Bjesovi. (O ženama, žanru, žolitici i bjesovima)

Fer upozorenje: ovo je dugačak i politiziran tekst. Dalje čitate na vlastitu odgovornost.

Slavenska mitologija ima kategoriju “bjesova”, zločestih stvorenja koja žive oko korijena svjetskog drveta i, zajedno sa zmajevima i raznim drugim demončićima, ljudima, općenito govoreći, stvaraju frke. Bijes je, dakle, kod nas jedna loša kategorija, opasna i neugodna.

Pošteno govoreći, nismo mi ni jedini u tome: gotovo cijelo čovječanstvo ima neku vrstu tabua prema bijesu – a to je i razumljivo, jer smo mi ipak čoporske životinje, a bjesovi u čoporu obično dovode do propadanja zajednice¹ . Ali to ne znači da bjesove treba staviti u zapećak i zanemariti. Baš obrnuto. Bijes je jako, jako važan, ne po tome što se pojavljuje, već po tome zašto se pojavljuje. Jer bijes nikad nije bezrazložan, čak i kad se čini neopravdanim² . Razumjeti bijes – a pogotovo razumjeti tuđi bijes – je jako važna vještina.
Kažu novinski psiholozi da ljudi zijevaju u zboru – znate ono, jedan počne a onda svi drugi počnu zijevati – zato što imaju empatiju. Ta se riječ obično prevodi kao suosjećanje ili uživljavanje, ali ja, iskreno, ne volim ni jedan od ta dva prijevoda, jer ni jedan ne pogađa bit, i svaki od njih promašuje jedan dio. Empatija je, pojednostavljeno rečeno, sposobnost da se postavimo u tuđi položaj. Ne nužno da ih razumijemo na razumskoj razini, niti da se emocionalno unesemo u tuđe osjećaje, već da stvari pogledamo iz njihove perspektive. Empatija prema tuđem bijesu je, dakle, ono što mene ovdje zanima.

Izravan povod za to zanimanje, ako je netko znatiželjan, došao je od ovog posta na sajtu World SF. World SF je, inače, sjajan projekt, iznikao iz antologije The Apex Book of World SF, koji pokušava anglofonom svijetu³ pružiti priliku da se upozna sa znanstvenom fantastikom s neengleskog govornog područja. I to je super iz više razloga, među kojima je, svakako, i percepcija koja je nedavno dobila i službenu potvrdu: kako je ZF isključivo ili bar prvenstveno američki žanr, u kojem su svi ostali samo siromašni rođaci koji u žanr dolaze nekako izvana pa, ako ga u novije vrijeme i čine zanimljivim, svejedno moraju nekako ući u suodnos s velikim američkim bratom.

No, posljednji post, koji me konačno potakao na pisanje ovog teksta, ne govori o svjetskom SF-u. Zapravo, uopće ne govori o SF-u, već o skandalu koji se dogodio povezan s Wisconom. E, sad slijedi dio za neupućene: Wiscon je najstarija i najveća feministička SF-konvencija na svijetu, koja se održava od 1977. godine. Središnje mjesto političkih rasprava u SF-u, Wiscon je bio polazište za raspravu o kulturalnoj aproprijaciji, pa, na određeni način, i za RaceFail 09. Ali ove godine, Wiscon je i sâm postao središtem kontroverze, i to zbog jedne od svojih počasnih gošći. Na sljedećem Wisconu, naime, počasne su gošće trebale biti Nisi Shawl i Elizabeth Moon. Nažalost, gospođa Moon objavila je, 11. rujna ove godine, post na svome blogu, u kojem je iznijela više tvrdnji koje su uzbudile mnoge duhove. Neću sad ulaziti u detalje – tko želi, može slijediti link i pročitati cijeli post – no izdvojit ću neke stvari koje je lako prepoznati kao rasističke: Moon tako kaže da Muslimani nisu i ne žele biti pravi građani (u SAD-u), da se susreću s jako puno trpeljivosti, te da je sigurna kako “mnogi Muslimani nisu imali nikakve veze s napadima” 11. rujna.

Nimalo iznenađujuće, taj je post podigao jako puno prašine; u jednom trenutku, Moon se osjetila ugroženom te zatvorila i pobrisala više stotina komentara ispod svoga posta. No, budući da je internet takav kakav jest, cijela se priča jako brzo proširila posvuda, i dovela je viskonski upravni odbor (znan kao Trojka) u vrlo neugodan položaj. Wiscon je, kao što sam već rekla, konvencija posvećena prvenstveno upravo debati o raznim izmima, i često je slavljen kao “siguran prostor” za one koji se na ovaj ili onaj način osjećaju ugroženo u srednjostrujaškom kontekstu: žene, obojane, ili obojane žene. Nakon što je MoonFail proletio internetom, nisu mogli ne odreagirati, a opet, s druge strane, postavilo se pitanje – koja je reakcija ispravna? Što učiniti? Ako su lik i djelo Elizabeth Moon smatrani dovoljnima da je se pozove kao GoH-icu, je li moguće da taj jedan post sad do te mjere obezvrijedi sve ostalo? A, s druge strane, ako je taj post prepoznat kao suštinski rasistički tekst, kako je moguće na konvenciju koja se protiv rasizma bori pozvati njegovu autoricu – kao počasnu gošću?

Prvo su pokušali intervenirati na jedan lijep i pristojan način, te se čak angažirala i druga gošća (i inače općenito strašna žena), Nisi Shawl, koja je nazvala Elizabeth Moon i razgovarala s njom ne bi li pronašle neku mogućnost kompromisa. No, bez obzira na to, Udruga za promicanje proučavanja fantasyja i znanstvene fantastike (kraće znana kao SF³), koja financijski podupire Wiscon, izdala je priopćenje o tome kako smatraju da Elizabeth Moon ne bi trebala ostati počasna gošća – iako su naglasili da je to samo njihovo mišljenje, koje nije obvezujuće za Trojku. Osim toga, reagirali su mnogi fanovi i fanice, koji su – također posve razumljivo – postavili pitanje: što bi, točno, neka osoba trebala napraviti pa da joj Wiscon oduzme poziv kao GoH-ici? A dok su neki od njih počeli smišljati načine kako bi se Elizabeth Moon na samom Wisconu moglo dati do znanja što misle o njenom postu i stavu, drugi su rekli da jednostavno neće otići na Wiscon ako Moon ostane počasna gošća.

I, sad se, konačno, SF³ oglasio s definitivnom odlukom o tome da su Elizabeth Moon od-pozvali. Naglašavam pri tome da je formulacija izražena na viskonskom sajtu takva da nije teško zaključiti kako se Trojka htjela ograditi od takve odluke, no očito je isto tako da je odluka donesena, i da je definitivna.

E, sad, ako se još sjećate početka, možda se pitate zašto se tekst referira na bjesove, i zašto sam do cijele priče došla ovako zaobilazno, preko WorldSF-a.⁴ Post na WorldSF-u, naime, prezentira cijelu priču jednim poprilično prezrivim tonom, koji uspostavlja distancu između “nas” (ostatka svijeta) i “njih” (Amerikanaca) još od samog početka, služeći se izrazom teachable moment i nekako postulirajući da je sve to skupa jedna, da tako kažemo, čisto američka kerfufla, u kojoj je šačica (pretjerano, nepristojno) bijesnih ljudi (žena) natjerala jednu inače finu i pristojnu konvenciju na ovako javno nepristojno ponašanje.

Slične reakcije – u kojima se prvenstveno kritiziralo bijes, pa tek onda raspravljalo o stvarnim problemima – pojavile su se jako puno puta i tijekom RaceFaila09. Jer, istina je, kako smo rekli na početku, da je bijes emocija na koju ljudski rod više-manje instinktivno reagira kao na nešto opasno, što bi trebalo isključiti, prekinuti, zaustaviti. Istina je, isto tako, da bijes može biti jako neproduktivan, i nedvojbeno može imati i loše posljedice. Ali se zaboravlja da bijes ne izvire nikad iz samo jedne točke, i da može biti vrlo zdrav, ne samo kao ventil (koji nam je svima ponekad potreban), već i kao pokazatelj mnogih drugih, sistemičkih problema koji često vriju ispod površine, sakriveni pokošću uljudnosti.

Moram se ovdje malo posuti pepelom po glavi pa priznati da sam i ja dugo i često upadala u istu zamku; čitajući sve te visoko emocionalne i ne baš jako produktivne reakcije tijekom RF-a, moram iskreno reći da sam i sama više puta zapitala, pa dobro, zašto su ti ljudi tako jako bijesni? Jedna blogerica, inače i SF-autorica i gikuša, K. Tempest Bradford, čak je koristila nick Angry Black Woman. Zaboga, mislila sam. Pa ta žena je silno inteligentna. Zašto je onda stalno tako bijesna?

A onda – kao u pravom holivudskom hepiendu – došla sam do otkrovenja pročitavši jednu jedinu rečenicu koju je napisala još jedna strašna i sjajna žena, MaryAnne Mohanraj. Ta rečenica glasi: privilegija je odsutnost boli u područjima koja čak ni ne vidiš. Molim vas, pročitajte ovu rečenicu još jednom. Ozbiljno.

Privilegija je odsutnost boli u područjima koja čak ni ne vidiš.

Jest, imala sam ja svoje davnašnje liberalno humanističko obrazovanje, raspakirala sam ja svoj ruksak, na intelektualnoj – pa i na emotivnoj – razini, shvaćala sam toleranciju i spoznaju o privilegiranosti i sva ta pitanja ozbiljno još poodavno. Ali ova rečenica dala mi je onaj jedan, ključni pomak u perspektivi koji je sve dotadašnje zečeve pretvorio u patke.

Što sam ja to shvatila, pitate se vjerojatno. Shvatila sam vezu između nepovjerenja prema bijesu i privilegije kao odsutnosti boli. Je li vas kada dulje vrijeme bolio zub, neki zglob, glava? Već i na male, trenutne boli često reagiramo bijesom: zveknete se čekićem po prstu pa opsujete. I bude vam lakše. Ali kad imate kronične, trajne bolove, i taj bijes postane drugačiji. No ostaje prisutan, kao simptom boli. Bijes što baš vas boli, bijes što vas boli, bijes što zbog te boli ne možete ovo ili ono. I ne, nećete stalno psovati kroza zube, pa čak ni sebi u glavi. Ali kad vas onda netko takne u krivo mjesto, odjednom će poteći cijela bujica tog upornog i pritajenog bijesa koji nosite sa sobom i nećete je moći – ni htjeti – zaustaviti. A vaša će vas okolina gledati začuđeno, pogotovo ako ne znaju cijelu pozadinu, i pitati se koji vas je bijes odjednom uhvatio.

A ovaj bijes, koji je natjerao N.K.Jemisin da odluči ne doći na Wiscon ako njegova počasna gošća bude Elizabeth Moon – to je taj isti bijes. I neshvaćanje tog bijesa nije ništa drugo do izraz privilegiranosti. Jer ako niste obojeni, ne možete ni zamisliti kako izgleda svakoga dana se suočavati sa svim onim stvarima koje to sa sobom nosi. I kako vas onda može razbjesniti kad vam netko kaže da je jedno područje koje je trebalo biti pain-free svoja vrata širom otvorilo nekome tko vam je nanio bol.

Ne, ni ovo nije tako jednostavno. Ništa nikad nije. Ali bol i bijes jesu povezani, i ta mi se veza čini užasno bitnom. Jer – bez obzira na stav World SF-a – ovo nije problem samo američkog SF-fandoma. Nije ni problem samo SF-fandoma. Evo zašto.

Nedavno je jedno bratstvo na Yaleu u svoju inicijaciju uključilo uzvikivanje apsolutno nepristojnih i seksitičkih parola po cijelom kampusu. Kad su onda studentice na to reagirale, prigovorilo im se da reagiraju preoštro, da ne razumiju kako su dečki samo djetinjasti, i da su, općenito govoreći, kričave babe. (Koga zanima, neka pogleda priču ovdje, ali obavezno pročitajte i komentare.) Nešto slično doživjela je, vjerujem, svaka žena koja je ikada na neki seksistički vic ili primjedbu reagirala kritički: jer to je samo vic, to nije ništa strašno, nitko to ozbiljno ne misli, i feministice su općenito preozbiljne za svoje i ičije dobro.

Tkogod to kaže, trebao bi pokušati zamisliti kako to izgleda s one druge strane. Kako su se osjećale studentice na Yaleu dok njihovi kolege, pod njihovim prozorima, viču “ne znači da, da znači analno”? Kako se može osjećati bilo koja žena u Hrvatskoj kad se u Saboru smije reći “manje pričaj, više rađaj”? Možemo li pokušati shvatiti gdje tu postoje razlozi (i povodi) za bijes?

A potpuno je ista stvar i s Povorkom ponosa: koliko ste puta vidjeli ili pročitali komentare ljudi koji nemaju ama baš ništa protiv homoseksualaca, ali “zašto moraju baš tako hodati po gradu, pa time samo još jače iritiraju ljude”? Svatko tko tako misli trebao bi pokušati zamisliti se u položaju nekoga tko se ne može sa svojom curom ili dečkom držati za ruku jer im to doslovno može biti opasno po život. Pokušati se zamisliti u situaciji u kojoj, ako priznate tko vam se sviđa, možete ostati bez roditelja, prijatelja, pa čak i posla. Hodati po gradu i mahati šarenim zastavama u tom kontekstu postaje – da prostite – gotovo pretjerano civilizirana i pristojna reakcija.

Netko će se sad zapitati, a što je s bijesom onih koji na prajdovce bacaju Molotovljeve koktele ili razbijaju izloge? Izvire li i njihov bijes iz nekog unutrašnjeg bola? Moj odgovor je – vjerojatno da. Jer nisu samo žene, homoseksualci i obojeni ugroženi u današnjem društvu, i nisu jedini bijesni, niti jedini imaju pravo na bijes. Kad živite u društvu u kojem ne vidite perspektivu i u kojem toliki zločini prolaze nekažnjeno, normalno je da se osjećate bijesno, i da vas lako može izmanipulirati svatko tko vam ponudi opipljivog krivca. Znači li to da i takvi bjesovi postupaju ispravno kad bjesne? Naravno da ne. No, možemo li ih shvatiti? Što bi rekao Bob Graditelj, naravno da možemo.

I baš zato mi se cijela ta priča o bijesu čini toliko važnom. Jer tek kad shvatimo svoj vlastiti bijes, kad spoznamo izvor boli, tek onda možemo stvarno nešto učiniti kako bismo zaustavili i bijes i bol. Kako svoj, tako i tuđ.

Jer, kako nas lijepo uči mitologija, bjesovi su opaka stvorenja, i ne valja im dopustiti da zavladaju.

_________________________________

1. lijepo molim psihologe, sociologe i ine –loge koji ovo čitaju da se ne ljute na moja pojednostavljenja. Da, znam da stvari nisu tako jednostavne – nikad nisu. Ali baš zato sam i posegnula za MITOlogijom, a ne nekom ozbiljnijom logijom.
2. kome ovo nije jasno, neka se podsjeti kako su u školi učili razliku između uzroka i povoda
3. a to je danas, znamo, jako veliki postotak
4. Ako ne, neću vas kriviti, ali pogledajte opet početak i podsjetite se.