Objavljeno

Milena Benini (1966. – 2020.)

Kako mi je krajem prvog mjeseca preminuo otac, a na ožujski petak 13. morala sam uspavati psa s kojim sam provela 13 godina, već to dvoje bilo je dovoljno da 2020. proglasim najšitnijom godinom u mom životu. Nakon toga, potres i Covid-19 došli su mi kao neki afteršokovi.

Svi ti odlasci koji su se ove godine nakupili vratili su nazad puno sjećanja. Smrt Bekima Sejranovića pred koji tjedan podsjetila me na prekrasno rano srpanjsko večer 2015. u kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom u zaleđu Zadra, kada smo Dodo i ja išli podržati Ž-a (Želimira Periša) koji je tamo sudjelovao na književnoj večeri uz sjajnu ekipu među kojom je bio i Bekim Sejranović. Nakon toga, sevdah koncert Damira Imamovića pod zvijezdama u Islamu Grčkom bio je nadrealan doživljaj, a meni i izrazito poseban i jedinstven spoj… Em sam rat provela u zadarskim skloništima gdje su Islam Grčki i Islam Latinski bili pojmovi podjele, em zbog činjenice da sam porijeklom pola iz Zadra, a pola iz Mrkonjić Grada, iz Bosne. Slušati sevdah u zadarskom zaleđu… nadrealno jedinstven doživljaj.

Nadala sam se nekako da je dosta šokova za 2020.

Milena Benini otvorila je s Mihaelom Marijom Perković ovogodišnji 14. Vox Feminae festival 5.5. prije točno mjesec dana izlaganjem o strašnim ženama u SF-u (snimka ovdje), samo dan kasnije postavila je svoj zadnji post na Facebook, a 4.6. ujutro, tri minute nakon što su njene kćerke postavile obavijest u support grupu da je Milena preminula, sam taj post vidjela. Trebalo mi je nekih 10 sati da šok popusti.

Prolazim kroz mejlove koje smo izmjenjivale od 2007. koliko me gmail služi… Pokušavam skužiti kad i kako smo se upoznale. Ne nalazim odgovor, najvjerojatnije na netu preko naših blogova, kao što sam upoznala i većinu ljudi u to vrijeme.

Išli smo 2008./09. zajedno na modul ‘Geneza, reprodukcija, stvaralaštvo’ koji je vodila Nataša Govedić dok su još Ženski studiji bili na adresi Berislavićeva 12.

Iz nekog razloga bila sam kod nje doma jednom tih godina. Taj divan cozy osjećaj, police knjiga od poda do visokog stropa, mačka, pas, rakijica i pozitivni razgovori koji nisu chit chat, nego mišljenja o ovim ili onim temama. Mene se toliko dojmila ta atmosfera da i dan danas vjerujem da sam se zbog toga čudno ponašala u toj posjeti.

Cijela njena raznolika, ravnopravna SFera (UBIQ) zajednica stvarno se u hrvatskom realitetu činila kao neki SF.

Bokte, što je bila kreativna, načitana i pametna. I tako draga i podržavajuća. I gikuša. To nas je posebno spajalo. To mi je posebno trebalo.

Da nije bilo Milene ne bi bilo strašnih žena.

Milena je, osim bezrezervne podrške Vox Feminae festivalu i portalu, skovala izraz ‘strašne žene’, pisala o njima na svom blogu, a kasnije i na Cunterview-u pa na Voxu. Nekad bi mi ih slala 3 odjednom, nekad u zadnji čas, često sam se pitala kad ih je stigla pisati i koliko uopće spava.

Zadnji put smo se uživo vidjele 3. 7. 2019. na promociji njene knjige u Kavanturi. Kad sam u rujnu išla na trotjedni roadtrip ponijela sam samo jednu knjigu, tada nabavljen primjerak njenog Mletačkog sokola i progutala je u roku 24 sata. Uronjena u njen svijet vozila sam se preko Gibraltara, opuštajući se, guštajući u riječima koje sam odmah mogla vidjeti na velikom ekranu.

Slobodno vrijeme, odmor, a i uživanje postaju sve oskudniji. Kada mi je stari umro, potopilo me najviše koliko on i moja mama nisu uživali. Svjedočila sam predugo kako ih je društveni kontekst, ali i kako su ih razlike u njihovim potrebama i obrascima onesposobile za to.

Čini mi se da najveći poraz priznajemo životu kad prestanemo uživati.

A imam taj jaki, jaki osjećaj da ga Milena nije dopustila.
I zato kad sam otvorila danas njenu posvetu, baš mi je duboko sjela.

Milena, hvala ti!


P.S. Tko god je poznavao Milenu, mislim da će se složiti da moram završiti s nekom veselijom notom. Koliko se sjećam, Milenin završni rad na modulu ‘Geneza, reprodukcija, stvaralaštvo’ Ženskih studija imao je veze s rodnim stereotipima. Ovo je dio mejla koji je naslovila “Materijali tangencijalne relevantnosti” u kojem je našoj edukacijskoj grupi poslala par viceva koji se odnose na žensko-muške stereotipe, a ovaj joj se činio posebno relevantnim.

HER SIDE OF THE STORY
He was in an odd mood when I got to the bar. I thought it might have been my fault because I was a bit late but he didn’t say anything much about it.

The conversation was quite slow going so I thought we should go off somewhere more intimate so we could talk more privately. We went to this restaurant and he was STILL acting funny. I tried to cheer him up and started to wonder whether it was me or something else. I asked him, and he said no. But I wasn’t really sure.

So in the cab on the way back to his house, I said that I love him and he just put his arm around me. I didn’t know what the hell that meant because you know he didn’t say it back or anything. We finally got back to his place and I was wondering if he was going to dump me!

So I tried to ask him about it but he just switched on the TV.
Reluctantly, I said I was going to go to sleep. Then after about 10 minutes, he joined me and we had sex. But, he still seemed really distracted, so afterwards I just wanted to leave but I just cried myself to sleep. I just don’t know what he thinks anymore. I wonder if he’s met someone else???

HIS SIDE OF THE STORY
My team lost.
Got laid, though.

U svom elementu na 12. Vox Feminae festivalu. foto: Lara Varat
Kolaž od slika koje mi je Milena poslala 2011. za bazu umjetnica, u pozadini sa cvijetom češnjaka, kojeg je smatrala svojim amblemom.

Ispraćaj Milene Benini biti će u ponedjeljak, 08.06.2020. u 10:50 na Mirogoju.

Strašna žena.


Povezano