdašnjim obiteljima. “Pomažemo im u stvarima koje trebaju znati, s osnovama. Na primjer, zubar je besplatan do 18. godine, a kada naši mladi imaju 17, podsjetimo ih da obave zadnje preglede prije nego što će to morati platiti“, objašnjava Hassan.
Također im pomažu u podnošenju zahtjeva za boravišnu kartu, ako još nemaju putovnicu – proces koji s godinama postaje sve teži, podupiru ih u podnošenju zahtjeva za neprofitne stambene liste kako bi mogli dobiti dugoročan najam po pristupačnim cijenama, a organiziraju i posjete tvrtkama ili ustanovama kako bi dobili predodžbu o akademskom i/ili profesionalnom putu kojim bi željeli ići.
Trenutno Mohammed nije zabrinut zbog mladih ljudi koje viđa i s kojima radi. Kaže da su “na dobrom putu i sa školom i poslom”. Bave se sportom. Nema kriminala, nema bandi. Stoga, kaže da mu je zadovoljstvo raditi.
No glasovanje 21. ožujka 2023. o prodaji prostora u vlasništvu 3B-a, neprofitne stambene organizacije koja posjeduje sve nekretnine u Hørgårdenu i Sundholm Sydu i odgovorna je za projekt densifikacije u četvrti Hørgården, prilično ih je uznemirilo. Neizvjesnost oko budućnosti prostora koji pripada Omladinskom centru osim djelatnika osjećaju i bivši članovi Ahmed i Daniel.
“Jedino što znam je da će prodati”, kaže Mohammed. “Kupci bi mogli biti neke privatne tvrtke.” Zgrade s crvenim krovovima u susjedstvu, “privremeni komunalni centar” a koja se spominje u Planu preinake Hørgårdena, su ustanove za djecu i adolescente.
Kako kaže Mohammed, četvrt je zanimljiva, blizu je centra, dobro je povezana metroom i autobusnom mrežom, a “Kopenhagen više nema mnogo mjesta za izgradnju”. “Prema Urbanom planu, isto to su napravili i u susjednom kvartu. Privatni kapital izgradio je zgrade i stanove, tako da mislim da će se i ovdje dogoditi isto, i za 20 godina ovdje će živjeti samo dobro potkoženi.”
Hassan bi bio više nego zadovoljan da se objekti renoviraju i ostave s funkcijom koju sada imaju, ali “ako maknu Centar odavde i presele ga negdje drugdje, teško ćemo uspostaviti čvršći odnos s mladeži i djecom.”
Osim neizvjesnosti oko prostora, tijekom godina smanjen je i proračun Centra za mladež, koji osigurava Općina Kopenhagen.
Ahmed, naš prevodilac, ubacuje: “Svake godine daju nešto manje, ali se ne možemo buniti jer smanjenja godišnje gledano ne izgledaju drastično. No, svake godine moraju otpuštati osoblje ili smanjivati opseg djelovanja. Ne mogu se financirati, sve dok na kraju ne dobiju tako malo novca da se više neće imati tko žaliti”, objašnjava Ahmed.
Ne znajući kakva je sudbina centra koji je “sigurno utočište” za mlade i djecu iz kvarta, u zraku se osjeća nesigurnost i izgubljenost. Pogotovo za mlade koji se žale da se u susjedstvu nema “gdje biti”.
Prema Ahmedu, manjak izvora prihoda za obitelji ne utječe samo na roditelje, već i na djecu. “Mnogi žive tako skromno, nema se bog zna što ostati kod kuće. Mnogo roditelji su i odsutni većinu vremena. Pa ako djeci oduzmete sve nogometne terene ili igrališta, znači da su ostavljeni da lutaju okolo”.
Rušenje nevidljivih granica
Danielu su uvijek govorili da ne prelazi ulicu tamo gdje se završava fizička i mentalna granica Hørgårdena. Sundholm se može vidjeti na sjeveru: tamo je Sundholm Syd, odnosno novi stanovi udruge 3B, a povrh su impozantne žute zgrade s početka 20. stoljeća koje služe kao ustanove za oko 200 do 300 beskućnika. “Kao dijete, bojao sam se ići tamo. Čuo sam priče od starijih o beskućnicima koji su ondje živjeli i o zlouporabi droga na ulicama. Tu je i zatvor za mladež, pa mu se uvijek činio kao “izolirano i odvojeno” područje.”
Kako bi se spriječila izolacija, u blizini raskrižja Sundholma i Hørgårdena, u Planu obnove Sønderbroa je podizanje “društvenog okupljališta za cijelo susjedstvo”, kaže Rasmus, arhitekt odgovoran za projekt.
Prema njegovim riječima, ovaj bi prostor trebao uključivati beskućnike koji žive u Sundholmu, “vrlo ranjivu grupaciju”, zatim stanovnike Sundholm Syda, stanovnike Hørgårdena, kao i djecu dviju škola za posebne potrebe koje se nalaze u neposrednoj blizini. Arhitekt priznaje da je riječ o vrlo kompleksnim kvartovima, al kaže da bi novi “prostor trebao imati različite namjene, a da se pritom ne isključuju određene skupine”.
Neki od sudionika projektnih sastanaka ovaj projekt “romantičnim”, no inicijativa je utjelovljenje ideje urbane obnove u Kopenhagenu.
Jørgen se preselio u Sundholm 2015. kada je 3B otvorio stambeni natječaj za novoizgrađene stanove ispred Hørgårdena, nazvane Sundholm Syd. Slučajno je prolazio biciklom na putu do posla, kad je otkrio je da postoji neka vrsta “lutrije” za dobivanje stana u tom naselju.
Prema Nielsovim riječima, ovaj razvoj bio je “način privlačenja više stanovnika s više resursa nego što je postojalo u Hørgårdenu”. I doista, od 2015. godine u susjedstvo se naselilo još 48 domaćinstava iz jače socioekonomske demografske skupine.
Novi stanari bili su svjesni da je cilj projekta poticanje raznolikosti u kvartu i miješanje socijalnih skupina, i prema Jørgenu, bili su svjesni kompromisa koje to uključuje. “Beskućnici ponekad buče, pokraj vas zatvor za mlađe prestupnike, tamo mladi pale vatromet ili glasno noći plaču. Malo je naporno, ali što se može. Neki su pokušali s pristupom, molim te nemoj plakati, ne kradi, ponašaj se normalno i svi ćemo biti sretni – ali to nije svijet u koji smo dovedeni.” (Mnogi mladi zatvorenici u zatvoru za mlade Sønderbro imaju prijatelje u tom kvartu, i oni su ti koji vani pale vatromet za zatvorenike).
Jørgen kaže da otkad se doselio u kvart 2015., nije bilo niti ima prevelike svakodnevne interakcije različitih socijalnih demografskih skupina.
Jørgen ne dijeli Rasmusov entuzijazam oko mjesto okupljanja u susjedstvu, ali dodaje i da nije suviše uključen u proces obnove četvrti. Smatra da treba postojati jasniji cilj i razlog da bi ljudi zaista počeli međusobno komunicirati. “Ako se premjesti parkiralište, doda tu i tamo malo trave i nekoliko klupa, ne vidim da će to pomoći.”
Daniel se također slaže da razlozi da bi stanovništvo Hørgårdena koristilo taj dio susjedstva morali biti dobri i razumljivi. On misli da bi otvaranje kulturnih objekata, centara za mlade ili čak dućana i kafića pomoglo da se smanji socijalna izoliranost tog kvarta, a na projekt gleda s dozom optimizma.
Sa svoje strane, Ahmed se pomalo brine što donosi gentrifikacija kvarta, na primjer kada razmišlja o budućnosti stare šupe pokraj prostora koji će se renovirati. “Predstavit će to kao inkluzivno, svi su dobrodošli, ali nas nitko neće pozvati. To će biti mjesto visoke kulture koju će puno koristiti ljudi izvan kvarta.”
Rasmus kaže da je u timu za renoviranje rizik od gentrifikacije “u središtu pozornosti”, ali on ne misli da bi to trebalo izazvati previše zabrinutosti.
Međutim, Lars Lindegaard Gregersen, umjetnički savjetnik Glimt Amagera, jedne od organizacija sa sjedištem u Sønderbrou, vjeruje da bi ovaj kvart “vrlo lagano mogao tako završiti”. On kaže da sve ovisi o institucijama ili kulturnim aktivnostima, “jer ako postoji plan da se pokuša privući veći dio grada da dođe u Sundholm, tako da se na Sundholmu održavaju aktivnosti koje su za one koji ne žive u Sundholmu, onda bi to lako moglo doći do otpora među stanovnicima kvarta koji bi osjećali da im se oduzima njihov prostor”.
U mom posljednjem razgovoru s Rasmusom, arhitekt je zadržao ton pun nade jer je uvjeren da se ma kako mali, koraci poduzimaju u pravom smjeru. Početkom rujna tim za obnovu organizirao je društveni događaj uz zajedničku večeru. Prisustvovalo je osamdesetak ljudi, a prema njihovim izračunima trideset do četrdesetak sudionika bili su beskućnici koji žive u Sundholmu.
Svi su zajedno dijelili isti obrok.
Ovo je samo početak urbane obnove Sønderbroa, koja, kao i druge prije, obećava stvaranje integriranijeg susjedstva. Ali ostaje pitanje: hoće li Sønderbro biti primjer istinske uključenosti ili samo napola ostvareno obećanje?
Prijevod: Ines Sabalić / Voxeurop
Tekst je izvorno objavljen na portalu Gerador.
