Objavljena 1986. godine, u vrijeme konzervativne renesanse u SAD-u, Sluškinjina priča danas je mnogo više od SF romana. Svjedoci smo porasta konzervativnosti i svojevrsne fašizacije današnjeg društva, a Sluškinjina priča svakako je predvidjela mnoge promjene štetne za manjinske i marginalizirane društvene skupine. Ona je predskazanje onoga što nam se trenutno događa, ali i upozorenje za ono što slijedi te bi svakako trebala postati obvezno štivo 2017. godine.
Osamdesete su godine bile doba renesanse konzervatizma u Kanadi, SAD-u i Velikoj Britaniji što je Margaret Atwood poslužilo kao inspiracija za pisanje Sluškinjine priče. Upravo je te, 1986. godine, Ronald Reagan po drugi puta izabran za predsjednika SAD-a i to na krilima konzervativne političke organizacije Moral Majority koja je promovirala kršćanske vrijednosti i time potpomogla jačanje desnice i Republikanske stranke.
Moral Majority, i njezin osnivač Jerry Falwell, zalagali su se za tradicionalne obiteljske vrijednosti i suprotstavljali se medijima koji su promovirali ‘anti-obiteljsku ideologiju’. Bili su protiv prava na pobačaj, LGBTI zajednice, a zalagali se za molitve u školama te htjeli preobratiti pripadnike drugih vjera na kršćanstvo.
Sve ovo neodoljivo podsjeća na događanja iz bliske hrvatske prošlosti i na rad konzervativnih udruga čije prakse utječu na ishode predsjedničkih i parlamentarnih izbora. Njihov se rad temeljio na definiranju braka kao zajednice muškarca i žene, čime se posebice udara na LGBTI populaciju, borbi protiv prava na pobačaj te općenitoj netrpeljivosti spram pripadnika drugih vjerskih zajednica.
Sluškinjina priča više puta je bila zabranjena u SAD-u zbog tzv. vulgarnih izraza, eksplicitne seksualnosti i anti-kršćanskog stajališta. Kako bi se razjasnila pozadina takvih zabrana, važno je poznavati radnju samoga romana. Naime, ona se odvija u totalitarističkoj državi Gilead koja je utemeljena na kršćanskom fundamentalizmu nakon što su “islamisti” izvršili atentat na predsjednika države. Društvo je podijeljeno u stroge kaste, okoliš je onečišćen što je, između ostalog, izazvalo neplodnost većine stanovništva, a žene koje su još plodne svedene su na ulogu inkubatora.
„Mi smo dvonožne maternice, i gotovo: svete posude, pokretni kaleži.“ (Atwood, 128)
Kontrola tijela i reproduktivna uloga žena
Glavna junakinja djela je Fredova, lišena svog identiteta koja se sada zove prema izvedenici iz imena svoga Zapovjednika Freda, kojemu pripada. Fredova i Zapovjednik upuštaju se u proces oplodnje jednom mjesečno kako bi ona zanijela i zatim dala dijete Zapovjedniku i njegovoj neplodnoj ženi. Čitatelji su u međuvremenu upoznati s režimom u Gileadu – Sluškinje odlaze u kupovinu u parovima, ni sa kime ne smiju razgovarati, okružene su stražarima, a pokornost se održava izlaganjem mrtvih tijela na tzv. Zidu kako bi svi vidjeli posljedice neposluha.
Smještajući djelo u suvremeni kontekst, važno je obratiti pozornost na posljednjih nekoliko godina u kojima desno orijentirane političke stranke jačaju, kako u Europi, tako i na američkom kontinentu. Sluškinjina priča, između ostalog, govori i o kontroliranju ženskog tijela u svrhu reprodukcije, a neplodnost se smatra posljedicom pretjerane seksualiziranosti te spolno prenosivih bolesti koje su se proširile kao posljedica takvog, slobodnog ponašanja. Država Gilead pozvala se na pad nataliteta te, u skladu s biblijskim načelima kojima se vodi, zabranila medicinski potpomognutu oplodnju, surogat majčinstvo i kontracepciju.
Skupljanje potpisa za peticiju „Imam pravo živjeti“ kojoj je cilj zabrana prava na pobačaj u Hrvatskoj
U Hrvatskoj su s takvim idejama počele i katoličke udruge poput U ime obitelji ili Vigilare čiji su se članovi/ice ispred rodilišta molili/e protiv pobačaja u sklopu kampanje 40 dana za život. Također, u svibnju 2016. godine, održan je Hod za život na kojem je sudjelovala i supruga tadašnjeg premijera Tihomira Oreškovića čime je jasno pokazala svoj osobni stav, ali i stav vladajućih. Nešto recentniji događaji uključuju pokretanje peticije protiv pobačaja potaknutu odlukom Ustavnog suda o odbacivanju prijedloga da se postojeći Zakon o pobačaju proglasi neustavnim. Ukoliko se pokaže uspješnom, ovakva bi peticija opasno zaprijetila reproduktivnim pravima žena, a Hrvatsku dovela korak bliže Gileadu.
Predsjednik Ustavnoga suda Miroslav Šeparović njihovu je odluku stoga obrazložio rekavši da „zakoni neće osujetiti ženu da odustane od prekida trudnoće, već to može samo učiniti ugrožavajući svoje zdravlje, pa se zabrana prekida trudnoće zato smatra nedopustivom“, no naloživši zakonodavcu da unutar dvije godine donese novi zakon otvoren je prostor nagrizanju reproduktivnih prava. Ovakve se bitke ne vode samo u Hrvatskoj. Naime, u listopadu prošle godine žene u Poljskoj izašle su na ulice kako bi obranile svoja reproduktivna prava. Crni ponedjeljak, kako se prosvjed zvao, okupio je milijune žena koje su digle glas protiv zabrane pobačaja u Poljskoj čak i u slučajevima silovanja, incesta te životne opasnosti za majku ili dijete. U međuvremenu su se s druge strane oceana zbivali napadi na PlannedParenthood koji, između ostalog, pruža usluge sigurnog pobačaja, a važno je i napomenuti da je 2016. godina u SAD-u prošla u znaku predsjedničkih izbora i rasta netrpeljivosti.
Crni ponedjeljak, masovni prosvjed za reproduktivna prava održan u listopadu 2016. godine
„Novac je bio jedino mjerilo vrijednosti, za sve, nitko ih nije poštivao kao majke. (…) Ovako su zaštićene, mogu na miru odigrati svoju biološku ulogu.“ (Zapovjednik o životu prije Gileada; Atwood, 204)
Osim pobačaja, konzervativna struja dotakla se i dostupnosti kontracepcije. Kao što je već navedeno, i u Gileadu je ona zabranjena zbog potrebe za demografskim rastom te vraćanja kršćanskim načelima. Donald Trump je još za vrijeme svoje predsjedničke kampanje, opetovano naglašavao kako će zahtijevati poskupljenje kontracepcije, čime bi ju učinio nedostupnom mnogim siromašnim ženama.U Hrvatskoj je s druge strane prije dvije godine omogućena kupnja pilule za dan poslije bez recepta, no ne bez borbe. Takav je potez tadašnjeg ministra zdravlja, Siniše Varge, podigao na noge katoličke udruge koje su se protivile slobodnoj prodaji takve, ‘abortivne’ pilule. Pilula se, unatoč tome, počela prodavati bez recepta, ali uz druge kontroverze. Naime, Ministarstvo zdravlja izdalo je naputak ljekarnama prema kojemu su one morale ženama koje kupuju pilulu osigurati privatan prostor za ispunjavanje upitnika o seksualnom ponašanju te se nije smjela prodati maloljetnicama bez pratnje roditelja. Nakon brojnih pritužbi zbog ovakvog postupanja i postavljanja uvjeta kupnji hitnog kontraceptiva, ministar Dario Nakić kasnije je dopisom liberalizirao prodaju tableta za dan poslije, koje sada mogu kupiti i muškarci i tako snositi dio odgovornosti za spolni odnos u kojem je moglo doći do začeća.
Seksualno nasilje
Svjedoci/kinje smo i kulture silovanja koja je u porastu posljednjih godina. Ona je, dakako, prisutna i u Sluškinjinoj priči kao predskazanje budućih društvenih tendencija. Naime, u romanu je jedna od Sluškinja, Janine, bila silovana kada je imala 14 godina te je obavila pobačaj.
To Janine govori kako je doživjela redaljku sa četrnaest godina i imala pobačaj. Istu je priču ispričala prošli tjedan. (…)
„A čija je krivnja?“ pita Tetka Helena dižući debeli prst.
„Njezina krivnja, njezina krivnja, njezina krivnja, pjevamo unisono.“
„Tko ih je zaveo?“ Tetka Helena blista jer je zadovoljna nama.
„Ona. Ona. Ona.“
„Zašto je Bog dopustio da se dogodi nešto tako strašno?“
„Da je kazni. Da je kazni. Da je kazni.“
Prošli tjedan Janine je briznula u plač.
(…)
Bilo je to prošli tjedan. Ovaj tjedan Janine ne čeka da je izvrgnemo ruglu. „Krivnja je bila moja, reče. Moja vlastita. Ja sam ih zavela. Zaslužila sam bol.“
„Vrlo dobro, Janine“, kaže Tetka Helena. „U tebe se treba ugledati.“ (Atwood, 69-70)
Kultura silovanja velik je problem diljem svijeta, a prošle je godine najglasnije odjeknuo slučaj Brocka Turnera, “perspektivnog mladog studenta” koji je silovao djevojku bez svijesti iza kante za smeće. Turnera su zaustavili slučajni prolaznici te je potom osuđen na šest mjeseci zatvora i tri godine uvjetne kazne. Međutim, Turner je u zatvoru proveo tek 12 tjedana te je pušten zbog “dobrog ponašanja”.
Iako mnogi misle da je kultura silovanja mit, Eurobarometar je prošle godine objavio zabrinjavajuće podatke prema kojima čak četvrtina Europljana/ki smatra da je silovanje opravdano u nekim situacijama. Prema njima, način odijevanja, konzumacija alkohola, odlazak u stan silovatelja te manjak „čvrstog ne“ čine žrtvu krivom za silovanje, a statistika je posebno visoka u Rumunjskoj gdje čak 60% ispitanika smatra da je silovanje prihvatljivo u nekoj od navedenih situacija.
Atmosferom straha protiv solidarnost
Nadalje, u Gileadu se s posebnim žarom govori o migrantima i islamistima koje su i optužili za napad na predsjednika i Kongres kako bi se u narodu probudio strah od migranata i poistovjetilo ih se s terorizmom. Kada je započeo proces prelaska s jednog oblika vlasti na drugi, građani su bezumno i nekritički pratili vijesti i naputke koje im je servirala vlast pod krinkom „državne sigurnosti“. Stvaranje atmosfere straha od drugoga, a u ovom kontekstu islama, naša je trenutna stvarnost.
Tijekom izbjegličke krize 2015. godine Europom se proširio val ksenofobije, počevši od mađarskog premijera Viktora Orbána koji je naredio podizanje ograde i zatvaranje granica. Slične su izjave dolazile i iz Slovenije, a i države poput Velike Britanije nisu bile sklone prihvatu izbjeglica. Situaciji nisu pomogli ni teroristički napadi članova Islamske države diljem Europe što je još niz država nagnalo da zatvori svoje granice, ali i umove. Blizak europskoj politici podizanja ograda na granicama je i Donald Trump koji je u svojoj predsjedničkoj kampanji najavljivao gradnju zida na granici s Meksikom. S tom retorikom nastavio je i u svome predsjedničkom mandatu te je već donio uredbu o zabrani ulaska državljana sedam muslimanskih zemalja u SAD što je brojne ljude ostavilo zaglavljenima na aerodromima diljem države.
Na kraju tužne vizije iz 1985. godine postavlja se pitanje, što nas još čeka? U Sluškinjoj priči ženama je oduzeta i imovina, okoliš je potpuno uništen toksinima i radioaktivnim tvarima, ljudi su otuđeni zbog režima te ih se potiče na zatomljivanje osjećaja, a demografska slika toliko je loša da su plodne žene prisiljene rađati ili ih se šalje u smrt.
Osmi mart – Noćni marš / Foto: Damir Matoz
Kako nam se ovakva vizija budućnosti ipak ne bi ostvarila ključno je građane/ke obrazovati, upozoriti ih na štetnost građanske pasivnosti i apatije, ukazati im na njihova građanska i ljudska prava i na kršenje istih te ih, naposljetku, osvijestiti o važnosti poštivanja prava i sloboda drugih i potaknuti na promjene. Sluškinjina nam priča ne nudi samo distopijsku viziju svijeta, već i implicitno savjetuje kako izbjeći ovakav, krajnji rezultat osnaživanja desnice i konzervativizma.
„Živjele smo, kao i obično, ignorirajući sve. Ignoriranje nije što i ignorancija, mora se potruditi.
Ništa se ne mijenja u tren oka: u postepeno zagrijavanoj kadi pomalo će te kuhati do smrti prije no što postaneš svjestan što se događa. Bilo je članaka u novinama, naravno, o tijelima pronađenim u jarcima ili šumama, o nasmrt premlaćenima ili unakaženima, zloupotrebljenima, kako su znali govoriti, ali u njima je pisalo o drugim ženama, i muškarci koji su to radili bili su drugi muškarci. Ne muškarci što smo ih mi poznavale. Novinski članci bili su za nas kao snovi, ružni snovi koje su sanjali drugi. Groznih li vijesti, govorile bismo, i bile su grozne, premda nevjerojatne. Bile su suviše melodramatične, s dimenzijom koja nije bila dimenzija naših života.
O nama se nije pisalo u novinama. Živjele smo na marginama novinskih stupaca. To nam je pružalo veću slobodu.
Živjele smo u prazninama između reportaža.“ (Atwood, 55)
Krajem sljedećeg mjeseca čeka nas i premijera prve epozode tv serije utemeljene na knjizi, a ispod pogledajte trailer.
https://www.youtube.com/watch?v=PJTonrzXTJs
