Objavljeno

Čija li je Amerika? O tektonici koju je izazvala pobjeda Donalda Trumpa

Giuseppe Maggiore, "Trumpism"

U uvjetima medijske urgentnosti i prijelomnosti, čini se privilegijom imati mogućnost o pobjedi Donalda Trumpa razmišljati par dana, a pogotovo u situaciji u kojoj na društvenim mrežama, blogovima i portalima iz sekunde u sekundu kapaju nove procjene o tome zašto je Trump odnio pobjedu, koja po broju skupljenih elektora, ne može biti proglašena tankom.

Rasprave i dalje traju, iako je kartografija ovih izbora prilično jasna – Hillary Clinton nije uspjela ponoviti dobre rezultate svoga prethodnika s čijim mandatom je htjela ostvariti kontinuitet, izgubila je države koje su u posljednjih nekoliko ciklusa bile demokratske (Wisconsin, Pennsylvanija, Michigan etc.), a u državama čiji elektorski glasovi “donose pobjedu” nije se uspjela približiti Trumpovoj sumi glasova (Florida, Sjeverna Karolina, Ohio). U socijalnim uvjetima u kojima je veliki dio glasača ostao doma, a dio “potiho” podržavao Trumpa i konačno zaokružio njegovo ime, još se raspravlja.

Međutim, neoboriva činjenica jeste da je Hillary Clinton ove izbore izgubila u onom dijelu države koji se nekad dičio postratnom industrijskom proizvodnjom, a danas postaje žrtva globaliziranih ekonomskih uvjeta i odljevom proizvodnje u druge dijelove svijeta što su omogućili trgovinski sporazumi koje su donosile i promovirale upravo demokratske administracije – ona Clintonova i Obamina.

Nekadašnji industrijski pojas Amerike, posprdno nazvan Rust Belt (Pojas hrđe) poprište je poraza Hillary Clinton i nemilosrdne matematike ovih izbora koja je ostavila u nevjerici veliki broj pripadnika liberalnog establišmenta koji je stajao iza nje, ali i žena, Afro-Amerikanaca, LGBTIQ populacije, Hispano-Amerikanaca i imigranata čija se sudbina u Trumpovoj Americi mjeri u rasponu od neizvjesne do još teže. A riječ je o, na različite načine, najmanje privilegiranim članovima društva koji su glasali za Hillary ne zato što su se nadali da će njena agenda koja je tek “adresirala” njihove probleme, nešto u konačnici riješiti, nego upravo zato što je pobjeda kandidata čija se retorika po europskom političkom pojmovniku, može nazvati fašistoidnom, izazivala strah i još veću životnu neizvjesnost.


Hilary Clinton

Razdrmana infrastruktura poretka

Prošlotjedna pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima predstavlja jedan od onih političkih događaja koji bi mogli odrediti tijek budućnosti ne samo generacija Amerikanaca nego i dalje i šire, s obzirom na veličinu raspona američkog geopolitičkog zagrljaja. U tu svrhu, dalo bi se reći da je nakon izlistavanja konačnih elektorskih glasova postalo jasno da smo došli do kraja jednog ciklusa u modernom razvoju Demokratske stranke čiji će početak politolozi trasirati do sedamdesetih i velikih socijalnih pokreta koji su u prethodnom periodu uvelike zaokupljali političku svakodnevnicu Amerikanaca i Amerikanki.

Također, medijska mainstream infrastruktura upregnuta da dovede Hillary Clinton, pokazala se nedovoljnom, što će svakako i u tom sektoru dovesti do nekih propitivanja, ali vjerojatno ne do većih promjena – više prilagođavanja novom stanaru Bijele kuće. Povezano s tim i ogroman statistički pogon kojim se u SAD-u diče i koji je dio tamošnje “demokratske” tradicije i strategije urgentnog predviđanja bliske budućnosti sa svojim hiperstatičkim izvodima, uvelike je propustio “pogoditi” ijedan rezultat u državama koje su još prije označene kao ljubičaste, odnosno one u kojima tradicionalno omjer demokratskih i republikanski glasova otprilike 50:50.

Drugim riječima, mnogo toga bi se moglo promijeniti u samoj infrastrukturi poretka. Republikanska stranka čiji kraj je proglašavan posljednjih nekoliko mjeseci nakon što se u tamošnjim redovima stvorio vrlo jak anti-Trump sentiment, dočekala je ove rezultate s jednakim iznenađenjem kao dio establišmenta na drugoj strani političkog spektra.

Iako je to donekle ublažilo krizu u kojoj se Republikanci nalaze, to svakako ne znači da se stanje u stranci stabiliziralo. Tamo se već duži niz godina događa tektonika i svojevrstan sukob između stare garde i predstavnika konzervativnog pokreta Tea Party, koji je plebiscitno stao uz Trumpa, gubeći dijelom svoj identitet i postajući samo karikom putujućeg političkog cirkusa koji je ovaj izgradio. Odlaskom Obame iz Bijele kuće, Tea Party ostaje bez svoje jedine mete i atributa vlastitog političkog identiteta i vjerojatno će se veliki dio predstavnika ovog pokreta svrstati u pro-Trump liniju u stranci, a moguće i postati dio njegove administracije. Uz spomenute frakcije, već nekoliko dana najčešće ponavljana politička novotvorenica u američkom medijskom prostoru je tzv. alt-right  – do pojave Trumpa, marginalna skupina desnih komentatora i medijskih persona čiji neformalni vođa Steve Bannon (vlasnik desnog portala Breitbart News), prema zadnjim vijestima dobiva konzultantsku poziciju i postaje jedan od najvažnijih članova Trumpova kabineta.

Iz ovoga se daju iščitati i određene tendencije koje prisutne i u drugim nacionalnim kontekstima. Predstavnici do tada opskurne i marginalne desnice zauzimaju pozicije u postizbornom establišmentu kroz koji se njihova pozicija i ideološki ruksak koji sa sobom donose, donekle normaliziraju.

Kratkotrajnom pokušaju jednog takvog aranžmana smo, nedavno, svjedočili i kod nas, kao i dvorskim obračunima oko pozicioniranja na desnici koji se nastavljaju i danas. Dvorski sukobi tog tipa će se odvijati i u Republikanskoj stranci u sljedećem periodu. Trumpova pobjeda nije nikakav zalog stabilnosti stranke.

Demokratski otpor

S druge strane, Demokratska stranka ne samo da je izgubila predsjedničke izbore, nego je ostala i bez najavljivane i prognozirane većine u Senatu. U Zastupničkom domu, debelu su većinu već držali Republikanci pa je bilo teško očekivati da će se tu desiti neki značajniji pomak na ovim izborima.

U svakom slučaju, nije upamćena kriza Demokratske stranke ovih razmjera u njezinoj povijesti druge polovice dvadesetog stoljeća i početka novog milenija. I svakako nije riječ o periodičnoj krizi jednog izbornog ciklusa kakvih je bilo i ranije, nego dubljoj krizi glasačke budućnost i reprezentativnosti Demokratske stranke. Iz zadnje takve krize (u vrijeme Reagana, pritom su Demokrati imali većinu u Kongresu) i uspostavljanja neoliberalnih pravila igre u ekonomskom, a onda i političkom polju, Demokrati su izašli 1992. s Billom Clintonom. Njegovi Novi demokrati u ideološkom smislu su predstavljali američku verziju onoga što smo u Europi prepoznavali pod Trećim putem koji nije bio samo britanski proizvod Tonyja Blairea nego opća pojava na socijal-demokratskom spektru, a značila je približavanje ove opcije centru, traženje elektorske baze u malim i srednjim poduzetnicima (a vabili su ih najčešće politikama manjih poreza) te tzv. profesionalnim klasama i odustajanje od bilo kakve politike prema radnicima, odnosno sindikatima koji su se lagano svojom strukturom, hijerarhijom i apelacijskom funkcijom, pretvarali doista u “relikt prošlosti” postajući tek priljepak Demokratske stranke bez ikakve moći unutar samih struktura koje je vodio liberalni establišment.

Poraz Hillary Clinton krah je takve politike koja je u njenoj izvedbi dobila dodatnu identitetsku notu (koju je prije nje iskoristio, ali puno uspješnije, Barack Obama), predstavljajući se kao moguća prva žena predsjednica, a onda i zaštitnica svih manjina. Međutim, takva politika, kao što primjećuje u svojim studijama sociologinja Lily Geismer, kratkog je daha i zasniva se na svojevrsnoj filantropiji liberalnog kognitarijata (većinom visoko-obrazovanog prigradskog stanovništva). Ona se u svojoj studiji-slučaja bavi liberalnom višom srednjom klasnom u pojasu oko Bostona) koji je sudjelovao u različitim progresivnim političkim koalicijama čiji je nositelj bila Demokratska stranka odnosno njena infrastruktura, ali te koalicije nikad nisu bile, kako Geismer primjećuje, dugoročne i održive i nikad nisu imale za cilj sistemske zahvate koji, primjerice, problem segregacije crnog stanovništva neće rješavati flaster mjerama, a što je bila tehnika vladanja Clintonovih Novih demokrata od devedestih do danas. U svakom slučaju, takva politika se našla na svom kraju što nije točka ekstaze nego promišljanja drugačijih strategija djelovanja što je zadatak koji stoji pred svim akterima progresivnog pokreta u SAD-u koji je danas, iako fragmentiran, jači nego ikad prije u posljednjih pedeset godina.


Bernie Sanders

Pritom je teško u samoj Demokratskoj stranci očekivati tektonske promjene. Postojanje pokreta koji je pokrenuo Bernie Sanders svojom kampanjom na demokratskim predizborima svakako svjedoči o svojevrsnoj opoziciji takvoj Demokratskoj stranci, ali ne možemo na osnovu toga precizno zadati koordinate razvoja tog progresivnog pokreta unutar same stranke. Bliže smo scenariju u kojem će postojeći establišment isturiti nekog kandidata koji je prepoznat kao “progresivan” i u predstojećem periodu ga umivati i prilagođavati vlastitim interesima, što se, čini mi se, već događa sa kandidatom za nominalnog šefa Demokratske stranke, odnosno Demokratkse nacionalne konvencije, Keithom Ellisonom koji je, iako prepoznat kao kandidat progresivne linije stranke, dobio potporu važnih faca demokratskog establišmenta za koje možemo sumnjati da su u par večeri promijenili vlastiti politički profil, taktiku svakako da. Zato i opstaju toliki niz godina.

Working family party

Ono što veseli je aktivno uključivanje i drugih političkih aktera: Demokratskih socijalista – stranke čije vodstvo čine većinom lijevi teoretičari i aktivisti i koja dosad nije imala masovnu podršku ili veliko članstvo, ili pak Stranke radničkih obitelji koja je jaka progresivna stranka u državi New York s velikom podrškom među mladima) u stvaranju otpora Trumpovoj vladavini i eventualnoj izgradnji treće političke opcije koja se čini puno realnijom nego mijenjanje političkog mastodonta koji je u sebe posljednje stoljeće usisavao i onda umrtvio sve pokušaje demokratizacije i stavljanja progresivne politike na stol. Jer nemojmo zaboraviti da je u trenucima krize (i ekonomske i postojećeg parlamentarnog ustroja) u SAD-u uvijek postojala masa koja se mogla nazvati pokretom i koja je znala stvoriti ličnosti koje misle mijenjati njezine temelje, bili oni neuspjeli kandidati za predsjednika iz reda Demokrata poput Henryja Wallaca (tridesete/četrdesete) ili Bernija Sandersa danas ili pak vođe šireg društvenog pokreta poput Martina Luthera Kinga. No svaki put, zadah stranke liberalnog establišmenta bi ih zaustavio u dubljim promjenama.

Ono čemu svjedočimo posljednjih nekoliko dana u SAD-u, glas je o stvaranju pokreta otpora Trumpovoj vlasti i najavljenim mjerama protiv imigranata (nasilno izbacivanje iz države), žena (nastavak restriktivne politike u području reproduktivnih prava) i Afro-Amerikanaca (policijsko “discipliniranje”, odnosno nasilje u četvrtima s većinski crnim stanovništvom će se povećati) koji trebaju baštiniti tradiciju grassroots komunalnih pokreta otpora, djelovati u suradnji sa postojećim aktivističkim grupama i pokretima koji su se stvorili oko kampanje Bernija Sandersa na prošlim izborima i pokušati utjecati na politiku Demokratske stranke, ali ne dopustiti da ih pojede kao puno puta do sada. Iako smo preživjeli dobar dio života u vremenu u kojem su SAD percipirane kao dežurni policajac, jedina svjetska sila ili kulturni kolonizator, nikad ne smijemo zaboraviti da kad govorimo o SAD-u, uvijek govorimo u pluralu, o glasovima koji se često u toj površnoj slici ne čuju, a sada, u trenutku najveće krize i neizvjesne budućnosti, izlaze na površinu stvarajući višeglasje otpora koji se jedino tako – višeglasno – može suprotstaviti monologu budućnosti.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano